Saznajte kako je 1920. godine potpisan Rapalski ugovor, zašto je Ante Trumbić dao ostavku te kako je Hrvatska izgubila ključne dijelove obale i otoka.
Završetak Prvog svjetskog rata donio je Kraljevstvu SHS nezavidnu diplomatsku poziciju i mučne pregovore koji su kulminirali kada je 12. studenoga 1920. godine potpisan Rapalski ugovor. Ovaj dokument označio je bolan gubitak golemog dijela hrvatske i slovenske obale, ostavljajući više od pola milijuna ljudi izvan granica domovine na milost i nemilost asimilaciji, a njegove su geopolitičke posljedice krojile sudbinu regije sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Diplomatski pritisci i “osakaćeni mir”
Na mirovnim konferencijama nakon Velikog rata, Kraljevstvo SHS našlo se u procijepu između američkih ideala i europske realpolitike. Iako se američki predsjednik Woodrow Wilson isprva zalagao za etničko razgraničenje i pravo naroda na samoodređenje, diplomatski pritisci Velike Britanije i Francuske bili su presnažni. One su bile obvezane potpisima na tajni Londonski ugovor iz 1915. godine. U Italiji je istovremeno bujao radikalni nacionalizam i mit o pace mutilata (osakaćenom miru) – dubokoj frustraciji zbog neostvarivanja obećanih teritorija.
Zbog toga su pregovori dviju država u malom talijanskom mjestu Rapallu postali neizbježni. Delegaciju Kraljevine SHS predvodili su iskusni političari Milenko Vesnić, Ante Trumbić i Kosta Stojanović. Glavni teret nosio je hrvatski političar i ministar vanjskih poslova Ante Trumbić, duboko svjestan da – zbog sve veće sklonosti Zapada da popusti Italiji radi sprječavanja boljševizma – pregovara s “pištoljem uperenim u glavu”.
Teritorijalni gubici i talijanizacija
Rapalski ugovor službeno je legalizirao ono što je Italija već kontrolirala vojskom. Odluke su bile traumatične za hrvatski i slovenski korpus jer su Italiji službeno pripojeni:
- Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske,
- Gotovo cijeli poluotok Istra,
- Grad Zadar, koji je postao odsječena enklava,
- Otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac i Palagruža.
Rijeka je u tom trenutku, pod fašističkim terorom Gabrielea D’Annunzija, proglašena Slobodnom Državom Rijekom, što je bio tek prijelazni konstrukt do njezine konačne aneksije Italiji 1924. godine. Tim je činom više od pola milijuna Hrvata i Slovenaca ostalo izvan domovine, izloženo brutalnoj talijanizaciji, zatvaranju škola i fašističkom teroru, bez ikakve adekvatne recipročne zaštite za hrvatsku manjinu u Italiji.
Ostavka Ante Trumbića i politički raskol
Suočen s realpolitičkim prijetnjama i izostankom međunarodne podrške, Trumbić je potpisao ugovor smatrajući da tako sprječava još dublje prodiranje talijanskih snaga u Dalmaciju. Njegova je reakcija bila promptna – odmah 12. studenoga podnio je ostavku i povukao se u rodni Split. Vođa HRSS-a Stjepan Radić odao mu je priznanje za napore, istaknuvši da je napravio maksimum u nemogućim uvjetima. No, uslijedio je duboki raskol oko unutarnje politike; Trumbićevo zalaganje za zajedničko djelovanje “rame uz rame” u Ustavotvornoj skupštini Radić je rezolutno odbio.
Od sloma Jugoslavije do pokušaja poništenja
Granice uspostavljene u Rapallu ostale su netaknute do sloma Jugoslavije. Nakon osnivanja NDH 1941. godine, fašistička Italija iskoristila je vojnu slabost hrvatske vojske i nametnula maksimalističke ciljeve. Rimskim ugovorima Ante Pavelić morao je prepustiti velik dio srednje Dalmacije, no padom fašističke Italije odlučio je povući radikalan potez.
Državnopravna izjava i uspostava OZAK-a
Pavelić je 10. rujna 1943. godine izdao Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. Temeljena na međunarodnom pravu, izjava je tvrdila da Italija nije ispunila svoje obveze te da ugovori zbog njezina sklapanja primirja sa Saveznicima “nisu nikada ni stupili u život”. Iako u strogo pravnom smislu nije mogao poništiti Rapalski ugovor kojeg je potpisala Kraljevina SHS, Pavelić ga je de facto ignorirao i administrativno prisvojio Dalmaciju i Istru.
Međutim, stvarni učinak bio je ravan nuli. Strahujući od savezničkog iskrcavanja, Adolf Hitler uspostavio je Operativnu zonu Jadransko primorje (OZAK). Cijelo je područje (uključujući Istru, Rijeku i Trst) stavljeno pod izravnu njemačku vojnu i civilnu upravu nacističkog komesara Friedricha Rainera, čime je NDH potpuno isključena iz stvarne izvršne i vojne vlasti nad povijesnim teritorijima sve do sloma 1945. godine.