Sjećanje na Dalj nije samo odavanje počasti. To je zavjet. Zavjet da se heroji neće zaboraviti, da se istina neće izbrisati i da će hrvatska država, nastala na njihovoj žrtvi, trajno poštovati njihove živote.
Tragedija u Dalju, koja se odigrala u ranim jutarnjim satima 1. kolovoza 1991. godine u istočnoslavonskom području općina Dalj, Erdut i Aljmaš, predstavlja jedan od najkrvavijih početaka sustavnog etničkog čišćenja u Domovinskom ratu, u kojemu su Jugoslavenska narodna armija (JNA), lokalni pobunjenici Teritorijalne obrane (TO) i srbijanske paravojne formacije nemilosrdno ubili 39 hrvatskih branitelja te izazvali masovni egzodus civila, provodeći pažljivo orkestrirani plan velikosrpskih stratega kako bi nasilno osigurali strateško zaleđe i logistički mostobran za daljnje napade na Osijek, Vukovar i Vinkovce. Taj krvavi udar izveden je masovnom topničkom i raketnom pripremom s Dunava i iz Vojvodine, nakon koje je uslijedio tenkovski i pješački napad te brutalan ratni zločin nad zarobljenicima i nenaoružanim civilima, čime su hrvatske obrambene linije u potpunosti slomljene, a lokalno hrvatsko i mađarsko stanovništvo primorano na očajnički bijeg brodovima prema Osijeku.
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zlatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić,Marko Poplašan.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Kada čovjek danas, više od tri desetljeća nakon tih strašnih događaja, promatra miran tok Dunava koji obavija istočnoslavonsku ravnicu, teško je u mislima dozvati buku tenkovskih gusjenica, miris baruta, razrušene zidove te krikove ranjenika i uplašene djece. Pa ipak, suhoparni povijesni izvještaji i pravosudni dokumenti samo su jedan dio istine o onome što se tog vrućeg kolovoza sručilo na hrvatsko Podunavlje. Oružana agresija na Dalj, Erdut i Aljmaš nije bila slučajno ratno poprište niti neplaniran okršaj dviju vojski. Kako precizno navodi historiografija:
“Okupacija istočnoslavonskih i podunavskih naselja Aljmaša, Dalja i Erduta, koja je kulminirala 1. kolovoza 1991. godine, predstavlja jedan od najvažnijih i najpogubnijih prijelomnih trenutaka u ranoj fazi Domovinskog rata. Ovaj događaj nije bio tek izolirani i nasumični vojni sukob ili puki lokalni poraz slabije naoružanih hrvatskih obrambenih snaga, već pažljivo orkestrirani početak sustavnog genocidnog procesa i etničkog čišćenja hrvatskog Podunavlja. Taj je proces poslužio kao mračni model za daljnja vojna djelovanja Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srbijanskih paravojnih postrojbi diljem Republike Hrvatske, a kasnije i Bosne i Hercegovine.”
Stanovnici ovog kraja pamte kako je nemir u njihove domove ušao znatno prije samog prvog dana kolovoza. Oružani incidenti, psihološke provokacije i demonstracija sile sa suprotne obale rijeke bili su svakodnevica. Ipak, ključni trenutak koji je najavio bezobzirni rat zbio se krajem srpnja.
“Topnički napadi na ovo područje započeli su i znatno prije samog datuma općeg napada. Ključni indikator nadolazeće katastrofe zabilježen je 25. srpnja 1991. godine, kada je JNA iz smjera teritorija Republike Srbije, s lijeve obale Dunava, izvršila snažan raketni i topnički napad na Erdut i mjesto Bogaljevce. Ovaj napad služio je višestrukoj svrsi: s jedne strane, cilj je bio uništavanje obrambenih utvrda i ‘omekšavanje’ hrvatskih položaja, dok je s druge strane predstavljao testiranje reakcije međunarodne zajednice na otvoreno granatiranje teritorija Republike Hrvatske iz druge republike SFRJ.”
Taj čin prekograničnog granatiranja bio je jasan politički i vojni potpis nadolazeće agresije. Kako je međunarodna zajednica reagirala mlako, izdajući tek protokolarne pozive na smirivanje tenzija, zapovjedništvo Novosadskog korpusa JNA i politički vrh u Beogradu shvatili su da imaju otvorene ruke za realizaciju konačnog udara. Teška topnička oruđa bila su ukopana, tenkovske brigade su se grupirale, a na terenu su već djelovali zločinci koji nisu poznavali vojnu čast.
Slom obrane i krvavo svitanje u Dalju
Noć sa zadnjeg dana srpnja na prvi dan kolovoza 1991. godine donijela je apokaliptične prizore. U gluvo doba noći, kada su mnogi stanovnici još spavali nepripremljeni za potpunu invaziju, zemlja se zatresla pod kišom granata.
“Vojna operacija agresora započela je u noći s 31. srpnja na 1. kolovoza. Prema službenim hrvatskim dokumentima i iskazima svjedoka, između 03:00 i 04:30 sati započela je masovna topnička priprema. Položaji hrvatskih branitelja, ali i civilni objekti u širem području Dalja, zasuti su projektilima iz minobacača, haubica i tenkovskih topova. Vatrena podrška dolazila je s teritorija Republike Srbije, kao i s plovila Riječne ratne flotile JNA koja su djelovala s Dunava, dok je jugoslavensko ratno zrakoplovstvo raketiralo obrambene točke iz zraka. Ova neselektivna uporaba teškog naoružanja imala je za cilj izazivanje panike među civilnim stanovništvom i razbijanje prve linije obrane prije samog pješačkog udara.”
