Sahrana Ratka Mladića u Beogradu uz vojne i državne počasti izazvala je osude. Otkrijte kako je ovaj geopolitički skandal duboko podijelio Balkan.
Državni vrh Republike Srbije, u neraskidivoj i sinkroniziranoj suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i Vojskom Srbije, organizirao je i proveo sprovod uz najviše državne, vojne i crkvene počasti za pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića. Ovaj nezapamćeni čin rehabilitacije dogodio se u Beogradu, s centralnim događajima raspoređenim od Crkve Svetog Luke na Vidikovcu do konačnog ukopa na Topčiderskom groblju, u ponedjeljak, 7. rujna 2026. godine, nepunih desetak dana nakon Mladićeve smrti u haškom pritvoru. Kompletan državno-nacionalni aparat upregnut je u ovu ceremoniju kako bi se ispunila dva ključna cilja: unutarnjopolitička homogenizacija radikalnog i nacionalističkog biračkog tijela uoči prijevremenih izbora te slanje prkosne, revizionističke poruke regiji i Zapadu da Srbija ne priznaje međunarodne presude. Sve je to izvedeno kroz ekstenzivnu logističku i financijsku podršku, koja je uključivala repatrijaciju tijela vladinim zrakoplovom, korištenje elitnih vojnih objekata za komemoraciju, prisutnost resornih ministara, te pune vojne rituale poput prijenosa kovčega na lafetu i ispaljivanja počasnih plotuna, čime je nepovratno narušena arhitektura regionalne stabilnosti i procesa pomirenja.
Smrt i naknadni pogreb Ratka Mladića, nekadašnjeg komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, neosporno predstavlja jedan od najkompleksnijih, najpolarizirajućih i najznačajnijih društveno-političkih događaja na prostoru bivše Jugoslavije u trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća.
Mladić je preminuo 27. kolovoza 2026. godine, u 84. godini života, u pritvorskoj jedinici Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) u Scheveningenu. Njegova je smrt uslijedila nakon što je odslužio tek manji dio kazne doživotnog zatvora.
Podsjetimo, prvostupanjski je osuđen krajem 2017. godine, a pravomoćno u lipnju 2021. godine, i to za najteža i najgnusnija kršenja međunarodnog humanitarnog prava zabilježena na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Njegova presuda obuhvaća odgovornost za genocid u Srebrenici, rasprostranjene zločine protiv čovječnosti, jezivu višegodišnju opsadu Sarajeva te brutalno kršenje zakona i običaja ratovanja tijekom oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. No, ne smije se zaboraviti niti njegov krvavi trag u Republici Hrvatskoj, gdje je kao zapovjednik kninskog korpusa JNA orkestrirao razaranja i zločine nad hrvatskim civilima i braniteljima.
Događaji koji su uslijedili neposredno nakon službene potvrde njegove smrti nadilaze okvire obiteljskog pijeteta, privatnog obreda ili pukog sprovoda. Oni su se pred očima domaće i međunarodne javnosti transformirali u prvorazredni geopolitički i diplomatski skandal, događaj koji je do kosti ogolio dubinske pukotine, licemjerje i nepremostive razlike u arhitekturi regionalne stabilnosti. Ispraćaj, koji je bez imalo skrivanja obilovao elementima najviših vojnih i državnih počasti, uz prisutnost najviših državnih i crkvenih dužnosnika te masovnu, orkestriranu logističku mobilizaciju građana, poslužio je kao snažan katalizator za obnavljanje dubokih regionalnih podjela, ali i kao platforma za demonstraciju državne moći bazirane na revizionizmu.
Reakcije regionalnih i međunarodnih aktera na ovaj događaj varirale su u nevjerojatno širokom i zabrinjavajućem spektru. S jedne strane svjedočili smo otvorenoj, euforičnoj i neskrivanoj glorifikaciji u Republici Srbiji i bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, gdje je Mladić slavljen kao mitski heroj. S druge strane, uslijedila je duboka, bolna ogorčenost udruženja žrtava koje su ponovno morale proživljavati traume iz devedesetih, praćena najoštrijim osudama hrvatskih i bošnjačkih političkih lidera. Konačno, cijela je situacija kulminirala paradigmatskim diplomatskim konfrontacijama na relaciji Beograd–Zagreb, ali i na onoj najvažnijoj za srbijansku budućnost: Beograd–Bruxelles.
Kronologija smrti, medicinski narativi i logistička uvertira
Zdravstveno stanje Ratka Mladića godinama je bilo predmetom intenzivnih, gotovo agresivnih pravnih, medijskih i diplomatskih napora njegove obrane i obitelji. Njegova obitelj, predvođena sinom Darkom Mladićem, te dobro plaćeni pravni i medicinski timovi, kontinuirano su uzbunjivali srbijansku javnost upozoravajući na njegovo rapidno narušeno zdravlje. Mladić je pretrpio višestruke moždane udare, a njegova je obrana opetovano, gotovo u pravilnim razmacima, zahtijevala privremeno puštanje na slobodu radi navodno adekvatnijeg liječenja u kliničkim centrima u Srbiji. Nadležna tijela u Haagu redovito su, oslanjajući se na neovisna i visoko stručna izvješća međunarodnih medicinskih vještaka, odbijala takve zahtjeve. Sud je jasno i argumentirano procjenjivao da mu je u pritvorskoj bolnici, gdje je u konačnici primao vrhunsku palijativnu skrb, osigurana maksimalna moguća medicinska pažnja propisana najvišim međunarodnim standardima.
Odmah nakon službene potvrde Mladićeve smrti tog 27. kolovoza 2026. godine, obitelj je u javnost i medijski eter plasirala narativ koji je očigledno bio tjednima, ako ne i mjesecima, unaprijed pomno pripremljen za ovakav ishod. Njegov sin, Darko Mladić, na izvanrednoj je konferenciji za novinare održanoj 4. rujna iznio iznimno teške, neutemeljene optužbe, tvrdeći da je njegov otac “ubijen u Hagu nesavjesnim liječenjem i namjernim davanjem prejakih opijata”. Takav opasan konstrukt apsolutne žrtve istog su trena preuzeli, obradili i do neslućenih razmjera amplificirali provladini tabloidi i nacionalne televizije u Srbiji, čime je započela sustavna i agresivna kampanja viktimizacije pravomoćno osuđenog masovnog ubojice. Teza o “haškom ubojstvu” služi specifičnoj, duboko bolesnoj sociološkoj svrsi: prebacivanju Mladića iz uloge počinitelja najtežih zločina, arhitekta genocida, u ulogu nedužnog mučenika međunarodnog pravosudnog sustava, kojeg dominantni diskurs u Srbiji ionako od osnutka percipira kao duboko i isključivo antisrpski.
Državni aparat Republike Srbije nije se ni trudio sakriti svoju involviranost; naprotiv, demonstrirali su je s ponosom već pri repatrijaciji tijela. Posmrtni ostaci Ratka Mladića prebačeni su u četvrtak kasno poslijepodne u Beograd službenim, državnim zrakoplovom Vlade Republike Srbije. To je bio prvi, eklatantan pokazatelj direktne logističke, političke i financijske potpore najvišeg državnog vrha organizaciji ovog sramotnog ispraćaja. Dolazak tijela u Srbiju izazvao je pravu euforiju među desno orijentiranim, radikaliziranim građanima. Na nekoliko nadvožnjaka iznad autoceste koja od zračne luke vodi prema samom središtu Beograda, okupile su se stotine simpatizera. U rukama su držali upaljene baklje i isticali goleme, profesionalno tiskane transparente s natpisima poput “Mladić srpski heroj”, “Đenerale hvala” i “Junaci nikad ne umiru”.
Kao formalna i visoko institucionalizirana uvertira u sam čin sprovoda, 5. rujna održana je velika komemoracija u prestižnom Domu Vojske Srbije, smještenom u samom srcu Beograda. Ovaj događaj, kojem su prisustvovali brojni visoki dužnosnici iz Republike Srbije, ali i entiteta Republike Srpske, formalno je i nominalno pripisan organizaciji opskurne “udruge umirovljenih generala”. Ministarstvo obrane Republike Srbije i Glavni stožer Vojske Srbije tim su prozirnim manevrom pokušali stvoriti privid pravne i birokratske distance te izbjeći direktnu međunarodnu osudu. No, sama činjenica da je odobreno korištenje elitnog državnog, reprezentativnog vojnog objekta za komemoraciju ratnom zločincu poslala je nedvosmislenu, hladnu poruku o visokom pijetetu i neupitnom statusu koji Mladić i dalje uživa unutar srbijanskog obavještajnog, vojnog i političkog establišmenta.
Ceremonijalni aspekti sahrane: Fuzija crkvenog i vojnog narativa
Sahrana Ratka Mladića održana je u ponedjeljak, 7. rujna 2026. godine, a sam događaj bio je minuciozno strukturiran u nekoliko odvojenih, ali logički povezanih faza koje su vrlo brzo poprimile karakter pažljivo koreografiranog državno-nacionalnog rituala najvišeg zamislivog stupnja. Lokacija konačnog ukopa bilo je beogradsko Topčidersko groblje. Tamo je Mladić, prema svojoj ranije iskazanoj osobnoj želji, sahranjen u obiteljskoj grobnici neposredno pored svoje kćeri Ane. Dvadesettrogodišnja Ana Mladić, inače studentica medicine, počinila je samoubojstvo u ožujku 1994. godine, a njena smrt i okolnosti pod kojima je oduzela vlastiti život (koristeći očev najdraži pištolj) oduvijek su predstavljali tragičnu, ali i vješto mitologiziranu točku u biografiji njenog oca, često korištenu za njegovu psihološku amnestiju u srpskim medijima.
Od ranih jutarnjih sati, već od sedam sati ujutro, masivni drveni kovčeg s tijelom Ratka Mladića bio je izložen u Crkvi Svetog Luke, monumentalnom zdanju u beogradskom naselju Vidikovac (na rubu Košutnjaka). Organizacija ispred crkve poprimila je razmjere masovnog javnog skupa najviše sigurnosne razine, usporedivog samo s dolascima najvećih svjetskih državnika. Već oko pola sedam ujutro, satima prije početka obreda, oko crkve su se počeli formirati nepregledni redovi građana koji su fanatično, strpljivo čekali prolazak kroz policijske detektore metala kako bi odali počast svom idolu. Ulice u široj okolici, uključujući Kneza Višeslava i Pionirsku, bile su doslovno hermetički zatvorene za sav civilni promet, dok je interventna policija u punoj opremi regulirala kretanje ogromnih masa ljudi.
Struktura okupljenih kristalno je jasno ukazivala na strogo organiziranu, hijerarhijsku mobilizaciju, a ne na spontani dolazak ožalošćenih građana. Ogroman broj prisutnih stigao je organiziranim, plaćenim autobusnim prijevozom. Demobilizirani pripadnici Vojske Republike Srpske u starim uniformama, ratni vojni invalidi te obični građani dovedeni su iz Banje Luke, Laktaša, Gradiške, Sokoca, Višegrada, pa čak i iz Pljevalja u susjednoj Crnoj Gori. Novinari na terenu izbrojali su desetke autobusa samo iz Bosne i Hercegovine. Mnogi prisutni ponosno su nosili državne zastave Republike Srbije i entiteta Republike Srpske, dok su dominirale crne majice s likom Mladića i natpisima “Heroj”. Bivši vojnici su spontano, ali vrlo disciplinirano, formirali dugačke špalire ratnih veterana koji su dominirali pristupnim putevima samoj crkvi. Zbog iznimne masovnosti koja je premašila kapacitete crkvenog dvorišta, tisuće građana opijelo su morale pratiti preko velikih, unaprijed postavljenih video zidova u porti crkve, što dodatno svjedoči o logističkoj pripremi događaja.
Opijelo, koje je započelo točno u podne pod teškim zvukom crkvenih zvona, predvodio je osobno poglavar Srpske pravoslavne crkve, patrijarh Porfirije (javnosti u Hrvatskoj itekako poznat kao bivši zagrebački mitropolit). Patrijarh je obred vodio uz sasluženje više eparhijskih vladika, redom odjevenih u teške ljubičaste odežde koje u pravoslavnoj tradiciji simboliziraju duboku žalost. Odluka da najviši crkveni velikodostojnik osobno služi opijelo pravomoćno osuđenom masovnom ubojici i ratnom zločincu nosi kolosalnu, neoprostivu simboličku, političku i teološku težinu. U svojoj besjedi pred odrom, patrijarh Porfirije Mladića je više puta biranim riječima oslovljavao s “rabe Božji”, “brate Ratko” i “generale”, ističući ga primarno i isključivo kao “pravoslavnog kršćanina i vojnika srpskog”, potpuno ignorirajući rijeke krvi koje su ostale iza njegove komande.
Patrijarh je u svojoj propovijedi, koja će zasigurno ući u anale crkvenog beščašća, pružio ultimativni duhovni legitimitet Mladićevom ratnom putu. Naglasio je pred masom da će generalovo ime “ostati duboko utkano u pamćenje i iskrene molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda”. Opravdao je njegovu stravičnu povijesnu ulogu jeftinom tezom da je “stajao na čelu vojske u jednom teškom i povijesno tragičnom vremenu za srpski narod”. Posebno degutantno bilo je patrijarhovo isticanje Mladićeve navodne duhovne transformacije tijekom boravka u haškoj ćeliji. Pozivajući se na svjedočanstva zatvorskih svećenika, Porfirije je naveo kako se general tamo “smireno ispovijedao, molio i pričešćivao tijelom i krvlju Hristovom”. Ovim je činom Srpska pravoslavna crkva de facto, pred kamerama i desetinama tisuća sljedbenika, amnestirala Ratka Mladića za počinjene ratne zločine pred božanskim sudom, namjerno projicirajući sliku skrušenog, neshvaćenog vjernika, a ne okrutnog arhitekta genocida.
