Istina o Ovčari

Buldožerima su pokušali sakriti žrtve: Dan kada je svijet saznao pravu istinu o Ovčari

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Vijesti

Istina o Ovčari izašla je na vidjelo u kolovozu 1992. Saznajte kako je hrabro svjedočanstvo branitelja razotkrilo strašan zločin i etničko čišćenje.

Svijet je mjesecima živio u neznanju, no surova istina o Ovčari konačno je izašla na vidjelo 20. kolovoza 1992. godine u Osijeku, kada je preživjeli vukovarski branitelj Zdenko Novak zvani “Mina”, samo pet dana nakon velike razmjene zarobljenika, svojim detaljnim svjedočanstvom prekinuo zavjeru šutnje te međunarodnim istražiteljima točno opisao kako su i gdje na poljoprivrednom dobru pokraj Vukovara likvidirani ranjenici i civili s ciljem da se istina o nestalima trajno zataška.

Pad Vukovara u studenom 1991. godine označio je početak nezamislivih patnji, a za mnoge obitelji početak dugotrajne agonije i traganja za najmilijima. Sudbina nekoliko stotina ranjenika, civila, hrvatskih branitelja te predanog medicinskog osoblja iz vukovarske bolnice mjesecima je bila obavijena velom tajne. Međunarodna javnost i institucije bile su nemoćne. Svi pokušaji Međunarodnog Crvenog križa da dobiju pristup logorima na teritoriju Srbije, gdje su zatočeni Hrvati prolazili kroz neopisive torture, nailazili su na goleme prepreke, birokratske blokade i otvorene zabrane od strane agresora.

Otkrivanje mračne istine o stradanju Vukovara i njegovih stanovnika započinje tek sredinom kolovoza sljedeće godine, točnije nakon povijesne i masovne razmjene ratnih zarobljenika. Ta je razmjena, posredstvom Ujedinjenih naroda, obavljena u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, kada su 662 zatočenika vraćena na slobodni hrvatski teritorij. Brojni preživjeli, izgladnjeli, fizički i psihički iscrpljeni od neprestanih mučenja u zloglasnim srpskim koncentracijskim logorima poput Stajićeva, Begejaca, Niša i Srijemske Mitrovice, konačno su smogli snage progovoriti o strahotama koje su preživjeli.

Ipak, krunski trenutak, onaj koji je pokrenuo međunarodni proces pronalaženja nestalih, dogodio se upravo spomenutog 20. kolovoza 1992. godine. Tog je dana Zdenko Novak dao iscrpan i ključan iskaz. Iako je prošlo tek pet dana otkako je izašao iz pakla logora, njegova hrabrost da progovori omogućila je pravdi da zakorači naprijed. U svom je potresnom svjedočanstvu do najsitnijih detalja predočio užase koji su započeli 20. studenoga 1991. godine. Opisao je brutalna premlaćivanja u zloglasnim hangarima na poljoprivrednom dobru te mučke likvidacije na obližnjoj pustoši. Njegovo osvjedočenje omogućilo je istražiteljima nevjerojatnu stvar – s kirurškom su preciznošću uspjeli odrediti geografsku mikrolokaciju do tada neobilježene jame.

Na temelju tih dragocjenih spoznaja, eminentni američki forenzički antropolog dr. Clyde Snow u listopadu iste godine službeno je objavio svijetu pronalazak masovne grobnice. Jama je ubrzo stavljena pod posebnu zaštitu snaga UNPROFOR-a, prvo Ruskog, a zatim i Jordanskog bataljuna. Sama zabačenost lokacije, obrasle gustim grmljem i čičkom, bila je jasan dokaz zle namjere zločinaca. Oficiri JNA i paravojne formacije pod zapovjedništvom Veselina Šljivančanina imali su jasan plan: skriveno i potpuno uništenje dokaza i leševa, pri čemu su se koristili buldožerima kako bi prikrili razmjere svojih nedjela. Proces ekshumacije započet će tek četiri godine kasnije, 31. kolovoza 1996. godine, kada su iz jame izvučeni posmrtni ostaci 200 žrtava. Zbog svega navedenog, taj kasnoljetni dan s pravom se smatra kamenom temeljcem hrvatske, ali i svjetske forenzičke povijesti.

Međutim, zločini i nepravde nisu bili ograničeni samo na Vukovar. S druge strane države, prisutnost Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda – koje su osnovane prvenstveno s mandatom zaštite civilnog stanovništva – pokazala se posve jalovom i nemoćnom pred drskošću velikosrpske administracije. Isti taj datum donosi i frapantna međunarodna izvješća o katastrofalnoj humanitarnoj situaciji na drugim okupiranim područjima.

Tog je dana glasnogovornik UNPROFOR-a, Frederic Eckhard, na konferenciji za novinare morao otvoreno potvrditi stravičnu činjenicu: srpska milicija sustavno i nemilosrdno protjeruje nesrpsko civilno stanovništvo iz okupirane Baranje. Posebno je istaknuo most kod Batine, koji je poslužio kao glavna kontrolna točka za prisilne migracije Hrvata. Usporedno s tim, ugledna međunarodna organizacija Helsinki Watch izdala je dramatično izvješće u kojem decidirano tvrdi da Srbi provode masovna protjerivanja. To nije bio plod izoliranih incidenata, već osmišljena i brutalna ratna taktika.

Ova su izvješća poslužila kao nepobitan dokaz da su “Sektori Istok, Zapad, Sjever i Jug” bili poprišta tihog i sustavnog etničkog čišćenja. Cilj ove mračne strategije bio je demografska alteracija hrvatskog prostora, kako bi se okupirana područja trajno integrirala u sastav Srbije. Očuvanje sjećanja na ove povijesne dane i žrtve temelj je na kojem počiva sloboda, te trajni podsjetnik na visoku cijenu neovisnosti koju su podnijeli hrvatski branitelji i nedužni civili.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori