Pad Saborskog 12. studenoga 1991. bio je brutalan ratni zločin. Saznajte više o herojskoj obrani mjesta, masakru civila i genocidnoj namjeri agresora.
Pad Saborskog 12. studenoga 1991. godine predstavlja jedan od najmračnijih dana Domovinskog rata, ali i simbol nevjerojatne hrabrosti. Nakon više od tri mjeseca neprekidne opsade, ovo ličko mjesto podno Male Kapele nije doživjelo samo vojni poraz. Radilo se o pomno planiranom činu demografskog inženjeringa i ratnog zločina kojemu je glavni cilj bio trajno brisanje hrvatskog stanovništva s tog geostrateški važnog prostora.
Etnička enklava pod opsadom
Kako bismo razumjeli razmjere tragedije, važno je sagledati tadašnju demografsku sliku. Na okupiranom području bivše općine Ogulin i njezinih rubnih dijelova, Saborsko je predstavljalo izoliranu etničku hrvatsku enklavu unutar teritorija sa snažnom srpskom većinom. Od 966 Hrvata na tom prostoru, čak 800 ih je živjelo u samom Saborskom, fizički odvojenih od ostalih većinski hrvatskih naselja.
Prvi oružani napad uslijedio je 5. kolovoza 1991. ranim jutarnjim granatiranjem iz smjera Ličke Jesenice. Od tog trenutka pa sve do 12. studenoga, Saborsko se nalazilo u potpunoj blokadi, bez električne energije, telefonskih veza, hrane i lijekova.
Obranu je činilo tek oko 130 slabo naoružanih, isključivo domaćih branitelja, bez profesionalnog vojnog vodstva i logistike. Unatoč potpunoj inferiornosti, više od 100 dana uspjeli su na sebe vezivati ogromne snage JNA i srpskih paravojnih formacija, sprječavajući tako brzi prodor agresora prema Ogulinu i Karlovcu.
Napad na Saborsko sastojao se od teške topničke pripreme, tri borbena zrakoplova Mig-21, 48 tenkova i preko tisuća vojnika.
Krvavi pad Saborskog i egzekucija civila
Konačni i opći napad započeo je 12. studenoga 1991. godine iz više pravaca. Pred neselektivnim udarima tenkova, teškog topništva i ratnog zrakoplovstva (koje je polijetalo s aerodroma Željava i Udbina), preostali su branitelji bili prisiljeni na povlačenje kroz snijegom okovane šume Male Kapele kako bi izbjegli potpuno uništenje.
Napadom su koordinirali visoki časnici JNA, uključujući pukovnika Čedu Bulata (kasnije poznatog po predaji korpusa generalu Stipetiću u operaciji “Oluja”), pukovnika Đorđevića, komandanta 1. bataljuna Bogdana Grbu te lokalnog srpskog lidera Nikolu Medakovića, uz prisustvo pukovnika Ratka Mladića.
Ulazak agresorskih snaga u nebranjeno selo pretvorio se u masakr. Prethodno je izdana jasna zapovijed da se “u Saborskom zapale sve kuće i bajte da se mještani i njihova vojska nemaju kamo vratiti”. Uslijedilo je sustavno ubijanje civila – staraca i žena koji zbog dobi ili bolesti nisu mogli napustiti domove. Najstarija žrtva bio je Mate Matovina, ubijen u 96. godini.
Potresno svjedočanstvo o stradanju i bijegu stanovnice Saborskog nakon dolaska na slobodni teritorij u Ogulin:
“Nas su bili uhvatili, nas petnaest ženskih i sedam muškaraca. I tu su rekli da će nas ubiti. Mi smo tako plakali i molili da nas ne ubiju. Onda nam je jedan čovjek rekao da u roku pola sata nestanemo. Mi smo počeli bježati i onda su na nas počeli pucati. Nešto nas je pobjeglo, nešto ih je pobijeno.”
Od ukupno 52 stradala mještana u Domovinskom ratu, njih najmanje 38 hladnokrvno je likvidirano upravo na dan okupacije.
Nakon što su se, vjerujući u poštivanje ratnih konvencija, predali, jedan je vojnik hladnokrvno ubacio ručnu bombu u podrum. Potom je drugi vojnik izdvojio sedmoricu staraca, odveo ih desetak metara dalje te su ih vojnici likvidirali s dva rafala iz mitraljeza. Među njima su ubijeni Milan, Nikola i Petar Bićanić, te Jure Štrk, Ivan Vuković, Jure Vuković „Zinko“ i Jure Vuković „iz Kapele“.
Istog su dana žive zapaljene ili ubijene tri sestre Matovina (Kate, Marija i Lucija), Luka Sertić i njegove sestre Ivka i Kata, te bračni parovi Vuković i Dumenčić. Stradanje je izbrisalo cijele obitelji. U Saborskom su ubijena čak tri para braće branitelja (braća Dumenčić, Matovina i Štrk). Devet se osoba i danas vodi kao nestalo.
Sustavno brisanje identiteta i genocidna namjera
Osim pokolja, uslijedilo je i materijalno zatiranje svakog traga hrvatskog identiteta. Sustavno je opljačkano, a potom minirano 1.171 stambenih i gospodarskih objekata. Župna crkva sv. Ivana Nepomuka potpuno je srušena, a teška oštećenja pretrpjela je crkva iz 1726. godine, spomenik kulture nulte kategorije.
Neposredno nakon zločina, u “Plaščanskom ratnom biltenu” objavljeno je morbidno pismo u kojem se likuje nad uništenjem: “Sada Saborskog nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Neka to bude opomena svima onima koji su mislili silom nametnuti svoju vlast srpskom narodu”, uz krilaticu: “Protiv zla, zlo činiti nije zlo”.
Saborsko je, uz Vukovar, Škabrnju i Dalj, postalo jedan od ključnih dokaznih materijala pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Ovi su zločini bili sastavni dio optužnica protiv Slobodana Miloševića, Milana Babića te Milana Martića. U presudi Raspravnog vijeća MKSJ-a protiv Milana Martića pravomoćno je utvrđena njegova odgovornost za etničko čišćenje i ubojstva civila u Saborskom, čime je dokazana intencija uništenja hrvatskog identiteta na tom prostoru. Nadalje, u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) po tužbi Republike Hrvatske protiv Srbije za genocid, razmjeri pokolja u Saborskom navođeni su kao krucijalni argument dokazivanja specifične genocidne namjere (dolus specialis), o čemu je u izdvojenom mišljenju 2015. godine detaljno pisao i sudac Cançado Trindade. Zločinci, unatoč presudama međunarodnih sudova nadređenima, pred hrvatskim sudovima mahom nisu odgovarali.
