Okrugli stol u Saboru razotkrio je šokantne detalje: Podatkovni centar u Topuskom prijeti uništenjem prirode i teškim udarom na elektroenergetski sustav.
U Hrvatskom saboru jučer je održan vrlo posjećen okrugli stol koji je analizirao planirani mega podatkovni centar u Topuskom, propitujući jesu li enormna strana ulaganja doista razvojna prilika za Sisačko-moslavačku županiju ili stvarna ekološka ugroza za prirodnu baštinu i krhki lokalni ekosustav. Na okruglom stolu, koji je inicirao i moderirao saborski zastupnik Nino Raspudić, okupila se zavidna stručna javnost kako bi otvorila argumentiranu raspravu o projektu čija vrijednost navodno doseže 50 milijardi dolara, no rasprava je prošla bez predstavnika samog investitora te nadležnih lokalnih dužnosnika. Rasprava je razotkrila zapanjujuće podatke o energetskim, hidrogeološkim i ekološkim posljedicama uvođenja ovakve goleme informatičke infrastrukture u hrvatski prostor.
Podatkovni centar u Topuskom kao test nacionalne odgovornosti
Saborski zastupnik Nino Raspudić, u ulozi inicijatora i moderatora ovog okruglog stola, već je u samom uvodu jasno dao do znanja da pitanje ovakvih kapitalnih investicija nadilazi puko miješanje države u tržišnu ekonomiju. Zbog golemih implikacija na okoliš, potrošnju energenata i javni interes, rasprava o ovom projektu nužna je upravo u najvišem zakonodavnom tijelu.
„Pristupio sam ovoj temi metodološki ispravno. Namjera mi je bila otvoriti i neutralno moderirati jedan prostor javne rasprave na najvažnijem i najdostojnijem mjestu, a to je Hrvatski sabor. Da se progovori o toj investiciji koja nije samo obična investicija,” naglasio je Raspudić, ističući kako količina resursa potrebnih za rad ovakvog postrojenja predstavlja svojevrsni “kvantitet koji prelazi u drugačiji kvalitet.”
Zastupnik je na raspravu pozvao sve relevantne dionike: od samog investitora i resornih ministarstava, pa sve do sisačko-moslavačkog župana i načelnika Općine Topusko. Unatoč važnosti teme, predstavnici lokalne vlasti te ključnih ministarstava ispričali su se ranije preuzetim obvezama. No, ono što je izazvalo posebno zgražanje javnosti bio je odnos samog investitora prema najvišem predstavničkom tijelu Republike Hrvatske. Naime, predstavnici investitora ne samo da se nisu odazvali, već su organizatorima predložili da oni, kao saborski zastupnici, dođu k njima kako bi im “objasnili o čemu je riječ”.
Raspudić je takav potez oštro osudio, ocijenivši ga čistom demonstracijom moći nad državnim institucijama. „Moram reći da me začudilo to što su se predstavnici investitora ispričali i nisu došli na ovaj okrugli stol, nego su iznijeli začuđujuću ponudu da mi odemo kod investitora pa da nam oni objasne o čemu je tu riječ. To percipiram kao potpuno poremećen sustav vrijednosti jer nismo li još uvijek republika, nismo li još uvijek zajednica slobodnih ljudi koji su suvereni politički narod koji upravlja sobom i svojom zemljom?”
Izostanak investitora i resornih čelnika iz Topuskog nametnuo je logično pitanje: što može biti važnije od projekta procijenjenog na 50 milijardi dolara, i zašto se izbjegava otvoreno sučeljavanje s argumentima struke u Hrvatskom saboru? Srećom, odgovornost prema vlastitim građanima i vodnim resursima, koji ne poznaju administrativne granice, pokazali su načelnici susjednih općina Vojnić i Gvozd, svjesni da će šire posljedice osjetiti svi stanovnici te regije.
Iluzija o milijardama: Tko zapravo profitira?
Kada se u hrvatskom javnom prostoru spomene svota od 50 milijardi dolara, političke se elite nerijetko automatski podčine zahtjevima krupnog kapitala. Ipak, renomirani IT stručnjak Lucijan Carić, jedan od uvodničara na okruglom stolu, u potpunosti je dekonstruirao mit o financijskom preporodu Hrvatske zahvaljujući ovom projektu.
