Pad Marinaca 1. listopada 1991. godine bio je jedan od najkritičnijih trenutaka u obrani istočne Slavonije i prijelomnica bitke za Vukovar. Ovim strateškim prodorom JNA fizički je i trajno presječen legendarni Kukuruzni put, čime je grad na Dunavu ostao u neprobojnom, hermetičkom okruženju, osuđen na iscrpljivanje bez dotoka streljiva, lijekova i svježih snaga.
Od „Groblja tenkova“ do promjene taktike JNA
Kraj kolovoza i rujan 1991. donijeli su snažno intenziviranje borbenih djelovanja JNA, čiji je cilj bio slomiti Vukovar prije dolaska zime. Iako je obrana grada već 24. kolovoza ostvarila povijesni uspjeh kada je Luka Andrijanić protuzrakoplovnim mitraljezom srušio dva zrakoplova „Super Galeb“ (od kojih je jedan pao upravo između Bršadina i Marinaca), pritisak agresora nije jenjavao.
Nakon žestokog napada 5. rujna, prava eskalacija uslijedila je sredinom mjeseca. Između 14. i 18. rujna JNA je pokrenula masovnu oklopnu operaciju na Trpinjsku cestu i Sajmište. U tim je bitkama uništeno na desetke tenkova i oklopnih transportera, a Trpinjska cesta ušla je u povijest kao „Groblje tenkova“. Obranu tog sektora vješto je koordinirao Blago Zadro, dok su širu sliku obrane grada konsolidirali zapovjednici Ivica Arbanas (koji je obranu preuzeo od Tomislava Merčepa sredinom kolovoza) te Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković, pristigli krajem kolovoza.
Shvativši da izravni oklopni juriši u urbanim borbama donose stravične gubitke, Operativna grupa „Jug“ mijenja taktiku. Težište operacija prebacuje se na ruralno, ravničarsko zaleđe u kojem je njihov oklop imao potpunu nadmoć. Prvi veliki napad na Kukuruzni put 17. rujna hrabro su odbili branitelji iz 2. satnije („Kmerovi“) uz gubitak triju života, dok su 20. rujna četiri tenka M-84 iz slavonskobrodske 108. brigade ZNG-a, uz potporu specijalne policije, razbila zasjede JNA i omogućila privremenu deblokadu te dostavu prijeko potrebnog naoružanja.
Pad Marinaca i slom obrambene crte 1. listopada
Unatoč privremenim hrvatskim uspjesima, JNA je nastavila gomilati trupe iz Srbije. Strateški cilj bio je jasan: zauzimanjem Marinaca, malog nacionalno mješovitog sela na cesti Vinkovci – Nuštar – Bogdanovci – Vukovar, trajno bi se prekinula svaka logistička veza s opkoljenim gradom.
Obranu Marinaca činilo je jedva 150 ljudi – pretežno pripadnici 2. satnije ZNG-a, ivankovački policajci i domaći mještani, naoružani isključivo lakim streljačkim oružjem i minimalnim brojem protuoklopnih mina. Nasuprot njima stajale su postrojbe OG „Jug“, uključujući oklopništvo Novosadskog korpusa i pješaštvo 1. proleterske divizije sa stotinama oklopnih vozila.
Napad je započeo 1. listopada 1991. masivnom artiljerijskom pripremom kakva dotad nije viđena na tom dijelu ratišta. Topništvo JNA tuklo je iz pravca Bršadina, Pačetina i Mirkovaca, preoravši obrambene položaje i samu infrastrukturu sela, pri čemu je do temelja srušena i stara rimokatolička crkva iz 1855. godine.
Nakon topničkog udara uslijedio je masovni juriš oklopa i mehaniziranog pješaštva. Suočeni s apsolutnom nadmoći neprijatelja i nedostatkom protuoklopnih sredstava, branitelji donose tešku, ali jedinu logičnu odluku o taktičkom povlačenju prema Nuštru. Istoga dana hrvatske su snage pokušale izvesti munjeviti protunapad, no nadmoć 252. oklopne brigade JNA bila je nepremostiva. Pad Marinaca označio je spajanje neprijateljske linije Mirkovci – Marinci – Bršadin.
Što je za Vukovar značio gubitak Kukuruznog puta?
Od tog kobnog 1. listopada niti jedan konvoj kopnenim putem više nije uspio ući u Vukovar. Presječena je trasa Kukuruznog puta koja se protezala od Bogdanovaca, uz tok rijeke Vuke, sve do vukovarskog predgrađa Lužac.
Taj poljski put, nazvan po visokim stabljikama neobranog kukuruza koje su služile kao jedini zaklon od neprijateljskih pogleda i granatiranja iz Bršadina, šume Đergaj, Negoslavaca i Petrovaca, bio je više od obične prometnice. Noću su njime u grad stizali lijekovi, protuoklopna sredstva, streljivo i dragovoljci iz cijele Hrvatske, dok su u suprotnom smjeru evakuirani civili, žene, djeca i najteži ranjenici iz vukovarske bolnice. Njegovim presijecanjem Vukovar nije izgubio samo fizički izvor snage, već i jedinu opipljivu vezu sa slobodnim dijelom domovine.
Ono što nije poznato, predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, posjetili su istočnu Slavoniju i same Marince, odnosno Kukuruzni put, 22. srpnja 1992. godine.
Krvavi listopad: Cerić, Bogdanovci i obrana Nuštra
Zauzimanje Marinaca bilo je uvod u širu ofenzivu na zapadnom rubu bojišta:
- Pad Cerića (2. listopada): Napadnuto iz tri pravca s oko 30 tenkova i transportera, selo je pružilo junački otpor. Branitelj Stojanović zvani „Cuca“ RPG-om je uništio jedan tenk prije pogibije, a ukupno su uništena četiri oklopnjaka prije nego što su se branitelji morali povući u Nuštar.
- Herojska obrana Bogdanovaca (1. i 2. listopada): Napadnuti iz netom okupiranih Marinaca i Petrovaca, Bogdanovci su JNA nanijeli težak poraz. Uništeno je desetak oklopnih vozila (HOS-ovac Žarko Manjkas-Crvenkapa sam je uništio četiri tenka T-55), a iz stroja je izbačeno oko 100 neprijateljskih vojnika. Ipak, selo je ostalo odsječeno od Vinkovaca, pretvorivši se u izoliranu tvrđavu na istočnom prilazu Vukovaru.
- Bitka za Nuštar (3. – 5. listopada): Nakon pada Karadžićeva 3. listopada, JNA je uz upotrebu aerosolnih bombi prodrijela tenkovima do samog središta Nuštra. U krvavim uličnim borbama malobrojni hrvatski branitelji uspjeli su potisnuti neprijatelja natrag prema Marincima, čime su obranjeni Vinkovci i stvoreni temelji za buduće protunapade.
