Svečano je otkriven restaurirani MiG-21 u Virovitici povodom 35. obljetnice oslobođenja vojarne. Saznajte detalje o ratnim danima i herojima.
Grad Virovitica, u suradnji s udrugama proizašlim iz Domovinskog rata, svečano je 17. rujna 2026. godine u krugu bivše virovitičke vojarne otvorio impresivan postav restauriranog borbenog zrakoplova MiG-21 ” Sivac”. Ovaj povijesni događaj upriličen je povodom obilježavanja 35. obljetnice oslobođenja vojarne i pripadajućih vojnih objekata, kako bi se odala počast braniteljima i trajnim spomenikom sačuvalo kolektivno sjećanje na ključne dane stvaranja hrvatske države. Projekt je uspješno realiziran zahvaljujući složenom procesu administrativne suradnje s Ministarstvom obrane Republike Hrvatske i zahtjevnoj, pedesetodnevnoj stručnoj restauraciji koju je predvodio lokalni majstor zrakoplovne mehanike.
Očuvanje kolektivnog sjećanja putem monumentalnih statičnih postava uvijek zahtijeva iznimno pažljivo balansiranje između dubokog pijeteta prema teškoj ratnoj prošlosti i edukativne funkcionalnosti koja mora služiti budućim generacijama. U Virovitici je taj dugotrajni proces dosegnuo svoj vrhunac upravo otkrivanjem ovog zrakoplova, evidencijske oznake 135. Ovaj monumentalni događaj nije funkcionirao isključivo kao puka inauguracija još jednog muzejskog eksponata na otvorenom prostoru. Naprotiv, on je vrlo pomno tempiran kako bi savršeno koincidirao s rujanskim danima ponosa, čime je stvorena snažna, neraskidiva prostorno-vremenska poveznica između ratne i neizvjesne 1991. godine te suvremenog, mirnodopskog razvoja grada.
Od zatvorenog sustava do javnog prostora
Transformacija rashodovanog borbenog zrakoplova iz strogo čuvanog vojnog inventara u civilni javni prostor zahtijevala je izuzetno rigoroznu administrativnu proceduru. Temelje za ovaj ambiciozni pothvat postavio je Grad Virovitica, na čelu s gradonačelnikom Ivicom Kirinom. Lokalna uprava na vrijeme je prepoznala nasušnu potrebu za trajnim, materijalnim podsjetnikom na neizmjenjivu ulogu virovitičke vojarne, ali i hrabrog lokalnog stanovništva u Domovinskom ratu.
Temeljna koncepcija i vizija cijelog projekta bila je potpuna rekontekstualizacija prostora. Bivša vojna baza, koja je za vrijeme Jugoslavenske narodne armije predstavljala zatvoreni, izolirani i nadasve prijeteći sustav u samom srcu grada, trebala je dobiti potpuno novi, prepoznatljiv identitet. Taj novi identitet nosi snažnu povijesnu simboliku, no istovremeno se savršeno uklapa u suvremenu namjenu tog istog prostora koji je danas, umjesto vojsci, posvećen obrazovnim institucijama, studentima i javnim sadržajima.
Administrativni put i decentralizacija vojne baštine
Složeni administrativni put započeo je artikulacijom službenog i temeljito obrazloženog zahtjeva usmjerenog prema Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH). U njemu je zatraženo trajno ustupanje rashodovanog borbenog zrakoplova MiG-21. Presudan institucionalni korak u ovom procesu ostvaren je na 6. sjednici Gradskog vijeća Grada Virovitice, održanoj 23. prosinca 2025. godine. Tada je gradsko predstavničko tijelo donijelo službenu odluku o punom podržavanju ove inicijative, čime je projekt dobio neosporni demokratski i institucionalni legitimitet same lokalne zajednice.
Nakon detaljne evaluacije zahtjeva, nadležno Povjerenstvo Ministarstva obrane izdalo je pozitivno mišljenje i suglasnost, odobrivši donaciju zrakoplova s evidencijskom oznakom 135. Ova visoka razina suradnje jasno ukazuje na jedan širi, vrlo pozitivan nacionalni trend u kojem Ministarstvo obrane aktivno i svesrdno sudjeluje u decentralizaciji vojne baštine. Dok su kapitalni vojni eksponati u prošlosti bili isključivo rezervirani za zatvorene vojne baze, poput poznatog spomenika zrakoplovu MiG-21 u Divuljama, ili pak za centralizirane tehničke muzeje u metropoli, recentne inicijative konačno omogućuju lokalnim sredinama da postanu izravni i ponosni baštinici vlastite vojne povijesti.
