Portal Veterani - Vojska U Parizu: Ustavna Kriza Na Vrhu RH

Planirani odlazak pripadnika OSRH na francuski mimohod i vojska u Parizu postali su epicentar neviđene institucionalne krize. Otvoreni sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića razotkrio je ozbiljne zakonske praznine u sustavu civilne kontrole nad oružanim snagama, stavljajući generale pod neizdrživ pritisak.

Civilno-vojni odnosi predstavljaju jedan od temeljnih stupova svakog demokratskog društva, pri čemu se primarna teorijska i praktična premisa zasniva na nedvojbenoj podređenosti oružanih snaga civilnoj, demokratski izabranoj vlasti. Međutim, u sustavima s podijeljenom egzekutivom (takozvani dualni egzekutivni sustav), kakav egzistira u Republici Hrvatskoj nakon ustavnih promjena 2000. i 2001. godine, arhitektura civilne kontrole nad vojskom često je izložena rizicima institucionalnih zastoja, preklapanja nadležnosti i političkih paralelizama. Slučaj poziva hrvatskim oružanim snagama za sudjelovanje na tradicionalnom vojnom mimohodu u Parizu 14. srpnja 2026. godine na pariškoj aveniji Champs-Élysées , povodom francuskog nacionalnog praznika Dana pada Bastille, eklatantan je primjer kako se naizgled marginalno protokolarno pitanje može transformirati u prvorazrednu ustavnu, političku i sigurnosnu krizu državnog vrha.

Ova, zasigurno duboka, institucionalna kriza eskalirala je kada je predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković prihvatio poziv francuskog predsjednika Emmanuela Macrona za sudjelovanjem manjeg kontingenta Počasno-zaštitne bojne Hrvatske vojske na pariškom mimohodu. Nasuprot tome, predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga RH Zoran Milanović rezolutno je odbio dati svoju suglasnost za odlazak vojske izvan granica, pozivajući se na svoje ustavne ovlasti Vrhovnog zapovjednika i argumentirajući kako je riječ o neprimjerenom vanjskopolitičkom svrstavanju koje šteti nacionalnim interesima. Dinamika sukoba dosegla je svoju kulminaciju izravnim, i prema navodima s Pantovčaka, neprimjerenim pritiscima na načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH, general-pukovnika Tihomira Kundida, kojemu su od strane Vlade, točnije premijera i potpredsjednika Vlade te ministra obrane Ivana Anušića, upućena upozorenja o gubitku povjerenja i implicitne prijetnje smjenom ne provede li zakonitu odluku Ministarstva obrane.

Koncept “Koalicije voljnih” naspram institucionalnog okvira NATO saveza

Pismo s pozivom koje je francuski predsjednik Emmanuel Macron uputio 7. svibnja 2026. godine državama saveznicama, a koje je predsjednik Vlade Andrej Plenković formalno prihvatio, prema navodima predsjednika Milanovića eksplicitno poziva države članice takozvane “koalicije voljnih” (engl. Coalition of the Willing) na okupljanje u Parizu. Ovaj neformalni, ali politički iznimno nabijen naziv odnosi se na skupinu od 37 država koje aktivno zagovaraju snažniju, pa i izravniju vojnu i sigurnosnu potporu Ukrajini u njezinoj obrani od ruske agresije. U europskim se diplomatskim i vojnim krugovima nagađa da određene frakcije unutar te koalicije ne isključuju mogućnost slanja operativnih trupa ili mirovnih snaga na istok Ukrajine kao oblik sigurnosne garancije nakon potencijalnog prekida vatre s Moskvom.

Predsjednik Zoran Milanović, čija vanjskopolitička doktrina i javna retorika kontinuirano naginju snažnom suverenizmu i svojevrsnom izolacionizmu u pogledu prelijevanja ukrajinskog sukoba na druge europske države, snažno se i javno usprotivio sudjelovanju pripadnika Hrvatske vojske u takvom formatu. Njegov je ključni argument da takozvana “koalicija voljnih” predstavlja “političko-vojnu koncepciju u kojoj Hrvatska ne sudjeluje” te da na spornom događaju “NATO-a nema nigdje”. Milanović percipira da Francuska ovim činom nastoji izgraditi vlastiti geopolitički spomenik u Europi izvan okvira NATO saveza. Predsjednik države ističe da Oružane snage RH primarno i ekskluzivno funkcioniraju u okviru Sjevernoatlantskog saveza. Kao jasan dokaz svoje privrženosti stvarnom obrambenom savezništvu, Milanović navodi istovremeno održavanje velike vojne vježbe na poligonu u Slunju, koja se provodi u uskoj koordinaciji sa saveznicima iz SAD-a, specifično sa 173. američkom padobranskom brigadom iz Aviana, naglašavajući to kao autentično i jedino relevantno savezništvo, za razliku od onog što u javnim istupima pejorativno naziva “Danom mladosti u Parizu”.