Taj pakleni oganj s Dunava, iz zraka i s vojvođanskih ravnica trajao je satima, pretvarajući mirno slavonsko selo u prah i pepeo. Bilo je to svjesno uništavanje civilne infrastrukture s jasnim ciljem psihološkog slamanja otpora.
Kada je topnička vatra nakratko utihnula, započeo je koordinirani kopneni napad oklopnih formacija i pješaštva. Glavnu udarnu snagu činila je regularna vojska tadašnje države, koja je odavno prestala biti narodna i pretvorila se u izvršno oruđe velikosrpske politike.
“Glavninu napadačkih snaga činila je 51. motorizirana brigada JNA pod zapovjedništvom oficira Enesa Tase. Ove su postrojbe prešle most na Dunavu kod Erduta te započele oklopni defile prema hrvatskim naseljima. JNA nije djelovala sama; operativno su im bile pridružene lokalne postrojbe Teritorijalne obrane (TO) Dalja i Borova Sela, te paravojne formacije iz Srbije, uključujući zloglasnu Srpsku dobrovoljačku gardu (SDG) pod vodstvom Željka Ražnatovića Arkana.”
Samo nastupanje neprijateljskih snaga bilo je pomno taktički osmišljeno kako bi se mjesto Dalj u potpunosti opkolilo, a njegove malobrojne obrambene snage presjekle i izolirale.
Prodor pješaštva odvijao se u trima jasno dirigiranim borbenim skupinama:
rva skupina, predvođena Markom Lončarevićem, upućena je nenaseljenim dijelom koji se proteže od Borova Sela prema Dalju uz Dunav, s ciljem ulaska u Dalj kod mjesne osnovne škole i prodora u središte sela. Dio skupine je ostavio na potoku Jama s ciljem napada na PP Dalj i sprječavanja dolaska ZNG-a i policije u pomoć opkoljenima u Policijskoj postaji.
Drugom skupinom zapovijedao je Ilija Kojić (do travnja 1991. radio kao inspektor u PP Vukovar). Njegova skupina napredovala je iz smjera Borova Sela prema Dalju uz današnju prometnicu DC-519 savladavajući otpor branitelja smještenih uz prometnicu. Ulaskom u središte mjesta, skupina se trebala pridružiti napadu na PP Dalj.
Trećom skupinom zapovijedao je Jovica Vučenović iz Borova Sela. Njegova skupina napredovala je zapadno od naselja Dalj približno uz prugu Vinkovci – Dalj – Erdut s ciljem ulaska u selo kod pravoslavnog groblja te dolaska u dio naseljen srpskim stanovništvom, kao i raspoređivanja dobrovoljaca u blizini policijske postaje. Upravo je ova skupina imala zadaću staviti pod nadzor PP Dalj djelujući prema policajcima i gardistima koji se u njoj nalaze.
Kolika je bila brutalnost neprijatelja koji je nadirao u Dalj, najbolje svjedoči sudbina nedužnih mještana koji su se našli na putu pješačkim odredima. Umjesto da postupe po pravilima ratovanja i zaštite civile, napadači su širili teror.
“Već u prvim satima prodora, napadači su demonstrirali brutalnost ubijajući civile na kućnim pragovima, među kojima su bili Stjepan Lijić, Andrija Ripić i Ivan Sabo. Uz to, lokalni srpski ekstremisti zauzeli su privatne kuće u neposrednoj blizini policijske postaje, pretvorivši ih u utvrđena mitraljeska gnijezda iz kojih su usmjerili unakrsnu vatru na zgradu MUP-a.”
Herojski otpor i pad „hrvatskog Alama”
U središtu tog nezamislivog obruča ostala je zgrada Policijske postaje Dalj. Ta dvokatnica postala je posljednja brana pred potpunim uništenjem i simbolom nevjerojatne hrabrosti ljudi koji su znali da nemaju kamo uzmaknuti.
“Zgrada Policijske postaje Dalj postala je simbolom otpora, svojevrsni ‘hrvatski Alamo’, kako ga u historiografiji i publicistici često nazivaju. U zgradi i na punktovima oko nje nalazilo se nekoliko desetaka slabo naoružanih hrvatskih policajaca pod zapovjedništvom Josipa Glibušića, te pripadnici ZNG-a i Civilne zaštite.”
Odnos snaga bio je katastrofalno nesrazmjeran. S jedne strane stajali su tenkovi T-55, oklopni transporteri, teški minobacači i stotine naoružanih vojnika i paravojnika. S druge strane bili su hrvatski redarstvenici i gardisti s lakim pješačkim naoružanjem, nekoliko pušaka i neizmjernim srcem.
“U ranim jutarnjim satima, agresorske snage uputile su preko megafona ultimatum tražeći bezuvjetnu predaju hrvatskih branitelja. Svjesni da predaja paravojnim formacijama i JNA ne jamči poštivanje Ženevskih konvencija, branitelji su ultimatum odlučno odbili. Borba prsa o prsa i razmjena vatre trajala je satima. Kako pješaštvo i TO nisu uspijevali probiti obranu, JNA je u borbu uvela tenkove T-55 i oklopne transportere. Jedan je tenk pozicioniran kod obližnje pravoslavne crkve, odakle je imao čistu liniju vatre prema policijskoj postaji. Unutar zgrade, osim policajaca, nalazili su se i civili, uključujući obitelj policajca Đure Butorca (supruga Zorica i dva sina). Pripadnici Policijske uprave u Osijeku, koji su s daljskim policajcima održavali radiovezu, preklinjali su oficire JNA s druge strane telefonske žice da obustave vatru kako bi se evakuirali ranjenici i civili, no zapovjedništvo JNA oglušilo se na te apele.”
