Đeletovci su danas, 35 godina nakon krvave jeseni 1991. godine, ponovno bili mjesto gdje se bol miješa s neizmjernim ponosom, a tišina srijemske ravnice govori više od tisuću riječi. Za nas koji smo te ratne jeseni nosili odoru i dijelili istu sudbinu obrane goloruke Domovine, povratak na obale Bosuta nikada nije samo novinarski zadatak. To je hodočašće. Svaka stopa ove zemlje natopljena je znojem, suzama i krvlju naših suboraca koji su, suočeni s višestruko nadmoćnijom čeličnom nemani, branili svoj kućni prag do posljednjeg daha.
Danas je u ovom pitomom srijemskom mjestu obilježena 35. obljetnica okupacije, progona gotovo 900 mještana i stravičnog ratnog zločina nad nedužnim civilima. Tri i pol desetljeća prošla su kao tren, no rane u srcima obitelji i nas branitelja jednako su svježe kao i onog sumornog rujanskog poslijepodneva kada je na selo pala tama.
Molitva na temeljima prkosa i zavjet najmlađih
Komemorativni program započeo je ondje gdje hrvatski čovjek oduvijek traži utjehu i snagu – u mjesnoj crkvi sv. Ivana Kapistrana, svetištu koje se poput Feniksa izdiglo iz pepela nakon što ga je agresor u mržnji pokušao izbrisati s lica zemlje. Misno slavlje, kao i kasniju molitvu ispred spomen-obilježja, predvodio je vlč. Patrik Križanac, župni upravitelj rimokatoličke Župe sv. Katarine u Nijemcima.
Posebnu emociju kod svakog ratnika izazvao je prizor podno spomen-obilježja. Uz obitelji nestalih, poginulih i umrlih hrvatskih branitelja i civila, te nas suborce čije su kose odavno posijedjele, stajala su brojna djeca – učenici lokalne osnovne škole. Njihove ozbiljne dječje oči i spuštene glave dok se polažu vijenci i pale svijeće najljepši su dokaz da žrtva naših vitezova nije bila uzaludna.
Počast žrtvama polaganjem vijenaca odali su; domaćini i suorganizatori ( uz Općinu Nijemci) Udruga branitelja i dragovoljaca Općine Nijemci, izaslanici župana Vukovarsko-srijemske županije Milan Draženović i Ljiljana Poje, članovi Savjeta za branitelje Vukovarsko-srijemske županije, načelnik Općine Nijemci Vjekoslav Belajević sa suradnicima, načelnik PP Bajakovo i policijski službenici iz PP Otok, izaslanici područne Osnovne škole u Nijemcima članovi udruge 109. brigade, članovi Udruge 1. gardijske brigade Tigrovi ogranak Nijemci, predstavnici civilnih i braniteljskih udruga iz Lapovaca te brojni mještani.
U prigodnom i duboko emotivnom obraćanju, načelnik Općine Nijemci Vjekoslav Belajević istaknuo je kako ovaj dan nije samo sjećanje na tragediju, već prije svega na čast i herojstvo:
„Prije svega, želio bih se obratiti obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, zatim hrvatskim braniteljima, dragim mještanima Đeletovaca te poštovanim uzvanicima i gostima. Sve vas lijepo pozdravljam na današnjem obilježavanju 35. obljetnice – ne samo pada i progonstva nego i ponosa na otpor i obranu ovih naših srijemskih i slavonskih mjesta. Ovdje smo da se prisjetimo svih tih teških trenutaka i da ih nikada ne zaboravimo, koliko god oni zasigurno bili teški i mučni onima koji su to doživjeli i osjetili na svojoj koži. Evo, kroz priču svih ovih dana, mi koji smo u to vrijeme bili djeca nemamo o tome što govoriti jer se, hvala Bogu, i ne sjećamo, ali vi ste stariji i imate što reći o tome. Naša je dužnost i obveza svakako održavati ove obljetnice, prisjećati se ovih dana – i mi i ovi mlađi od mene – kako se to nikada ne bi zaboravilo i nikada ponovilo.“
Doktrina „spaljene zemlje“ i herojska žrtva Milana Štefanca
Kako bismo razumjeli razmjere pakla koji se krajem rujna 1991. sručio na Đeletovce, moramo se vratiti u širi kontekst obrane istočne Slavonije i Srijema. Suočena s neočekivano žilavim, nadljudskim otporom u Vukovaru, komanda tzv. JNA donijela je odluku o potpunom čišćenju šireg bosutskog prostora kako bi odsjekla opskrbne pravce i osigurala južni bok svojih snaga. Primijenjena je brutalna doktrina „spaljene zemlje“. Višednevni tepisi topničkih granata i zrakoplovnih bombi morali su sravniti Đeletovce, Otok, Tordince i Marince prije ulaska oklopno-mehaniziranih kolona.
