Okupacija Đeletovaca od 1991. do 1996. otkriva istinu o herojskoj obrani, progonu Hrvata, krađi nafte i bazi zloglasnih Škorpiona pod kontrolom Beograda.
Okupacija Đeletovaca od jeseni 1991. do ljeta 1996. godine u povijesnom i sigurnosnom smislu predstavlja puno više od kronike stradanja jednog srijemskog mjesta; ona u mikroperspektivi jednoga sela objedinjuje gotovo sve najteže traume, strateške silnice i zločinačke mehanizme Domovinskog rata. Od masovnih zračnih udara Jugoslavenske narodne armije u kojima su živote položili najhrabriji hrvatski branitelji, preko potpunog etničkog čišćenja starosjedilačkog stanovništva i sustavnog kulturocida usmjerenog protiv katoličkih svetinja, pa sve do instaliranja paravojnih eskadrila smrti izravno podređenih tajnim službama u Beogradu i industrijske pljačke hrvatske nafte – ovo pitomo naselje uz rijeku Bosut postalo je pozornicom najbrutalnijeg lica velikosrpske agresije.
Korijeni srijemskog blagostanja: Spoj šokačke ravnice te ličkog i goranskog prkosa
Prije nego što su se nad istočnom Slavonijom i zapadnim Srijemom nadvili ratni oblaci u ljeto 1991. godine, Đeletovci su bili prosperitetno, uređeno i etnički gotovo potpuno homogeno hrvatsko selo. Prema službenom popisu stanovništva iz te prijelomne 1991. godine, u mjestu je živjelo oko 820 stanovnika, pri čemu su čak 99 posto činili Hrvati. No, demografska i kulturna slika sela nosila je posebnu povijesnu patinu koja je oblikovala čvrst karakter tamošnjih ljudi.
Specifičnost lokalnog stanovništva proizašla je iz velikih migracijskih valova s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Privučene obiljem plodne crnice u dunavsko-savskom međurječju, šire područje uz rijeku Bosut – koje uz Đeletovce obuhvaća Otok, Privlaku, Donje Novo Selo i Nijemce – snažno su naseljavale radišne obitelji iz krševite Like i Gorskog kotara. Obitelji čija su prezimena postala sinonim za ovaj kraj, poput Pavičića, Šikića, Grljušića i Šporčića, sa sobom su u ravnicu donijele svoje ikavske govore, gorštačku izdržljivost i specifičnu akcentuaciju. Kroz desetljeća zajedničkog života i rada, ti su se doseljenici stopili sa starosjedilačkim šokačkim ekavskim stanovništvom, stvorivši jedinstven kulturni, jezični i identitetski amalgam kakav se rijetko susreće u drugim dijelovima Hrvatske.
Međutim, miran život srijemskih ratara i radnika prekinut je onoga trenutka kada su stratezi u Beogradu iscrtali planove osvajanja hrvatskog istoka. Pritom primarni interes velikosrpskog agresora za Đeletovce nije bio isključivo teritorijalne ili etničke prirode. Ključnu, presudnu ulogu u sudbini sela odigrali su golemi energetski resursi skriveni duboko ispod srijemskih oranica. Đeletovci su, zajedno sa susjednim selima Ilačom i Privlakom, činili vitalno energetsko čvorište – u naftnoj industriji poznato pod akronimom polja DIP – s bogatim ležištima nafte i prirodnog plina kojima je do rata suvereno upravljala hrvatska nacionalna kompanija INA-Naftaplin.
Crno zlato ispod Srijema: Gospodarski div koji je postao ratni plijen
Ekonomska pozadina agresije i kasnija petogodišnja okupacija Đeletovaca ne mogu se u potpunosti razumjeti bez dubinskog uvida u tehnološki i proizvodni kapacitet naftnih polja Đeletovci, Ilača i Privlaka. Potraga za ugljikovodicima u ovom najistočnijem dijelu hrvatskog dijela Panonskog bazena započela je još daleke 1954. godine, kada je složenim seizmičkim mjerenjima utvrđena perspektivna geološka struktura antiklinale nazvane „Vinkovci”. Desetljeća istraživanja okrunjena su nizom velikih otkrića početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća:
- 1981. godine bušotinom Ila-1 otkriveno je naftno polje Ilača.