Vojne počasti na Topčiderskom groblju i poruke obitelji
Nakon završetka opijela ispred Crkve Svetog Luke, formirana je nepregledna, morbidna povorka koja se, osiguravana od strane jakih policijskih snaga i pripadnika tajnih službi, polako kretala prema Topčiderskom groblju. Vrhunac državnog pokroviteljstva nad ovim događajem najjasnije se ogledao u tretmanu samog mrtvačkog kovčega. Kovčeg s posmrtnim ostacima Ratka Mladića iz kapele na groblju su na vojni lafet prenijeli uniformirani, aktivni pripadnici Vojske Srbije. Ovaj jedan jedini, neosporni vizualni detalj u potpunosti i trajno demantira bilo kakve kasnije međunarodne ili domaće nemušte tvrdnje da sprovod nije imao službeni, visoki vojni karakter. Sam kovčeg bio je cijelim putem prekriven državnim zastavama Republike Srbije i Republike Srpske.
Na samom odru, neposredno ispred lijesa, bile su na baršunastim jastucima izložene relikvije njegove ratne karijere: prepoznatljiva Mladićeva generalska kapa, njegova osobna oficirska sablja te brojna vojna odlikovanja dodijeljena za razaranje tuđih domova i gradova. Ove predmete s osobitim su ponosom, gotovo ritualno, nosili članovi njegove uže obitelji. Pritom je sin Darko Mladić, kao glava obitelji, u rukama nosio oficirski mač, dok je generalov unuk nosio generalsku šapku. Ova slika dizajnirana je kako bi se javnosti poslala snažna poruka o međugeneracijskom prijenosu vojničke i nacionalne dužnosti, o vatri koja se ne gasi.
Sam čin polaganja lijesa u obiteljsku grobnicu pratili su apsolutno svi elementi strogo propisane vojne počasti. Prisutan je bio stroj počasnog voda Vojske Srbije u svečanim uniformama. U trenutku spuštanja tijela uslijedilo je ispaljivanje tri hica u zrak iz automatskog naoružanja, nakon čega je uslijedilo izvođenje tradicionalne, emotivne srpske pjesme “Tamo daleko” uz instrumentalnu pratnju službene vojne glazbe.
Deseci tisuća okupljenih građana, koji su preplavili staze i okolne livade groblja, lijes su u zemlju ispratili neviđenim, gromoglasnim aplauzom. Grobljem su odjekivali frenetični povici “Živio Ratko Mladić!” i skandiranje “Heroj, heroj!”, dok je masa u zanosu pjevala stihove: “Đenerale, đenerale, nek je tvojoj majci hvala, što junaka rodila je, da se srpstvu vrati slava.”
Emotivni, ali i zlokobni narativni vrhunac ceremonije bio je oštar, povijesno intoniran i revizionistički govor generalovog sina, Darka Mladića. Obrativši se drhtavim, ali odlučnim glasom okupljenoj masi i svom preminulom ocu, Darko Mladić je eksplicitno smjestio Ratka Mladića u sam centar panteona srpskog nacionalnog mita, takozvanog Kosovskog zavjeta, izjednačavajući ga s najvećim povijesnim figurama. “Danas izlaziš i pred Lazara i Miloša Obilića“, rekao je kroz suze, namjerno ga uzdižući na razinu mitoloških junaka srednjovjekovne Srbije. Darko Mladić je svog oca pred masom prikazao kao čovjeka koji je bio pod direktnom božanskom zaštitom na ratištu, navodeći s ponosom kako ga “ni metak nije htio”. Podsjetio je okupljene na anegdotu iz rata kada su navodno zajedno preživjeli težak pad helikoptera u Kupinovu i neozlijeđeni prošli kroz dalekovod pod visokim naponom, koristeći to kao ultimativni dokaz da ga je “sam Bog čuvao” za višu misiju. U potpunosti i s gnušanjem odbacujući legitimitet Haškog tribunala i svih međunarodnih institucija, zahvalio je desetinama tisuća fanatičnih pristalica što su tog dana došli u Beograd “presuditi je li otac heroj ili zločinac“. Svoj je govor, prekidan ovacijama, zaključio dramatičnim riječima: “Putuj oče, putuj komandante, nama ostaje da se dovijeka ponosimo tobom.”
Unutarnjopolitička dinamika: Instrumentalizacija i izborni inženjering Aleksandra Vučića
Državni vrh Republike Srbije suočio se tjednima ranije s iznimno složenim izazovom političkog inženjeringa: kako maksimalno i beskrupulozno kapitalizirati smrt Ratka Mladića za brzu homogenizaciju vlastitog radikalnog i nacionalističkog biračkog tijela pred nadolazeće izbore, a istovremeno izbjeći preuzimanje formalne odgovornosti i posljedičnu potpunu diplomatsku izolaciju od strane moćnih zapadnih zemalja. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, u ovim je danima demonstrirao najvišu moguću razinu makijavelističkog političkog manevriranja, balansirajući na žici između međunarodnog pritiska i unutarnje populističke euforije.
Vučić je u svojim medijskim istupima javno i perfidno izjavio da je isključivo “izbor uže obitelji kako će biti organizirana sahrana”. Ipak, nije propustio naglasiti da je sama država maksimalno pomogla obitelji te da je on osobno “uradio apsolutno sve što je bilo potrebno da to protekne na najdostojanstveniji mogući način i da se država postavi kao ozbiljna i odgovorna institucija”. Vučić je vješto, koristeći državnički protokol, opravdao svoj osobni fizički izostanak sa samog sprovoda na Topčideru, pravdajući ga ranije ugovorenim i iznimno važnim bilateralnim posjetom predsjednika Uzbekistana Šavkata Mirzijojeva (posjet koji je zahtijevao cjelodnevni formalni državnički protokol, kilometre crvenog tepiha i postrojenu gardu na aerodromu “Nikola Tesla”).
Međutim, izostanak predsjednika Srbije s groblja bio je isključivo i jedino formalne prirode. Prisutnost njegovog sina, Danila Vučića, na samoj sahrani poslužila je kao iznimno snažna, neslužbena, ali vrlo jasna poruka osobne podrške obitelji i okupljenoj nacionalističkoj masi. Štoviše, sprovodu su u punom kapacitetu prisustvovali najistaknutiji članovi Vlade Republike Srbije: ministar pravosuđa Nenad Vujić, ministar bez portfelja Nenad Popović, ministar kulture Nikola Selaković te ministrica za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski (poznatija pod nadimkom Zavetnica). Upravo je ministar pravosuđa Vujić, inače zadužen za provođenje zakona i vladavine prava, danima ranije javno trasirao put za ove sramotne državne počasti, skandaloznom izjavom u medijima da je “Mladić neosporno bio general i da će se znati protokoli” te da će se “ono što pripada jednom srpskom generalu sasvim sigurno i ispoštovati”.
