Hrvatski mirotvorac i liječnik Ivan Šreter otet je 1991. u Pakracu. Tko danas skriva istinu i tijelo mučenika iz logora Bučje?
Ugledni pakrački liječnik, humanist i mirotvorac, dr. Ivan Šreter, planski je otet, divljački mučen i tajno likvidiran u kolovozu 1991. godine na području zapadne Slavonije (logor Bučje), od strane srpskih paravojnih formacija i operativaca jugoslavenske vojske, a njegovi posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni.
Ovaj stravičan zločin dogodio se prvenstveno zato što je dr. Šreter svojim otvorenim, kršćanskim pacifizmom i pomirljivom retorikom izravno urušavao lažni velikosrpski narativ o navodnoj hrvatskoj genocidnosti, postajući tako primarna strateška meta. Njegova eliminacija izvedena je precizno koordiniranom oružanom zasjedom na barikadama u Kukunjevcu, nakon čega je uslijedio neviđen fizički teror i politička trgovina ljudskim životom koja i trideset godina kasnije opterećuje hrvatski pravosudni i politički prostor.
Zapadna Slavonija danas je prostor zacijeljenih ratnih rana, no jedna rana ostaje trajno i namjerno otvorena. To je prazna grobnica obitelji Šreter na pakračkom groblju. Priča o doktoru Ivanu Šreteru nije samo kronika o ratnom stradanju jednog nedužnog civila; ona je duboka, mračna i kompleksna anatomija jugoslavenskog pravosudnog apsurda, velikosrpske propagande, bešćutne političke manipulacije i sramotne, institucionalizirane šutnje koja traje i danas.
Kako bismo u potpunosti shvatili zašto je jedan provincijski liječnik postao državni neprijatelj broj jedan tadašnjeg sustava i meta nemilosrdnih ubojica, moramo se vratiti na same početke njegova formiranja.
Ivan Šreter rođen je u hladnim zimskim danima, 22. prosinca 1951. godine u Pakracu. Ovaj grad, povijesno prepoznat kao multietničko raskrižje zapadne Slavonije, bio je okruženje u kojem je obitelj lokalnog krojača Josipa i njegove supruge Danice podizala svoje troje djece. Ivan, kao najstariji, od ranog je djetinjstva pokazivao nesvakidašnju empatiju i duboku duhovnost. Njegov život bio je neraskidivo vezan uz katoličku crkvu i lokalnu zajednicu. Dječački dani provedeni u ministriranju pod budnim okom dugogodišnjeg pakračkog župnika, velečasnog Josipa Pašića, trajno su oblikovali njegov pacifički svjetonazor. Upravo s njim, mladi je Ivan pokrenuo župni list nazvan “Zov Kalvarije”, dajući rano naslutiti svoju potrebu za pisanom riječi i duhovnim promišljanjem.
Slijedeći svoj neugasivi san da život posveti brizi za bolesne i nemoćne, nakon srednje fizioterapeutske škole u obližnjem Lipiku, Šreter odlazi u Zagreb. Tamo uspješno upisuje Medicinski fakultet, gdje i diplomira 1978. godine. No, on nije bio samo čovjek znanosti. Paralelno sa stjecanjem medicinskog znanja, redovito je pohađao Institut za teološku kulturu laika, upijajući predavanja uglednog profesora Josipa Turčinovića. Renomirani crkveni intelektualci poput don Živka Kustića i dr. Tomislava Ivančića kasnije su svjedočili kako je taj temeljiti duhovni odgoj u Šreteru izgradio sve karakteristike istinskog kršćanskog mučenika. Danas se, nimalo slučajno, u crkvenim krugovima ozbiljno spominju inicijative za pokretanje službenog postupka njegova proglašenja blaženim.
Nakon zagrebačkih studentskih dana, za razliku od mnogih koji su ostali u metropoli, Šreter se vraća svojim korijenima. Zapošljava se kao liječnik opće prakse u Pakracu, a potom i u Lipiku. Njegova stručnost, ali prije svega topla ljudska riječ i empatija koju je pružao svakom pacijentu bez obzira na naciju ili vjeru, brzo su ga promovirali u omiljenog liječnika, a kasnije i ravnatelja bolnice. Svoje je znanje neprestano nadograđivao; specijalizirao je fizikalnu medicinu, a 1987. upisao je i poslijediplomski studij iz reumatologije. O njegovoj ljudskoj veličini možda najviše govori podatak da, iako se nikada nije ženio, njegov ogroman kapacitet za ljubav nije ostao neiskorišten – posvojio je sina Vitomira, pruživši mu dom i očinsku skrb.
