Demokracija na američki pogon – radi li na struju ili na naftu?

KOLUMNA Nove obavijesti Svijet Vijesti

Sjedinjene Države ponovno preuzimaju ulogu globalnog arbitra vlasti – ovaj put u Venezueli. Uhićenje Nicolása Madura, najave američkog upravljanja državom i milijarde barela nafte otvaraju staro pitanje: gdje završava demokracija, a počinje interes?

Postoji jedna konstanta u suvremenoj geopolitici: kad god neka država ima previše nafte, plina ili strateškog položaja, ubrzo se pokaže da ima – pogrešnog predsjednika. I tada, poput revnog kadrovika s globalnim ovlastima, Sjedinjene Američke Države posegnu u ladicu, izvuku mapu svijeta i kažu: “Ovdje ćemo malo reorganizirati upravu.”

Najnoviji primjer dolazi iz Venezuele. Prema riječima predsjednika Donalda Trumpa, Nicolás Maduro je uhićen, odveden u New York, a SAD će – privremeno, naravno – upravljati državom dok se ne pronađe “odgovarajuće rješenje”. Privremeno u američkom rječniku, povijest nas uči, može trajati desetljećima.

Objašnjenje je, kao i uvijek, plemenito: demokracija, stabilnost i – sasvim slučajno – 300 milijardi barela nafte. Nafta koja, gle čuda, “ne proizvodi dovoljno”, ali bi pod američkim vodstvom, uz pomoć najvećih svjetskih naftnih kompanija, odjednom procvjetala. Ne za Ameriku, jasno, nego za Venezuelu. Jer tko bi ikada posumnjao u altruizam industrije koja posluje u zemlji od 1923. godine i još uvijek čeka pravi trenutak da joj napokon pomogne?

S druge strane, u Caracasu se zaklinju u zakonitost, suverenitet i jednog jedinog predsjednika – onog kojeg su Amerikanci upravo odveli na sud. Delcy Rodríguez, okružena generalima i kamerama, poručuje da maske padaju i da je riječ o klasičnoj promjeni režima. U prijevodu: stari film, samo nova sezona.

Pitanje koje se nameće nije može li Amerika smijeniti još jednog čelnika – jer povijest pokazuje da može – nego koliko je to uistinu demokratski, pravedno i, da budemo cinični, demografski održivo. Jer ako svaka država s krizom, resursima i “neposlušnim” predsjednikom završi pod privremenom američkom upravom, uskoro će Washington trebati Ministarstvo za upravljanje planetom.

Možda bi bilo poštenije da se stvari nazovu pravim imenom. Ne radi se o izvozu demokracije, nego o uvozu stabilnosti – one energetske. A predsjednici? Oni su, očito, potrošna roba. Kao i uvijek, samo što neki dolaze s više nafte od drugih.



Tagged