Okupacija Petrovaca 1991. ostavila je duboke rane. Donosimo izvještaj s 35. obljetnice, kronologiju Plavog podruma i potragu za nestalima.
Koraci su nam danas spori, teški od sjećanja, ali čvrsti dok koračamo pitomom srijemskom ravnicom. Kao netko tko još uvijek živo pamti tutnjavu čelika i miris baruta te krvave jeseni 1991. godine, teško je sakriti emocije u Petrovcima. Prošlo je točno 35 godina otkako se na ovo malo, ponosno mjesto srušila sva silina neprijateljske mržnje, a bol za suborcima i nevinim mještanima koji nisu dočekali slobodu jednako je živa kao i prvoga dana.
Svečano i dostojanstveno obilježavanje 35. obljetnice srpske okupacije i stradanja hrvatskih branitelja te civila Petrovaca započelo je još u srijedu navečer. Stotine upaljenih lampiona stvorilo je svjetlosni put od mjesnog groblja prema središtu sela – tihi mimohod svjetla u znak sjećanja na dane kada je nad Petrovcima zavladao mrak.
Slomljena idila pod gusjenicama neprijateljskih tenkova
Da bi se razumjela veličina žrtve Petrovaca, treba se prisjetiti što je ovo selo bilo prije ratnog vihora. Smješteni u neposrednom susjedstvu Vukovara, unutar današnje općine Bogdanovci, Petrovci su desetljećima bili biser suživota i tolerancije. Među približno 1.300 stanovnika, apsolutnu većinu činili su pripadnici rusinske i ukrajinske nacionalne manjine, koji su s Hrvatima i Srbima dijelili kruh, rad na bogatoj srijemskoj zemlji i zajedničku svakodnevicu. Duhovno srce mjesta bila je – i ostala – monumentalna grkokatolička župna crkva Pokrova Presvete Bogorodice, izgrađena još davne 1893. godine.
No, sredinom rujna 1991. godine, nakon što nisu uspjeli slomiti Vukovar izravnim napadima, stratezi JNA mijenjaju plan i kreću u potpuno hermetičko okruženje grada. Na pravcu Šid – Vinkovci uvode glavninu 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije, čija je udarna šaka bila zloglasna 252. oklopna brigada iz Kraljeva, potpomognuta četničkim dobrovoljcima, „arkanovcima“ i „belim orlovima“. Deseci najmodernijih tenkova M-84 i oklopnih transportera imali su jasan cilj: prodrijeti s juga i istoka prema Bogdanovcima i Marincima te presjeći žilu kucavicu grada – Kukuruzni put. Kako bi osigurali svoje bokove u tom krvavom pohodu, morali su prvo pregaziti Petrovce. Malobrojni branitelji i mještani našli su se na udaru zastrašujuće vojne sile, plativši cijenu obrane domovine vlastitim životima i mučeništvom.
Molitva, vijenci i zavjet mlađim naraštajima
Današnji program započeo je upravo u stoljetnoj crkvi Pokrova Presvete Bogorodice, gdje je služena Panahida – molitveni spomen za sve ubijene, nestale i preminule hrvatske branitelje te civilne žrtve Domovinskog rata, a predvodio je župnik vlč. Vladimir Sedlak. Potom smo se u koloni, rame uz rame – preživjeli suborci, obitelji poginulih i nestalih, mještani i predstavnici državnog te lokalnog vrha – uputili prema spomen-obilježju na mjesnom groblju.
Uz zvuk trube i titraj svijeća, vijence su položili izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića, saborski zastupnik i naš vukovarski suborac Tomislav Zadro, izaslanik potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane Ivana Anušića, umirovljeni general Željko Živanović, te izaslanik potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata Vukovar Krunoslav Šeremet. Počast su odali i načelnik Općine Bogdanovci Marko Barun, zamjenik vukovarsko-srijemskog župana Darko Dimić, zamjenik gradonačelnika Vukovara Filip Sušac, kao i brojne braniteljske te civilne udruge.
Hrvatsku himnu izvela je muška pjevačka skupina KUD-a „Joakim Hardi“ iz Petrovaca.
