Tragična smrt pacijenta podijelila je Skupštinu. Klinika za psihijatriju Sveti Ivan u središtu je burne rasprave o zataškavanju i propustima sustava.
Na 15. sjednici zagrebačke Gradske skupštine, Klinika za psihijatriju Sveti Ivan i tragična smrt njezina pacijenta bili su u središtu mučne, složene, ali i prijeko potrebne političke rasprave. Ono što je prema očekivanjima javnosti trebalo biti raspravljeno kao prva i najvažnija točka dnevnog reda, proceduralnim je odlukama pomaknuto na treće mjesto, gurnuvši ovu izrazito osjetljivu temu u kasne poslijepodnevne sate. Predlagatelji ove točke – klubovi gradskih zastupnika HDZ-a, Domovinskog pokreta i HSU-a – zatražili su hitno donošenje Prijedloga zaključka izvješća o poduzetim radnjama Grada Zagreba kao osnivača i odgovornih osoba ustanove. Kroz višesatnu, tešku i na trenutke vrlo emotivnu debatu, u kojoj su se ispreplitali apeli za ljudsko dostojanstvo, oštre kritike institucionalne šutnje i nemilosrdna politička prozivanja, otvoreno je ono najvažnije pitanje: je li cjelokupni sustav zakazao, tko je doista odgovoran za očigledno prikrivanje istine na samom početku i može li se ikada više spriječiti da se ovakav nezamisliv događaj ponovi?
Sjednica u sjeni tragičnog gubitka ljudskog života
Zagrebačka Gradska skupština, kao glavno političko i predstavničko tijelo glavnog grada, rijetko se suočava s temama koje u tolikoj mjeri nadilaze standardna komunalna i proračunska pitanja. Tragedija u Jankomiru obavila je dvoranu osjećajem nelagode. Dok su se vijećnici u prijepodnevnim satima bavili pitanjima urbanizma, mirovina i gradske infrastrukture, sjena slučaja preminulog pacijenta Kristijana Josipa Periša nadvila se nad svaki izgovoreni argument. Zastupnici iz redova oporbe nisu krili svoje nezadovoljstvo takvim “guranjem pod tepih” i prebacivanjem teme u poslijepodnevni termin, smatrajući to pokušajem vladajućih da se umanji medijski odjek i izbjegne direktna odgovornost.
Herman Vukušić i pitanje dvostrukih političkih mjerila
Zastupnik Herman Vukušić, istupajući u ime predlagatelja (Klub gradskih zastupnika HDZ, DP i HSU), otvorio je raspravu tonom koji je jasno davao do znanja da se oporba u ovom slučaju neće zadovoljiti pukim birokratskim odgovorima. Svoj je govor započeo izražavanjem duboke sućuti obitelji tragično preminulog, ali i upućivanjem isprike obitelji zbog medijske i političke buke koja im ne dopušta mirno žalovanje.
“Želim izraziti duboku sućut obitelji ovako tragičnog stradaloga Kristijana, svim njegovim prijateljima i u isto vrijeme jednu ispriku,” naglasio je Vukušić te dodao: “Ispriku zato što zbog ovih brojnih političkih rasprava… mislim da im moramo uistinu uručiti ispriku što im ne dajemo na miru da odžaluju gubitak svoga voljenoga člana obitelji.”
No, odmah nakon izraza pijeteta, Vukušić je oštricu usmjerio prema gradskoj upravi, inzistirajući na političkoj i upravljačkoj odgovornosti. Upozorio je na ono što smatra dvostrukim mjerilima, povlačeći paralele s međunarodnim i domaćim krizama. “Postavit ću ponovo pitanje, da li bi Kristijan bio George Floyd da se ovo dogodilo u državnoj bolnici, u Vinogradskoj, na Rebru, u Dubravi? Da li bi se to pretvorilo u krizu kako smo vidjeli u SAD-u, pa i u Zagrebu kada su čelnici platforme Možemo kleknuli u počast isto također tragično poginulom mladiću?” upitao je zastupnik, izražavajući žaljenje što na sjednici nije vidio sličan iskaz pijeteta prema žrtvi iz Jankomira.