Aleksandar Vučić je cjelokupnu nezapamćenu medijsku pažnju usmjerenu na Srbiju tih dana iskoristio za brutalni geopolitički whataboutism (odvraćanje pažnje) i agresivno jačanje narativa o vječnoj, isključivoj srpskoj viktimizaciji i navodnim licemjernim dvostrukim standardima Zapada. U svojim dramatičnim javnim nastupima uoči sahrane, povukao je oštru, logički neobranjivu paralelu s nadolazećom presudom bivšem zapovjedniku OVK-a Hashimu Thaçiju (koja je inače zakazana za 16. rujna 2026. godine). Vučić je javnosti poručio kako temeljem svojih obavještajnih “saznanja” već anticipira da će presuda Kosovaru biti većinskim dijelom oslobađajuća. Gnjevno je i retorički povišenim tonom s televizijskih ekrana upitao: “Zašto se to radi? Hoće li zapadnjaci da nam još jednom kažu: ‘Vi Srbi ste jedini krivci za sve ratove… Srpska krv za njih ionako nije ni važna?'” U tom istom toksičnom kontekstu, namjerno je spomenuo i nedavno puštanje na slobodu Elfete Veseli, osuđene za okrutno ubojstvo 12-godišnjeg dječaka Slobodana Stojanovića još 1992. godine, oštro kritizirajući pritom medije u Bosni i Hercegovini zbog navodnog izostanka adekvatnih osuda i empatije prema srpskim žrtvama. Najavio je, udarajući šakom o stol, da će odmah nakon 16. rujna otići u New York, ravno u središte UN-a, kako bi pred Općom skupštinom eksplicitno, pred cijelim svijetom, govorio o stradanju isključivo srpskog naroda devedesetih, čime je temu Mladićeve sahrane direktno i beskrupulozno preveo u platformu za međunarodnu političku ofenzivu.
Ono što analitički predstavlja daleko najznačajniji aspekt cjelokupne unutarnjopolitičke dinamike jest brutalna instrumentalizacija Mladićeve sahrane za partikularne stranačke i izborne interese. Naime, samo tridesetak minuta nakon što je lijes uz plotune spušten u zemlju na Topčideru, točno u 15:30 sati tog istog dana, Vlada Republike Srbije pod formalnim vodstvom premijera Đure Macuta održala je izvanrednu, očito tjednima unaprijed pripremljenu sjednicu. Na toj hitnoj sjednici, Vlada je jednoglasno usvojila i predsjedniku Vučiću hitno uputila obrazložen prijedlog za raspuštanje Narodne skupštine Republike Srbije. Ovim birokratskim činom u sjeni sahrane ispunjeni su apsolutno svi ustavni i formalni preduvjeti za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora. S obzirom na to da zakonski rok u Srbiji nalaže da od raspisivanja do samog održavanja izbora mora proći između 45 i 60 dana, to je samo potvrdilo višemjesečne medijske spekulacije da će Srbija ponovno na birališta izaći 18. ili 25. listopada 2026. godine, naravno, s Vučićevom listom pod grandioznim nazivom “Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija”.
Ovaj potez ukazuje na besprijekoran, iako etički i moralno duboko kompromitiran, politički inženjering. Vladajuća Srpska napredna stranka (SNS) iskoristila je enormni, iracionalni emocionalni naboj, potpunu homogenizaciju nacionalističkog biračkog tijela i fokus cjelokupne medijske javnosti na sahranu zločinca, kako bi glatko legitimirala ulazak u neizvjesni izborni proces u trenutku kada su nacionalne tenzije u zemlji dovedene do točke usijanja. Oporba u Srbiji se ovim briljantnim, ali zlim manevrom našla u potpunoj bezizlaznoj situaciji. Bilo kakav pokušaj ozbiljne građanske ili proeuropske kritike državne involviranosti u sahranu Mladića automatski bi od strane režimskih tabloida bio okarakteriziran kao “brutalna nacionalna izdaja” i “rad za strane službe” u osjetljivoj predizbornoj kampanji, čime je demokratski proces bačen na koljena.
Unatoč snažnom, sveprisutnom pritisku državnog aparata, krhko civilno društvo u Srbiji, iako godinama marginalizirano i sotonizirano, uspjelo je pružiti kakav-takav intelektualni otpor ludilu.
Sonja Biserko, dugogodišnja predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, u nezavisnim je medijima iznijela oštru, beskompromisnu kritiku. Ocijenila je da masovna vojno-državna sahrana Ratka Mladića nije nikakav slučajan incident, niti izolirani, spontani izljev emocija dijela naroda. Biserko ju je proglasila izravnom posljedicom višegodišnjeg, planskog “sinkroniziranog igrokaza države, njenih tajnih službi, vojske i crkve”, koji je usmjeren isključivo na toleriranje, poticanje i na koncu institucionalizaciju glorifikacije ratnih zločinaca iz ratova u Hrvatskoj i BiH. Biserko je dramatično upozorila građane da je “ono što je jako dugo bilo prisutno i skriveno isključivo na marginama društva, u podzemlju, sada dobilo svoju masovnu, legitimnu i sasvim javnu manifestaciju”. Posebno se osvrnula na organizirani dolazak na desetke autobusa iz Banje Luke kao krunski dokaz da je događaj uvelike nadmašio uske okvire obiteljskog ispraćaja i postao svesrpski politički miting. Nije štedjela ni inertnu međunarodnu zajednicu, navodeći s pravom da je “zapadna diplomacija svjesno i cinično izabrala prividnu stabilnost stabilokracije umjesto suštinske demokratizacije društva“, godinama sramotno zatvarajući oči pred rastućim fašizmom i revizionizmom u Beogradu.
Duh u kojem je duboko traumatizirano i indoktrinirano srpsko društvo dočekalo ovaj sprovod možda se najživopisnije i najjezivije ogledao na sportskim terenima. Srpske navijačke tribine tradicionalno na Balkanu služe kao sigurni inkubatori radikalnog nacionalizma, regrutni centri za kriminalne klanove i neslužbena glasila državnih obavještajnih struktura kada treba pustiti probne balone u javnost. Tako je uoči velikog nogometnog “večitog derbija” između Crvene zvezde i Partizana, održana jeziva minuta šutnje za preminulog Mladića, za koju gle čuda nitko od uprava klubova nije preuzeo formalnu odgovornost. Vrhunac užasa uslijedio je kada su navijači na tribinama beogradske Marakane (stadion Rajko Mitić) podigli ogromnu, koreografiranu poruku “Pravac Potočari”. Prizivajući sjećanje i otvoreno prijeteći mjestu gdje su sahranjene tisuće nevinih bošnjačkih žrtava srebreničkog genocida, ovaj neljudski čin jasno, bez ikakve sumnje, demonstrira dubinsku i uspješnu infiltraciju revizionističkih i genocidnih narativa u popularnu kulturu i umove mladih generacija u Srbiji.
Bosna i Hercegovina: Raskol dvaju entiteta i sjećanje na žrtve
Kao što se moglo i očekivati, sahrana Ratka Mladića djelovala je kao snažan seizmički udar na ionako već iznimno krhke i nategnute međunacionalne odnose unutar susjedne Bosne i Hercegovine. Cijeli je događaj savršeno, kao u ogledalu, preslikao i dodatno produbio duboki institucionalni i mentalni raskol između dvaju dejtonskih entiteta, prijeteći potpunom paralizom državnih funkcija.
Za političko vodstvo bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), prisustvo na beogradskom sprovodu bilo je tretirano ne kao diplomatski izbor, već kao apsolutni i najviši nacionalni imperativ. Izaslanstvo koje je svečano otputovalo u Beograd kako bi se poklonilo zločincu obuhvaćalo je sam vrh entitetske političke moći: neprikosnovenog predsjednika RS Milorada Dodika, srpsku članicu Predsjedništva BiH Željku Cvijanović, ministra rada i boračko-invalidske zaštite Radana Ostojića, ministra unutarnjih poslova Željka Budimira, moćnog predsjednika Ustavnog suda RS Sinišu Karana, te brojne druge manje uzvanike. Da bolest revizionizma ne bira političke stranke, dokaz je da se među njima ponosno našao i mladi gradonačelnik Banje Luke, Draško Stanivuković, koji u RS-u nominalno pripada političkoj opoziciji. To zorno i bolno dokazuje da u RS-u postoji zastrašujući, apsolutni politički konsenzus kada je u pitanju narativ o krvavim devedesetima i odbijanju suočavanja s istinom.