Najtragičniji trenutak obrane Đeletovaca odigrao se 30. rujna 1991. godine. Borbeni zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva izveli su niz razornih naleta na najisturenije položaje naših branitelja kod željezničke postaje i na samo selo. U tom paklu avionskih bombi i raketiranja, život su na oltar Domovine položila trojica hrvatskih vitezova: Josip Kopić iz Rokovaca, Drago Ivić iz Vrbanje te Milan Štefanac.
Priča o Milanu Štefancu, rođenom 1958. na Kordunu, koji je odrastao u Đeletovcima, a radio u zagrebačkoj tvornici „Janko Gredelj“, ostaje vječni spomenik nesebičnosti hrvatskog dragovoljca. Mogao je ostati u sigurnosti glavnoga grada. Umjesto toga, prijavio se u pričuvni sastav MUP-a, uzeo u tvrtki godišnji odmor i slobodne dane te krenuo u rat uz riječi koje i danas odzvanjaju: „Ja idem u Đeletovce, tamo ću biti korisniji!“ Tog kobnog 30. rujna pod kišom projektila kombijem je razvozio hranu suborcima i izvlačio civile prema skeli na Bosutu. Teško ranjen u zračnom naletu, sklonio se ispod obližnjeg skladišta kod željezničke postaje, no zrakoplovi i pješaštvo JNA zasuli su objekt vatrom i zapalili ga.
Svjedočanstvo zapovjednika obrane Đeletovaca Mije Vrkaševića: „Pred cijevi su nam stavili naše majke i očeve“
O tim najtežim trenucima, s knedlom u grlu ali vojnički čvrsto, svjedočio nam je Mijo Vrkašević – Miško, ratni zapovjednik obrane Đeletovaca, čovjek koji je rođen na toj grudi i koji na njoj ponosno živi i danas. Njegove riječi o izvlačenju posmrtnih ostataka poginulog suborca iz zapaljenog skladišta lede krv u žilama.
„I dandanas kad o tome razmišljam, osjećam se kao da se sve to danas događa. Kad su raketirani kod željezničke stanice, dečki su se zavukli pod skladište, no preko pruge je prešla Jugoslavenska vojska, zasula ih vatrom i cijelo je skladište izgorjelo. Sutradan smo ih izvlačili… Uzeo sam od kuće novu deku i posteljinu. Nismo mu našli ni ruke od lakata, ni noge od koljena. Umotali smo ga, donijeli u selo i položili u ledenicu. Cijelim putem dok smo ga nosili, ono izgoreno meso lijepilo se po novoj deki. I dandanas imam tu sliku pred očima. Koliko god mi to teško pada, toliko sam ponosan na tog čovjeka jer je živio u Zagrebu – nije morao doći u Đeletovce, ali došao je svojom voljom i ostao do kraja“, prisjeća se zapovjednik Vrkašević.
Obrana Đeletovaca bila je vrhunski ustrojena; svaka je ulica imala svoj stožer, a uz domaće mještane u obrani su sudjelovali pripadnici ZNG-a i HOS-a. Ipak, nakon što je 1. brigada morala biti prebačena na druga kritična bojišta poput Jarmine, te nakon povlačenja dijela ispomoći iz susjednih sela uslijed pogibije suborca, Đeletovčani su sa svega četvoricom dragovoljaca iz brigade ostali potpuno sami u obruču. A onda je, oko tri sata poslijepodne, neprijatelj povukao najpodliji, kukavički potez.
„Iako smo ranije evakuirali žene, djecu i bolesne te slali kurire od kuće do kuće, neki su se stariji ljudi potajno vratili u svoje domove. Paravojne postrojbe, četnici i JNA izvukli su te ljude iz podruma, stavili ih ispred sebe kao živi štit i krenuli od željezničke stanice prema centru sela. I sada, recite vi meni, kako se obraniti u takvoj situaciji? Ovdje na položaju stoje sinovi, a tamo ispred neprijateljskih cijevi hodaju naše mame i očevi, braća, sestre i obitelji. Morali bismo pucati po svojima da se obranimo. Bilo je strašno donijeti tu odluku, ali više nismo imali zatvorenu liniju i izdao sam zapovijed za povlačenje“, priča nam Miško.