- 1982. godine bušotinom Be-1 pronađena su bogata ležišta na polju Đeletovci.
- 1983. godine bušotinom Pri-1 potvrđeno je i treće ključno polje u Privlaci.
Geološka svojstva ovih ležišta, smještenih na dubinama između 900 i 1150 metara, bila su iznimno povoljna za komercijalnu eksploataciju. Nafta crpljena s polja Đeletovci i Ilača bila je specifičnog parafinskog tipa, karakterizirana visokim udjelom parafina i visokim stinjalištem, dok je nafta s polja Privlaka bila rjeđe, naftenske osnove, što ju je činilo vrhunskom sirovinom za proizvodnju specijalnih motornih ulja.
Službena proizvodnja započela je u jesen 1984. godine, a srce čitavog sustava bila je Mjerno-otpremna stanica (MOS) u Đeletovcima. Nakon što je 1985. godine izgrađen magistralni naftovod na relaciji Đeletovci – Ruščica, srijemsko se „crno zlato” sigurno i kontinuirano otpremalo prema rafineriji u Sisku. Tehnološka snaga ovog bazena bila je impresivna: sustav je obuhvaćao ukupno 70 aktivnih bušotina, od čega je 30 bilo eruptivnih, dok je 40 radilo pomoću dubinskih sisaljki. Do trenutka izbijanja otvorene oružane agresije ujesen 1991. godine, Republika Hrvatska je iz polja DIP izvukla oko 1,5 milijuna tona nafte te približno 145 milijuna kubičnih metara prirodnog plina. Upravo će ta vrhunska infrastruktura postati jednim od glavnih strateških ciljeva Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija, kojima je hrvatska nafta trebala poslužiti kao pogonsko gorivo za financiranje i pokretanje vlastitog ratnog stroja.
Medijska mašinerija laži protiv dvadesetak hrvatskih heroja
Tijekom krvavog ljeta i rane jeseni 1991. godine, istočna Slavonija pretvorena je u glavno poprište razorne vojne kampanje JNA, potpomognute pobunjeničkim srpskim teritorijalnim obranama i brojnim paravojnim postrojbama pristiglim iz Srbije. Strateška osovina agresora bila je jasna: slomiti nadljudski otpor u Vukovaru, okružiti i zauzeti Vinkovce te otvoriti prostor za daljnji prodor prema Osijeku i zapadu Hrvatske. Vinkovačko ratište krvarilo je pod neprekidnim pritiskom, a pobunjenička uporišta poput Mirkovaca predstavljala su stalnu smrtonosnu prijetnju rubnim dijelovima grada, o čemu bolno svjedoči i tragična akcija od 22. srpnja 1991. godine u kojoj je život izgubilo 13 pripadnika Zbora narodne garde.
Obrana prostora prema Đeletovcima, Nijemcima i Komletincima počivala je na ramenima slabo naoružanih, ali nevjerojatno hrabrih i visoko motiviranih hrvatskih snaga. Liniju su držali pripadnici 109. vinkovačke brigade ZNG-a, dijelovi 105. brigade, redarstvenici MUP-a te bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS).
Kako bi opravdali već pripremljeno masovno razaranje civilnih ciljeva, srbijanski su mediji pokrenuli žestoki psihološko-propagandni rat. Kao školski primjer medijske manipulacije ostao je zabilježen izvještaj Novosadske televizije emitiran neposredno uoči pada sela. U tom je prilogu srbijanska javnost alarmirana potpunom izmišljotinom kako se u selu nalazi „2.000 Đeletovčana – pripadnika Crne legije iz Hercegovine”. Cilj ove konstrukcije bio je stvoriti alibi za neselektivnu upotrebu teškog topništva i borbenog zrakoplovstva JNA. Istina na terenu bila je dijametralno suprotna: obrambenu crtu na tom specifičnom sektoru držalo je tek dvadesetak hrvatskih branitelja, sastavljenih od lokalnih mještana i dragovoljaca pristiglih s područja Herceg-Bosne. Ta golema disproporcija između propagandnog mita o tisućama „ustaških legionara” i stvarne oskudnosti hrvatskih branitelja koji su pješačkim naoružanjem stajali pred čeličnim divizijama najzornije oslikava asimetričnost nametnutog rata.