S druge strane političkog spektra, premijer Plenković i Vlada Republike Hrvatske događaj u Parizu tumače isključivo kroz prizmu strateškog partnerstva, europske solidarnosti i rutinskog vojnog protokola. Vlada RH argumentira da je Hrvatska kao strateški partner Francuske i ravnopravna članica Europske unije dobila pozivnicu zajedno sa svim ostalim članicama EU, te da je planirano sudjelovanje dvadesetak pripadnika Počasno-zaštitne bojne i stjegonoše isključivo “lijepa gesta” i nužno diplomatsko profiliranje države, a ne ulazak u borbeni savez. Banski dvori oštro odbacuju Milanovićeve tvrdnje o uvlačenju Hrvatske vojske u ratni vihor, nazivajući njegovu politiku “antiukrajinskom, anti-europskom i provincijskom” te upozoravaju da takvo nepredvidivo i prkosno ponašanje dramatično srozava vjerodostojnost Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni i narušava odnose sa saveznicima

Povijesni presedani, narušeni bilateralni odnosi i politika naoružanja

Zanimljivost ovog slučaja, koji zorno ilustrira politizaciju povijesnih činjenica u Hrvatskoj, leži u povijesnim paralelama koje obje strane naizmjenično koriste za legitimizaciju svojih međusobno isključivih stavova. Vlada RH, argumentirajući zakonitost svog postupanja, redovito podsjeća na događaje iz 2013. godine, kada je tadašnji ministar obrane Ante Kotromanović – paradoksalno, upravo u vrijeme kada je današnji predsjednik Zoran Milanović bio predsjednik Vlade – donio istovjetnu odluku o upućivanju više od osamdeset hrvatskih vojnika na mimohod u Parizu povodom istog praznika. Ova neosporna povijesna činjenica koristi se kao krunski dokaz da je slanje vojske na takve ceremonijalne događaje potpuno uobičajena praksa, da ne predstavlja sigurnosnu ugrozu te da je nedvojbeno u zakonskoj domeni ministra obrane. Sam predsjednik Milanović tu epizodu iz 2013. pravda drugačijim povijesnim kontekstom, navodeći da je tadašnja ideja bila privlačna njegovom prethodniku Ivi Josipoviću, da su okolnosti bile mirnodopske te da bi on to i tada spriječio da je imao današnje prerogative i uvide.

S druge strane, predsjednik Milanović kao razloge svog izričitog veta navodi i vrlo specifične zamjerke na račun francuske diplomacije i državne industrije naoružanja. Prvi razlog koji navodi jest izostanak francuskih visokih vojnih i civilnih predstavnika na velikom vojnom mimohodu Oružanih snaga RH održanom u Zagrebu 2015. godine povodom dvadesete obljetnice operacije Oluja. Taj čin Milanović ocjenjuje kao krajnje nekorektno ponašanje i sustavno ignoriranje Hrvatske, ističući da se savezništvo mora graditi na reciprocitetu, osobito s obzirom na to da je Hrvatska nedavno u Francuskoj ostavila “preko milijardu eura” kupnjom eskadrile višenamjenskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale.

Drugi i možda ključni argument odnosi se na stratešku politiku Francuske na Zapadnom Balkanu. Milanović oštro apostrofira francusku odluku o prodaji naprednih modela borbenih zrakoplova Rafale susjednoj Republici Srbiji. Budući da Srbiju u svojim nastupima jasno percipira i etiketira kao “moskovskog saveznika” i satelita, Milanović javno postavlja pitanje svrhovitosti NATO saveza i iskrenosti francusko-hrvatskog strateškog partnerstva ako država partner isporučuje napredniju vojnu tehnologiju potencijalnom regionalnom suparniku. Ministar obrane Anušić ovakve argumente odbacuje kao neozbiljne, retorički pitajući “kako bi to Hrvatska zabranila Francuskoj da prodaje svoje proizvode na međunarodnom tržištu”.

Ustavnopravni okvir i doktrina Vrhovnog zapovijedanja u Hrvatskoj

Srž ovog opasnog institucionalnog sukoba nalazi se u dijametralno suprotnim tumačenjima samog Ustava Republike Hrvatske i ovlasti koje temeljni pravni akt države propisuje. Ustav RH kroz nekoliko ključnih članaka definira svrhovitost Oružanih snaga te mehanizme civilnog nadzora i zapovijedanja nad njima.

Temeljne odredbe Ustava RH o Oružanim snagama

Članak 7. Ustava RH predstavlja temelj obrambenog sustava države i propisuje da “Oružane snage Republike Hrvatske štite njezin suverenitet i neovisnost te brane njezinu teritorijalnu cjelovitost”. Isti članak razrađuje i iznimno osjetljivo pitanje prelaska državne granice od strane oružanih snaga, uspostavljajući gradaciju u pogledu procedura ovisno o prirodi vojne misije. Oružane snage mogu prijeći granice Republike Hrvatske radi vježbi i obuke u okviru međunarodnih organizacija kojima je Republika Hrvatska pristupila na temelju međunarodnih ugovora (kao što je NATO), i to isključivo na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske. Međutim, kada je u pitanju borbeno djelovanje ili sudjelovanje u međunarodnim mirovnim i ratnim operacijama izvan granica, prelazak podliježe strožim kriterijima: odluku donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade, a uz nju je obvezna prethodna suglasnost Predsjednika Republike.

Krunska ovlast Predsjednika Republike u domeni nacionalne sigurnosti definirana je u članku 100. Ustava RH koji eksplicitno navodi: “Predsjednik Republike vrhovni je zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske”. Isti članak nadalje određuje da “Predsjednik Republike imenuje i razrješuje vojne zapovjednike, u skladu sa zakonom”.