Milorad Dodik, stari majstor političkih provokacija, iskoristio je svoje prisustvo na beogradskoj sahrani, kao i kasniju komemoraciju u Banjoj Luci, za novu, agresivnu političku ofenzivu usmjerenu na rušenje državnih institucija BiH. Dodik je bez srama pred medijima opravdavao zlodjela i Mladićev krvavi ratni put jeftinom tezom da je on naprosto “stao u obranu golorukog Srba” te da ga zbog toga “poštuje cijeli srpski narod bez obzira na presude”.
Uspostavio je opasnu moralnu ekvivalenciju, oštro kritizirajući takozvano političko Sarajevo zbog toga što je ratni komandant Armije RBiH Rasim Delić (koji je ranije također bio osuđen u Haagu, iako za drastično lakša djela po zapovjednoj odgovornosti u odnosu na Mladića) svojedobno sahranjen u Sarajevu uz sve vojne počasti. Dodik je tom paralelom tvrdio da pravosuđe BiH služi isključivo kao pristrani instrument unitarne bošnjačke politike. Ponesen atmosferom, najavio je i daljnju radikalizaciju svojih ionako opasnih političkih zahtjeva, poručivši kako je “krajnje vrijeme da sjednemo i razgovaramo” o bezuvjetnom povratku svih onih državnih nadležnosti koje su navodno oduzete entitetu, a koje su bile propisane izvornim Daytonskim mirovnim sporazumom. Indikativan, pa i šokantan je podatak, koji je s ponosom iznio sam Dodik, da je Tužiteljstvo BiH u samo nekoliko dana zaprimilo čak oko 55.000 kaznenih prijava protiv građana Republike Srpske zbog njihovih degutantnih objava na društvenim mrežama povodom Mladićeve smrti, a koje zakonski nepobitno spadaju u tešku kategoriju veličanja pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca.
S druge strane političkog spektra u RS-u, gradonačelnik Banje Luke, Draško Stanivuković, eksplicitno je i prkosno branio svoje prisustvo na beogradskom sprovodu pred napadima liberalnih medija. Odbacujući pravne i moralne optužbe o veličanju ratnih zločina kao, prema njegovim riječima, “običan bezobrazan termin stranaca”, Stanivuković je izjavio da on i njegovi sugrađani tamo nisu slavili zločine, već su samo iskazali duboko poštovanje prema vojniku i generalu koji, kako on to romantičarski percipira, “nije birao svoj vojni poziv, nego je u najgora vremena taj poziv izabrao njega da brani našu otadžbinu od uništenja”.
Za probosanske, bošnjačke i malobrojne građanske političke snage u Sarajevu, kao i za brojna utjecajna udruženja civilnih žrtava rata, sahrana ovakvog profila, s vojnim i državnim počastima u susjednoj državi, predstavljala je čin najgnusnije moguće uvrede. Bio je to čin namjerne retraumatizacije preživjelih logoraša, silovanih žena i majki koje još traže kosti svoje djece, te opasno državno negiranje sudski i povijesno utvrđenih činjenica. Veleposlanik Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim narodima, iskusni diplomat Zlatko Lagumdžija, sublimirao je službeni stav Sarajeva oštrom izjavom da je Mladićevom smrću iza rešetaka haškog kazamata barem “zadovoljena ovozemaljska pravda”. Lagumdžija je pojasnio da Mladić “nije niti će ikada biti politika ili povijesna jednoznačna činjenica kojom se netko može ponositi, on je naprosto presuđeni ratni zločinac najgore vrste“. Veleposlanik je lucidno podsjetio svjetsku javnost na drastičan demokratski regres Srbije: “Srbija pod vodstvom bivšeg predsjednika Borisa Tadića imala je snage isporučiti Mladića Haagu i u svojoj je Skupštini donijela civilizacijsku rezoluciju o Srebrenici, dok se ova današnja, Vučićeva Srbija, sramotno svrstala na gubitničku stranu povijesti, glorificirajući najgore među sobom”.
Hrvatski član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, nadovezao se na ove stavove teškim povijesnim upozorenjem. Naglasio je da masovna, histerična glorifikacija Mladića na beogradskim ulicama predstavlja krucijalni, nepobitni dokaz da mračna ideologija zla i fašizma zbog koje se i ratovalo devedesetih, nažalost, i dalje živi punim plućima. Komšić je poručio srpskom političkom vodstvu da će ih “ista teška povijesna osuda dočekati i onog dana kada u zatvoru premine i Radovan Karadžić“. Očekivano, ovaj verbalni sukob vrlo se brzo prelio i na osjetljivu diplomatsku relaciju Sarajevo-Beograd. Tamo je ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, oštro i nediplomatski kritizirao ponašanje predsjednika Vučića, na što mu je šef srbijanske diplomacije i Vučićev bliski suradnik Marko Đurić odgovorio brutalno, optužujući Konakovića za “bošnjačko licemjerje i potpuno odsustvo srama”.
Ipak, najoštrija, najbolnija, ali i moralno najčišća i najkonkretnija reakcija uslijedila je od strane onih koji su od Mladićeve ruke najviše stradali – udruženja “Majke Srebrenice”. Ove hrabre žene su putem velikih međunarodnih medijskih kuća i društvenih mreža promptno apelirale na europske i globalne institucije. One su beogradski sprovod uz pune državne počasti proglasile “najvećim organiziranim fašističkim skupom u srcu Evrope u posljednjih punih 70 godina”. Reagirajući specifično i ciljano na onaj morbidni transparent “Pravac Potočari” koji je istaknut na utakmici Crvene zvezde, Majke Srebrenice su objavile rezolutan, hrabar proglas koji je odjeknuo regijom: “Gospodo, to nije nogometno navijanje. To je jasna poruka mržnje, direktno prizivanje novog genocida i slavljenje bolesnog uma i ratnog zločinca… Ali znajte, danas Potočari nisu sami, oni imaju svoje stražare, svoje čuvare, Majke Srebrenice. Nikada više fašistička i četnička ideologija neće nekažnjeno kročiti u svete Potočare.” Udruženje je direktno, pismom zatražilo hitno međunarodno sankcioniranje odgovornih dužnosnika u Srbiji, podsjećajući birokrate u Bruxellesu da “šutnja i zatvaranje očiju pred ovakvim porukama danas znači suučesništvo u normalizaciji mržnje sutra”.