Međutim, miran liječnički život naprasno je prekinut u jesen 1984. godine. Tadašnji komunistički sustav, još uvijek paranoičan i brutalan prema svakoj iskri hrvatskog identiteta nakon gušenja Hrvatskog proljeća, odlučio je trenirati strogoću na nedužnom čovjeku. Incident, koji se iz današnje perspektive čini potpuno nadrealnim, zbio se 3. listopada. Obavljajući redoviti liječnički pregled umirovljenog oficira JNA Steve Majstorovića, dr. Šreter je, ispunjavajući službeni zdravstveni karton, u rubriku “zanimanje” rutinski upisao sintagmu “umirovljeni časnik”. Odbio je koristiti tada nametnuti, službeni srbizam “penzionisani oficir”.
Taj jezični odabir postao je okidač za neviđen politički, medijski i pravosudni progon. Već 15. listopada dnevni list Vjesnik objavljuje oštru pritužbu uvrrijeđenog oficira. Stvar ubrzo preuzima zloglasni partijski ideolog, književnik i komesar Goran Babić. U tjedniku Nedjeljna Dalmacija od 28. listopada 1984. godine, Babić objavljuje huškački pamflet zastrašujućeg naslova “Jezik na smrt”. Koristeći oprobane metode komunističke difamacije, on Šretera etiketira kao ustašu, šovinista i državnog neprijatelja. Taj Babićev tekst danas se s punim pravom percipira kao crni “papirnati poziv na likvidaciju”, dokument koji je dr. Šreteru stavio metu na leđa znatno prije prvih ratnih hitaca.
Pravosudni stroj djelovao je munjevito i nemilosrdno. Pred Sudom za prekršaje u Pakracu, sutkinja Branka Radolović 20. studenoga 1984. donosi rješenje (broj 11-841/84) kojim se dr. Šreter proglašava krivim. Njegov je grijeh bio taj što je “pisanjem na javnom mjestu vrijeđao i omalovažavao socijalističke patriotske i nacionalne osjećaje građana”. Šreterova briljantna, znanstveno utemeljena obrana – činjenica da je pojam “časnik” prisutan u starim hrvatskim rječnicima, da nije ustaška izmišljotina već povijesna riječ korištena stoljećima prije 1941. godine – arogantno je odbačena. Izrečena mu je drakonska kazna od 50 dana zatvora. Iako je nakon žalbe kazna smanjena na 10 dana, doktor je tamnovanje odradio štrajkajući glađu. O kakvom se čovjeku i događaju radilo, svjedoči i pismo samog zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića, koji ga je očinskom blagošću molio da prekine štrajk kako bi sačuvao vlastiti život.
Godine koje su uslijedile donijele su demokratske promjene. Na prvim slobodnim izborima 1990. godine, dr. Šreter je prirodno i bez oklijevanja zakoračio u političku arenu. Njegov besprijekoran ugled nesebičnog liječnika i aureola žrtve komunističkog terora učinili su ga neprijepornim liderom pakračkih Hrvata. Izabran je za prvog predsjednika općinskog HDZ-a, a ubrzo mu prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, povjerava krucijalnu dužnost – imenuje ga predsjednikom Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju.
Teren na kojem je trebao djelovati bio je eksplozivan. Demografski izmiješana, zapadna Slavonija bila je pomno odabrana na kartama velikosrpskih stratega u Beogradu i Kninu kao mjesto gdje će se Hrvatska prelomiti napola. Već u ožujku 1991. godine, Pakrac krvari u prvom otvorenom oružanom sukobu, kada su pobunjeni srpski milicajci neuspješno pokušali oteti policijsku postaju. U tom kaosu, ludilu i mirisu baruta, dr. Ivan Šreter hoda gradom nenaoružan. Odbija zapaljivu retoriku. Svakodnevno je izložen prijetnjama, na kuću mu bacaju eksploziv, provociraju ga na ulici, a on i dalje mirno odlazi u najradikalnija srpska sela liječiti svoje pacijente.
Vrhunac njegova pacifističkog djelovanja dogodio se 30. svibnja 1991. godine. Povodom Dana državnosti, ispred općinske zgrade u Pakracu, Šreter drži povijesni govor koji odzvanja i danas, govor u kojem je sažeta sva širina njegove humanističke duše:
“Srbi, osudite četništvo. Budimo zajedno pod hrvatskom, talijanskom, čehoslovačkom i srpskom zastavom, ali nam ne stavljajte četnička obilježja na našu zajedničku općinsku zgradu. Nitko od nas ne promiče i ne podržava ustaštvo, pa nemojte ni vi četništvo i živjet ćemo zajedno. […] Prijatelji, braćo i sestre sugrađani, naša Pakračka općina je u granicama Hrvatske i uvijek će biti u granicama Hrvatske i time u granicama Europe… Mi, Hrvati, Česi, Talijani, Mađari i braća Srbi i svi ljudi dobre volje jednako želimo mir, ravnopravnost i sreću u Pakračkoj općini.”