Carić je vrlo argumentirano objasnio prirodu tehnoloških ulaganja takvog kalibra. „Sama investicija od 50 milijardi, to je ono što se zove sting ili hook… taj će novac uzeti Nvidia, Texas Instruments, Micron ili tko već. Taj novac neće doći u Hrvatsku jer mi komponente te složenosti ne radimo,” jasno je i rezolutno objasnio Carić.
Prema njegovim riječima, srž ovakvih centara čini uvozna, visokosofisticirana oprema čiji vijek trajanja ovisi o suludoj dinamici tehnološkog razvoja, posebno u domeni treninga modela umjetne inteligencije. Zbog brutalnog tempa zastarijevanja, spomenuti iznosi u najvećoj će se mjeri preliti ravno u džepove američkih i azijskih tehnoloških divova koji proizvode napredne procesore (poput Nvidijinih sustava Oberon i Kyber baziranih na procesorima Vera Rubin) i specijalizirane modularne ormare (rackove) teške po dvije tone. Ti će se gigantski hardverski sklopovi redovito morati mijenjati unutar tri do šest godina, a Hrvatskoj će ostati samo posljedice njihova hlađenja.
Informatička stvarnost: Podatkovni centar prijeti kolapsom mreže
Jedan od najšokantnijih segmenata rasprave bio je posvećen pukim tehničkim zahtjevima ovakvog postrojenja. Današnji podatkovni centri nisu samo trome nakupine servera; radi se o visokooptimiziranim sustavima u kojima moduli dosežu nevjerojatnu potrošnju struje. Nova tehnologija bazirana je na istosmjernoj struji napona od 800 volti, a snaga po jednom modulu kreće se od 100 pa do nevjerojatnih 600 kilovata (kW).
Kako bi to slikovito stavio u pravu perspektivu, Carić je naglasio da će ovaj centar, prema trenutačnim najavama, zahtijevati instaliranu snagu od impresivnih 1 gigavata te kontinuiranu tehničku, upotrebljivu snagu od otprilike 800 megavata (MW). Da bismo shvatili apokaliptičnu magnitudu te brojke, dovoljno je usporediti ju s Nuklearnom elektranom Krško. Hrvatska iz Krškog, u najboljem scenariju, crpi polovicu proizvedene energije, što iznosi otprilike 350 MW. Dakle, samo jedan jedini privatni podatkovni centar u Topuskom trošio bi više nego dvostruko električne energije od ukupne domaće nuklearne kvote kojom Hrvatska uopće raspolaže!
„Ovaj bi centar povećao potrošnju struje u Hrvatskoj za 30 posto. I tu je, po meni, glavni problem. Mislim da je to vrlo nerealno zato što mi ne možemo u tako kratkom roku izgraditi lokalne izvore koji bi taj centar opskrbljivali strujom,” upozorio je Carić, ističući zapanjujuću pasivnost regulatornih tijela poput HERA-e i HROTE-a prema tom riziku.
Osim što Hrvatska – koja i sama kontinuirano uvozi oko 30 posto svojih redovnih potreba za električnom energijom – ne raspolaže ni približno takvim golemim viškovima, postoji i zlokoban tehnički rizik za kompletnu mrežu. Naime, u slučaju naglog “pada” ili ispada ovakvog potrošača s mreže, u nacionalnom elektroenergetskom sustavu trenutno bi se pojavio zastrašujući, neupravljiv višak snage. Budući da se radi o iznenadnom udaru od gotovo 30 posto nacionalne bilance, taj bi šok natjerao sustav da trenutačno i panično isključuje naše elektrane iz pogona kako bi se očuvala sama kralježnica prijenosne mreže.
Mit o suncu: Obnovljivi izvori ne pogone umjetnu inteligenciju
Zastupnici investitora u javnost znaju plasirati utješne narative o izgradnji do čak 5 gigavata obnovljivih izvora energije (OIE) koji bi navodno riješili taj energetski ponor. Carić takve najave razobličava pukim brojkama. Naime, podatkovni centri posvećeni treniranju AI modela rade na najsurovijem opterećenju i to, bez prestanka, 24 sata dnevno. S druge strane, kako to fizika jasno nalaže – solarni paneli ne rade noću, a vjetroturbine se zaustave čim vjetar stane.
U praksi, čak i da se na onom prostoru izgradi nevjerojatno golemo polje solarnih elektrana (što bi uništilo dobar dio tamošnjeg krajobraza), takva bi elektrana od, recimo, 500 megavata realno pokrivala između tek 7 i 15 posto stvarnih potreba ovog mastodonta. Preostalih nevjerojatnih 85 posto vući će se direktno iz bazne mreže države, dižući konačnu cijenu električne energije.
