Ideološke manipulacije i rat protiv hrvatskog identiteta: Tomaševićeva zabrana i antifa mitologija

KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Hrvatska nije stvorena da bi se dijelila, nego da bi se slobodno govorilo i mislilo – bez straha, bez ideoloških maski i bez zabrana koje podsjećaju na neka prošla, neslobodna vremena.

Jučerašnja odluka Gradske skupštine Grada Zagreba, donesena na prijedlog SDP-a i platforme Možemo!, kojom se zabranjuje korištenje takozvanih „ustaških simbola i pokliča“ u prostorima pod upravom Grada, još je jedan primjer ideološke zloupotrebe politike i pokušaja oblikovanja kolektivne svijesti mimo zakona i zdravog razuma.

Inicijator odluke, gradonačelnik Tomislav Tomašević, umjesto da – ako to već smatra nužnim – iskoristi zakonske ovlasti koje ima kao čelnik grada, odlučio je sakriti se iza odluke Skupštine. Time je ne samo pokazao političku nesigurnost, nego i sklonost manipulaciji: pokušao je provesti političku odluku koja nadilazi okvir zakona i Ustava Republike Hrvatske.

Jer, Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao i Kazneni zakon, već jasno propisuju što je zabranjeno i kažnjivo kada su u pitanju totalitarni simboli, poticanje mržnje ili veličanje zločinačkih režima. Ali, ono što u tim zakonima ne piše – Tomašević i njegovi partneri pokušavaju naknadno umetnuti kroz gradske propise, kao da su iznad Sabora i Ustava.

Selektivna zabrana i dvostruki kriteriji

Ako je doista riječ o zabrani simbola totalitarnih režima, postavlja se logično pitanje: zašto zabrana ne obuhvaća i komunističke i četničke simbole – jednako totalitarne, jednako krvave, i jednako suprotne duhu moderne hrvatske države?

Zašto crvena zvijezda, pod kojom su počinjeni Bleiburg, Križni put i stotine drugih zločina, i dalje uživa status „antifašističkog simbola“ dok se sve hrvatsko i domoljubno automatski stigmatizira kao „ustaško“?

Takva selektivnost nije slučajna. Ona je dio šireg obrasca ideološke kontrole narativa – pokušaja da se hrvatski identitet i povijest redefiniraju kroz prizmu neojugoslavenskog i postkomunističkog pogleda na svijet.

ZAVNOH i mit o „ustavnoj vrijednosti antifašizma“

U toj borbi za interpretaciju, glavnu ulogu igraju tzv. „fact-checkeri“ i mediji koji se deklarativno bore protiv dezinformacija, a zapravo ih sami proizvode. Tipičan primjer je Faktograf, koji već godinama manipulira javnim razumijevanjem Preambule Ustava RH.

Iz nje izvlače jednu jedinu riječ – ZAVNOH – i tvrde da je „antifašizam ustavna vrijednost“ i „temelj moderne hrvatske države“.

To je ne samo povijesno netočno, nego i zlonamjerno iskrivljavanje smisla.

U preambuli Ustava, među brojnim povijesnim događajima koji svjedoče o hrvatskoj težnji za državnom samostalnošću, navodi se i ZAVNOH – ali jednako kao i Hrvatsko-ugarska nagodba, i 1102. godina, i srednjovjekovno Kraljevstvo, i sve druge povijesne točke u kontinuitetu hrvatske državnosti.

Dakle – ZAVNOH je jedan od spomenutih događaja, ni iznad ni ispod ostalih.

Kad bi netko tvrdio da je modernu hrvatsku državu utemeljila Hrvatsko-ugarska nagodba i da je mađaronstvo „ustavna vrijednost“, svi bi ga s pravom smatrali apsurdnim.

Ali kad to isto napravi „antifa“ tumačeći ZAVNOH – mediji to slave kao prosvjetljenje.

Bitka za tumačenje prošlosti

Ova odluka zagrebačke vlasti nije samo lokalna epizoda. Ona je simptom šire bolesti – pokušaja da se Hrvatska ideološki preodgoji, da se redefinira njezin identitet i sjećanje.

Sve što podsjeća na nacionalni ponos, vjeru, tradiciju ili domoljublje – pokušava se proglasiti ekstremizmom.

Sve što dolazi iz komunističkog nasljeđa – proglašava se „antifašizmom“.

To je najopasniji oblik manipulacije: onaj koji ne zabranjuje mišljenje izravno, nego ga sustavno iskrivljuje.