Ustavnopravni dualizam ovlasti u mirnodopskom razdoblju

Ustavotvorac je 2000. godine predvidio model prema kojem je Predsjednik Republike neosporni Vrhovni zapovjednik, no način na koji on operativno i administrativno konzumira tu ovlast u mirnodopskim uvjetima detaljnije je prepušten razradi kroz zakonske akte organa zakonodavne vlasti, primarno kroz organski Zakon o obrani. Dok u vrijeme ratnog stanja Predsjednik RH izravno zapovijeda Oružanim snagama i njegova se vlast nad vojskom de facto ne propituje, u mirnodopskim uvjetima sustav upravljanja složeno je isprepleten s izvršnim, administrativnim i proračunskim nadležnostima Ministarstva obrane, Vlade RH i u konačnici Hrvatskog sabora.

Predsjednik Zoran Milanović svoju ustavnu poziciju brani izrazito striktnim tumačenjem vojnog zapovjednog lanca pozivajući se na inherentnu doktrinu “subordinacije i jednočelništva” unutar oružanih snaga. Prema njegovom logičkom i ustavnom viđenju, kada je u pitanju bilo kakvo operativno raspolaganje djelatnim vojnicima – bilo to za ozbiljnu borbenu misiju na stranom ratištu ili za puko svečano postrojavanje na ulicama stranog glavnog grada – konačnu, obvezujuću i jedinu mjerodavnu odluku može donijeti i narediti samo i isključivo osoba koja nosi titulu vrhovnog zapovjednika. Milanović opetovano naglašava da Ustav nigdje ne prepoznaje ministra obrane kao osobu izvan ili iznad strogog lanca zapovijedanja, te da su zakonske ovlasti ministra obrane svedene isključivo na civilni nadzor, tehničke, proračunske, materijalne i administrativne aspekte resora. U te se upravne funkcije Predsjednik, prema vlastitom priznanju, u pravilu nikada ne upliće, prepuštajući ih resornom ministru.

Ovakvo viđenje ukazuje na duboku iherentnu napetost unutar hrvatskog političkog sustava. Predsjednik države crpi izuzetno visok demokratski legitimitet neposrednim izborom od strane milijuna građana, ali su njegove stvarne izvršne ovlasti (izvan domene nadzora sigurnosnih službi i vanjske politike) znatno reducirane ustavnim promjenama, ostavljajući mu prostor za tumačenje Vrhovnog zapovjedništva kao najsnažnijeg, a ponekad i jedinog instrumenta političkog pritiska na izvršnu vlast.

Pravna dekonstrukcija Zakona o obrani: Tko u miru zapovijeda vojskom?

Dok se Predsjednik Republike u javnoj sferi poziva prvenstveno na tekst Ustava i nepovredivi princip apsolutnog Vrhovnog zapovijedanja u svim uvjetima, Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo obrane svoje konkretno postupanje i izdane odluke u potpunosti temelje na doslovnom čitanju organskog Zakona o obrani (objavljenog u Narodnim novinama, uključujući brojne izmjene: br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17, 30/18, 70/19, 136/25).

Vrijedi istaknuti povijesnu ironiju da je trenutno važeći krovni Zakon o obrani donesen u Hrvatskom saboru 2013. godine za vrijeme mandata Vlade Zorana Milanovića. Taj je zakon specifično osmišljen i izglasan s jasnom političkom intencijom da se osnaži uloga Ministarstva obrane unutar sustava nacionalne sigurnosti te da se izbjegnu preklapanja nadležnosti u obrambenom resoru u odnosu na tadašnjeg Predsjednika Republike (Ivu Josipovića).

Članak 69. stavak 5. – Regulacija ceremonijalnih i protokolarnih aktivnosti

Središte pravnog i političkog argumenta Vlade Republike Hrvatske leži u specifičnoj i usko definiranoj odredbi članka 69. stavka 5. Zakona o obrani. Spomenuti članak taksativno regulira pitanja vezana uz međunarodnu obrambenu suradnju i procedure oko prelaska državne granice od strane pripadnika Oružanih snaga. Prema slovu tog članka: “Odluku o prelasku granice Republike Hrvatske radi protokolarno-ceremonijalnih aktivnosti te postrojbi razine voda i niže donosi ministar obrane”.

Ova je zakonska odredba formulirana izrazito precizno, ograničeno na postrojbe manje veličine (“voda i niže”) i usmjerena isključivo na protokole, a što je najvažnije – ona nigdje ne predviđa institut prethodne suglasnosti, konzultacije ili očitovanja Predsjednika Republike kao vrhovnog zapovjednika. Predsjednik Vlade Plenković i ministar obrane Anušić stoga pravno besprijekorno tvrde da je planirano sudjelovanje dvadesetak vojnika s hrvatskom zastavom na pariškom mimohodu isključivo manifestacija “protokolarno-ceremonijalne aktivnosti”, a nikako ozbiljna vojna operacija, međunarodna vježba ili opasna ratna misija koja bi aktivirala strože ustavne procedure.