Ekstremna potrošnja vode i hidrogeološki rizici za Banovinu
Osim što “proždiru” struju i crpe mrežu, novi superbrzi čipovi konstantno generiraju monstruozne količine topline koja mora biti disipirana iz ormara. Ukoliko hlađenje posustane samo nakratko, oprema otkazuje. Zbog toga se implementiraju vrlo sofisticirani unutarnji moduli s tekućim hlađenjem (toplom vodom na 40-45 stupnjeva), nakon čega slijedi vanjsko skidanje te topline. Unutarnjim primarnim krugovima ne kruži samo puka čista voda, već osjetljiva mješavina fluida s ubačenim kemijskim inhibitorima korozije te agresivnim dodacima protiv algi i pjenjenja.
Kada je vanjska temperatura iznimno visoka – a svjedoci smo užarenih ljeta od blizu 40 stupnjeva – najmoderniji hibridni sustavi nužno pribjegavaju “evaporativnom hlađenju” (isparavanju tekućine). I tu počinje noćna mora: u takvom rastrošnom tehnološkom režimu, samo to jedno informatičko postrojenje, tvrde procjene izložene u Saboru, dnevno bi potrošilo jednako pitke i tehničke vode koliko dnevno troše kompletni gradovi kalibra Rijeke ili Splita!
Upravo o tom delikatnom hidrogeološkom aspektu ove priče argumentirano je progovorila dr. sc. Mirja Pavić s Hrvatskog geološkog instituta. S obzirom na to da je njezina doktorska disertacija bila vezana izravno na temu hidrotermalnog sustava u Topuskom, njezina su upozorenja struci djelovala posebno zazorno. Podsjetila je zastupnike da građani općina Gvozd i Topusko svoju pitku vodu za život crpe s vodocrpilišta Perna. Topusko, kao naš slavni lječilišni div, istovremeno leži na dubokim izvorima termalne ljekovite vode.
„Jedino što smo dostupno imali iz javnih medija jest da se tvrdi da se neće utjecati na izvorišta termalne vode, što se bez nekakvih opsežnih istraživanja ne može tvrditi, kao ni to da se neće utjecati na vodocrpilište Perna koje trenutno koriste dvije općine za javnu vodoopskrbu,” eksplicitno je navela dr. Pavić, naglasivši da ne postoje elaborati ni opsežna strukturalno-geološka ni geofizička istraživanja.
Potpuni je oksimoron, a na što se Nino Raspudić sarkastično osvrnuo, to što je investitor lokalnom življu u Topuskom velikodušno obećao uvesti “besplatnu toplu vodu” u njihove kuće iz viškova postrojenja. Kako je on primijetio, obećavati takvo nešto ljudima čije kuće doslovno leže u zoni geotermalnih izvorišta (iz kojih termalna voda izlazi s visokih 53 stupnja), ravno je uvredi zdrave pameti ili – prema njegovim riječima – kao da Arapima u pustinji ponosno obećavate pregršt pijeska!
Efekt lijevka: Koncesijski monopol nad tuđim bunarima
Međutim, investitor navodno izlaz iz vodne krize pronalazi tvrdeći da će napajanje svog sustava izvoditi iz “vlastitih bunara” unutar zone koju je otkupio. Upravo su ti takozvani “privatni bunari” ono što je ekološka stručnjakinja Lara Vukasović sa stručnim zaleđem američkog UC Berkeleyja označila kao vrhunsku ekološku obmanu kojom prijete projekti ovakvog razmjera.
„Želim naglasiti jednu tvrdnju, a to je da to što se voda crpi iz privatnog bunara ne znači da je riječ o privatnom i izoliranom izvoru vode; to jednostavno ne postoji,” razbila je zabludu Vukasović. Podzemni karbonatni vodonosnik je jedinstven, umreženi protočni sustav. Ekstremno, mehaničko ispumpavanje industrijskih razmjera na jednoj uskoj točki neumoljivo stvara “efekt lijevka”. Takav radijus isušuje udaljene susjedne obiteljske izvore, krade vodu obližnjim naseljima i drastično narušava razinu podzemnih slivova u regiji. A ako u procesima hlađenja dođe do slučajnih izljeva bioloških aditiva, fungicida i PFAS spojeva iz podatkovnog kompleksa, zdravstvena propast bit će trenutačna. Vukasović je kao plastični primjer te tragedije navela slučaj građana američke savezne države Georgije u čijem je susjedstvu osvanuo mega podatkovni centar u režiji “Mete” – nakon čega im je iz kućnih slavina, doslovno preko noći, proključala smrdljiva i potpuno mutna smeđa tekućina.