Suočen s ovim golemim, rastućim tenzijama koje su zaprijetile sigurnosti na terenu, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH (OHR), njemački diplomat Christian Schmidt, morao se oglasiti. Učinio je to priopćenjem u kojem je eksplicitno i hladno naveo da se “budućnost Bosne i Hercegovine kao europske države ne može i neće graditi na veličanju ratnih zločinaca s bilo koje strane”. Schmidt je podsjetio javnost, ali i tužitelje, na izmjene Kaznenog zakona BiH iz 2021. godine (koje su bile nametnute od strane njegovog prethodnika, Valentina Inzka). Te izmjene za negiranje genocida i veličanje pravomoćno osuđenih ratnih zločinaca izrijekom predviđaju kaznu zatvora do pet godina. Ovim je Schmidt jasno implicirao apsolutnu obvezu domaćeg, bosanskohercegovačkog pravosuđa da po službenoj dužnosti procesuira masovne izljeve mržnje i podigne optužnice, iako je veliko pitanje ima li pravosuđe u BiH snage za takav obračun s politikom RS-a.
Hrvatska diplomatska ofenziva i ogoljavanje srbijanske politike
Za razliku od često neodlučnog Zapada, reakcija Republike Hrvatske na organizaciju državne sahrane Ratka Mladića bila je izrazito oštra, koherentna, beskompromisna i promptno artikulirana na apsolutno najvišoj državnoj i diplomatskoj razini. Rezultat tog čvrstog stava bio je jedan od najozbiljnijih i najdubljih diplomatskih sukoba sa Srbijom u proteklom desetljeću. Hrvatska diplomacija vješto je iskoristila ovaj mračni događaj kako bi uspavanoj međunarodnoj zajednici napokon zorno demonstrirala stvarni, nepremostivi demokratski deficit današnje, Vučićeve Srbije i njenu nespojivost s europskim vrijednostima.
Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Andrej Plenković, pametno je iskoristio prestižnu međunarodnu političku pozornicu na Bledskom strateškom forumu u susjednoj Sloveniji kako bi najoštrije osudio i samu ideju, a kamoli tek praktičnu provedbu državnih i vojnih počasti ovakvom balkanskom krvniku. Plenković je snažno podsjetio europsku javnost na jednu iznimno važnu činjenicu, koja je prečesto zanemarena u međunarodnom diskursu (koji je opravdano, ali ponekad isključivo fokusiran na Srebrenicu). Podsjetio ih je da je Ratko Mladić prije svega ratni zločinac koji je “bio zapovjednik kninskog korpusa te je izravno odgovoran za najteže, brutalne zločine počinjene u Škabrnji i brojnim drugim napadnutim dijelovima suverene Hrvatske”. Plenković je iznimno jasno i potpuno nedvosmisleno upozorio Beograd, ali i Europsku komisiju, da ovakvo ponašanje srbijanske države “zauvijek zatvara vrata Europske unije”. Rekao je da će upravo ovaj sramotni ispraćaj na Topčideru “biti stvarna osnova na kojoj ćemo suditi šta će se desiti u Srbiji u budućnosti”, posebice u kontekstu otvaranja europskih pregovaračkih poglavlja s Beogradom. Naravno, valja spomenuti da se istovremeno s ovom važnom vanjskopolitičkom ofenzivom, premijer Plenković na burnom domaćem političkom terenu morao suočavati s napornim oporbenim optužbama vezanim uz unutarstranačke i lokalne krize (poput one u Gospiću), što su perfidni srpski mediji i političari obilato i nisko koristili u svojim tiskovinama za pokušaje relativizacije njegovih napada.
Ministar vanjskih i europskih poslova RH, Gordan Grlić Radman, na međunarodnom je parketu nastupio s jednakom, ako ne i većom oštrinom. Glorificiranje osuđenog ratnog zločinca od strane državnih struktura Srbije nazvao je duboko “sablažnjivim“, ocijenivši to kao direktnu i neoprostivu “uvredu za sve žrtve i preživjele članove obitelji širom regije”. Grlić Radman je europskim kolegama rezolutno naglasio da slavljenje krvnika apsolutno “nisu i nikada neće biti europske vrijednosti te da takvi potezi Beograda izravno produbljuju stare podjele i pridonose namjernom jačanju tenzija” u cijeloj regiji Zapadnog Balkana. Tijekom svog bilateralnog susreta u Ljubljani, hrvatski šef diplomacije posebice je istaknuo duboko frustrirajuće žaljenje hrvatske strane što je “međunarodna pravda bila spora i slijepa”. Istaknuo je paradoks da Ratko Mladić, premda je njegova jugoslavenska vojska ostavila neizbrisiv “krvavi trag, smrt i zgarišta širom Hrvatske” tijekom najtežih dana 1991. i 1992. godine, zbog sporosti Haaga nikada nije bio i formalno pravomoćno osuđen za te stravične zločine počinjene nad hrvatskim civilima u Dalmaciji, Lici i zaleđu, prije nego što je uopće prešao sa svojom zločinačkom komandom u susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Ovakve rezolutne, argumentirane izjave i stavovi iz službenog Zagreba izazvali su promptni, histerični i gotovo prostački bijes u samom vrhu srbijanske vlasti u Beogradu. Predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije, donedavna premijerka Ana Brnabić, poslušno je preuzela ulogu režimskog megafona i izvela frontalni verbalni, uličarski napad na premijera Andreja Plenkovića. Optužila je hrvatskog premijera za navodno političko licemjerje najniže vrste. Brnabić je bez imalo diplomatskog takta izjavila da bi Plenković, “da ima iole obraza, danas pametno šutio”.
U klasičnoj, već nebrojeno puta viđenoj populističkoj i defenzivnoj maniri – koja se gotovo kao automatizam redovito koristi u beogradskim političkim krugovima svaki put kada stignu utemeljene kritike iz Zagreba – Brnabić je brutalno napala modernu Hrvatsku. Predbacivala je Plenkoviću navodnu tajnu državnu podršku pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu, lažno i bestidno optužujući pritom Republiku Hrvatsku za organizirano etničko čišćenje Srba tijekom legitimne i oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluja”. Nadalje, spomenula je davnu zabranu privatnog, nediplomatskog posjeta predsjednika Vučića spomen-području i bivšem koncentracijskom logoru Jasenovac, koristeći to kao navodni krunski dokaz onog što ona naziva sistemskim “hrvatskim povijesnim revizionizmom”. Brnabić je u svojoj histeriji kategorički odbacila hrvatske i europske najave o vrlo izglednoj mogućoj blokadi europskog puta Srbije. Prkosno, bahato i iracionalno je zaključila svoju tiradu riječima: “Europski put nam je svakako važan. Ali istina nam je, gospodo, ipak važnija”, čime je svoju uvrnutu “istinu” o herojstvu krvnika Mladića jasno postavila visoko iznad glavnog strateškog cilja – članstva svoje zemlje u Europskoj uniji.
Ovaj mučni diplomatski diskurs najzornije prikazuje tragičnu regresiju regionalne diplomacije na zapaljivu i huškačku retoriku iz ranih dvijetisućitih, ili čak mračnih devedesetih. Te uzajamne teške optužbe, u kojima službeni Zagreb s punim pravom koristi svoje pravo veta, inzistiranje na vladavini prava i temeljnim europskim vrijednostima kao legitimnu polugu moći pregovarača, a dezorijentirani Beograd frustrirano uzvraća iskonstruiranim povijesnim narativima Drugog svjetskog rata i relativizacijom ratova devedesetih, služe primarno za opasnu unutarnjopolitičku mobilizaciju s obje strane granice, no dugoročno ostavljaju teške posljedice na stabilnost.