Krvavi 30. rujna 1991. i nebeski oganj: Žrtva Milana Štefanca, Josipa Kopića i Drage Ivića
Suočena s neočekivano žilavim otporom u Vukovaru, komanda JNA krajem rujna 1991. godine donosi odluku o potpunom čišćenju šireg bosutskog prostora kako bi odsjekla opskrbne pravce i osigurala južni bok svojih snaga. Primijenjena je brutalna doktrina „spaljene zemlje” – višednevni tepisi topničkih granata i zrakoplovnih bombi morali su sravniti naselja prije nego što u njih uđu oklopno-mehanizirane kolone. U samim dnevnim izvješćima JNA iz tih dana hladnokrvno se bilježi kako se intenzivno tuku sela Đeletovci, Otok, Tordinci i Marinci u sklopu priprema za konačni oklopni udar.
Najkritičniji i najtragičniji trenutak obrane Đeletovaca odigrao se 30. rujna 1991. godine. Toga su dana borbeni zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva izveli niz razornih naleta na najisturenije položaje hrvatskih branitelja u blizini željezničke postaje, kao i na samu civilnu infrastrukturu sela. U paklu avionskih bombi i raketiranja život su na oltar Domovine položila trojica hrvatskih vitezova: Josip Kopić iz Rokovaca, Drago Ivić iz Vrbanje te Milan Štefanac.
Životni put i mučenička smrt Milana Štefanca ostaju trajni simbol nesebičnosti hrvatskog dragovoljca. Rođen 1958. godine u Cetingradu na Kordunu, Milan se s obitelji u djetinjstvu doselio u Đeletovce, dok ga je kasniji radni vijek odveo u Zagreb, gdje je bio zaposlen u tvornici željezničkih vozila „Janko Gredelj”. Kada je započela velikosrpska agresija, Štefanac nije želio ostati u relativnoj sigurnosti glavnoga grada. Prijavio se u pričuvni sastav MUP-a, uzeo u tvrtki godišnji odmor i slobodne dane te spakirao opremu. Njegov zapovjednik Mijo Vrkašević kasnije je posvjedočio o riječima kojima se Milan oprostio pri odlasku na istok:
„Ja idem u Đeletovce, tamo ću biti korisniji!”
Tog kobnog 30. rujna Štefanac je pod kišom projektila kombijem razvozio hranu suborcima na položajima i istodobno izvlačio prestrašene civile prema skeli na rijeci Bosut, jedinom izlazu prema slobodnom teritoriju. U jednom od zračnih naleta teško je ranjen. Iako se posljednjim snagama uspio skloniti ispod obližnjeg lokalnog skladišta, piloti JNA u sljedećem su borbenom naletu izravno pogodili i zapalili objekt. U plamenu razorenog skladišta Milan Štefanac je smrtno stradao. Njegovi su posmrtni ostaci, uz goleme napore suboraca, izvučeni dan kasnije te dostojanstveno pokopani na zagrebačkom groblju u Šestinama.
Slamanjem prve crte obrane pod udarima zrakoplovstva i čelika, selo više nije bilo moguće braniti. Već sutradan, 1. listopada 1991. godine, postrojbe JNA i srpskih paravojnih formacija ušle su u Đeletovce, okupiravši istoga dana i susjedne Marince te Petrovce. Beogradski i novosadski mediji istoga su dana u trijumfalnom tonu objavili vijest kako su „oslobođeni srpski Đeletovci” – selo u kojem do rata gotovo da i nije bilo srpskog stanovništva. Bio je to početak petogodišnjeg razdoblja terora, pljačke i mraka.
Etničko čišćenje i kulturocid: Progon 849 mještana i rušenje crkve sv. Ivana Kapistrana
Ulaskom okupacijskih snaga i uspostavom vlasti samoproglašene „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema” započeo je sustavni proces brisanja svakog traga hrvatskog postojanja. Politika okupatora bila je neumoljiva: zlostavljanje, zatvaranje, ubojstva i konačna deportacija svih stanovnika koji se nisu uklapali u projekt etnički čistog prostora.