U tom dramatičnom razdoblju, eter nad istočnom Slavonijom bio je ispunjen očajničkim pozivima u pomoć i vapajima da se pošalje pojačanje koje zbog presječenih cesta nikada nije moglo stići. Prema svjedočanstvima operatera iz osječke policije, veza s Daljem bila je dramatična. Slušali su kako oko zgrade odjekuju granate, dok se branitelji hrabro drže unatoč ranjavanjima. A onda je uslijedio konačni, neljudski udarac.
“Oko 10:00 sati prijepodne, ispaljen je niz razornih tenkovskih projektila koji su probili zidove i doslovno sravnili sa zemljom zgradu Policijske postaje. Mnogi su branitelji poginuli na licu mjesta pod ruševinama i od snage eksplozija.”
Bijela zastava i masakr nad zarobljenicima
Kada se zgrada policijske postaje urušila pod tenkovskim granatama, preživjeli su se našli pod tonama cigle, žbuke i prašine. Daljnji otpor više nije bio fizički moguć. U tom je trenutku, prema svim važećim pisanim i nepisanim pravilima ratovanja te Ženevskim konvencijama, trebala nastupiti humanost rata – predaja i zarobljavanje. No, agresor je imao potpuno drugačije naredbe.
“Trenutak pada postaje jasno demonstrira razliku između pogibije u borbenom djelovanju i eklatantnog ratnog zločina. Prema hrvatskim sudskim dokumentima i optužnicama, zapovjednik 51. motorizirane brigade JNA Enes Taso izdao je svojim podređenima izričitu i protupravnu naredbu: ‘Zarobljavanja ne smije biti!’ Kada je zgrada uništena, a daljnji otpor postao fizički nemoguć, preživjeli su branitelji na ruševinama istaknuli bijelu zastavu u znak predaje. Prema međunarodnom humanitarnom pravu, time su stekli status ratnih zarobljenika (hors de combat). Međutim, srpske snage su na istaknutu bijelu zastavu odgovorile vatrom iz tenkova i transportera. U toj su perfidnoj paljbi na mjestu usmrćeni policajci Dario Dujmović i Antun Mihaljev.“
Pucanje u bijelu zastavu bio je tek uvod u masakr. Neprijateljske snage nisu pokazale milost prema ranjenima, potresenima i onima koji su položili oružje.
“Oni koji su preživjeli i taj udar, zarobljeni su. Umjesto transporta u zarobljeničke logore prema pravilima ratovanja, uslijedila je mučka likvidacija. Policajci Mijo Džanko, Josip Glibušić i Đuro Butorac ubijeni su neposredno nakon polaganja oružja. Najmanje šestoricu branitelja (policajca Josipa Kemenjija te gardiste Đuru Lončareka, Tunicu Belečetića, Dražena Kiša, Ivana Dizdara i Darka Sekulića) paravojne su formacije odvele u lokalnu osnovnu školu. Tamo su prisiljeni skinuti se do gola, podvrgnuti su teškim premlaćivanjima i batinanju, nakon čega su postrojeni u školskom hodniku i nemilosrdno strijeljani iz mitraljeza.”
Koliko je ta strahota bila brutalna i kako je izgledala iznutra, iz samog pakla razorene postaje, doznajemo iz potresnog iskaza jedinog čovjeka koji je čudom izbjegao smrt pod ruševinama. Njegova priča svjedoči o patnji, ali i o izdaji koju su mnogi Hrvati tada doživjeli od svojih dotadašnjih susjeda i radnih kolega.
“Jedini poznati preživjeli hrvatski branitelj izravno izvučen iz okruženja Policijske postaje Dalj bio je pričuvni policajac Josip Čičak. Njegovo svjedočanstvo ključno je za forenzičku rekonstrukciju masakra. Čičak je posvjedočio kako je prvi tenkovski pogodak razbio kotlovnicu i prve sobe u podrumu, na mjestu usmrtivši desetak ljudi. Unatoč tome što je zadobio teške ozljede i rane na nogama i vratu, Čičak se uspio izvući pod okriljem prašine i dima te se skrivao tri dana u okolici. Njegov bijeg tragično je prekinut kada su ga, na svega pedesetak metara od izlaska iz okupirane zone, otkrili lokalni pobunjenici, među kojima su bili i njegovi bivši kolege iz policije koji su prešli na stranu agresora. Čičak je zarobljen, odveden u zatvoreništvo, premlaćivan, mučen i ranjen nožem. Život mu je spašen tek kasnijom razmjenom ratnih zarobljenika.”
Ukupna bilanca ove krvave drame 1. kolovoza 1991. godine predstavlja težak udarac za hrvatske oružane snage, ali i vječni spomenik domoljublju i žrtvi koju se nikada ne smije zaboraviti.
“Službena evidencija Ministarstva unutarnjih poslova RH i javno dostupni podaci potvrđuju smrt 39 hrvatskih branitelja tijekom obrane postaje 1. kolovoza. Popis žrtava uklesan ispred današnje Postaje granične policije Dalj svjedoči o strukturi onih koji su tog dana položili živote, bilo u izravnoj borbi, bilo kroz pogubljenje nakon predaje. Ukupan broj poginulih i masakriranih u obrani postaje je njih 39, i to 20 pripadnika MUP-a RH (policijski službenici i redarstvenici), 15 pripadnika Zbora narodne garde (ZNG) i 4 pripadnika Civilne zaštite.”
Aljmaški šlep i rijeka očaja: Suze na Dunavu
Dok se u Dalju odvijala drama i dok su se gasili životi hrvatskih branitelja, vijest o padu prve obrambene crte brzinom munje proširila se ovim podunavskim krajem. Civilno stanovništvo nesrpske nacionalnosti – Hrvati, Mađari te drugi starosjedioci – našlo se u smrtnoj opasnosti. Presječene ceste i obruč tenkova značili su da je zemaljski put prema slobodi zatvoren. Ostala je samo jedna nada: rijeka.