Veliki doprinos današnjoj obljetnici pridonijeli su učenici Područne škole Petrovci, svojim prigodnim programom i recitacijom.
Obraćajući se okupljenima u ime Hrvatskoga sabora, Tomislav Zadro snažno je poručio kako je trajno čuvanje sjećanja na žrtvu Petrovaca iz 1991. godine naša sveta obveza, naglasivši odgovornost svih nas da istinu o Domovinskom ratu neokrnjenu prenesemo mladima.
A upravo su mladi danas bili najsvjetlija točka u Petrovcima. Učenici Osnovne škole Antuna Bauera iz Područne škole Petrovci svojim su prisustvom i domoljubnim recitacijama pokazali da žrtva nije bila uzaludna.
„Svake se godine na ovaj dan u nama miješaju dva snažna osjećaja – duboka tuga zbog mučeničke smrti naših ljudi i neizmjerna gorčina, ali i ogroman ponos. Djeca koja su danas recitirala pokazala su ljubav prema domovini i svojim Petrovcima. To je srž današnje poruke: stojimo u sadašnjosti, pamtimo prošlost jer bez nje čovjek nema identiteta, ali gledamo u budućnost. Vidjevši da danas ovdje zajednički vijenac polažu državni vrh, županija, općina i braniteljske udruge, šaljemo jasnu poruku – kako smo stajali zajedno u ratu, tako stojimo danas u miru“, istaknuo je načelnik Općine Bogdanovci Marko Barun.
Petrovci danas imaju nešto više od 650 stanovnika, a Općina Bogdanovci nastavlja ulagati u razvoj mjesta. U tijeku je projekt izgradnje Društvenog doma Sokolana. Nakon završetka javne nabave slijedi potpisivanje ugovora s izvođačem, a načelnik Barun očekuje početak radova. Vrijednost projekta je nešto veća od 580 tisuća eura, a financira se europskim sredstvima kroz ITU mehanizam Urbanog područja Vukovara.
“Zajedničkom aktivnošću, ja vjerujem da ćemo to uspjeti dovršiti, ali također nastavljamo s ulaganjem i izgradnjom Trga hrvatskih branitelja u centru Petrovaca,” rekao je Barun.
Potraga koja ne prestaje: Čekajući istinu o posljednjem nestalom mještaninu
I nakon tri i pol desetljeća, jedna rana u Petrovcima još uvijek krvari. Mjesto još uvijek traga za svojim posljednjim nestalim sumještaninom, Krunoslavom Šeremetom
Izaslanik ministra hrvatskih branitelja Krunoslav Šeremet naglasio je kako država i institucije ne posustaju u potrazi za nestalima, o čemu svjedoče i intenzivni radovi na terenu u proteklim mjesecima.
„Sve ovo što danas baštinimo ostavljamo mladima kako bi, jednom kada nas više ne bude, nastavili čuvati istinu o 1991. godini. No, naša zadaća nije gotova dok ne pronađemo i posljednju nestalu osobu. Svjedoci ste golemih napora na obližnjoj Petrovačkoj doli, gdje su do sada pronađeni i identificirani posmrtni ostaci 38 hrvatskih branitelja i civila. Nedavno je u susjednoj Ilači otkrivena grobnica s dvjema osobama, a radovi se intenzivno provode i na području Priljeva u Vukovaru. Ministarstvo hrvatskih branitelja neće se umoriti – nastavljamo dok ne riješimo sudbinu svake nestale osobe, pa tako i posljednjeg nestalog mještanina Petrovaca“, poručio je Šeremet.
Dok se polako razilazimo s petrovačkog groblja, pogled još jednom bježi prema ravnici i plamenu svijeća. Nadamo se i molimo da će obitelj našeg Krunoslava uskoro dočekati mir i imati mjesto na kojem će zapaliti svijeću. Do tada, mi koji smo preživjeli ostajemo stražari sjećanja. Petrovci nisu zaboravljeni, a njihova žrtva zauvijek je ugrađena u temelje slobodne Hrvatske.