Zato je potrebno jasno reći – hrvatska država nije utemeljena ni na jednom totalitarizmu. Niti fašističkom, niti komunističkom. Utemeljena je na Domovinskom ratu, na volji naroda izraženoj 1991. godine, i na Ustavu koji počiva na slobodi i samostalnosti.

Sve ostalo su pokušaji da se taj temelj zamagli – i da se kroz „antifašistički mit“ nastavi stari, jugoslavenski narativ o „krivnji Hrvatske“.

Zabrane, rezolucije i deklaracije neće promijeniti činjenicu da hrvatski narod itekako zna tko je branio njegovu slobodu, a tko mu je kroz povijest pokušavao oduzeti pravo na vlastitu istinu.

Tomaševićeva odluka, koliko god bila politički glasna, ostat će zapisana tek kao još jedan pokušaj ideološkog inženjeringa – a hrvatski identitet, unatoč svemu, neće nestati pod pritiskom „antifa interpretacija“.

Protokoli velikosrpske ideologije – strateški ciljevi prema Hrvatskoj

U knjizi “Protokoli velikosrpske ideologije”, na stranici 361, detaljno su opisani strateški ciljevi usmjereni prema Hrvatskoj. U njima se jasno ocrtava sustavan plan propagandnog djelovanja s ciljem trajnog narušavanja ugleda hrvatskog naroda i države.

Prema navodima knjige:

Protokol 39.

Stalno inzistirati u Hrvatskoj na opasnostima od obnavljanja NDH.

Protokol 40.

U svakom javnom prostoru i u svim prilikama uz Hrvate isticati ideje ustaštva, zločine, logore, NDH, njihov radikalizam, ekstremizam i svirepost. Za tu svrhu koristiti medije te angažirati što veći broj hrvatskih intelektualaca – podmićivanjem, uslugama ili ucjenama.

Protokol 41.

Koristiti incidente kao argument za tezu o „ugroženosti“, te javno i neprestano podgrijavati tvrdnju o Hrvatskoj kao nastavku NDH. Sve incidente prikazivati kao posljedicu navodne politike mržnje prema „srpstvu“. Uvijek i na svakom mjestu isticati da su ustaštvo, radikalizam i hrvatski klerofašizam bili jedini i osnovni uzrok rata u Hrvatskoj.

Protokol 47.

Neprestano naglašavati i prikazivati međunacionalne incidente kao dio plana ili državnog sustava, odnosno djelovanja paramilitarnih, političkih, veteranskih, navijačkih ili katoličkih klerofašističkih organizacija koje, prema toj naraciji, djeluju uz suglasnost i prešutnu potporu vlasti.

I tako dalje…

Ovi citati jasno pokazuju kako su medijski i ideološki obrasci, koji se i danas mogu prepoznati u javnom prostoru, već odavno osmišljeni i planski oblikovani. Riječ je o dugotrajnoj strategiji propagande koja koristi strah, povijesne traume i optužbe za ekstremizam kako bi se stvorila iskrivljena slika o Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Ono što danas Hrvatskoj najviše treba nisu nove zabrane, podjele ni politički eksperimenti, nego istina – povijesna, moralna i nacionalna. Hrvatska je nastala na plećima ljudi koji su vjerovali u slobodu, a ne na ideologijama koje su je gušile. Zato je naša odgovornost ne pristati na ponovno zatvaranje u okvire lažnih narativa koji nas dijele na „ustaše“ i „antifašiste“, na „dobre“ i „loše Hrvate“.

Braniti Hrvatsku danas znači braniti razum i slobodu govora. Znači prepoznati pokušaje ideološkog inženjeringa i suprotstaviti im se činjenicama, dostojanstveno, bez mržnje i bez maski. Hrvatska ne smije ponovno postati talac tuđih interesa ni tuđih tumačenja vlastite povijesti.

Jer, koliko god se pokušavalo izbrisati ili preoblikovati hrvatski identitet – on živi u narodu koji zna svoju istinu, koji je tu istinu obranio i koji će je, ako bude potrebno, ponovno obraniti – ne oružjem, nego razumom, hrabrošću i ljubavlju prema Domovini.



Kolovoz 1992.: Zašto su Vukovarski veterani odbijali ratovati u Bosni – tajna izvješća otkrivaju sukobe i nepovjerenje

Sukob umjetnosti i sjećanja na Domovinski rat

Tagged

Odgovori