Odabir same mikrolokacije unutar grada bio je predmet vrlo detaljnog urbanističkog promišljanja struke. Zrakoplov je na koncu pozicioniran na prostoru bivše vojarne, preciznije s lijeve strane između dviju važnih javnih zgrada, odnosno točno ispred objekta u kojem se nekada nalazio vojni arhiv. Ovakav promišljeni smještaj osigurava maksimalnu vidljivost impozantne letjelice, ali i njenu prirodnu integraciju s pješačkim i akademskim koridorima unutar danas potpuno revitaliziranog vojno-industrijskog kompleksa.
Povijest “Sivca”: Borbeni put i letovi iznad granica mogućeg
Prema dostupnim povijesnim i tehničkim podacima iz bogate arhive Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, zrakoplov pod evidencijskom oznakom 135 bio je u zrakoplovnom žargonu poznat kao “sivac”. Taj je nadimak dobio zbog svoje specifične, prepoznatljive vizualne kamuflažne sheme u sivim tonovima. Svoju je borbenu i operativnu spremnost kroz godine održavao kroz rigorozne inozemne tehničke remonte. U službenim je knjigama zabilježeno da je ovaj aparat stigao s posljednjeg velikog, kapitalnog remonta iz ukrajinskog zrakoplovnog zavoda u Odesi u proljeće 2014. godine.
Pripadnost ovog aparata samom vrhu aktivne flote zorno potvrđuje i jedan poznati zrakoplovni incident iz kolovoza 2014. godine. Naime, tijekom pokaznog leta iznad zagrebačkog aerodroma Pleso, a u sklopu manifestacije “Dan otvorenih vrata”, zrakoplov broj 135 našao se u opasnosti. Pod iskusnim rukama pilota Hrženjaka, letjelica je imala nepredviđenih tehničkih poteškoća s neizvučenim stajnim trapom. Taj je opasni kvar pravovremeno uočen vizualnim pregledom iz kontrolnog tornja, ali i od strane brojnih okupljenih građana, nakon čega je uslijedilo sigurno prizemljenje zahvaljujući nevjerojatnoj vještini hrvatskog pilota.
Majstorski pothvat Željka Krmpotića: Od vizije do sjaja
Za iznimno delikatan posao obnove ovako složenog vojnog stroja odabran je poznati virovitički obrt za restauraciju i proizvodnju “Aviation Kondor”. Obrt, registriran na adresi Trg fra Bonifacija Gerbera 11, u vlasništvu je iskusnog i strastvenog stručnjaka Željka Krmpotića, čije je ime danas sinonim za očuvanje hrvatske zrakoplovne baštine.
Željko Krmpotić, 60-godišnji virovitički poduzetnik i bivši pilot, predstavlja zaista jedinstven profil stručnjaka u Republici Hrvatskoj. Njegova visoka kvalifikacija za vođenje ovakvih specifičnih projekata ne proizlazi isključivo iz pukog formalnog statusa restauratora-konzervatora, već iz iznimno dubokog, inženjerskog i praktičnog razumijevanja zrakoplovne mehanike. Krmpotić je svoju cjeloživotnu profesionalnu karijeru pažljivo gradio na temeljima opće mehanike, s posebnim i usko specijaliziranim naglaskom na hidrauliku, pneumatiku i preciznu proizvodnju strojeva. To mu je impresivno znanje omogućilo intimno poznavanje fizike, naprezanja i ponašanja materijala s kojima svakodnevno radi.
Njegova duboka fascinacija moćnim vojnim zrakoplovstvom vuče korijene još iz davne 1984. godine, kada je kao mladić služio vojni rok u Prištini na dužnosti tenkista. Neposredna blizina tamošnjeg vojnog aerodroma i svakodnevni prizori lovačkih MiG-ova koji su impresivnom brzinom i bukom “parali nebo”, ostavili su neizbrisiv i trajan pečat na njegov cjelokupni profesionalni senzibilitet. Ta se mladenačka strast s godinama prevela u aktivno bavljenje zrakoplovstvom. Tako je prije petnaestak godina i sam postao pilot malih sportskih zrakoplova, dok u slobodno vrijeme u miru svog hangara vlastoručno, iz nule, konstruira i sastavlja napredni jednosjed od modernih kompozitnih materijala.