KRONOLOGIJA KALVARIJE PETROVACA: Od tenkovskog ultimatuma i bijelih traka do mučilišta „Plavi podrum“ i desetljeća čekanja na pravdu
Kada slažem mozaik stradanja Petrovaca, svaka godina i svaki datum nose težinu ljudske patnje koju je teško sažeti u obične novinarske retke. Petrovci nisu bili samo strateška točka na vojnoj karti JNA u jesen 1991. godine – bili su mjesto u kojem je pokušano sustavno brisanje ljudskog dostojanstva, višestoljetnog suživota i identiteta Hrvata, Rusina i Ukrajinaca.
U nastavku donosimo pregled ključnih trenutaka okupacije, terora i dugotrajne borbe za pravdu koja traje sve do danas.
Tenkovski ultimatum i bolno povlačenje branitelja
1. listopada 1991. (Zora)
Iz smjera Negoslavaca i Starih Jankovaca kreće masovni oklopno-pješački napad 252. oklopne brigade JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Suočeni s višestruko nadmoćnim neprijateljem, malobrojni branitelji dobivaju okrutan ultimatum: napustite položaje ili će selo, čiji su podrumi puni žena i djece, biti sravnjeno sa zemljom. Kako bi spasili živote nezaštićenih civila, branitelji (prema svjedočanstvu sudionika obrane Stefana Bojka) donose tešku odluku o proboju prema Bogdanovcima i Vinkovcima. Već istoga poslijepodneva JNA koristi Petrovce kao odskočnu dasku za napad na Marince i Bogdanovce, čime presijeca Kukuruzni put i potpuno zatvara obruč oko Vukovara.
Krvavi ulazak u selo i ubojstvo petogodišnjeg Borisa Vaseleka
1. listopada 1991. (Jutro)
Ulazak agresorske vojske odmah se pretvara u nasumični teror nad civilima. Nakon što su mještani s ulice pozvani da izađu iz podruma i „pozdrave vojsku“, na obitelj Vaselek (pripadnike ukrajinske manjine koji su ostali na svom pragu vjerujući da nikome nisu krivi) sručila se kiša granata i metaka. Geler u prsni koš na mjestu ubija petogodišnjeg Borisa Vaseleka pred očima roditelja, dok su majka Vesna i stariji brat Ivica teško ranjeni. U istom napadu gine i mještanka Melanija Kanjuh. Zbog potpune blokade sela, maleni Boris pokopan je u improviziranom lijesu koji je od dasaka starog ormara izradio susjed Ivica Senek. Njegovo ime punih 26 godina nije bilo upisano u službeni registar 402 poginule djece u Domovinskom ratu, sve dok istinu nisu rasvijetlili povjesničari i iskaz pokajnika iz redova JNA.
Bijele trake, progoni, prisilni rad i kulturocid
Listopad 1991. – Ožujak 1992.
Vlasti tzv. SAO Krajine pretvaraju selo u logor na otvorenom uz metode kakve Europa nije vidjela od Drugog svjetskog rata:
- Masovni progoni: Već 1. listopada protjerano je oko 400 mještana, a 22. ožujka 1992., nakon javnog čitanja popisa „nepoželjnih“, selo mora napustiti još 116 osoba – više od polovice prijeratnog stanovništva.
- Segregacija i ropstvo: Nesrbima je naređeno nošenje bijelih traka oko ruke te vješanje bijelih plahti i ručnika na vrata kuća, čime su postali laka meta za pljačke i premlaćivanja. Kretanje je zabranjeno (poput obitelji branitelja Slavomira Papuge), a muškarci su pretvoreni u robovsku radnu snagu – uključujući oca ubijenog Borisa, Mitra Vaseleka, kojeg su tjerali da kopa rovove na prvoj crti i pokapa mrtve.
- Uništavanje svetinja: Opljačkana je i oskrnavljena grkokatolička crkva Pokrova Presvete Bogorodice iz 1893. (ispisana grafitima četiri „S“, dok je zvonik s darovanim zvonima američkih Rusina pogođen granatama), a devastirana je i zavjetna kapelica Gospe Lurdske iz 1967. godine.
Pakao logora „Plavi podrum“ u kući obitelji Burčak
Studeni i prosinac 1991.