“Gubitak Dalja i Erduta izazvao je trenutnu i razumljivu paniku među nesrpskim civilnim stanovništvom. Shvativši da JNA i paravojne postrojbe ne čine razliku između vojnih i civilnih ciljeva te da već provode likvidacije na terenu, hrvatsko i mađarsko stanovništvo iz okupiranih mjesta krenulo je u masovni bijeg prema Aljmašu, posljednjem dunavskom naselju koje je još nudilo trunku nade za spas. Zbog spomenute kopnene blokade od strane novosadskog korpusa i pobunjenika u Bijelom Brdu, povlačenje cestom prema Osijeku bilo je fizički nemoguće. Suočeni sa smrtonosnim obručem koji se nemilosrdno stezao, civili su shvatili da je jedini put u slobodu vodeni put – rijekom Dunavom, a zatim uzvodno Dravom prema Osijeku.”
Slika koja se tog poslijepodneva odvijala na obali u Aljmašu trajno je upisana u emotivnu povijest hrvatskog naroda. Na malenom pristaništu našle su se stotine ljudi, prestravljenih pogleda, sa zavežljajima u rukama.
“Egzodus iz Aljmaša 1. kolovoza 1991. godine duboko je utisnut u kolektivnu nacionalnu memoriju kroz fenomen poznat kao ‘Aljmaški šlep’ (Aljmaška teglenica). Evakuacija se provodila u uvjetima nezamislivog kaosa, straha i očaja, pri čemu su se koristile velike teretne teglenice inače namijenjene za prijevoz rasutih tereta, poput pijeska, šljunka i ugljena. Na te prljave industrijske brodove u rekordnom se roku naguralo između 500 i 700 uplašenih civila. Strukturu izbjeglica činili su najranjiviji slojevi društva: uplakana djeca, starci, trudnice i žene, koji su iz svojih domova bježali noseći u rukama tek najosnovnije plastične vrećice i zavežljaje. Zbog ograničenog kapaciteta plovila, mjesta nije bilo za sve, što je rezultiralo potresnim prizorima rastanaka. Preostali malobrojni branitelji, naoružani lovačkim puškama i starim karabinima, ostali su na obali svjesno žrtvujući vlastite živote kako bi zaštitili ukrcaj i zadržali neprijatelja barem do trenutka kada se brodovi otisnu od obale.”
Plovidba tih teglenica uzvodno, prema sigurnosti Osijeka, bila je plovidba kroz kišu metaka i minobacačkih granata. Neprijatelj nije imao samilosti ni prema plovilima na kojima nije bilo vojnika, već samo uplašeni civili.
“Bijeg šlepovima predstavlja jednu od najpotresnijih epizoda rane faze Domovinskog rata. Nenaoružani civili stisnuti na palubama teretnih brodova bili su izloženi izravnoj pješačkoj i minobacačkoj vatri s obale koju su otvorile srpske postrojbe i JNA. Unatoč vatri, šlepovi su uspjeli doploviti do Osijeka, čime je spašeno na tisuće života, no time je službeno započelo sedmogodišnje progonstvo stanovnika hrvatskog Podunavlja, koje će se u svoje domove vratiti tek završetkom Mirne reintegracije 1998. godine.”
Ta je potresna evakuacija ostala zabilježena u hrvatskim medijima zahvaljujući hrabrim novinarima koji su pod kišom granata ostali uz svoj narod.
“Dramatičnost ovog trenutka trajno je vizualno zabilježena zahvaljujući prisutnosti novinara i fotoreportera. Fotograf Goran Pichler stvorio je ikonične slike prepunog šlepa koje su naknadno postale dio ratnog plakata u ciklusu ‘DOCUMENTA CROATICA’ u vlasništvu Vojnog muzeja MORH-a. Novinar Hrvatske televizije (HTV), Hrvoje Šimunović, izvještavao je uživo s mjesta događaja, prenoseći strahotu u domove diljem Hrvatske. Dok je on govorio u kameru, samo nekoliko stotina metara dalje odjekivala je neprekidna rafalna paljba, eksplozije tenkovskih granata i žestoka borba između hrvatskih branitelja i velikosrpskog agresora. Njegove riječi upućene naciji ostale su povijesne: ’12 je sati i 16 minuta. Brod je popunjen. Odvezuje se i krećemo prema Osijeku’. Irena Petrijevčanin Vuksanović, tada dijete, a kasnije dužnosnica Vlade RH, javno je svjedočila o teškoj neizbrisivoj traumi koju je proživjela kao djevojčica na tom istom prepunom šlepu.”
Teror na okupiranom području: Arkanova vladavina smrti i sustavno nasilje
Nakon što su hrvatske obrambene snage slomljene, a stotine civila izbjegle šlepovima, za one preostale žitelje koji nisu mogli ili htjeli napustiti svoja ognjišta započeo je pravi pakao. Osvajači su uspostavili diktaturu straha u kojoj su ljudski životi vrijedili manje od metka. Glavni akter tog terora bila je paravojna jedinica iz Srbije koja je djelovala u uskoj koordinaciji s JNA.