Kronologija propusta i šutnja institucija
Vukušić, koji je i sam dio zdravstvenog sustava, secirao je redoslijed događaja nakon smrti pacijenta, ukazujući na brojne nelogičnosti koje bude sumnju u zataškavanje. “Što se tiče slijeda događaja, tu također stvari, reći ću slobodno, ne štimaju. To mogu reći ja koji dolazim iz ovoga sustava… O čemu se drugi dan pričalo na jutarnjem sastanku? Kako je tekla primopredaja službe? Što piše u dekursusima?” pitao je, usmjerivši kritiku prema bivšoj ravnateljici klinike.
Posebno je problematizirao činjenicu da je snimka nadzornih kamera, koja se kasnije pokazala kao ključni dokaz o postupanju prema pacijentu, pregledana tek nakon četrnaest dana. “Kako je moguće da idući dan tijelo koje je prebačeno na sudsku medicinu nije potaknulo, sada već bivšu ravnateljicu, da se obrati direktno Ministarstvu zdravstva… Nego se čekalo četrnaest dana da se prvi puta uopće pregleda snimka,” upozorio je Vukušić. Podsjetio je na jasan zakonski propis prema kojem se svaki neočekivani ili smrtni događaj u zdravstvenoj ustanovi mora prijaviti nadležnom ministarstvu, istaknuvši da se to u ovom slučaju nije dogodilo, unatoč tome što je odvjetnik obitelji reagirao i tražio očuvanje snimke već dva dana nakon tragedije.
Apel za očuvanje ljudskog dostojanstva: Alen Lochert
U moru teških političkih optužbi, istupio je i nezavisni vijećnik Alen Lochert, čije je obraćanje bilo usmjereno prvenstveno na očuvanje ljudskog dostojanstva u vremenu kada se informacije i mučni materijali nekontrolirano šire digitalnim prostorom. Njegov je govor bio filozofsko-etički apel kolegama vijećnicima i cjelokupnoj javnosti.
Lochert je povukao jasnu liniju između onih koji spornu snimku nadzornih kamera moraju gledati po službenoj dužnosti kako bi utvrdili istinu i onih koji to čine iz puke znatiželje. “Postoje ljudi koji snimku koja nažalost kruži uokolo moraju gledati jer je to dio njihovog posla i način da dođu što bliže istini. Postoje ljudi koji ne moraju gledati snimku, ali je dobro da ju pogledaju zato jer kontroliraju one koji moraju gledati tu snimku. Jedno i drugo je u interesu sagledavanja istine što bliže cjelini, kako je to Hegel zamislio,” pojasnio je Lochert.
Njegov glavni zahtjev bio je usmjeren na obranu časti preminuloga: “Apeliram da nitko tko ne mora gledati tu snimku, da ju ne gleda. Time će zaštititi dostojanstvo osobe koja je na tako tragičan i potresan način izgubila život, time će zaštititi dostojanstvo njegove obitelji, a time će zaštititi i svoje osobno dostojanstvo.” Njegove su riječi odjeknule kao snažan podsjetnik da se politička i pravna bitka ne smije pretvoriti u voajerizam koji gazi preko tragično okončanog ljudskog života.
Marija Selak Raspudić: “Mene je sram pričati o ovome u četiri popodne”
Jedan od najstrastvenijih i najizravnijih govora održala je vijećnica Marija Selak Raspudić, predstavljajući stajalište kluba Drito. Njezino se obraćanje nije svelo samo na tehnička pitanja procedure, već je preraslo u duboku moralnu i sistemsku kritiku cjelokupnog gradskog i zdravstvenog establišmenta. Sama činjenica da se o izgubljenom ljudskom životu raspravljalo tek u poslijepodnevnim satima, za nju je predstavljala kapitulaciju političkog morala Gradske skupštine.
