Airbus A400M

Besplatni letovi, francuske mrcine i brodovi s limunom: Anatomija jedne hrvatske nabave

Nove obavijesti KOLUMNA Riječ branitelja Vijesti

Hrvatska se priključila konzorciju za korištenje transportnog aviona Airbus A400M. Dok Vlada rješava pitanje NATO kvota, postavlja se pitanje je li Airbus A400M strateški optimalan izbor za OSRH.

Ima nečeg duboko poetskog u hrvatskoj obrambenoj politici. Gotovo čitavo desetljeće na stajanci Zračne luke Pleso trunula su dva stara Antonova An-32B. Kada smo ih napokon, usred geopolitičke krize, donirali Ukrajini i tehnički ostali bez ikakvog ozbiljnijeg zračnog transporta fiksiranih krila, vojni se i politički vrh složio oko jedne stvari: državi hitno treba transportni avion.

A onda je uslijedio tipičan hrvatski plot twist. Rješenje koje je trebalo ugasiti požar zapalilo je cijeli državni vrh, pretvorivši nabavu prijeko potrebne opreme u još jedan poligon za međuinstitucionalno iscrpljivanje na relaciji Banski dvori – Pantovčak.

“Timeshare” vojska i magična 2030. godina

Kada je potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić na marginama summita u Ankari potpisao Pismo namjere o pristupanju Hrvatske multinacionalnoj floti transportnih zrakoplova Airbus A400M Atlas, PR poruka zvučala je kao iz snova. Rješavamo problem, zadovoljavamo NATO kvote, a najbolje od svega – do 2030. godine to nas neće koštati ni centa.

No, u svijetu vojnih nabava besplatan ručak ne postoji, a nula eura danas znači višemilijunske fakture sutra. Kako sam opisao u ranijoj objavi , Hrvatska nije u Ankari kupila avione – kupila je vrijeme. Proračun Ministarstva obrane trenutačno je pregrijan otplatom eskadrile Rafalea, oklopnjaka Bradley i PZO sustava. Država naprosto nema 100 milijuna eura gotovine za kupnju vlastitih, manjih i primjerenijih transportera.

Umjesto toga, Vlada se odlučila za “timeshare” model. Ušli smo u elitni konzorcij u kojem ćemo moćne, ogromne avione “rentati po potrebi”. Problem? Taj će najam, kada 2030. dođe na naplatu, značiti milijunske paušale samo za pravo prvenstva, te oko 30.000 eura po satu naleta. Slanje stotinu vojnika na Kosovo tom mrcinom financijski je ekvivalentno vožnji taksijem od Zagreba do Dubrovnika kako biste kupili kruh.

Pantovčak uzvraća udarac (i nudi limune)

Politička idila trajala je otprilike do prvog mikrofona koji je stavljen pred Zorana Milanovića. Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik OSRH, koji je do jučer na sjednicama Vijeća za obranu i sam vapio za transportnim avionima, odjednom je potegnuo ručnu.

Njegovi su argumenti, ruku na srce, u operativnom smislu prilično utemeljeni, no izneseni su u prepoznatljivoj maniri spaljivanja mostova. A400M nazvao je “pravom mrcinom” čiji su kapaciteti za prenošenje teškog oklopa Hrvatskoj potpuno nepotrebni. Uz neizbježne sarkastične opaske kako je Vlada radije mogla “kupiti dva broda limuna protiv skorbuti”, Milanović je aludirao i na to da je A400M francuski proizvod, insinuirajući nastavak Plenkovićeve opsesije Parizom nakon kupnje Rafalea.

Kao krunski dokaz, predsjednik je u priču uvukao i vojsku, tvrdeći da je “certificirano stajalište” Glavnog stožera da taj avion ne valja.

Kronologija jednog nesporazuma

Ovdje dolazimo do najopasnijeg dijela “tvrde kohabitacije” – onog u kojem Ministarstvo obrane, pritisnuto uza zid, mora javno objavljivati interne prepiske kako bi dokazalo da Predsjednik ne govori istinu. Prema podacima MORH-a, vojska zapravo uopće nije bila protiv.

Prvi krug koordinacije

9. ožujka 2026.

Glavni stožer OSRH službeno se pozitivno očituje na prvi nacrt Pisma namjere, bez protivljenja, uz napomenu da treba definirati operativne troškove i sate naleta.

Imenovanje predstavnika

9. travnja 2026.

Oružane snage imenuju predstavnika u radnu skupinu konzorcija. Znakovito: predlažu da predstavnik bude iz civilnog sektora MORH-a.

Konačna potvrda

18. lipnja 2026.

Glavni stožer OSRH potvrđuje pročišćeni tekst Pisma namjere i javlja da nema nikakvih primjedbi.

Ankara i eskalacija

7. srpnja 2026.

Ministar Anušić potpisuje dokument, a Zoran Milanović nedugo zatim izjavljuje da “pouzdano zna” da se vojska usprotivila ideji.

Što nam zapravo treba?

Kada se razgrne dimna zavjesa političkih prepucavanja o tome tko laže i tko kome ne salutira, ostaje gola tehnička činjenica o kojoj vojni stručnjaci poput Marinka Ogoreca govore već mjesecima. Hrvatska je odabrala diplomatski kompromis, a ne taktički optimum.

Airbus A400M (Vladin izbor) 37 , Embraer C-390 (Milanovićev izbor) 26 tona a za naše aktivnosti idealan bi bio C-27J Spartan koji ima nosivost od 11, 5 tona.

I da zaključim …

Slučaj nabave transportnog zrakoplova savršena je studija slučaja modernog hrvatskog upravljanja obranom. Vlada kupuje vrijeme, predsjednik skuplja političke bodove populizmom, a vojska je gurnuta u shizofrenu poziciju gdje načelnik Glavnog stožera sluša zapovijedi dvaju zavađenih polova.

Na kraju dana, Hrvatska će dobiti neograničen pristup preskupom, prevelikom zrakoplovu koji ćemo koristiti rijetko, ali ćemo njime sjajno ispuniti tablice u NATO-ovom sjedištu. Je li to bolje od dva broda limuna? Svakako. Je li optimalno za vojsku? Niti blizu. No, u državi u kojoj je logistika podređena dnevnopolitičkom inatu, i takav je “besplatan” ručak bolji od prazne stajanke.

S proračunskog stajališta, 4 do 5 milijuna eura godišnje je “podnošljiv trošak” za Ministarstvo financija – to je iznos koji se može sakriti unutar šire stavke za modernizaciju bez da izazove drastične rezove u drugim sektorima obrane.

Međutim, strateški problem ostaje isti: dok god smo dio konzorcija, u slučaju krize velikih razmjera (npr. opći sukob na istoku Europe), Hrvatska nema apsolutni prioritet nad tim zrakoplovima. Uvijek će biti “u redu čekanja” iza Francuske, Njemačke ili Ujedinjenog Kraljevstva, što je cijena koju plaćamo za to da ne moramo kupiti vlastite avione.

Foto: NATO



IZBOR UREDNIKA


Tagged

Odgovori