“Glavnu ulogu u sprovođenju terora na ovom području preuzela je Srpska dobrovoljačka garda, zloglasni ‘Arkanovi tigrovi’. Njihov zapovjednik, Željko Ražnatović Arkan, poznati beogradski kriminalac usko povezan s jugoslavenskim tajnim službama, formirao je sjedište i obučni centar svoje vojske upravo u Erdutu, u nekadašnjem centru za predvojničku obuku. Arkan je na ovom području uspostavio apsolutnu vlast, djelujući formalno u sastavu Novosadskog korpusa, ali s iznimnom dozom samovolje u provođenju likvidacija, u čemu je imao prešutnu, a često i aktivnu potporu vojnog i političkog vrha iz Beograda. Goran Hadžić, politički lider lokalnih Srba, formalno je 21. rujna 1991. postavio Ražnatovića za komandanta centra TO u Erdutu, legitimirajući tako njegove zločinačke akcije.”
Zločini nisu bili ograničeni samo na ubijanja i fizička zlostavljanja muškaraca. Kao specifično i krajnje perfidno sredstvo ratovanja, agresori su koristili i seksualno nasilje, s ciljem trajnog poniženja i uništavanja hrvatskih obitelji. Sudski spisi svjedoče o monstruoznim postupcima.
“Seksualno nasilje u Dalju i okolici korišteno je kao sustavno oružje za etničko čišćenje i uništavanje temeljnog dostojanstva žrtava. Sudski spisi Županijskog suda u Osijeku, unatoč pravnim peripetijama, dokumentiraju jezive slučajeve. Jedan od takvih slučajeva odnosi se na događaj od 1. kolovoza 1991. godine, kada su pripadnici TO Dalja, Ljubinko Radošević i Vojislav Grčić, nasilno upali u kuću hrvatske obitelji. Nakon što su ocu, prijeteći pred 38-godišnjom suprugom i maloljetnom djecom (13 i 10 godina), u vrat zabili injekciju s nepoznatim sadržajem kako bi ga omamili, zlostavljači su 20-godišnju kćer odveli do željezničke stanice gdje su je grupno silovali. Iako su Radošević i Grčić prvostupanjski osuđeni 2013. godine na po 12 godina zatvora, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 2014. godine iz tehničkih razloga ukinuo tu presudu, vrativši postupak na početak. Dugotrajne traume višekratnih grupnih silovanja rezultirale su i trudnoćama kod nekih zatočenica, što je ostavilo trajne fizičke i psihičke posljedice na žrtve i njihove obitelji.”
Strahota okupacije daljskog kraja u jesen i zimu 1991. godine može se mjeriti s najmračnijim epizodama ratovanja u novijoj europskoj povijesti. Ljudi su nestajali preko noći, a njihovi posmrtni ostaci sakrivani su po bunarima i masovnim grobnicama.
“Razdoblje od kolovoza do prosinca 1991. godine obilježeno je neprekidnim nizom teških ratnih zločina nad zarobljenicima i civilima. Procjene ukazuju da je samo u Dalju ubijeno između 112 i 135 osoba. Prema dokumentiranim dokazima prikupljenima na suđenjima u Haagu, paravojne formacije rutinski su izvodile zatočenike, mučile ih i strijeljale.”
KRONOLOGIJA MASOVNIH EGZEKUCIJA I ZLOČINA (KOLOVOZ – PROSINAC 1991.)
Kako bi se jasno vidio sustavan karakter zločina i likvidacija koje su se redovito provodile pod okriljem okupacijske vlasti, historiografija i sudske optužnice bilježe precizan vremenski slijed tragedija na području Dalja, Erduta i okolice:
- 4. listopada 1991. – Pripadnici TO predvođeni Arkanom noću ulaze u zatvorenički objekt u zgradi policije u Dalju. Nakon ispitivanja i teškog mučenja (uključujući premlaćivanje bejzbol palicama), ubijaju 28 hrvatskih civila. Tijela su iznijeli i bacili u obližnji Dunav. Neki zatočenici, poput Slavka Palinkaša i Luke Šutala, oslobođeni su intervencijom, no većina, uključujući Ivana Zelembera, Zorana Anđela, Čedomira Predojevića, Dražena Štimeca, Željka Filipčića, Darka Kušića i Ivana Forjana, odvedena je u smrt.
- 9. studenoga 1991. – Uhićeno je 12 nesrpskih (mađarskih i hrvatskih) civila u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini. Sutradan su odvedeni u centar za obuku u Erdutu i strijeljani. Osam tijela zakopano je u masovnu grobnicu u selu Ćelije, jedno u Daljskom Ataru, a tri u napušteni bunar u Borovu.
- 11. studenoga 1991. – Pripadnici TO pod Ražnatovićevom komandom hapse sedam civila u selu Klisa. Dvojica su puštena jer su imali srpske rođake, a preostalih petorica odvedena su u Erdut gdje su ubijeni i također zakopani u Ćelijama.
- 20. studenoga 1991. i dalje – Nakon pada Vukovara, JNA prebacuje stotine ranjenika i civila u zatočeničke objekte u Dalju. Pripadnici lokalne TO izdvojili su sumnjivce za obranu grada. Barem 35 izabranih zatočenika pogubljeno je nakon teških batinanja i mučenja.
- 10. – 26. prosinca 1991. – Nastavak hapšenja stanovnika Erduta nesrpske nacionalnosti. Petorica, a kasnije još sedmorica Mađara i Hrvata, odvedeni su u Erdut, ubijeni i bačeni u bunare na području Daljskog Atara. Zločini su se nastavili i 1992., uključujući ubojstvo 55-godišnje Marije Senaši u lipnju, jer se usudila tražiti istinu o nestalim rođacima; i njezino je tijelo bačeno u bunar u Dalj Planini.
Ova svirepost bila je popraćena iznimno opsežnim planom prikrivanja svih materijalnih tragova. Zločinci su bili savršeno svjesni da ljudska tijela nose dokaze o torturi, pa su činili sve da ta tijela zauvijek nestanu u mulju rijeka ili u napuštenim dubinama zemlje.