Europska unija pred ogledalom: Kognitivna disonanca Bruxellesa
Odgovor glomaznih institucija Europske unije na skandalozne događaje na beogradskim ulicama bio je, blago rečeno, višeslojan, no prvenstveno je ostao duboko obilježen zapanjujućim, gotovo shizofrenim komunikacijskim kontradikcijama koje nedvosmisleno i bolno ukazuju na veliku kognitivnu disonancu unutar same Europske komisije i potpunu nemoć njenih mehanizama proširenja pred balkanskim autokratima.
Najoštrija, diplomatski najhrabrija i politički daleko najznačajnija reakcija na događaje stigla je od novoimenovane europske povjerenice zadužene za proširenje, utjecajne Slovenke Marte Kos. Vidno zgrožena divljaštvom i šokantnim slikama s beogradskih ulica, povjerenica Kos donijela je brzu odluku bez presedana. Službeno je otkazala svoj prvi veliki, dugonajavljivani planirani posjet Srbiji (koji je bio pompozno zakazan za 9. rujna). Svoje pismeno očitovanje, koje je istog trena postalo apsolutno viralno u briselskim diplomatskim krugovima, objavila je javno i na društvenim mrežama, ne ostavljajući niti milimetar prostora za bilo kakvu relativizaciju ili pogrešnu interpretaciju Beograda.
Poručila je: “Ratko Mladić je pravomoćno osuđen za genocid, najteže zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Povratak njegovih posmrtnih ostataka u Beograd uz ovakvu pompu podsjeća cijelu Europu na najmračnije i najkrvavije stranice naše novije povijesti. Veličanje ratnih zločina koje izravno prati njegovu smrt apsolutno je nespojivo sa samim temeljima i vrijednostima na kojima se gradi europski put svakog kandidata. Taj put neumoljivo zahtijeva iskreno suočavanje s prošlošću, istinsko pomirenje u regiji i duboko poštovanje prema svim nevinim žrtvama ratova.”
Njen rezolutni, državnički potez u regiji je protumačen kao jasan i dugoočekivan signal da moćni Bruxelles, napokon suočen s ružnom stvarnošću na balkanskom terenu, nepovratno gubi strpljenje te da ne može i neće više otvoreno tolerirati beogradsko negiranje osnovne tranzicijske pravde. Reagirajući na ovaj udarac, predsjednik Srbije Vučić je ovu visoko rangiranu odluku europske povjerenice u svom stilu javno proglasio “možda kratkom, ali svakako glupom porukom”, čime je bez presedana u diplomatskoj povijesti proširenja uličarski omalovažio samu instituciju povjerenika s kojom navodno pregovara.
Međutim, paralelno s ovim visokim principijelnim stavom gospođe Marte Kos, službena glasnogovornica Europske komisije (koja je izravno podređena centralnoj administraciji Ursule von der Leyen), izvjesna Paula Pinho, izazvala je neviđenu konsternaciju, šok i opće ogorčenje u regionalnoj, a osobito u stradalničkoj bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj javnosti. Tijekom redovne, dnevne press-konferencije za novinare u sjedištu u Bruxellesu, na direktan i jasan upit novinara o održavanju državne sahrane notornog ratnog zločinca u jednoj zemlji kandidatkinji za EU članstvo, Pinho je mrtva hladna, bez treptaja, ustvrdila kako “prema saznanjima Komisije, Mladić u Beogradu nije sahranjen uz državne počasti”. Dodala je, nevješto se braneći, da je Komisija doduše “čula određene glasine da su takve državne počasti navodno bile predviđene, ali na kraju se to na terenu nije dogodilo”. Naglasila je pritom staru birokratsku floskulu da je “isključivo na državi Srbiji da sama odluči kako će i na koji način organizirati jedan privatni sprovod”, iako je pred novinarima kurtoazno ponovila opću izlizanu mantru da “veličanju bilo kakvih ratnih zločinaca nema mjesta u modernoj Europskoj uniji”.
Ovakva skandalozna i činjenično potpuno pogrešna konstatacija glasnogovornice Europske komisije izrečena je bešćutno, usprkos stotinama neovisnih televizijskih priloga s lica mjesta, fotografijama i brdima materijalnih dokaza koji pred cijelim svijetom svjedoče o posve suprotnom: o državnom transportu tijela službenim vladinim VIP zrakoplovom, o državnoj komemoraciji održanoj pod krovom državnog Doma Vojske, o nošenju drvenog lijesa na vojnom lafetu od strane uniformiranih i aktivnih pripadnika Vojske Srbije, o ispaljivanju pravih vojnih plotuna s pravim oružjem te o neskrivenoj službenoj nazočnosti najmanje pet aktualnih ministara Vlade Republike Srbije, kao i užeg dijela obitelji predsjednika države, na samom groblju. Ovakve izjave paušalne izjave gospođe Paule Pinho protumačene su od strane zgroženih regionalnih analitičara kao frapantno “zatvaranje očiju”, kukavičko povlačenje i namjerno laganje bruxelleske birokracije pred autokratskom srbijanskom realnošću.
Zbog masovnosti ekstremističkog skupa i visokih tenzija koje je ovaj događaj planski izazvao, čak je i Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država usred Beograda bilo prisiljeno izdati službeno sigurnosno upozorenje vlastitim građanima o strogom izbjegavanju lokacije na Topčideru i okolnim kvartovima zbog očekivanih desetina tisuća radikala i visoke opasnosti od potencijalnih nereda. Čim je izdana, ova obavijest stavila je događaj i pod povećalo međunarodnog sigurnosnog monitoringa.
U vodećim zapadnoeuropskim prestižnim medijima cijeli je sprovod s pravom izazvao golemu pažnju i unisono oštre, negativne kritike. Ugledni i utjecajni njemački tjednik Die Zeit objavio je dubinsku i iscrpnu analizu na nekoliko stranica u kojoj nedvosmisleno konstatira da “državna sahrana organizirana za jednog masovnog ubojicu izravno dokazuje kako balkanski autokrat Aleksandar Vučić više ni u teoriji ne može biti pouzdan partner Europske unije”. Novinar Zeita poentira da Srbija zajedno s lijesom Ratka Mladića zapravo “sahranjuje i svoju preostalu budućnost u Europskoj uniji”. Analitičari Zeita izrazito su kritični prema Bruxellesu te primjećuju da je temeljna, naivna ideja EU-a o njenoj famoznoj “transformativnoj moći” u zemljama kandidatima zapravo puka, opasna “iluzija” kada je riječ o Srbiji. Tvrde da se ta birokratska snaga tamo “sasvim provjereno nikada nije razvila” upravo zbog politički sponzoriranog i tvrdoglavog održavanja opasnog srpskog “mita o vječnoj žrtvi”, kojeg troma EU jednostavno ne može promijeniti nikakvim dekretom ili fondovima.
Potpuno slične, oštre intonacije imali su i giganti poput lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ), te globalne novinske agencije kao što su Reuters i Associated Press (AP). Svi oni redom su izvijestili globalnu publiku da je Srbija grubo prkosila ozbiljnim upozorenjima EU-a, ispraćajući osobu pravomoćno osuđenu za najteži oblik genocida kao nacionalnog heroja prvog reda, što bjelodano i tragično svjedoči o tome da radikalni ratni narativi iz mračnih 1990-ih godina na ovim prostorima ne samo da nisu prevladani, već su snažno, trajno i ponosno – institucionalizirani u srži države.