Restauracijom pravih, velikih zrakoplova počeo se ozbiljno baviti pet godina prije ovog monumentalnog virovitičkog projekta. Tada se prijavio na rigorozan natječaj Ministarstva obrane, a njegov prvi veliki i iznimno uspješan projekt bio je zrakoplov Loket T-22 koji je danas ponosno postavljen u Čazmi. Za potrebe te obnove, lokalne su mu vlasti ustupile veliku lakirnicu izvorno namijenjenu za rad s autobusima. Zrakoplov u Virovitici predstavlja njegov ukupno peti, ali možda i najzahtjevniji veliki projekt restauracije za stalan postav na otvorenom. Sam majstor Krmpotić s pravom ističe kako je on u ovom trenutku zapravo jedini istinski profiliran restaurator specijaliziran isključivo za kompleksne nadzvučne zrakoplove tipa MiG u cijeloj državi.
Kronologija restauracije: 45 dana znoja, preciznosti i inovacija
Kompleksna logistička operacija preseljenja zrakoplova započela je početkom lipnja 2026. godine. Pažljivo demontirani dijelovi zrakoplova MiG-21 (oznaka 135) prevezeni su iz matične zrakoplovne baze uz nezamjenjivu pomoć iskusnog prijevoznika Valentina Krnjaka iz Koprivnice. On ih je noćnim transportom, preko Podravske magistrale, sigurno dopremio u Krmpotićev prostrani radni hangar smješten u srcu virovitičke poduzetničke zone.
Sam proces restauracije trajao je intenzivnih, neprekidnih 45 dana. To predstavlja iznimno, gotovo rekordno brzo izvođenje s obzirom na ogroman opseg posla. Krmpotićev uobičajeni prosjek za bazičnu restauraciju letjelice ovakvog tipa inače iznosi oko mjesec dana, no radovi na “Sivcu” obuhvaćali su znatno više od uobičajene površinske obnove i šminkanja. Radovi su se odvijali tijekom najtoplijih ljetnih mjeseci, pod izrazito visokim temperaturama koje su pod limom hangara dosezale ekstreme. Zbog toga je Krmpotićev radni dan redovito počinjao već u 5 sati ujutro, a završavao bi duboko u noć. Unatoč golemom fizičkom naporu i iscrpljenosti, ovaj je restaurator posebno naglasio onaj skriveni, psihološki aspekt svog posla. Otkrio je kako je osjećaj tijekom rada na ovakvom stroju ravan “dječačkom veselju” – to je stanje potpunog fokusa u kojem čovjek doslovno gubi svaki osjećaj za umor, glad i žeđ, vođen isključivo dubokom posvećenošću oživljavanju zrakoplova.
Inženjerska faza ovog složenog posla započela je vrlo detaljnim, milimetarskim strukturnim pregledom cjelokupne letjelice. Zrakoplovi koji godinama stoje rashodovani na stajankama često pate od teške, dubinske korozije i nakupljenih bioloških naslaga poput tvrdokorne mahovine. No, inicijalna inženjerska defektaža pokazala je nevjerojatnu činjenicu: na ovom aparatu nije bilo apsolutno nikakvih ozbiljnih strukturnih oštećenja, tvorničkih grešaka, opasnih lomova ili napuknuća na ključnim nosivim elementima zmaja zrakoplova. To je vrhunsko svjedočanstvo o nevjerojatno robusnoj, predimenzioniranoj izradi ove kultne generacije sovjetskih lovaca koji su dizajnirani da izdrže najteže uvjete.
Postupak obnove obuhvaćao je niz složenih tehnoloških koraka:
- Abrazivna priprema: Radovi su krenuli kompletnim i temeljitim brušenjem čitavog trupa zrakoplova kako bi se do kraja uklonili svi stari slojevi boje, oksidirani, mrtvi materijal i desetljećima taložene atmosferske nečistoće. Tim se mukotrpnim procesom konačno došlo do zdravog, sjajnog aluminijskog supstrata.