Hrvatski branitelji iz Đeletovaca nisu pobjegli. Izveli su čisto, organizirano vojničko povlačenje preko unaprijed pripremljene odstupnice – čamcima i prijelazom preko rijeke Bosut kod groblja. Koliko je srce tih ljudi bilo veliko, govori podatak da se već sutradan njih 68 postrojilo u Nijemcima i odmah stavilo na raspolaganje za daljnju obranu!
Sedam godina nepokopani: Zločin nad civilima, progon i kulturocid
Ulaskom okupatora 1. listopada 1991. godine – što su beogradski i novosadski mediji licemjerno proglasili „oslobođenjem srpskih Đeletovaca“, sela u kojem Srba gotovo da i nije bilo – započelo je petogodišnje razdoblje mraka. Od sedam ukupno poginulih u samom selu, u Đeletovcima je na svome pragu poginuo branitelj Stjepan Kovač, dok je dvanaestak civila ostalo u svojim kućama. Većina ih je odvedena u Šid te u zloglasne logore u Begejcima i Stajićevu, odakle su kasnije razmijenjeni. No, četvero staraca koji su vjerovali da im nitko neće nauditi jer nikome nisu ništa skrivili, dočekalo je stravičnu smrt.
„Ubijeni su odmah taj prvi dan, kako je vojska ulazila u selo. Jedan kod ćuprije na ulazu, drugi preko, jedan u dvorištu, jedan u vlastitom krevetu u sobi… Pobijeni su i zapaljeni. Njihova tijela nitko nije zakopao. Punih sedam godina njihove su kosti i lubanje stajale tamo gdje su ubijeni, sve dok se mi nismo vratili 1998. godine i dostojanstveno ih sahranili, dok za Matom Sintićem tragamo još i danas“, svjedoči Vrkašević.
Razmjeri etničkog čišćenja potvrđeni su i pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu u optužnici protiv Gorana Hadžića: iz Đeletovaca je prisilno protjerano 849 osoba – 788 Hrvata, ali i četiri Srbina te jedan Mađar koji su odbili sudjelovati u zločinu i ostali lojalni svojim susjedima. Kako bi zatrli svaki trag hrvatskog i katoličkog identiteta, okupatori su 1991. namjerno minirali i srušili župnu crkvu sv. Ivana Kapistrana.
Gnijezdo „Škorpiona“ i pljačka stoljeća u režiji Beograda
Opustjelo hrvatsko selo, u kojem tijekom okupacije nije živio nijedan jedini civil, pretvoreno je u strogo čuvani zabran beogradske Službe državne bezbednosti (SDB) pod ravnanjem Jovice Stanišića i Franka Simatovića „Frenkija“, te njihovog operativca za Srijem Milana Milanovića „Mrguda“. Pod krinkom čuvanja naftnih polja, krajem 1991. u Đeletovcima je pod vodstvom Slobodana Medića „Boce“ osnovana zloglasna paravojna postrojba „Škorpioni“ – eskadrila smrti sastavljena od okorjelih kriminalaca i ubojica, čiju će monstrumuoznost svijet upoznati tek godinama kasnije kroz snimke egzekucija bošnjačkih dječaka kod Srebrenice i albanske djece u Podujevu. U istoj su bazi prisilni rad obavljali i zatočenici dovođeni iz Arkanovog kampa u Erdutu.
Dok su „Škorpioni“ i Arkanovi ljudi držali prst na okidaču, odvijala se jedna od najvećih državno-sponzoriranih pljački u poslijeratnoj Europi. Preko fantomske „Naftne industrije Krajine“, iz naftnih polja Đeletovci, Ilača i Privlaka (DIP) do travnja 1996. godine nelegalno je ispumpano i u rafineriju u Pančevu otpremljeno 500.000 tona sirove hrvatske nafte te 50 milijuna kubičnih metara prirodnog plina, uz istovremenu masovnu krađu stoljetnih slavonskih hrastovih šuma i trajno ekološko ugrožavanje samih bušotina. Stotine milijuna dolara slijevale su se u Beograd za financiranje ratne mašinerije i u džepove ratnih zločinaca.
Danas, 35 godina poslije, zločinci i pljačkaši završili su na smetlištu povijesti i po zatvorskim ćelijama, a Đeletovci ponosno stoje u slobodnoj Hrvatskoj. Dok gledamo mladost Đeletovaca kako pali svijeće podno spomenika, znamo da naša borba nije bila uzaludna. Neka je vječna slava i hvala svim poginulim braniteljima i civilnim žrtvama Đeletovaca!