Podrum obiteljske kuće Burčak pretvoren je u zloglasno mučilište kroz koje je, prema podacima HDLSKL-a, prošlo više od 500 hrvatskih branitelja i civila, dok se 10 osoba vodi kao ubijeno ili nestalo. Zatočenici su premlaćivani bejzbolskim palicama, dršcima sjekira i kundacima, kliještima su im čupani nokti i izbijani zubi, hranjeni su stočnom hranom za svinje, podvrgavani simuliranim vješanjima do gubitka svijesti, dok su zarobljene žene sustavno grupno silovane.
- Svjedočanstva užasa: Pripadnik HOS-a i branitelj Bogdanovaca Ivica Jurčan, nakon što je 12 dana teško ranjen ležao u minskom polju u kukuruzištu, bačen je u ovu „katakombu“ gdje je svjedočio zvjerskim mučenjima. Vukovarac Josip Šeremet, zarobljen 20. studenoga 1991. točno na svoj 37. rođendan, unesen je na nosilima – krvnici su mu oštrim predmetom u tijelo urezali križ i četiri ćirilična slova „S“, nakon čega je odveden i likvidiran. Preživjeli su iz Petrovaca dalje deportirani u Velepromet te logore u Srbiji (Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica, Niš).
Ekshumacije masovnih grobnica i prve optužnice
1997. – 2007.
Nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, u Petrovcima su otkrivene dvije masovne grobnice (110. i 111. u RH): 1997. godine na mjesnom groblju ekshumirane su četiri žrtve, a 2007. godine kod lokalnog ribnjaka i deponija posmrtni ostaci još četiriju osoba. U znak sjećanja podignut je trojezični spomenik (na hrvatskom, rusinskom i ukrajinskom jeziku), spomen-ploča HDLSKL-a te Spomen-soba UHDDR-a. Istodobno, 2007. godine Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiže prvu optužnicu protiv devetorice pripadnika milicije i TO-a (Nikola Radojčić, Vojislav Buzaković i dr.), no većina njih bježi izvan dosega hrvatskog pravosuđa.
Izručenje i šokantna presuda Vojislavu Buzakoviću
Ožujak 2023. – Prosinac 2024.
Nakon što se od 2005. godine skrivao u Irskoj, u ožujku 2023. Hrvatskoj je izručen Vojislav Buzaković. Na Županijskom sudu u Osijeku dokazano je da je sa zapovjednikom Nikolom Radojčićem lisicama vezao i satima zvjerski tukao mještane (Željka Vargu, Mihajla Dereha, Mihajla i Peru Hardija te Irineja Nađorđa), lomeći im rebra i izbijajući zube kundakom. Unatoč težini zločina, u prosincu 2024. osuđen je na nepravomoćnu jedinstvenu kaznu od svega 7 godina zatvora. Kao olakotne okolnosti sud je uzeo njegovu „mladost“ (imao je 25 godina) i neosuđivanost tijekom bijega, što su žrtve nazvale „najvećom pljuskom i poticajem budućim ratnim zločincima“.
Nove kaznene prijave i nastavak borbe s nekažnjivošću
Srpanj 2026.
Vukovarsko-srijemska policija podnosi nove kaznene prijave protiv trojice hrvatskih državljana (uključujući muškarce u dobi od 55 i 62 godine s područja Negoslavaca) zbog ratnih zločina, teškog premlaćivanja branitelja i zlostavljanja civila – među kojima i tada 40-godišnje žene – u „Plavom podrumu“. Počinitelji su i dalje nedostupni hrvatskom pravosuđu, što ostaje trajni podsjetnik na bolnu sporost pravde.
Zaključak: Istina koja ne poznaje zastaru
Kronologija Petrovaca nije samo povijesni zapis o vojnom padu jednog sela; to je optužnica napisana krvlju nevinih i suzama preživjelih. Od malenog Borisa u lijesu od starog ormara, preko bijelih traka poniženja, do krikova iz „Plavog podruma“ – svaka od ovih postaja obvezuje nas da ne šutimo. Jer dok god krvnici mirno spavaju daleko od hrvatskih sudnica, a obitelji još uvijek traže kosti svojih najmilijih, rat za istinu i dostojanstvo Petrovaca još uvijek traje.