- Antikorozivna zaštita i kemijska stabilizacija: Uslijedilo je precizno nanošenje bazičnog temeljnog sloja, odnosno specijaliziranog kemijskog filera. Njegova je uloga izravnati sva mikroskopska oštećenja na oplati i stvoriti idealnu adhezivnu površinu za prihvat završnih premaza.
- Lakirerski radovi: Autentično bojanje zrakoplova u stroge vizualne standarde i boje Hrvatskog ratnog zrakoplovstva odrađeno je koristeći najmodernije premaze. Oni su specifično otporni na dugotrajno i agresivno UV zračenje te kisele oborine, s obzirom na to da će eksponat trajno biti izložen nemilosrdnim vanjskim atmosferskim utjecajima.
- Inovacije u prezentaciji: Kako bi majstorski izbjegao hladnu statičnost i beživotnost klasičnih vojnih spomenika, Krmpotić je u ovaj projekt unio elemente kakve trenutno ne posjeduje apsolutno nijedan sličan eksponat u državi. U samu unutrašnjost skučene kabine (kokpita) integrirao je izuzetno vjernu lutku pilota, koju je kompletno opremio autentičnom, originalnom letačkom kacigom i vizirem. Time je ovom čeličnom postavu udahnuo ljudsku dimenziju i nevjerojatan osjećaj neposredne prisutnosti čovjeka u stroju.
- Elektrifikacija i iluminacija: Odbijajući stati samo na bojanju, Krmpotić je potpuno samostalno razveo i ispitao kompletan, novi sustav osvjetljenja. Ugradio je diskretnu rasvjetu unutar same strukture krila te postavio strateške vanjske svjetlosne izvore koji ovaj eksponat noću pretvaraju u upečatljiv, gotovo nadrealan urbani orijentir.
- Statičko i sigurnosno osiguranje: Završni radovi uključivali su i teške zemljane te građevinske poslove na samoj lokaciji. Krmpotić je osobno nadzirao i izveo betoniranje masivnog postolja na koje je zrakoplov montiran. Posebna je pažnja posvećena preciznom provođenju sustava dubinskog uzemljenja cijelog metalnog aparata, prvenstveno radi zaštite od atmosferskih pražnjenja (gromova), čime je zajamčena apsolutna sigurnost svih budućih posjetitelja.
Nakon uspješnog završetka svih radova u hangaru, početkom kolovoza organiziran je iznimno složeni, izvanredni transport ogromnih komponenti do konačne lokacije u prostoru bivše vojarne. Tamo je pred očima javnosti izvršena finalna, milimetarski precizna montaža krila i sastavljanje zrakoplova u jednu veličanstvenu, neraskidivu cjelinu.
Rujanski dani 1991.: Magla koja je obranila Viroviticu
Prava, dubinska vrijednost ovog restauriranog zrakoplova u Virovitici ostaje neraskidivo vezana uz golemi povijesni značaj samog tla na kojem je postavljen. Odluka da se svečano otvorenje održi točno 17. rujna 2026. godine direktno korelira s ponosnom 35. obljetnicom Dana oslobođenja virovitičke vojarne i svih pripadajućih vojnih objekata. Riječ je o prijelomnom događaju koji je iz temelja i zauvijek promijenio stratešku sliku i odnos snaga cijele Zapadne Slavonije u toj krvavoj jeseni 1991. godine.
U rujnu 1991. godine, grad Virovitica predstavljao je strateški najkritičniju točku u tom dijelu domovine. Razlog tome bila je prisutnost iznimno snažnog, do zuba naoružanog garnizona Jugoslavenske narodne armije (JNA) utaborenog unutar vojarne “Nikola Miljanović – Karaula”. Taj je garnizon iz dana u dan predstavljao latentnu, ali i neposrednu, smrtonosnu prijetnju cjelokupnom lokalnom stanovništvu te slabo naoružanim snagama tek novoosnovane hrvatske države. Oslobađanje grada nije se dogodilo nimalo izolirano, niti slučajno. Ono je bilo rezultat iznimno pomno planirane i savršeno koordinirane višenamjenske vojne operacije preuzimanja cjelokupne vojne infrastrukture u regiji.