“Imali smo jednu točku dnevnog reda na kojoj se očekivalo da kao ključno političko tijelo u gradu Zagrebu, o gradskoj temi s tragičnim epilogom, damo svoje mišljenje, preuzmemo odgovornost i utvrdimo institucionalna pravila za budućnost. I mi smo podbacili,” kazala je oštro Selak Raspudić. Njezina poruka bila je izravna i neugodna za sve prisutne: “Mene je sram pričati o ovome u četiri popodne. Nije ni čudo da nas ljudi mrze, jer ovime pokazujemo da smo potpuno odlijepljeni od stvarnosti. I još imamo želuca izražavati sućut.”
Upozorila je kako su mnogi građani s psihološkim poteškoćama duboko uznemireni i prestrašeni onim što su čuli o uvjetima u Jankomiru. Činjenicu da se ova tema marginalizirala opisala je kao jasan pokazatelj stavljanja uskog stranačkog i političkog interesa ispred općeg interesa građana.
Sistemski problemi i kultura vezanja u psihijatriji
Osim kritike gradske politike, Selak Raspudić otvorila je jezivo pitanje koje danima lebdi u javnom prostoru: je li ovo uistinu bio izoliran incident ili samo tragični epilog redovne prakse koja se godinama tolerira iza zatvorenih vrata? Podsjetila je da u spornoj situaciji nije sudjelovao samo jedan zaposlenik, već cijela smjena od desetak ljudi, od kojih su neki intervenirali, dok su drugi samo pasivno promatrali ili čak tipkali na mobitele.
“Jedino što se iz toga racionalno nameće je da im nije prvi put da ovako nešto vide… Je li netko bio uznemiren takvim mjerama prisile? Jedino što je izazvalo uznemirenost je da je ovoga puta ta situacija imala doista tragičan epilog,” istaknula je. Zapitala se jesu li liječnici i tehničari zbog kroničnog manjka osoblja – pri čemu klinici nedostaje gotovo 30% djelatnika – i teških radnih uvjeta potpuno otupjeli na patnju pacijenata.
Njezin je govor kulminirao osudom eufemizama koji se koriste u psihijatrijskoj praksi za opisivanje prisilnih mjera. “Vezanje je nehuman i nečovječan čin koji ponižava čovjeka i koji je možda u nekim situacijama krajnja i jedina mjera, ali je toliko radikalan da ga se ne može nazivati eufemizmima. Za njega moraju postojati pisani tragovi o vrlo objašnjivim i konkretnim okolnostima koje su dovele do takvog čina, jer su posljedice vezanja trajne i nenadoknadive. U ovom slučaju, jedna od posljedica vezanja i svega ostalog bila je smrtni ishod,” zaključila je Selak Raspudić, tražeći hitnu uspostavu jasne hijerarhije odgovornosti i strogu evidenciju svake mjere prisile.
Odgovor Tomislava Tomaševića: Grad Zagreb i zakonska ograničenja sustava
Nakon niza teških optužbi i prozivanja, riječ je uzeo gradonačelnik Grada Zagreba, Tomislav Tomašević. Njegov je cilj bio jasno razgraničiti ovlasti Grada Zagreba kao osnivača od ovlasti države i Ministarstva zdravstva, te demantirati navode da je gradska uprava znala za zataškavanje ili namjerno odugovlačila s reakcijom. Tomašević je odmah istaknuo kako će Grad Zagreb napraviti apsolutno sve što je u njegovoj nadležnosti, ali da se korjenite promjene ne mogu dogoditi bez suradnje državnih institucija.