Shodno tome, sa strogo formalističkog, upravno-pravnog gledišta, odluka koju donosi resorni ministar obrane savršena je, propisno utemeljena u pozitivnim pravnim propisima i morala bi biti neupitno provediva unutar sustava. Vlada i Ministarstvo obrane s punim pravom smatraju da se Predsjednik Republike u ovom specifičnom slučaju neustavno, arbitrarno i nezakonito miješa u redovite administrativne ovlasti Ministarstva obrane, prisvajajući sebi pravo veta tamo gdje ga zakonodavac (Sabor) izrijekom nije predvidio.

Paradoks Članka 70. i patologija vojnog zapovjednog lanca

Iako je odredba članka 69. stavka 5. neosporno jasna u pogledu onoga tko donosi odluku na administrativnoj razini, stvarni strukturalni problem civilno-vojnih odnosa u RH nastaje u samoj operativnoj provedbi te administrativne odluke unutar vojnog aparata, što nas dovodi do analize Članka 70. Zakona o obrani. Taj članak regulira “Zapovijedanje i rukovođenje u oružanim snagama” te u stavku 7. jasno determinira da se zapovijedanje i rukovođenje u vojno-stručnom smislu zasniva na univerzalnim vojnim načelima “jednočelništva i subordinacije”.

Zakon o obrani precizira da Predsjednik Republike za obavljanje svojih poslova iz domene vrhovnog zapovijedanja donosi izravne zapovijedi, vojne naredbe, pravila i obvezujuće smjernice. S druge strane, ministar obrane donosi upravne odluke, rješenja i pravilnike. Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga (GS OSRH), kao prvi profesionalni vojnik i najviša djelatna vojna osoba, zakonski je obvezan provoditi usmene i pismene zapovijedi Vrhovnog zapovjednika, ali istodobno njegov stožer mora provoditi i sve administrativne odluke ministra obrane za koje je ministar zakonski nedvojbeno ovlašten.

Upravo ovaj neusklađeni normativni dualizam stvara takozvanu institucionalno “šizofrenu” poziciju za svaku osobu na funkciji Načelnika Glavnog stožera u Republici Hrvatskoj. Kada potpredsjednik Vlade i ministar obrane donese formalno valjanu i posve zakonitu odluku o protokolarnom upućivanju vojnika u Pariz, Načelnik Glavnog stožera dužan je istu tehnički i operativno provesti (izdati putne naloge, odrediti sastav delegacije, osigurati dnevnice i prijevoz). Međutim, ako Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik u istom trenutku izda izravnu, nadređenu usmenu ili pismenu vojnu zapovijed (oslanjajući se izravno na izvorišne ovlasti iz Ustava RH) kojom izrijekom zabranjuje premještanje trupa izvan matične vojarne, Načelnik GS OSRH nalazi se pred apsolutno nerješivom dilemom koja nadilazi pravnu teoriju i prerasta u osobnu profesionalnu krizu.

U takvom scenariju, prvi vojnik države prisiljen je birati između dvaju prekršaja: prekršiti valjanu administrativnu odluku svoga resornog ministra i narušiti slovo Zakona o obrani, ili odbiti izravnu vojnu zapovijed svog Vrhovnog zapovjednika, što u vojnoj praksi predstavlja izuzetno teško kršenje vojne stege, subordinacije, a potencijalno povlači i stegovnu te kaznenu odgovornost. Ovu je legislativnu apsurdnost i prazninu predsjednik Zoran Milanović vrlo vješto politički iskoristio kako bi de facto blokirao planirani odlazak HV-a u Francusku. Milanović je naprosto izdao neposrednu zapovijed kojom nadilazi ministrovu odluku, plastično i javno objašnjavajući svoj potez tvrdnjom da se vojska “može maknuti s cipela samo iz zapovijedi” koju jedino on legalno izdaje i da “neće dopustiti da birokrati postrojavaju vojsku”.

Tumačenja ustavnopravne struke i presumpcija ustavnosti zakona

Značajna većina neovisnih ustavnopravnih stručnjaka koja je argumentirano istupila u javnosti povodom ovog slučaja dala je za pravo Vladi Republike Hrvatske i Ministarstvu obrane, oslanjajući se prvenstveno na postulat pravne države, načelo zakonitosti te presumpciju ustavnosti svih postojećih i važećih zakona dok se pred sudom ne dokaže suprotno.

Eminentni stručnjak za ustavno pravo, dr. sc. Matija Miloš s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, u svojim je medijskim istupima jasno artikulirao stav da Zakon o obrani za protokolarne i ceremonijalne aktivnosti u inozemstvu predviđa isključivu i diskrecijsku odluku ministra obrane. Prema njegovim vrlo konkretnim riječima: “U situaciji u kojoj vojska ne sudjeluje u operativnoj aktivnosti, nego na ceremonijalnom događaju, dovoljna je odluka ministra obrane. Načelnik Glavnog stožera takvu odluku mora provesti”. Miloš pritom nedvosmisleno dodaje da neprovođenje takve ministrove odluke od strane načelnika Glavnog stožera predstavlja eklatantno protuzakonito djelovanje, ma tko god izdao suprotnu uputu. Dr. Miloš zaključuje da se Predsjednik Republike legitimno može ne slagati s postojećim zakonskim rješenjem koje sužava njegove ovlasti, ali u uređenoj pravnoj državi on to rješenje smije i može osporavati jedino pokretanjem formalnog postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, a nikako blokiranjem primjene važećeg zakona pomoću paralelnog zapovjednog autoriteta.