Proces gušenja neprijatelja započeo je nekoliko dana ranije, pametnim taktičkim odsijecanjem vojarne od njene šire logističke mreže. Već 14. i 15. rujna, odvažne hrvatske snage su kirurški precizno neutralizirale manja neprijateljska uporišta. Tom su prilikom munjevito oslobođene karaule u Novom Gracu, a posebnu, stratešku važnost imalo je oslobađanje međunarodnog graničnog prijelaza i karaule Terezino Polje prema susjednoj Republici Mađarskoj. Ovim je sjajnim potezom presječen ključni granični lanac neprijatelja i, što je najvažnije, u posljednji je trenutak spriječeno miniranje i uništenje mosta na rijeci Dravi (ova je akcija herojski inicirana pravovremenim prisluškivanjem neprijateljskih veza od strane vezista ZNG-a u rano jutro 15. rujna). Već idućeg dana, 16. rujna, pobjedonosno je oslobođeno i kolosalno strateško vojno skladište Šištat, puno prijeko potrebnog oružja.
Središnja točka i vrhunac svih ovih ogromnih napora bila je čelična blokada glavne virovitičke vojarne. Taj je nevjerojatno težak zadatak na svojim leđima iznio legendarni 50. samostalni bataljun Zbora narodne garde (ZNG), osnovan u lipnju 1991. godine. Bataljunom su zapovijedali Mirko Rukavina, Marko Krstanović, a potom legendarni Đuro Dečak. Uz njih, ključnu potporu u prstenu oko vojarne pružali su hrabri djelatnici Policijske postaje Virovitica i brojni pripadnici rezervnog sastava policije. Ukupno je na osiguranju i blokadi bilo angažirano oko 400 neustrašivih pripadnika hrvatskih snaga.
Duga noć sa 16. na 17. rujna predstavljala je apsolutni vrhunac dotad neviđenog psihološkog i taktičkog pritiska na grad. Vojarni su još prethodno, planski, bili isključeni i struja i voda. Unatoč tome, brojni pokušaji mirne predaje i iscrpljujući pregovori sa zapovjedništvom kasarne iznova su se pokazivali uzaludnima i neiskrenima. Napetost je dosegla točku ključanja kada je, pod okriljem mraka oko 00:15 sati, smrtonosni projektil ispaljen iz kruga vojarne izravno pogodio kamion postavljen na improviziranoj barikadi u Ulici Matije Gupca. Zbog te izravne, neselektivne prijetnje samom gradskom tkivu i civilima, građani su putem dramatičnih apela na lokalnom radiju žurno upućeni u mračna podzemna skloništa.
Strah hrvatskih branitelja za sudbinu grada bio je u tom trenutku potpuno i tragično opravdan. Kako je na obljetnici slikovito naglasio Davor Špoljarić iz Časničkog zbora grada Virovitice, unutar žice vojarne nalazila se zastrašujuće snažna protuoklopna i topnička postrojba, moderno opremljena teškim raketnim sustavima. Postojala je sasvim realna, opipljiva opasnost da će zapovjedništvo JNA u činu očaja izravno gađati stambene zgrade, bolnicu i policijske objekte unutar samog centra grada.
Otvoreni, žestoki i odlučni napad na vojarnu započeo je u samo svitanje, u zoru 17. rujna (različiti kronološki izvori spominju početak jake vatrene pripreme u intervalu između 6:30 i 7:00 sati ujutro). U tim presudnim trenucima, priroda i klimatologija odigrale su presudnu obrambenu ulogu na strani branitelja – iznimno gusta magla, karakteristična za taj kraj, koja se tog povijesnog jutra spustila nad Viroviticu, efektivno je spriječila i onemogućila letove i zloglasno djelovanje zrakoplovstva JNA. Time je magla neutralizirala najveću i najsmrtonosniju taktičku prednost protivnika iz zraka. Nakon nekoliko sati iznimno intenzivne, zaglušujuće pucnjave i dramatičnih, istodobnih telefonskih pregovora s komandom u okruženju, vojarna je konačno službeno kapitulirala. Prema različitim historiografskim zapisima koji se danas čuvaju, negdje između 11:20 i 12:15 sati iz kruga zloslutne vojarne izašli su prvi poraženi vojnici podignutih ruku. Ukupno se hrvatskim snagama predalo oko 140 vojnika te 45 (do 55 prema nekim izvorima) viših časnika i dočasnika JNA.