Ugljična bomba i propast prirode: Šume i botanički rezervat Đon-močvar
Lara Vukasović detaljno je skrenula pozornost saborskih zastupnika i na činjenicu da regija na kojoj bi trebao niknuti podatkovni centar u Topuskom nije devastirana pustopoljina, već predstavlja neizmjerno vrijedno biološko utočište sa zaštićenim šumskim kompleksom Petrove gore i mrežom staništa ptica, vukova i vidri.
Tragičan je, navela je, već postojeći podatak da je Sisačko-moslavačka županija (zahvaljujući i ilegalnim sječama i drugim industrijama) izgubila šokantnih 15.626 hektara visokovrijednih, starih šuma – što čini enormnih 8,4 posto ukupne njezine šumske površine u zadnja dva desetljeća.
Najalarmantnija posljedica ovog podatkovnog čudovišta svela bi se na doslovno buđenje takozvane “ugljične bombe”. Naime, na području Blatuše u samoj blizini nalazi se strogo zaštićeni botanički rezervat Đon-močvar. Riječ je o cretu (tresetištu) rijetkog i krhkog postglacijalnog podrijetla.„Cretovi pokrivaju približno samo 3 posto Zemljine kopnene površine, ali pohranjuju oko dvostruko više ugljika nego sve svjetske šume zajedno. Njihova sposobnost skladištenja ugljika ovisi o stalnoj zasićenosti vodom… promjena vodnog režima može imati ozbiljne posljedice i to bi bila takozvana ugljična bomba da se jedno takvo tresetište osuši,” naglasila je Vukasović. Dubina tog specifičnog treseta iznosi rekordnih 4,8 metara, na čijem tlu preživljavaju i kritično ugrožene biljke mesožderke poput okruglolisne rosike (zaštićene unutar ekološke mreže Natura 2000). Ako se okolišni slivovi umjetno i brutalno isišu od strane servera, močvarni ekosustav će jednostavno ishlapjeti, ispustivši goleme količine nakupljenog C02 nazad u atmosferu. Povrh isušivanja, takvi industrijski divovi emitiraju goleme količine viška vrućeg zraka, što dovodi do takozvanih “toplinskih otoka”. Dokumentirana je u Americi pojava rasta temperature tla oko centra i za dva Celzijeva stupnja, stvarajući smrtonosne i isušene oaze u kojima priroda brzo kopni pod opterećenjem i teških globalnih klimatskih promjena.
Glas terena: Od obećanja o uzgoju ovaca do gutanja posljednjih resursa
U dvorani Sabora svoje autentično viđenje te tranzicijske enigme iznijeli su Željka Gujić i Mile Bajić, članovi lokalne građanske inicijative. Podsjetili su nazočne kako se taj rijetko naseljeni i ratom devastirani kraj godinama bori samo za to da opstane u bavljenju najnužnijom poljoprivredom. Svojedobno je nepoznati investitor još prije tri desetljeća ondje počeo kupovati poljoprivredno zemljište, i to po mizerno malim, gotovo sramotnim cijenama, dok su u lokalnim kuloarima mjesni mešetari narodu plasirali slikovite bajke o uzgoju golemih, miroljubivih stada autohtonih ovaca i čistoj okolišnoj energiji na pašnjacima sa “solarima”.
Ni sanjali nisu da im netko, 30 godina poslije, tik do ljekovitih bunara planira udariti temelje distopijskog postrojenja koje bi, uime probitaka za par dioničara iz Silicijske doline, trebalo iscrpiti svu svježu pitku vodu i svu električnu energiju njihove regije.
Okrugli stol u Saboru snažan je apel izvršnoj grani vlasti. Dozvoliti projekt koji u jednom potezu želi potrošiti gotovo trećinu sve hrvatske potrošnje struje te u par gutljaja osušiti rezervate neprocjenjive važnosti bez jasnih hidrogeoloških elaborata značilo bi izravan pristanak na energetsku destrukciju i ekološki suicid vlastite zemlje.