Gotovo identično stajalište iznijela je i poznata profesorica ustavnog prava dr. sc. Sanja Barić, koja je na društvenim mrežama ustvrdila da je ustavnopravna situacija posve jasna te da Vlada RH počiva na iznimno čvrstim pravnim temeljima. Profesorica Barić argumentirala je da spomenuti članak 7. Ustava RH propisuje obvezno postupanje isključivo pri stvarnom borbenom vojnom djelovanju i međunarodnoj obuci, dok se obično počasno-ceremonijalno djelovanje Oružanih snaga ne nalazi u ustavnom okviru, već potpada isključivo pod domenu redovnog zakonodavstva (Zakona o obrani). Shodno tome, dr. Barić zaključuje da se Vlada “ne bavi uzurpacijom ovlasti”, već da je upravo predsjednik Milanović taj koji ponašanjem izvan normi “krši zakon i ponaša se neprimjereno“.

Ovom čvrstom pravnom konsenzusu pridružio se i dr. sc. Mato Palić s Pravnog fakulteta u Osijeku, koji potvrđuje da je kritični članak 69. stavak 5. u svom izričaju “kristalno jasan”, te da za predmetnu vrstu aktivnosti u inozemstvu nikakva suglasnost predsjednika RH nije propisana, zbog čega bi svaka zapovijed kojom bi se takav odlazak onemogućio predstavljala tešku zlouporabu i protuzakonit akt

Položaj i ugroza integriteta Načelnika Glavnog stožera OSRH

U samom epicentru ovog neugodnog institucionalnog okršaja našao se general-pukovnik Tihomir Kundid, koji je tek nedavno preuzeo visoku dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH. General Kundid doveden je u nezavidnu, objektivno nemoguću poziciju klasičnog primjera “dvostruke lojalnosti”, gdje su njegova izvanredna profesionalna karijera, osobni dignitet i vojni ugled instrumentalizirani u bezobzirnom političkom srazu dvaju najmoćnijih političkih brda u državi.

Politički pritisci izvršne vlasti i ultimatum ostavkom

Premijer Andrej Plenković i potpredsjednik Vlade te ministar obrane Ivan Anušić u potpunosti su personalizirali sukob, prebacivši ogroman teret odgovornosti sa sebe i Predsjednika izravno na leđa aktivnog generala Oružanih snaga. Oni su javno i vrlo rezolutno postavili ultimatum generalu Kundidu, poručivši mu preko medija da će izdavanje bilo kakve “nepostojeće usmene zapovijedi” s Pantovčaka ili neprovođenje ministrove odluke o slanju postrojbe u Pariz bez odgode rezultirati gubitkom svakog povjerenja Vlade Republike Hrvatske. Štoviše, izričito su zatražili njegovu trenutnu ostavku ukoliko popusti pred pritiskom Predsjednika Republike. Nastavno na to, ministar obrane Anušić javno je i hladno konstatirao pred novinarima da “Kundid ima samo jedan izlaz iz ove situacije – poštivati Zakon RH”, posredno ignorirajući generalovu obvezu prema Vrhovnom zapovjedniku.

S druge strane ustavne jednadžbe, Predsjednik Republike Zoran Milanović u više je navrata, a posebice tijekom svojeg izvanrednog obraćanja javnosti s Pantovčaka, iznio frapantne, gotovo nevjerojatne detalje o zakulisnim i izravnim pritiscima najviših dužnosnika izvršne vlasti na prvog čovjeka nacionalne vojske. Milanović je izravno optužio premijerove najbliže suradnike za sustavni pokušaj političkog “mobbinga”, nepoštivanje vojne hijerarhije i grubo narušavanje ustavnog sustava zapovijedanja.

Prema detaljnim Milanovićevim tvrdnjama, general Kundid je u kritičnim trenucima boravio na prašnjavom vojnom poligonu u Slunju, na temperaturi od preko 40 stupnjeva, gdje je profesionalno pripremao veliku završnu vojnu vježbu Hrvatske vojske. Usred te važne operativne zadaće zaprimio je niz poziva iz središta Vlade. Nakon čak pet upornih poziva koje mu je navodno uputila osobna tajnica predsjednika Vlade (koje je Kundid uzastopno odbio, postupajući po izričitom naputku Predsjednika Republike), generala je putem telefona kontaktirao Zvonimir Frka-Petešić, predstojnik Ureda predsjednika Vlade RH.

Predsjednik Milanović izričito i pod punom odgovornošću tvrdi pred hrvatskom javnošću da je predstojnik Frka-Petešić – kojeg Milanović u svom prepoznatljivom stilu oštro i pogrdno naziva “francuskim državljaninom i osobom za sve i ništa Andreja Plenkovića” – potpuno otvoreno prijetio načelniku Glavnog stožera momentalnom smjenom, gubitkom karijere i prisilnim umirovljenjem ukoliko se u zakazano vrijeme ne pojavi na “raportu” u Banskim dvorima. Milanović je ovaj čin nazvao bahatim, protuzakonitim i nasilnim zadiranjem u zatvorenu strukturu Oružanih snaga, navodeći da u takvom neprijateljskom formatu (sedam-osam nastrojenih političara oko premijera i sam vojno izolirani načelnik) ne može doći ni do kakve konstruktivne rasprave o najdelikatnijim pitanjima vojske bez obvezne i nužne prisutnosti Vrhovnog zapovjednika.