Cijena ovog veličanstvenog, povijesnog uspjeha očitovala se, nažalost, u teškim stradanjima onih najhrabrijih. U bespoštednoj je razmjeni vatre ranjeno više branitelja, a Virovitica je tog dana podnijela najbolniju žrtvu – pao je prvi poginuli hrvatski branitelj u samom gradu, hrabri Vladimir Vampovac, među suborcima poznat kao Grga, koji je tragično preminuo držeći svoj položaj u Ulici Matije Gupca.
Strateški plijen koji je promijenio tijek rata
Pad virovitičke vojarne daleko je premašio puke lokalne okvire obrane jednoga grada. Osim što je ponosna Virovitica tada postala jedan od prvih potpuno slobodnih većih gradova u Republici Hrvatskoj, u ruke hrvatskih obrambenih snaga pala je doslovno ogromna količina teškog i lakog naoružanja te neophodne vojne opreme. Taj je trenutak temeljito i zauvijek promijenio odnos snaga na cijelom zapadnoslavonskom ratištu.
Kasnija detaljna inventura zaplijenjenog arsenala (koji se u danima nakon predaje ubrzano dodjeljivao raznim hrvatskim postrojbama) uključivala je moćne teške sustave: cijelu bateriju topova ZIS 76 mm, razornu bateriju haubica D-30 kalibra 122 mm, dva moćna samohodna oklopna oružja M36 te dva vrhunska protuoklopna lansirna oklopna vozila POLO M-83. Uz to, zarobljene su i nepregledne količine pješačkog streljiva, tajnih vojnih dokumenata i važne logističke opreme.
Ovaj masivni logistički prirast omogućio je gotovo trenutnu, nezaustavljivu kvalitativnu i kvantitativnu ekspanziju hrvatskih oružanih snaga. Već 19. rujna stvoreni su svi preduvjeti za formiranje moćnog 19. Mješovitog protuoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD). Nedugo zatim, preciznije 2. listopada 1991. godine, iz slavnih okvira 50. samostalnog bataljuna osnovana je legendarna, proslavljena 127. brigada Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Đure Dečaka. Ova junačka brigada, čija je snaga u samom vrhuncu dosezala preko impresivnih 4000 aktiviranih boraca, preuzela je najteže naoružanje i odmah započela snažne ofenzivne, oslobodilačke operacije poput čuvenih akcija “Otkos 10” i “Papuk 91”. Tim je pobjedničkim operacijama do kraja te krvave godine oslobođen ogroman teritorij, koji se protezao od šumovitih padina Bilogore preko Đulovca pa sve do ranjenog Pakraca. Dodatno, spasonosno oružje iz Virovitice distribuirano je za hitno opremanje branitelja u širem području koje je uključivalo Grubišno Polje i junački Bjelovar. Stoga, ovaj impresivni zrakoplov postavljen 2026. godine ne stoji samo na pukom mjestu jedne bitke, već stoji na samom izvorištu silne vatrene moći koja je te jeseni slomila kralježnicu okupacije u tom dijelu Hrvatske.
Svjedočanstva asova: Borovićeve i Ivandićeve priče o ekstremima letenja
Sama prisutnost legendarnih vojnih pilota Danijela Borovića i Ivice Ivandića na svečanom otvorenju u Virovitici dala je cijelom događaju iznimnu povijesnu težinu i neponovljivu autentičnost. Njihove emotivne izjave pružile su okupljenima iznimno rijedak i dragocjen uvid u surovu inženjersku i taktičku stvarnost borbenog letenja tijekom najgorih ratnih dana.
Heroj Danijel Borović u svom je govoru izuzetno detaljno i stručno objasnio sve aerodinamičke i operativne izazove s kojima su se hrvatski piloti tada svakodnevno susretali. Iako je slavni MiG-21 izvorno, u sovjetskim tvornicama, konceptualiziran i konstruiran prvenstveno kao brzi visinski lovački avion namijenjen isključivo za presretanje teških bombardera na velikim visinama, surova ratna potreba natjerala je hrvatske pilote na improvizaciju. Morali su ga koristiti za znatno širi, opasniji spektar zadaća, koje su uključivale precizno udarno djelovanje po sitnim ciljevima na zemlji i neposrednu, blisku vatrenu potporu kopnenim snagama u napredovanju.