Analitička sinteza geopolitičkih implikacija (Dugoročne posljedice za regiju)
Sahrana Ratka Mladića nikako se ne može, niti se smije promatrati izolirano u vremenu. Ona nije samo bizaran obiteljsko-komemorativni događaj umirovljenog oficira; ona je moćna, pomno orkestrirana fizička manifestacija onih najdubljih, mračnih strukturnih procesa u regiji koji izravno, svakodnevno oblikuju novu sigurnosnu i političku arhitekturu Zapadnog Balkana u trećem desetljeću 21. stoljeća.
Objektivna analiza prikupljenih podataka iz raznih izjava jasno nam otkriva tri ključna, strateška uvida, čije će se posljedice osjećati još desetljećima pred nama:
1. Potpuna i neskrivena simbioza Države, Vojske i Crkve u kreiranju normativnog povijesnog revizionizma. Događaji oko organizacije Mladićeve sahrane na najjasniji mogući način dokazuju da povijesni revizionizam u današnjoj Republici Srbiji nije tek sporadični ispad nekolicine marginalnih, ekstremističkih desnih skupina na internetu, već je to visoko organizirani, debelo financirani i institucionalizirani službeni državni projekt. Otvoreno i prkosno sudjelovanje civilne Vlade (koja velikodušno osigurava državni zrakoplov i šalje ministre na groblje), potom Vojske Srbije (koja bez problema ustupa Dom Vojske u centru grada za komemoraciju, osigurava počasnu stražu odabranih ročnika, nošenje lafeta i ispaljuje vojne plotune) te Srpske pravoslavne crkve (koja kroz sami lik i djelo svog Patrijarha služi opijelo i proglašava osuđenog ratnog zločinca pravoslavnim “bratom” u Kristu) predstavlja jedno moderno i vrlo opasno “sveto trojstvo” srpskog nacionalnog mita. Dopustivši, i aktivno sukreirajući ovakvu grandioznu ceremoniju mržnje, država svjesno, kao što je to pronicljivo primijetio novosadski analitičar Aleksandar Popov, “punim svojim kapacitetom preuzima na svoja pleća sve ono što je general Ratko Mladić u njeno ime učinio”. Ne radi se ovdje, dakle, o pukom, naivnom pijetetu prema umrlom čovjeku, već se radi o planskoj i svjesnoj rehabilitaciji cjelokupne metodologije oružane pobune, brutalnog etničkog čišćenja i samog genocida kao sasvim legitimnih, prihvatljivih alata za krvavu obranu onoga što srbijanska država trenutno smatra svojim vitalnim nacionalnim interesima (što se danas otvoreno i agresivno veže na sve popularniji hegemonistički koncept takozvanog “Srpskog svijeta”).
2. Manipulacija vanjskim diplomatskim krizama za brzu unutarnju političku i izbornu konsolidaciju režima. Sinergija između tempirane sahrane i unutarnjih, burnih političkih izbornih ciklusa u Srbiji ukazuje na doista zastrašujuću razinu pragmatizma vladajuće elite u Beogradu. Iznenadna sjednica Vlade zakazana samo pola sata nakon sprovoda (točno u 15:30), s jedinim jedinim ciljem hitnog raspuštanja Narodne Skupštine i raspisivanja jesenskih parlamentarnih izbora, do kraja demistificira stvarni motiv beogradskog toleriranja ovakvog državnog ispraćaja. Predsjednik Aleksandar Vučić i premijer Macut hladnokrvno su iskoristili sprovod osuđenog masovnog ubojice kao ultimativni, emotivni početak svoje nacionalističke izborne kampanje. Vlast potpuno svjesno generira međunarodni i regionalni konflikt — primitivno napadajući susjednu Hrvatsku preko megafona Ane Brnabić, bahato odbacujući logična upozorenja Europske unije i ulazeći u izravan verbalni sukob s povjerenicom Martom Kos — kako bi unutar Srbije umjetno, putem tabloida, stvorila snažan “efekt okupljanja oko zastave” i paranoičnu atmosferu “opsjednute tvrđave” koju eto, sa svih strana svijeta napadaju imaginarni zapadni i susjedni neprijatelji. U takvom izrazito toksičnom, bolesno polariziranom ambijentu nacionalističke histerije i lova na vještice, bilo kakva prodemokratska ili stidljiva proeuropska opozicija nema apsolutno nikakve šanse uspješno artikulirati pojam tranzicijske pravde. Bilo tko tko bi ukazao na realnost, automatizmom bi bio prokazan kao “izdajnička ispostava Zapada” u kritičnim tjednima pred izlazak na birališta, čime se cementira vlast i guši svaka kritička misao.
3. Bazični, povijesni neuspjeh transformativnog modela proširenja Europske unije. Ovaj mračni događaj usred Beograda brutalno je pred cijelim svijetom razotkrio duboke strukturne slabosti mehanizama proširenja Europske unije na Balkanu. Dok hvalevrijedno otkazivanje posjeta povjerenice Marte Kos predstavlja zaista pozitivan, normativni i hrabri europski refleks, izjava glasnogovornice EK Paule Pinho — kojom se bestidno i de facto negira ono što je na vlastite oči vidjelo na stotine tisuća televizijskih gledatelja širom Europe (da “navodno nije bilo nikakvih državnih počasti”) — pokazuje da u samom vrhu briselske birokracije prevladava teška panika i nespremnost od suočavanja sa stvarnošću. Pinhoina lažna činjenična konstrukcija zasigurno nije slučajnost ni previd; ona je čista funkcija političke potrebe da se pod svaku cijenu izbjegne aktivacija strogih mehanizama suspenzije pregovora sa Srbijom, a sve radi kukavičkog očuvanja lažnog geopolitičkog statusa quo na nemirnom Balkanu. Međutim, takav nevjerojatan birokratski sljepilo izravno, u korijenu delegitimira i uništava ogromne napore svih onih prodemokratskih snaga unutar EU-a, ali i same regije, koje s pravom zahtijevaju strogo i beskompromisno poštivanje vladavine prava i suočavanje ratnom prošlošću. Ako jedna država kandidatkinja za punopravno članstvo u Europskoj uniji može sasvim otvoreno, logistički, vojno i financijski podržati i organizirati glorifikaciju arhitekta jedinog potvrđenog genocida na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, a da pritom ne snosi apsolutno nikakve stvarne sankcije osim pokojeg otkazanog posjeta, nameće se jedno suštinsko, zastrašujuće pitanje: koji su to onda stvarni, nepremostivi civilizacijski pragovi koje taj moćni Bruxelles uopće postavlja svojim potencijalnim članicama? Ovakav kapitulantski, uplašeni i licemjerni pristup Europske unije izravno, poput najjače injekcije adrenalina, ohrabruje radikalne aktere poput Milorada Dodika. Oni ovakve međunarodne slabosti logično tumače kao neslužbeno “zeleno svjetlo” za daljnju nesmetanu destabilizaciju i konačnu disoluciju države Bosne i Hercegovine, što nas opasno vraća na početne pozicije iz 1991. godine i priziva duhove koji su očito bili samo privremeno uspavani.