“Sustav prikrivanja ovih zločina bio je krajnje perfidan. Uklanjanje tijela bacanjem u moćni Dunav ili zatrpavanjem u teško dostupne masovne grobnice i napuštene bunare bio je institucionalizirani način rada, dizajniran kako bi se trajno onemogućila identifikacija žrtava i uništili dokazi za eventualne istrage međunarodnih sudova. Strah i teror primjenjivani su i nad vlastitim sunarodnjacima. U obučnom centru u Erdutu vladala je drakonska disciplina, a zabilježena su svjedočanstva o ubojstvima koje je Arkan osobno izvršavao pred ostalim vojnicima kako bi demonstrirao nadmoć i utjerao strah u kosti onima koji bi pomislili na neposluh. Kasnije, 1995. godine nakon oslobodilačke operacije ‘Oluja’, kamp u Erdutu koristio se za ponižavanje, prisilno šišanje i brutalnu prisilnu mobilizaciju onih krajiških Srba koji su izbjegli u Srbiju, što potvrđuje kontinuitet zlostavljanja ljudskog dostojanstva na tom prostoru, o čemu je svjedočio odvjetnik Dragan Pjevač.”
Mračne tajne zemlje: Ekshumacije i forenzička otkrića
Duge sedam godina podunavska je zemlja u tišini čuvala jezive tajne o nestalim hrvatskim braniteljima i civilima. Sve do završetka procesa Mirne reintegracije 1998. godine, obitelji žrtava nisu mogle doći na grobove svojih najmilijih niti saznati njihovu konačnu sudbinu. Kada su hrvatski istražitelji, uz podršku međunarodnih forenzičkih timova, konačno ušli na to područje, prizori koje su zatekli šokirali su i najiskusnije patologe.
“Pravni dokazi o ovim masovnim likvidacijama materijalizirali su se tek nakon završetka ratnih operacija i početkom procesa ekshumacija 1998. godine. Otkrića masovnih grobnica u Dalju otkrila su monstruozne metode prikrivanja zločina. Na mjesnom groblju u Dalju u veljači i ožujku 1998. godine locirane su dvije masovne grobnice. Iz prve, skrivene unutar obiteljske grobnice jedne hrvatske obitelji, ekshumirana su tri tijela. Iz druge grobnice, locirane zapadno od mrtvačnice, ekshumirano je jedanaest posmrtnih ostataka. Sve su žrtve uspješno identificirane, a na tom je mjestu 1999. godine podignuto spomen-obilježje.”
Ipak, ono najgore tek je uslijedilo. Dalje od samog naselja, u poljoprivrednom ataru, nalazila su se mjesta gdje je ljudsko zlo dosegnulo krajnje granice brutalnosti.
“Najjstravičnije otkriće dogodilo se krajem listopada 1998. godine na poljoprivrednoj lokaciji poznatoj kao ‘Daljski Atar’. Djelatnici Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja, u prisutnosti forenzičara Zavoda za sudsku medicinu iz Zagreba i istražitelja Haaškog tribunala (ICTY), u šikari unutar kukuruznog polja pronašli su zidan, napušteni bunar. Kako bi prikrili zločin, počinitelji su preko leševa nabacali zemlju, razbijene dijelove automobila, crijep i građevinski otpad. Forenzičkom obradom do dubine veće od 8 metara, izvučeni su posmrtni ostaci čak 23 žrtve (uključujući žene i starce). U ovu su grobnicu bačena tijela zarobljenika dovezenih iz Erduta, kao i tijelo Marije Senaši, starije Mađarice iz Daljske Planine ubijene u lipnju 1992. jer se usudila tražiti informacije o svojim nestalim rođacima.”
Svaka kost izvučena iz bunara u Daljskom Ataru bila je materijalni svjedok optužbe. Bila je to jasna potvrda da u ranoj fazi rata nije bilo riječi o nekakvom “građanskom sukobu”, već o sustavnom, organiziranom pokušaju istrebljenja nepoželjne populacije s područja koje je trebalo postati sastavni dio Velike Srbije.
Pravosudna nepravda i bol trajne nekažnjivosti
Unatoč zastrašujućoj količini prikupljenih materijalnih dokaza, forenzičkih nalaza s ekshumacija, videozapisima i brojnim svjedočanstvima preživjelih, sudska pravda za žrtve Dalja, Erduta i Aljmaša ostaje jedna od najgorčih rana hrvatskoga društva. Hrvatski sudovi i Državno odvjetništvo uložili su ogromne napore u ranim fazama, no geopolitički kompromisi i političke odluke često su zavezali ruke pravosudnim tijelima.
“Unatoč postojanju obilne dokumentacije, jasne vojne hijerarhije, brojnih svjedočanstava i ekshumiranih masovnih grobnica, pravosudni epilog za masakr u Policijskoj postaji Dalj i prateće zločine predstavlja duboku mrlju u procesu tranzicijske pravde. Službene institucije Republike Hrvatske vrlo su rano započele s istragama. Ratni zapovjednik daljske policije Ivan Kovčalija javno je posvjedočio da je još 1993. godine podnesena kaznena prijava protiv otprilike 150 osoba, imenom i prezimenom, zbog oružane pobune i ratnih zločina u Dalju. Ipak, ogromna većina tih prijava nikada nije rezultirala pravomoćnim presudama.”
Glavi razlog za takvo pravosudno stanje leži u zakonodavnim odlukama vezanima uz završetak rata na istoku Hrvatske. Mirna reintegracija, iako je spasila nebrojene živote i vratila Podunavlje bez ispaljenog metka, imala je svoju visoku moralnu i pravnu cijenu.
