Danas je u Podstrani svečano otkrivena spomen-bista. Vladimir Vuković Vata time je dobio trajno priznanje 35 godina nakon herojske pogibije na ratištu Srđa.
Danas, 11. studenoga 2026. godine, na Šetnici u Strožancu (Podstrana) svečano je otkrivena spomen-bista hrvatskom branitelju i dragovoljcu. Vladimir Vuković Vata time je napokon dobio trajno, monumentalno priznanje u svojoj zajednici, 35 godina nakon herojske pogibije na dubrovačkom ratištu. Ovaj događaj je vrhunac iznimno dugotrajnog procesa emotivnog i društvenog pregovaranja između institucionalne i neinstitucionalne memorije, u kojem sudbina mladog heroja zrcali šire nacionalne procese i najčišće ideale Domovinskog rata.
Rođen 1967. godine, Vuković je djetinjstvo proveo u specifičnom dalmatinskom okruženju splitskih Šina i obalne Podstrane. Dvije godine prije rata obitelj pogađa smrt majke, a otac odlazi na rad u Njemačku. U takvom vakuumu, dvadesetogodišnji Vladimir preuzima ulogu skrbnika za znatno mlađu sestru Moniku, rano razvijajući zaštitnički instinkt koji će kasnije ekstrapolirati na cijelu domovinu.
Formativne godine i bunt: Tko je bio Vladimir Vuković Vata?
U vremenu strogog jugoslavenskog aparata, Vuković je rano pokazivao visoku razinu nacionalne samosvijesti. Njegov bunt kanalizira se na sjevernoj tribini Poljuda, gdje postaje jedan od istaknutijih pripadnika Torcide. Suborci i prijatelji svjedoče da je bio među najhrabrijima koji su inicirali pjevanje zabranjenih domoljubnih pjesama i uzvikivanje “Mi Hrvati”. Zbog artikulacije nacionalnog ponosa trpio je višestruka privođenja i premlaćivanja milicije, no unatoč represiji aktivno sudjeluje u povijesnim prosvjedima pred zgradom Banovine u Splitu.
Ratni put: Od Dalmacije do okruženog Dubrovnika
Početkom oružane agresije JNA, logičan nastavak njegovih uvjerenja bio je prelazak u organiziranu obranu. Dragovoljno se priključuje IX. bojni HOS-a “Rafael vitez Boban”, sudjelujući u vitalnim akcijama deblokade dalmatinskih vojarni. U jesen 1991. godine njegov vod, pod zapovjedništvom pokojnog Slavena Zeca, stavlja se pod izravno zapovjedništvo 4. gardijske brigade.
Nakon krvavih obrana na zadarskom Dračevcu i drniškom zaleđu, postrojba početkom studenoga dobiva najtežu zapovijed: hitan odlazak u potpuno opkoljeni Dubrovnik. Iscrpljujući dvodnevni put od Pelješca i Šipana malim gumenim čamcima kroz olujno jugo doveo ih je ravno u pakao najtežih trenutaka opsade.
Pakao na Srđu i tragedija 12. studenoga 1991.
Odmah po dolasku, vod je poslan na tvrđavu Imperijal na Srđu. Nakon višesatnog teškog granatiranja, uslijedio je pješački udar oko 150 neprijateljskih vojnika. Vladimir Vuković Vata bio je među samo petoricom branitelja koji su se tada upustili u nadljudsku borbu prsa o prsa, potpuno slomivši ofenzivni elan višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.
Idućeg jutra, 12. studenoga 1991., agresor je primijenio doktrinu spaljene zemlje. Na uski obrambeni pojas sručilo se apokaliptičnih 8.000 neprijateljskih granata. U tom nezamislivom infernu smrtonosna granata ugasila je život dvadesetčetverogodišnjeg heroja. Na širem području Srđa, Strinčjere i Komolca toga je dana poginulo čak 20 hrvatskih branitelja. Na utvrdi Strinčjera poginuli su Vladimir Vuković Vata, Ante Jerko Landikušić i Božo Merčep (IX. bojna HOS-a i 4. gardijska brigada), te pripadnici dubrovačkih snaga Siniša Tkalec, Zdenko Baričević, Tomislav Bender i Ivan Raič, dok su u Komolcu živote položili specijalci iz “Grofa” – Mario Mandić, Ivo Botica, Pero Peina Nenada i Miho Klečak.
Borba sestre Monike i suboraca za kulturu sjećanja
Suočena s tragičnom viješću, šesnaestogodišnja sestra Monika donosi nevjerojatnu odluku – samostalno putuje miniranim rutama prema južnom bojištu kako bi preuzela posmrtne ostatke svoga brata. Taj čin postavio je temelje za njenu 35 godina dugu borbu s institucionalnom tromosti i lokalnim prebacivanjem odgovornosti. Dok je jedini trajni spomen godinama bio mural Torcide, pritisak veterana 4. gardijske brigade predvođenih Božom Zadrom napokon je donio rezultate – od spomenika na Šinama (2019.) do proglašenja počasnim građaninom Podstrane (2023.).
Otkrivanje biste: “Ljubav je jača od minobacača”
Kulminacija borbe za sjećanje održana je jučer uz prisustvo načelnika Općine Podstrana Mije Dropuljića, mještana, veterana i obitelji. Sam fizički čin otkrivanja biste pripao je sestri Moniki, čime je naglašen primat obiteljske tuge nad politikom.
Njene su riječi predstavljale intimni vrisak i katarzični završetak jedne epohe: “Nakon 35 godina borbe, tuge, ponosa i ljubavi, iznad svega ljubavi… Svi su mi se osjećaji pomiješali danas, kad je moj brat dobio trajni spomen u Podstrani.”
Snažan povijesni i etički diskurs ponudio je Vatin suborac Joško Ajduk, prisjećajući se herojstva iz dubrovačkog krša i epske asimetrije naoružanja koju je nadjačala samo jedna emocija: “Ljubav je jača od minobacača, ljubav je jača i od atomske bombe.” Govor je okončan jasnom porukom preživjelih: “Ti ljudi bili su spremni dati svoj život za svoj narod, za svoj dom. Još nas uvijek ima spremnih.”
Nad komemoracijom su duhovno lebdjeli i stihovi pjesnika A.N.T. Šutra uklesani na Šinama, podsjećajući preživjele na njihov vječni moralni ugovor: “Nemoj me nikad zanijekati brate, niti se stidjeti ove svete stijene! Ja sam umro za Hrvatsku i za te, ti živi Hrvatsku i živi mene!”