Za srpske ekstremiste, predvođene SDS-ovim radikalom Veljkom Džakulom, ovakav čovjek bio je opasniji od čete naoružanih vojnika. Njihova propaganda gradila se na laži o “novom ustaškom genocidu”. Kako uvjeriti neuk narod da Hrvati spremaju klanje, kada glavni Hrvat u gradu, smireni liječnik koji im je svima spašavao djecu, stoji pred njima, naziva ih braćom i moli za mir? Zato Šreter nije bio kolateralna ratna žrtva. On je morao biti uklonjen kako bi se Srbi u potpunosti radikalizirali i kako bi se zatrovao svaki pokušaj dijaloga.
Pakleni plan realiziran je u krvavom kolovozu 1991. godine. Dvanaestog kolovoza jednostrano je proglašena zločinačka SAO Zapadna Slavonija, a počele su i prve otmice civila. U nedjelju, 18. kolovoza, dr. Šreter se vraćao iz Zagreba prema Pakracu. Prijatelji, među kojima i Marijan Bušić, očajnički su ga odgovarali od putovanja, upozoravajući ga da su pobunjenici naoružani i spremni na sve. Njegov odgovor bio je tragično naivan, ispunjen vjerom u ljudsko dobro: “Nisu oni ludi, više im vrijedim živ nego mrtav. Ako će im itko pomoći, to sam ja.”
Nije stigao kući. U selu Kukunjevac, snažnom pobunjeničkom uporištu, dočekala ga je barikada. Višestruki svjedoci i vojni dokumenti potvrđuju da su stražari u uniformama JNA tog dana selektivno propuštali vozila. Čekali su isključivo Šretera. Kada se zaustavio, nasilno su ga izvukli, prebili kundacima, vezali mu oči i odveli ga. Njegov automobil ostavljen je s otvorenim vratima na cesti – zlokoban spomenik nadolazećeg pakla. Idućeg dana započeo je opći napad na Pakrac. Tajni dokumenti 32. korpusa JNA iz Bjelovara potvrdili su da su u njegovom automobilu otmičari pronašli i otuđili važne političke dokumente te čak 52.000 njemačkih maraka, što otkriva i prljavi, koristoljubivi motiv ovog gnjusnog čina.
Dr. Šreter je prvo izoliran u napuštenoj kući u Branešcima, gdje su ga zasigurno isljeđivali operativci zloglasnog KOS-a (Kontraobavještajne službe). Nedugo zatim, prebačen je u samo srce tame – koncentracijski logor Bučje. Bivša zgrada šumarije pretvorena je u mučilište iz najgorih horor filmova. Pod komandom lokalnog krvnika Jove Vezmara, stotine Hrvata, ali i lojalnih Srba, svakodnevno su mrcvarene na golom betonu. Namjera isljednika bila je jasna: fizičkim uništenjem slomiti Šreterov duh i natjerati ga da pred kamerama prizna izmišljene planove o genocidu nad Srbima, čime bi se opravdala agresija.
Kada je taj veliki čovjek to odbio, pretvoren je u krvavu masu. Stravično svjedočanstvo o njegovim posljednjim danima ostavio je njegov kolega, dr. Vladimir Solar, koji je otet dan nakon Šretera iz same bolnice. Ugledavši prijatelja u mračnom podrumu šumarije, dr. Solar je zanijemio od šoka:
“Bio je jezivo pretučen. Imao je prijelom lijeve podlaktice, prijelom lijeve lopatice i bio je sav plav. Nije bilo komadića kože na tijelu koja nije bila plava.”
Čak i s polomljenim kostima, u nesnosnoj agoniji, dr. Šreter nije izustio riječ mržnje. Tješio je ostale zatvorenike, zadržavši kršćansku blagost koja je izluđivala njegove krvnike. Osjećajući približavanje smrti, izgovorio je svoju posljednju poznatu želju dr. Solaru: “Čuj, ako se što desi, Vlado, nek’ me nađu i nek’ me stave u obiteljsku grobnicu na pakračkom groblju, uz mog oca.” Zadnji put je viđen živ 29. kolovoza. Mjesec dana kasnije, 6. listopada, isljednici su hladnokrvno obavijestili dr. Solara: “Dr. Šreter je ubijen, a tebe ćemo pustiti kad budemo htjeli.”