“Krucijalan razlog za ovakav ishod bila je neizbježna politička cijena mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja – donošenje Zakona o općem oprostu (od rujna 1996.). Tim je zakonom amnestirana većina sudionika ‘oružane pobune protiv Republike Hrvatske’ za razdoblje od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. Premda Zakon izričito naglašava da ratni zločini ne podliježu amnestiji, tanka pravna linija, manjkave rane istrage i nedostatak čvrstih materijalnih dokaza doveli su do toga da je Državno odvjetništvo moralo obustaviti postupke protiv stotina osumnjičenih, prekvalificiravši teška djela u ‘oružanu pobunu’, koja je potom oproštena. Time je stvoreno okruženje u kojem su djeca i rođaci samih počinitelja napada ostali raditi u institucijama integrirane države, što je izazvalo ogromnu frustraciju preživjelih branitelja.”
Glavni vojni zapovjednici koji su tenkovima rušili Dalj i čije su postrojbe bez milosti likvidirale zarobljenike, uspjeli su izbjeći ruku hrvatskog pravosuđa sklonivši se u susjednu državu.
“Jedini visoki oficir JNA protiv kojega je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo izravnu optužnicu (13. svibnja 2010.) za ratni zločin izravno vezan uz napad na postaju bio je zapovjednik 51. motorizirane brigade, Enes Taso. Optužen po zapovjednoj odgovornosti za neselektivno granatiranje i naredbu ‘da zarobljenika ne smije biti’, Taso nikada nije bio izručen iz Srbije. Umro je 12. kolovoza 2018. godine u Pančevu, čime je postupak protiv njega obustavljen, a pravda na nacionalnoj razini izbjegnuta. Zbog toga, i danas, tri desetljeća nakon rata, nitko nije pravomoćno osuđen za pogubljenje 39 hrvatskih branitelja ispred PP Dalj.”
Haaški sud i presuda o Udruženom zločinačkom pothvatu
Kada je već postalo jasno da nacionalni sudovi ne mogu doći do glavnih naredbodavaca i arhitekata etničkog čišćenja iz Beograda, nada je prebačena na Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Zločini u Dalju, Erdutu i Aljmašu zauzeli su istaknuto mjesto u optužnicama protiv najviših političkih i vojnih dužnosnika.
*”Na međunarodnom planu, zločini u Dalju, Aljmašu i Erdutu bili su sastavni dio najopsežnijih optužnica Haaškog tribunala (ICTY) i njegovog Rezidualnog mehanizma (MICT).
- Slobodan Milošević: Optužen je za kreiranje kampanje progona, te izrijekom za pokolj 28 civila 4. listopada u Dalju. Njegova smrt 2006. godine onemogućila je donošenje presude.
- Goran Hadžić: Bivši predsjednik Vlade SAO SBZS optužen je kao ključni arhitekt etničkog čišćenja i naručitelj masakra vukovarskih zarobljenika u Erdutu i Dalju, no umro je 2016. prije kraja procesa.”*
Činilo se da bi biologija mogla u potpunosti poraziti pravdu i da će glavobolje odgovornih ostati nezabilježene u pravomoćnim sudskim knjigama. Međutim, upornost istražitelja na koncu je donijela povijesni obrat. Donesena je presuda koja je pravno zakucala odgovornost vrha srbijanske državne sigurnosti.
“Najvažnija pravosudna prekretnica dogodila se 31. svibnja 2023. godine, donošenjem konačne i pravomoćne presude kojom su bivši čelnici srbijanske Službe državne bezbednosti (SDB), Jovica Stanišić i Franko Simatović, osuđeni na po 15 godina zatvora. Žalbeno vijeće MICT-a utvrdilo je njihovu punu odgovornost unutar instituta Udruženog zločinačkog pothvata (UZP). Dokazano je da su Stanišić i Simatović iz Beograda izravno organizirali, obučavali, naoružavali i financirali postrojbe (uključujući Crvene beretke, Škorpione i Arkanovu SDG) koje su provodile etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka.”
Važnost te presude ne leži samo u godinama zatvora na koje su osuđena dvojica obavještajaca. Njezina je prava vrijednost u službenoj povijesnoj istini koju ona neizbrisivo potvrđuje.
“Iako presuda navodi ubojstvo Marije Senaši u Daljskoj Planini, ona u sebi nosi puno dublju implikaciju: službeni, pravosudni pečat koji potvrđuje da zločini u Dalju i okupacija istočne Slavonije nisu bili rezultat spontane lokalne pobune, već državno sponzoriranog vojnog i obavještajnog aparata Republike Srbije.”
Zaključak: Spomenik na ruševinama i neizbrisiva sjećanja
Dan 1. kolovoza 1991. godine ostaje trajno uklesan u temelje suverene hrvatske države kao dan neizmjerne tuge, ali i divljenja prema ljudima koji su se suprotstavili višestruko nadmoćnijoj sili. Policijska postaja Dalj, nekoć razrušena do temelja, danas stoji ponovno izgrađena, a ispred nje uzdiže se spomen-obilježje s imenima 39 poginulih hrvatskih policajaca, gardista i pripadnika Civilne zaštite.
Ti su se ljudi svjesno žrtvovali kako bi svojim sugrađanima kupili dragocjene minute za bijeg na aljmaške šlepove. Korištenjem vodene rute Dunavom i Dravom spašeno je na tisuće nenaoružanih žena, staraca i djece, koji bi inače doživjeli sudbinu onih koji su skončali u bunarima i masovnim grobnicama.