Pravni mehanizmi imenovanja, smjene i umirovljenja Načelnika GS OSRH

Otvorene prijetnje smjenom i prisilnim umirovljenjem o kojima javno govori Predsjednik RH otvaraju i izuzetno ozbiljno pravno pitanje na koje treba ponuditi stručan odgovor: Može li uistinu Vlada Republike Hrvatske samostalno smijeniti, kazniti ili umiroviti Načelnika Glavnog stožera OSRH bez privole s Pantovčaka?

Sukladno članku 100. Ustava RH, Predsjednik Republike imenuje i razrješuje visoke vojne zapovjednike. Ustavnu odredbu preciznije razrađuje članak 7. organskog Zakona o obrani, prema kojem Predsjednik Republike imenuje načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga tek na prijedlog Vlade Republike Hrvatske i nakon pribavljenog mišljenja nadležnog saborskog Odbora za obranu. Isti se rigorozni postupak, ali u inverznom smjeru (uz pravnu mogućnost da Predsjednik i samostalno inicira smjenu ukoliko izgubi povjerenje u vojnika), primjenjuje na razrješenje s dužnosti.

Nadalje, Zakon o obrani decidovano propisuje da se visoka dužnost načelnika Glavnog stožera imenuje na ograničeno, ali zaštićeno razdoblje od četiri godine te isti časnik ne može biti ponovno imenovan na istu poziciju. General Tihomir Kundid nedavno je uz puni politički konsenzus dvaju brda preuzeo ovu tešku funkciju i nalazi se na samom početku svog četverogodišnjeg mandata. S obzirom na to da je za svako legalno imenovanje i potencijalno izvanredno razrješenje obvezno potrebna dvostruka kohabitacijska suglasnost (odnosno prijedlog Vlade plus konačna odluka Predsjednika), Vlada de iure i de facto ne može sama i autonomno smijeniti Načelnika Glavnog stožera bez potpisa i odobrenja Zorana Milanovića. Iz te pravne činjenice proizlazi da su premijerove izravne prijetnje smjenom u svojoj srži pravno prazne, ali politički iznimno razorne.

Međutim, zakonski okvir krije i određene “skrivene adute” za izvršnu vlast. Zakon o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (donošen i mijenjan kroz NN 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19, 155/23, 158/23, 14/24, 136/25) nudi ministru obrane i Vladi vrlo moćan, iako pomalo perfidan, administrativni alat za neizravan pritisak na visoke časnike. Prema famoznom članku 205. navedenog zakona o službi, djelatnoj vojnoj osobi prestaje aktivna služba automatski po sili zakona kada časnik u činu generala ili admirala navrši 60 godina života, pri čemu upravo ministar obrane donosi konačno upravno rješenje o prestanku službe. U ne tako davnoj prošlosti, bivši ministar obrane Mario Banožić pokušao je, uz Plenkovićevu tihu podršku, iskoristiti taj isti zakonski instrument kako bi silom zakona naprasno umirovio tadašnjeg načelnika, admirala Roberta Hranja, unatoč činjenici da je on bio u jeku svog redovnog četverogodišnjeg mandata koji bi logikom stvari trebao nadilaziti tu striktnu dobnu granicu.

Premda je ta prethodna ustavna i politička kriza u konačnici rezultirala kompromisom koji je omogućio admiralu Hranju da u miru odsluži svoj mandat do formalnog kraja u ožujku 2024. godine, taj je mučni presedan pokazao, a Milanovića dodatno uvjerio, da Ministarstvo obrane posjeduje opasne administrativne mehanizme kojima doista može u svakom trenutku otežati, suspendirati ili trajno prekinuti uspješne karijere najviših hrvatskih časnika. Zbog svega toga, predsjednik Milanović sadašnje nasrtaje izvršne vlasti na generala Kundida otvoreno i bez oklijevanja naziva “perfidnim ucjenama”, “razaranjem obrambenog sustava” i “strateškim zlostavljanjem vojske”.

U potencijalnom crnom scenariju za generala Kundida, ukoliko bi on odlučio u potpunosti ignorirati zakonitu odluku ministra Anušića i pokoriti se samo Predsjedniku, Vlada bi sasvim sigurno izrazila javno nepovjerenje i inicirala njegovu neposrednu smjenu, a Predsjednik bi to očekivano i tvrdo odbio potpisati. U tom paraliziranom stanju, Načelnik Glavnog stožera nastavio bi tehnički i ustavno obnašati svoju visoku dužnost iz zgrade Ministarstva, ali bi zasigurno izgubio svaku normalnu operativnu, financijsku i ljudsku komunikaciju s Ministarstvom obrane, što bi u konačnici rezultiralo potpunom paralizom vojnog zapovjednog lanca, zakašnjenjem nužnih javnih nabava i zaustavljanjem dugoročne modernizacije Oružanih snaga.

Šire političke, diplomatske i sistemske sigurnosne implikacije

Bespoštedni sukob oko slanja vojne postrojbe na paradu u Parizu nije izolirani incident. On je tek vidljivi, opasni simptom mnogo dublje političke i sistemske patologije unutar hrvatskog državnog vrha koja polako nagriza državno tkivo i ostavlja razorne posljedice na više institucionalnih razina.