Ovakva drastična taktička prilagodba zahtijevala je, blago rečeno, ekstremne tehnike letenja koje nisu zapisane ni u jednom priručniku. Kako bi uspješno izbjegli snažne radarske sustave i gustu protuzračnu obranu neprijatelja, naši su piloti morali letjeti na ekstremno malim, tzv. brisućim visinama – nevjerojatnih, pogibeljnih 40 do 50 metara iznad samog tla. Borović je okupljenima zorno i zastrašujuće jasno ilustrirao fizičku stvarnost takvog suludog leta: pri brzini krstarenja od približno 900 kilometara na sat, taj moćni zrakoplov u samo jednoj jedinoj sekundi prelazi put od oko 250 metara. Iz te nevjerojatne perspektive, kako je rekao: “četiri sekunde i već ste kilometar dalje”. Ovakav brutalan profil leta ostavljao je pilotima gotovo nulti prostor za ikakvu ljudsku pogrešku; i najmanji, nehotični pomak upravljačke palice u kokpitu ili samo stotinka sekunde nepažnje rezultirali bi stravičnim, fatalnim udarom u tlo.
Međutim, pojava ovih legendarnih aviona sa šahovnicom na bojištu imala je apsolutno nesaglediv učinak na moral neprijatelja. Borović je s ponosom istaknuo kako taj ogromni preokret nije bio isključivo moralni i simbolički vjetar u leđa hrvatskim snagama, već je rezultirao vrlo konkretnom, opipljivom promjenom samog tijeka rata. Dobivanjem onih prvih triju MiG-ova 21, odnos snaga na terenu se konačno uravnotežio. Neprijatelj, koji je dotad bahato i suvereno gospodario našim zrakom, odjednom je bio prisiljen na panično povlačenje i respektiranje činjenice da ih visoko na nebu sada čeka brzi, nemilosrdni hrvatski supersonični lovac. Kasnije, ovi će isti zrakoplovi biti apsolutno instrumentalni i nezamjenjivi u velikim završnim pobjedničkim operacijama Bljesak i Oluja (iako, nažalost, uz neizbježne žrtve, poput herojske pogibije stožernog brigadira Rudolfa Perešina u oslobodilačkoj operaciji Bljesak).
Simbolika i etika pobjednika: Poruke za budućnost
Sama ceremonija otvorenja, dostojanstveno smještena uz obilježavanje rujanskih dana iz 1991., predstavljala je jedan iznimno složen, ali jasan javni diskurs kroz koji su se suptilno ispreplitali narativi sjećanja, etike ratovanja, golog preživljavanja i optimističnog usmjerenja prema boljoj budućnosti. Kroz analizu upečatljivih govora i izjava visokih izaslanika, ratnih zapovjednika i lokalnih dužnosnika, moguće je vrlo jasno dekonstruirati kako suvremena, slobodna Hrvatska dostojanstveno tretira svoje vojno nasljeđe.
Predsjednik HVIDR-e Virovitica, Mirko Poljanac, pružio je vrlo važan, povijesni osvrt na operativnu etiku tijekom preuzimanja virovitičke vojarne. Prisjećajući se onog najtežeg trenutka, same predaje neprijateljskog garnizona, Poljanac je s ponosom naglasio kako su hrvatski branitelji tada napravili dugački, mirni špalir u Ulici Matije Gupca. Kroz taj su špalir poraženi vojnici i oficiri JNA izašli podignutih ruku i sigurno ušli u organizirane autobuse za evakuaciju prema Srbiji. Njegova ključna i najsnažnija poruka – da u tom kaosu “nijednom zarobljeniku nije falila ni dlaka s glave” i da je cjelokupan, mučan proces izveden strogo “sukladno svim mogućim Ženevskim konvencijama” uz rigoroznu primjenu ratnog prava – pozicionira naš obrambeni rat kao visoko, besprijekorno etičan pothvat. To stoji u nevjerojatno snažnom i civilizacijskom kontrastu s kasnijim zvjerskim razaranjima i ratnim zločinima počinjenim od strane istih tih agresorskih formacija diljem domovine. Uz to, Poljanac je toplo naglasio važnost daljnjeg redovitog okupljanja i druženja svih branitelja kroz opuštene turnire u pikadu i belotu, ispravno naglašavajući krucijalnu ulogu braniteljskih udruga u očuvanju narušenog mentalnog zdravlja i međusobne solidarne kohezije preživjelih ratnika.