“U Upravnom vijeću svih zdravstvenih ustanova koje osniva Grad Zagreb, član je i predstavnik kojeg bira Ministarstvo zdravstva. Tko traži odgovornost Upravnog vijeća, traži i odgovornost onoga koga je postavilo ministarstvo,” pojasnio je Tomašević, prebacujući lopticu odgovornosti na kompleksni birokratski aparat.
Detaljno je izložio da Grad ne kontrolira zapošljavanje niti financiranje bolnice. “Financiranje bolnica dolazi od države putem HZZO-a. Tko odobrava svako zapošljavanje u Jankomiru? Odobrava država. Tko regulira zdravstvenu djelatnost, pravilnike, protokole? Država,” argumentirao je gradonačelnik, naglašavajući da nadzor nad stručnim postupcima isključivo provode državna tijela, dok Grad kao osnivač ima pravo isključivo na kontrolu poslovanja u financijskom smislu.
Kontaminirani unutarnji nadzor i nužnost kaznene istrage
Odgovarajući na optužbe o zakašnjeloj reakciji bolničke uprave, Tomašević je istaknuo nevjerojatan podatak: ni Upravno vijeće, a time ni on kao gradonačelnik, danima nisu znali stvarni uzrok smrti niti da se sumnja na kazneno djelo. Ravnateljica, koja je u međuvremenu podnijela ostavku, tek je s velikim zakašnjenjem obavijestila Gradski ured za zdravstvo i Ministarstvo, a policiji i DORH-u predala snimku tek krajem tjedna.
Gradonačelnik je žestoko odbacio prozivke zastupnika Trpimira Goluže da je vrh grada ranije znao za događaj, nazvavši te optužbe “gnjusnim lažima”. Istaknuo je da zataškavanje kaznenog djela i samo predstavlja kazneno djelo.
Jedan od najšokantnijih trenutaka Tomaševićevog izlaganja bila je njegova izravna ocjena unutarnjeg nadzora same bolnice. Zbog masovnog sudjelovanja osoblja u samom događaju i kasnijem pokušaju zataškavanja, gradonačelnik je proces unutarnje kontrole proglasio potpuno besmislenim. “Broj zaposlenika Svetog Ivana koji je očito lažno svjedočio, davao lažne izvještaje i prisustvovao tamo, toliko je velik da je unutarnji nadzor u ovakvim okolnostima jednostavno nemoguć. On je kontaminiran,” otvoreno je priznao Tomašević.
Zato je naglasio da je jedini način da se sazna prava istina opsežna istraga koju vode policija i DORH, utemeljena na pregledanoj snimci. “Ključno je da kaznena istraga na temelju snimke, koja je ključni dokaz, utvrdi tko je kazneno odgovoran za tragediju… I u smislu prikrivanja, zataškavanja, lažnog svjedočenja, lažnih iskaza – apsolutno svi,” poručio je gradonačelnik, najavljujući ne samo kaznene, već i oštre profesionalne sankcije, uključujući i trenutne otkaze za sve involvirane. Na samom kraju svog govora upozorio je da izvješća još od 1965. godine problematiziraju uvjete na psihijatrijskim odjelima te je izrazio nadu da će ova strašna tragedija konačno poslužiti kao okidač za temeljitu reformu cijelog sustava.
Jednoglasno usvajanje i korak prema istini
Nakon iscrpljujuće cjelodnevne rasprave prepune emotivnih i političkih naboja, Gradska je skupština ipak pokazala rijetku razinu ujedinjenosti oko ove teške teme. Na kraju je glasovalo ukupno 43 prisutna vijećnika, te je Prijedlog zaključka i izvješća o poduzetim radnjama Grada Zagreba u povodu tragičnog događaja u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan usvojen jednoglasno. Ovaj čin predstavlja tek prvi proceduralni korak; pred institucijama je sada dug i težak put utvrđivanja stvarne istine i provođenja reformi kako tragična smrt Kristijana Josipa Periša ne bi ostala zaboravljena ispod debelih slojeva birokratske i političke prašine.