Narušavanje sustava nacionalne sigurnosti i zapovjednog lanca

Javne i neskrivene prijetnje najvišim vojnim zapovjednicima, prenošenje političkih obračuna i ucjena izravno na karijerne, djelatne vojne osobe te izdavanje dijametralno suprotnih i proturječnih naputaka iz dva centra moći (s jedne strane obvezujuća odluka nadležnog Ministarstva obrane, s druge neprobojna i kategorička vojna zapovijed Vrhovnog zapovjednika) doslovno razaraju i urušavaju temeljni princip na kojem mora počivati svaka, a posebno obrambena, organizacija: strogu subordinaciju, jednočelništvo i apsolutnu jasnoću u zapovijedanju.

Takvo shizofreno stanje sustavno deprimira vojni moral od generala do najnižeg ročnika, unosi golemu nesigurnost, strah i sumnju unutar Glavnog stožera te u konačnici tjera najviše i najškolovanije hrvatske časnike da svakodnevno kalkuliraju s političkim ishodima i osobnim karijerama, umjesto da se potpuno posvete ozbiljnom obrambenom planiranju i sigurnosti države. Neovisni politički i komunikacijski analitičar Jerko Trogrlić sasvim je ispravno i precizno detektirao da u ovom opasnom prelijevanju nakupljenih osobnih i usko političkih sukoba na krucijalne institucije države najveću, pa možda i nepopravljivu štetu dugoročno trpe jedino Hrvatska vojska i njezini zapovjednici, koji se nalaze uhvaćeni u žrvnju tuđih ega. Sam je predsjednik Milanović tu latentnu opasnost vrlo oštro formulirao pred novinarima, postavivši zabrinjavajuću tezu da će se, ukoliko se nastavi ovakvo agresivno “kartelsko ponašanje Vlade prema profesionalnim vojnicima”, vrlo brzo u hrvatskom društvu postaviti ozbiljno pitanje tko će se nakon ovoga uopće od časnika usuditi prihvatiti visoke, no očigledno duboko ispolitizirane dužnosti Načelnika Glavnog stožera OSRH.

Međunarodni ugled i narušena vjerodostojnost Republike Hrvatske

Pored unutarnje sistemske štete, vanjskopolitička kolateralna šteta ovog sukoba na relaciji Banski dvori – Pantovčak je gotovo nemjerljiva. Republika Francuska se u službenoj vanjskoj politici RH i nizu diplomatskih strateških dokumenata redovito percipira i proklamira kao jedan od najvažnijih vojnih i gospodarskih strateških partnera Republike Hrvatske unutar Europske unije. Posljednjih godina, dvije su prijateljske države potpisale sveobuhvatno Strateško partnerstvo, a vrhunac te vojno-diplomatske suradnje nedvojbeno je hrvatska višemilijarderska nabava dvanaest višenamjenskih borbenih zrakoplova Dassault Rafale. Ovoj strateškoj kupnji nedavno se pridružila i skupa nabava naprednog sustava protuzračne obrane kratkog dometa te francuskih moćnih artiljerijskih haubica Caesar u iznosima koji snažno opterećuju državni proračun, ali i vežu Hrvatsku uz francusku vojnu tehnologiju.

Iznenadno, neobrazloženo i za međunarodnu javnost teško shvatljivo odbijanje sudjelovanja hrvatske vojne komponente na najznačajnijem nacionalnom i državnom prazniku iznimno važne zemlje partnera – i to nakon što je službeni poziv iz Elizejske palače već načelno i javno prihvaćen od strane šefa hrvatske izvršne vlasti (premijera) – neizbježno šalje lošu diplomatsku poruku teške političke nestabilnosti i konfuzije unutar hrvatskog državnog aparata. Prema navodima Vlade RH, sve ostale pozvane članice Europske unije uredno su i bez incidenata prihvatile poziv francuskog predsjednika i spremno šalju svoje postrojbe na Champs-Élysées. U tom kontekstu, namjerno i bučno izoliranje Hrvatske od njezinih najbližih europskih saveznika stvara pojačanu percepciju Republike Hrvatske u inozemnim diplomatskim krugovima kao krajnje nepredvidivog i prevrtljivog partnera koji svoje dnevne unutarnjopolitičke animozitete i predizborne bitke neracionalno rješava preko leđa zatečenih međunarodnih saveznika.

Zbog toga, premijer Plenković na sjednicama Vlade s vidnim nezadovoljstvom i punim pravom uviđa da ovakvi i slični predsjednički potezi ozbiljno “srozavaju vjerodostojnost Republike Hrvatske na najniže grane”, oštro karakterizirajući predsjednikove diplomatske vratolomije kao isključivo “provincijsku i sebičnu politiku” koja zemlju drži “zatvorenu u vlastiti šor”.