Dok su Šretera lomili u Bučju, u Zagrebu se odvijala mučna diplomatska drama koja i danas izaziva zgražanje javnosti. U svojoj knjizi “Nije bilo uzalud”, tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija detaljno opisuje sramotnu ulogu Milorada Pupovca. Krajem kolovoza, Pupovac je zakucao na Degoricijina vrata, panično moleći za oslobađanje dvojice srpskih liječnika, dr. Špire Kostića i dr. Branka Krivokuće, koji su uhićeni u Sisku s punim torbama vojnog saniteta za četničke postrojbe. Degoricija mu je ponudio poštenu trgovinu:
“Dobro, pokušajmo nešto učiniti nas dvojica. Ti ćeš otići u Pakrac kod pobunjenih Srba i neka oni oslobode Šretera, a ja ću s Brodarcem pokušati dogovoriti puštanje srpskih liječnika u Sisku.”
Pupovac je pristao, a Hrvatska je odmah oslobodila srpske liječnike. No, povratak Pupovca iz Pakraca bio je obilježen lažima. Rekao je Degoriciji:
“Ti si obavio svoj dio posla, a ja zasad nisam… Ne daju ga jer im treba liječnik, oni nemaju doktora. Čim dobiju doktora, puštaju Šretera.”
Ova izjava bila je morbidna laž. UNPROFOR je Degoriciji nedugo zatim potvrdio da je dr. Šreter u vrijeme tih pregovora već odavno bio mrtav. Tvrditi da im Šreter služi kao kirurg za ranjenike, dok su mu ruke bile smrskane teškim udarcima, predstavlja vrhunac cinizma i nečovječnosti. Slavko Degoricija zaključuje: “Pupovac nikad nije imao potrebu ispričati mi se za ovakvu notornu prijevaru i sve laži koje je izrekao“. Milorad Pupovac, čelnik SDSS-a i koalicijski partner brojnih hrvatskih vlada, do dana današnjeg bahato izbjegava odgovore na ovu sramotnu epizodu iz svoje biografije.
A tko je odgovarao za ovaj gnjusan zločin? Apsolutno nitko. Veljko Džakula, predsjednik tzv. SAO Zapadna Slavonija i gospodar života i smrti na tom području, nakon predaje u operaciji Bljesak 1995. godine, pušten je na slobodu temeljem Zakona o općem oprostu. Iako je po zapovjednoj odgovornosti kao vođa paradržave morao znati za logore i likvidacije, on danas slobodno šeta Pakracem, sudjeluje na izborima i u medijima docira o ljudskim pravima, dok institucije RH ignoriraju teške kaznene prijave koje protiv njega podnose braniteljske udruge.
Gdje je tijelo doktora Šretera? Ministarstvo hrvatskih branitelja prekopalo je desetke lažnih lokacija po Papuku i Psunju. No, 2021. godine pojavila se zapanjujuća, mračna informacija. Saborski zastupnik Branimir Glavaš i bivši pakrački gradonačelnik Damir Špančić došli su do obavještajnih podataka iz BiH koji govore da su agenti KOS-a u noći 1. studenog 1991. godine tajno prebacili tri leša u crnim vrećama na groblje u Banjoj Luci, zavedeni kao “NN” osobe. Navodno se s 99,9 postotnom sigurnošću sumnja da je jedan od njih dr. Šreter. Njegova sestra Ankica odmah je dala uzorak krvi u Bosanskom Brodu. Iako su uzorci poslani Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) u Den Haag, nadležne institucije godinama šute, potičući sumnju obitelji i suboraca da država ponovno, zbog nekakvog lažnog političkog mira i osjetljivih diplomatskih odnosa, zataškava istinu.
Doktor Ivan Šreter ostaje najveći simbol hrvatskog mirotvorstva, ali i najveća hrvatska sramota zbog neprocesuiranja njegovih krvnika. On je oprostio svojim krvnicima još u mračnom podrumu logora Bučje, no hrvatska država i javnost nemaju pravo na zaborav. Zbog istine, zbog pravde i zbog jedne prazne grobnice u Pakracu koja još uvijek čeka kosti svog heroja.
NAJNOVIJE OBJAVE
- Preminula Vedrana Rudan: Njezina posljednja objava na mrežama savršeno opisuje kako je i živjela
Istaknuta hrvatska književnica, kolumnistica i društvena kritičarka Vedrana Rudan preminula je 18. kolovoza 2026. godine u 77. godini života, nakon teške i iscrpljujuće borbe s… Pročitaj više: Preminula Vedrana Rudan: Njezina posljednja objava na mrežama savršeno opisuje kako je i živjela - DOSJE ŠRETER: Tko već tri desetljeća skriva kosti hrvatskog mučenika i mračnu tajnu logora Bučje?