S druge strane, Davor Špoljarić, predsjednik Časničkog zbora grada Virovitice, maestralno je dekonstruirao onaj često romantičan, holivudski i idealiziran prikaz vojnika potpuno lišenog straha. Obraćajući se prisutnim veteranima i mladima, sasvim je otvoreno, ljudski progovorio o psihologiji borbe pred naoružanom, prijetećom vojarnom. “Strah je potpuno normalna ljudska pojava i zapravo je poželjan u takvim ekstremnim situacijama,” iskreno je napomenuo Špoljarić. Objasnio je mlađim generacijama da upravo odsutnost straha u ratu često dovodi do srljanja i nepotrebnog gubljenja dragocjenih života. Istaknuo je kako ogromna, domoljubna motivacija i jasna svijest o nužnosti izvršenja zadaće snažno usredotočuju vojnike unatoč paralizirajućem strahu. Čineći to, odao je najveće moguće priznanje onoj dubokoj, ljudskoj i ranjivoj dimenziji običnih virovitičkih branitelja koji su tog jutra stajali na nišanu teških protuoklopnih sustava, grčevito čuvajući pritom vlastite živote, ali i živote svojih sugrađana iza leđa.
Saborski zastupnik i predsjednik krovne HVIDR-e RH, Josip Đakić, u svom se nadahnutom izlaganju fokusirao prvenstveno na duboku prostornu simboliku samog postavljenog zrakoplova. Virovitica i okolica ove iste vojarne te krvave 1991. godine bili su svakodnevne mete nemilosrdnih zračnih napada izvedenih od strane istih ovakvih sovjetskih strojeva iz arsenala JNA. Postavljanjem hrvatskog, pobjedničkog MiG-a 21 upravo na to isto mjesto gdje su nekada padale smrtonosne bombe, ostvarena je svojevrsna nevjerojatna arhitektonska i duboka simbolička pobjeda nad zlom. Đakić je znakovito naglasio da ovakav impresivan postav danas prvenstveno služi kao trajni, vizualni podsjetnik na strašne povijesne događaje s jednom ultimativnom svrhom: “kako se ta tragedija nikada ne bi zaboravila, ali isto tako i kako se više nikada, nikome ne bi ponovila”. Eksponat na taj način potpuno gubi svoju izvornu mračnu auru oružja za ubijanje i preuzima uzvišenu funkciju trajnog mirovnog upozorenja.
Najupečatljiviji iskorak od tradicionalne, uštogljene ratne komemoracije ponudio je, zaključno, gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin. Kroz njegov se emotivni govor ovaj zrakoplov postavlja ne samo kao hladni spomenik teškoj prošlosti, već kao sastavni, vitalni dio moderne budućnosti grada. Kirin je s neskrivenim ponosom naglasio radikalnu, prelijepu transformaciju te lokacije: prostor bivše vojne baze, koji je nekada bio zlokobno opasan bodljikavom žicom i stražarima, danas je preoblikovan u pravu žilu kucavicu slobodnog građanskog života. Tu su danas, na ponos svih građana, smješteni moderna škola, veleučilište prepuno mladih, studentski restoran, dječji vrtići i predivni sportski prostori. “Prostor bivše vojarne pretvorili smo u sam život,” izjavio je Kirin, upućujući time nevjerojatno snažnu i optimističnu poruku novim generacijama studenata i djece koje tim prostorom svakodnevno, slobodno prolaze.
Zrakoplov koji sada ponosno stoji pred arhivom, okupan svjetlima u noći, tiho ali snažno poručuje tim istim mladima da sloboda koju danas uživaju nije naslijeđena besplatno.
Ona je, naprotiv, stvorena znojem, hrabrošću i krvlju hrvatskih branitelja kojima ovaj grad i ova država duguju svoju vječnu, neizbrisivu zahvalnost.
Foto: Ilustracija