Žrtva Dalja, Erduta i Aljmaša jasno nam govori da sloboda koju danas živimo nije poklonjena. Ona je teško plaćena krvlju branitelja i suzama prognanika. Dokle god postoji sjećanje na „hrvatski Alamo” u Dalju i dokle god se priča o suzama aljmaškog egzodusa, istina o Domovinskom ratu živjet će u narodu, bez obzira na to što zemaljska pravda za mnoge od tih zločina nikada u potpunosti nije zadovoljena.
NAJNOVIJE OBJAVE
- “Tata je stao na vrata, sav u blatu…”: 35 godina od masakra u Dalju kroz oči petogodišnjaka koji je preživio pakao
Danas, 1. kolovoza, uz najviše državne i vojne počasti, obilježeno je stradanje u Dalju, gdje su se ispred Postaje granične policije okupili preživjeli sudionici, obitelji… Pročitaj više: “Tata je stao na vrata, sav u blatu…”: 35 godina od masakra u Dalju kroz oči petogodišnjaka koji je preživio pakao - Krvavi 1. kolovoza 1991.: Dan kada je JNA u Dalju pokrenula nemilosrdni stroj za etničko čišćenje
Sjećanje na Dalj nije samo odavanje počasti. To je zavjet. Zavjet da se heroji neće zaboraviti, da se istina neće izbrisati i da će hrvatska… Pročitaj više: Krvavi 1. kolovoza 1991.: Dan kada je JNA u Dalju pokrenula nemilosrdni stroj za etničko čišćenje - Anušićev tajni adut: Tko je operativac koji u tišini čisti i gasi najveće požare u državi?
Ivan Hampovčan, iskusni pravni stručnjak i krizni menadžer, danas je glavni savjetnik u Ministarstvu obrane. Njegov profesionalni put savršen je prikaz kako tehnokratski lojalisti iz… Pročitaj više: Anušićev tajni adut: Tko je operativac koji u tišini čisti i gasi najveće požare u državi? - Presušeno korito Drave skriva smrtonosne opasnosti i tajne iz prošlosti – jeste li svjesni rizika?
Tijekom ljeta 2026. godine, rekordno nizak vodostaj Drave kod Osijeka pretvorio je rijeku u pješčanu pustoš, donoseći skrivene opasnosti za građane, ali i paralizu riječnog… Pročitaj više: Presušeno korito Drave skriva smrtonosne opasnosti i tajne iz prošlosti – jeste li svjesni rizika? - Dosta je uništavanja usjeva: Mijenja se Zakon o lovstvu, poljoprivrednici više neće sami zbrajati štetu!
Odbor za poljoprivredu traži da se novim Zakonom o lovstvu osigura pravedno obeštećenje i trajno rješenje za štete od divljači na usjevima. Konačno rješenje za… Pročitaj više: Dosta je uništavanja usjeva: Mijenja se Zakon o lovstvu, poljoprivrednici više neće sami zbrajati štetu! - Vlada donijela niz važnih odluka: Brojne kadrovske rošade u državnim tvrtkama i ministarstvima
Danas je održana zatvorena sjednica Vlade na kojoj su donesene važne odluke, uključujući brojna imenovanja u ministarstvima i državnim tvrtkama. Vlada Republike Hrvatske danas je… Pročitaj više: Vlada donijela niz važnih odluka: Brojne kadrovske rošade u državnim tvrtkama i ministarstvima - ALARMANTNO UPOZORENJE: Hrvatska pod udarom toplinskog vala, vatrogasci uputili hitan apel!
Zbog ekstremnih temperatura u Hrvatskoj je proglašena velika opasnost od požara, a glavni vatrogasni zapovjednik apelira na strogi oprez. Glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković uputio… Pročitaj više: ALARMANTNO UPOZORENJE: Hrvatska pod udarom toplinskog vala, vatrogasci uputili hitan apel! - Povijesni povratak saveznika iz Domovinskog rata: Beretta i Vlada RH grade moćnu tvornicu streljiva u Obrovcu!
Na današnjoj sjednici Vlade, tvornica streljiva Obrovac potvrđena je kao ključni projekt potpisivanjem povijesnog Memoranduma s Beretta Holdingom, čime Hrvatska snažno korača prema strateškoj obrambenoj… Pročitaj više: Povijesni povratak saveznika iz Domovinskog rata: Beretta i Vlada RH grade moćnu tvornicu streljiva u Obrovcu! - Vlada odobrila više od milijun eura za nastavak potrage za nestalima na vukovarskom odlagalištu „Petrovačka dola“
Vlada Republike Hrvatske je na današnjoj sjednici u Zagrebu donijela odluku o financiranju daljnjih terenskih istraživanja na odlagalištu Petrovačka dola u Vukovaru. Kako bi se… Pročitaj više: Vlada odobrila više od milijun eura za nastavak potrage za nestalima na vukovarskom odlagalištu „Petrovačka dola“ - Optužen za terorizam sa samo 16 godina: Evo što čeka splitskog tinejdžera koji je slao jezive prijetnje bombama!
Nakon što su prijetnje bombama uzdrmale Split, državno odvjetništvo traži stroge sankcije i zabranu interneta za 16-godišnjaka optuženog za terorizam. Županijsko državno odvjetništvo u Splitu… Pročitaj više: Optužen za terorizam sa samo 16 godina: Evo što čeka splitskog tinejdžera koji je slao jezive prijetnje bombama! - Nedavno je darivao Papu, a sada je pokorio Rim: Talijanski likovni kritičari oduševljeni hrvatskim umjetnikom
Hrvatski slikar Petar Šibenik odabran je među 50 finalista međunarodnog natječaja te će svoje radove izložiti u Zakladi Amedeo Modigliani u Rimu. Hrvatski slikar Petar… Pročitaj više: Nedavno je darivao Papu, a sada je pokorio Rim: Talijanski likovni kritičari oduševljeni hrvatskim umjetnikom