Hrvatski mirotvorac i liječnik Ivan Šreter otet je 1991. u Pakracu. Tko danas skriva istinu i tijelo mučenika iz logora Bučje? Ugledni pakrački liječnik, humanist… Pročitaj više: DOSJE ŠRETER: Tko već tri desetljeća skriva kosti hrvatskog mučenika i mračnu tajnu logora Bučje? - Povijesni udarac beogradskoj asimilaciji: Riječi Oca Domovine koje su probudile nacionalnu svijest
Na današnji dan, 18. kolovoza 1852. godine, ispisane su stranice koje će trajno usmjeriti tijek hrvatske nacionalne povijesti. U Gajevim „Narodnim novinama“, dr. Ante Starčević,… Pročitaj više: Povijesni udarac beogradskoj asimilaciji: Riječi Oca Domovine koje su probudile nacionalnu svijest - GEOPOLITIČKO UPOZORENJE ADMIRALA LOŠE: “Budući ratovi vodit će se za vodu, Hrvatska hitno mora postati ekološko dobro!”
Umirovljeni admiral Davor Domazet-Lošo u podcastu Radio Mrežnice upozorava javnost da je pitka voda najvažniji geostrateški resurs današnjice te detaljno objašnjava zašto se Hrvatska hitno… Pročitaj više: GEOPOLITIČKO UPOZORENJE ADMIRALA LOŠE: “Budući ratovi vodit će se za vodu, Hrvatska hitno mora postati ekološko dobro!” - Saznajte kako je otpad u Gospiću izazvao revolt građana. Zbog političkog prepucavanja napustili su sjednicu i poručili: Vidimo se u Zagrebu!
Kada je na dnevnom redu otpad u Gospiću, političari nude svađu umjesto sanacije. Zato su građani napustili lakrdiju od sjednice. Saborski odbori i razna povjerenstva… Pročitaj više: Saznajte kako je otpad u Gospiću izazvao revolt građana. Zbog političkog prepucavanja napustili su sjednicu i poručili: Vidimo se u Zagrebu! - Dušica Radojčić prekinula sjednicu u Gospiću: “Boje se pitanja građana o otrovnom otpadu!”
Sjednica Odbora za zaštitu okoliša, koja se održala s ciljem rješavanja gorućeg problema koji predstavlja otrovni otpad u Gospiću, naglo je prekinuta nakon što su… Pročitaj više: Dušica Radojčić prekinula sjednicu u Gospiću: “Boje se pitanja građana o otrovnom otpadu!” - Od “Vukova s Drave” do malene Larise: U Belišću otkriveno spomen-obilježje koje nikoga ne prepušta zaboravu
Jutros je svečano otkriven spomenik u Belišću koji jedinstveno odaje počast braniteljima, civilima i hrabrim radnicima Kombinata. Jutros je u Parku hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata,… Pročitaj više: Od “Vukova s Drave” do malene Larise: U Belišću otkriveno spomen-obilježje koje nikoga ne prepušta zaboravu - Razotkrivena mračna pozadina dalmatinskih požara: Je li Hrvatska pod udarom terorista?
Ljeto 2026. godine pamtit će se po tragediji i vatri. Namjerni požari diljem hrvatske obale pretvorili su ekstremnu klimatsku krizu u prvorazredno sigurnosno pitanje, ostavljajući… Pročitaj više: Razotkrivena mračna pozadina dalmatinskih požara: Je li Hrvatska pod udarom terorista? - Kapela sv. Roka u Bankovcima dobila novi križni put slikara Franje Molnara
Akademski slikar Franjo Molnar dovršio je monumentalno sakralno djelo – 14 unikatnih postaja za novi križni put u kapeli Sv. Roka u Bankovcima. Na blagdan… Pročitaj više: Kapela sv. Roka u Bankovcima dobila novi križni put slikara Franje Molnara - Kolumna: Hrvatsko srce kuca jače od birokracije – Dok Vlada važe, građani daruju sve
Dok državni aparat tek razmišlja o opcijama i formira povjerenstva, obični ljudi iz svih krajeva regije još jednom dokazuju svoju istinsku veličinu. Kroz društvene mreže… Pročitaj više: Kolumna: Hrvatsko srce kuca jače od birokracije – Dok Vlada važe, građani daruju sve