Nadalje, predsjednikovi sve agresivniji javni komentari i opservacije u kojima službeni Pariz i predsjednika Macrona izravno proziva i žestoko kritizira zbog poslovnih odluka o prodaji oružja Srbiji, te u kojima istaknute francuske vojne lidere bez dlake na jeziku proziva za neprimjereno “zveckanje oružjem” u pogledu mogućeg slanja zapadnih trupa u Ukrajinu, predstavljaju snažan, pa i neugodan otklon od usuglašene glavne struje europske i euroatlantske vanjske politike. U trenutku kada Europa nastoji demonstrirati kakvo-takvo vojno i političko jedinstvo pred prijetnjama s istoka, ovakav hrvatski unutarpolitički raskol potencijalno dodatno i dugoročno marginalizira Republiku Hrvatsku u ozbiljnim i strateškim geopolitičkim promišljanjima unutar hodnika Europske unije i NATO saveza, pretvarajući je od pouzdanog partnera u “težak slučaj” koji zahtijeva poseban diplomatski tretman.

Slabosti načela “presumpcije ustavnosti” i izostanak institucionalne arbitraže

Predmetna duboka institucionalna kriza iznova, a možda i snažnije nego ikada prije, eksponira kronične nedostatke i duboke boljke hrvatskog ustavnopravnog sustava u pogledu rješavanja otvorenih sporova između najviših i hijerarhijski suprotstavljenih tijela državne vlasti. Iako apsolutno svi ozbiljni pravni stručnjaci u javnom diskursu opravdano i kontinuirano upućuju na Ustavni sud Republike Hrvatske kao jedino nadležno i Ustavom predviđeno tijelo koje je stručno i demokratski ovlašteno arbitrirati i rješavati kompleksne sukobe o nadležnosti između različitih grana vlasti (obzirom da članak 125. Ustava RH nedvojbeno propisuje da Ustavni sud odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom i rješava teške sukobe nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti), dosadašnja, a osobito novija politička praksa jasno i obeshrabrujuće pokazuje posvemašnju nesklonost, pa i aroganciju ključnih političkih aktera da se mirno podvrgnu takvoj vrsti ustavne, demokratske arbitraže.

Predsjednik Republike Zoran Milanović od samog početka svog turbulentnog mandata tradicionalno, glasno i gotovo poslovično izražava iznimno duboko nepovjerenje prema samom sastavu, političkom integritetu i konačnim odlukama Ustavnog suda. Zbog toga, on apriori odbija i samu pomisao da pokrene formalne pravne postupke za stručnu ocjenu ustavnosti spornih zakona (poput Zakona o obrani koji de facto umanjuje njegov ustavni doseg). Milanović je iznimno čvrsto, gotovo dogmatski uvjeren da su njegove izvorne i direktne ustavne ovlasti Vrhovnog zapovjednika, dobivene izravno iz glasačkih kutija, neposredno i trenutno primjenjive te da kao takve stoje hijerarhijski daleko iznad i izvan bilo kojeg specifičnog zakonskog, podzakonskog ili administrativnog rješenja koje donosi parlamentarna većina.

S druge strane, Vlada RH, sigurna u svoju većinu u parlamentu, ne osjeća potrebu inicirati promjene zakona koje bi ga učinile jasnijim, već jednostavno inzistira na doslovnom provođenju paragrafa oslanjajući se na poslušnost administrativnog državnog aparata.

Posljedično, uslijed ovako tvrdih rovovskih pozicija, cjelokupni sustav civilno-vojnih odnosa u državi nalazi se u neprekidnoj, gotovo trajnoj blokadi u kojoj se doslovno svaki, pa i najbanalniji protokolarni detalj ili protokolarni događaj, u inozemstvu ili tuzemstvu, može bez oklijevanja iskoristiti za sirovu demonstraciju gole političke moći dvaju brda. Takav način rješavanja državničkih poslova u Hrvatskoj stvara vrlo opasno, teško održivo stanje kontinuirane i latentne ustavne krize koja, dok god se sistemski ne riješi u Saboru ili pred Ustavnim sudom, truje temelje pravne države i ugrožava samu esenciju civilne i zakonite kontrole nad Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Zaključak

Prijepor oko slanja simboličnog broja od dvadesetak hrvatskih vojnika i jednog stjegonoše na vojni mimohod u Pariz 14. srpnja 2026. godine, promatran izolirano, djeluje kao banalan događaj. Međutim, u širem kontekstu, ovaj slučaj u potpunosti nadrasta uske okvire uobičajenog dnevnopolitičkog prepucavanja i ulazi duboko u sferu opasne, teške sistemske anomalije cjelokupnog hrvatskog državno-sigurnosnog i ustavnopravnog aparata.

Sve dok se unutar zidova Hrvatskog sabora ne pristupi trezvenoj, stručnoj i korjenitoj izmjeni te preciziranju krovnog obrambenog zakonodavstva koje bi moralo nedvosmisleno i bez zadrške harmonizirati goleme izvorne ustavne prerogative Predsjednika kao Vrhovnog zapovjednika s ustavno zasnovanim administrativnim zadaćama Vlade i resornog Ministarstva obrane, slične – a možda i pogubnije – institucionalne krize u hrvatskoj budućnosti će se naprosto neminovno ponavljati. Dok se i ako se takav mudar zakonodavni kompromis napokon ne postigne, sav neizdrživi teret ove teške sistemske disfunkcije nepravedno će nositi isključivo nedužne djelatne vojne osobe na čelu s Načelnikom Glavnog stožera, a time će se kao talac držati i ukupna dugoročna obrambena moć i ugled Republike Hrvatske.