Precizni razmjeri ovog demografskog inženjeringa dobili su svoju službenu potvrdu u dokumentima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu, posebice u optužnici protiv Gorana Hadžića. Prema utvrđenim podacima tužiteljstva, iz Đeletovaca je prisilno protjerano ukupno 849 osoba. Nacionalna struktura prognanih otkriva sav apsurd i okrutnost režima: uz 788 protjeranih Hrvata, svoje su domove pod prijetnjom oružja morali napustiti i četiri Srbina te jedan Mađar. Ta statistika jasno dokazuje kako je oštrica terora bila usmjerena ne samo protiv hrvatskog naroda, već i protiv svakog pojedinca druge nacionalnosti koji je odbio sudjelovati u zločinačkom projektu i ostao lojalan svojim susjedima.
Fizički progon ljudi pratio je ništa manje brutalan duhovni i kulturni genocid. Kako bi se prognanicima poslala poruka da se nikada više nemaju kamo vratiti, okupator se obrušio na sakralnu baštinu. Župna crkva sv. Ivana Kapistrana u Đeletovcima nije stradala kao slučajna kolateralna žrtva ratnih okršaja, već je tijekom 1991. godine namjerno minirana, teško oštećena i razrušena. Bio je to dio istog rukopisa kulturocida koji je agresor provodio od Vukovara i Bogdanovaca pa sve do Banovine, Korduna, Like i Dalmacije, nastojeći dinamitom izbrisati stoljetnu katoličku i hrvatsku ukorijenjenost u srijemskoj zemlji.
Gnijezdo „Škorpiona”: Kako je beogradski SDB u Đeletovcima stvorio eskadrilu smrti
Zbog golemih financijskih interesa vezanih uz crpljenje nafte, Beograd nije dopustio da Đeletovci ostanu u zoni nekontroliranog lokalnog bezvlašća. Nadzor nad energetskim čvorištem morala je preuzeti formacija pod izravnim zapovjedništvom srbijanskog obavještajnog aparata. Upravo su tako u okupiranim Đeletovcima krajem 1991. i početkom 1992. godine stvoreni zloglasni „Škorpioni” – postrojba koja je u selu imala svoje glavno uporište, logističku bazu i poligon za obuku.
Iako je svjetska javnost za pravu narav „Škorpiona” doznala tek 2005. godine – kada su u haškoj sudnici i na televizijskim ekranima prikazane potresne videosnimke na kojima pripadnici te jedinice hladnokrvno ubijaju vezane bošnjačke mladiće i dječake u Trnovu kraj Srebrenice u srpnju 1995. godine, te nakon razotkrivanja njihovog pokolja nad albanskim civilima i djecom obitelji Bogujevci u Podujevu 1999. godine – kolijevka te zločinačke organizacije nalazila se upravo u Đeletovcima.
Jedinica je formalno ustrojena na inicijativu braće Slobodana Medića zvanog „Boca” i Aleksandra Medića, podrijetlom iz obližnjeg Šida u Srbiji. Naziv su odabrali prema svom omiljenom oružju za blisku borbu i likvidacije – čehoslovačkom automatskom pištolju „Škorpion”. Kao službeni paravan za njihovo osnivanje poslužila je odluka pobunjeničkih vlasti o formiranju osiguranja „sa zadatkom da čuvaju naftna polja u selu Đeletovci”. No, iza fasade čuvarske službe ubrzo je izrasla visokomilitarizirana postrojba ustrojena u zapovjedništvo i dvije satnije. Pri regrutaciji ljudstva, debeli kriminalni dosjei, sklonost nasilju i psihopatske crte ličnosti nisu bili prepreka, već poželjna preporuka za bezuvjetno izvršavanje najkrvavijih zadataka.
Ipak, Slobodan Medić „Boca” bio je tek operativni izvršitelj na terenu. Stvarni gospodar života, smrti i nafte u okupiranom Srijemu bila je siva eminencija paradržave – Milan Milanović zvani „Mrgud”. Iako je formalno nosio titulu pomoćnika ministra obrane takozvane Republike Srpske Krajine, Milanović je u praksi djelovao kao izravna transmisija između baze u Đeletovcima i vrha Službe državne bezbednosti (SDB) Republike Srbije, kojom su iz Beograda ravnali Jovica Stanišić i njegov glavni operativac Franko Simatović „Frenki”.
Bio je to provjereni model hibridnog ratovanja čiji su temelji udareni još u proljeće 1991. godine u kampu Golubić kraj Knina, gdje je Simatović preko Dragana Vasiljkovića (Kapetana Dragana) ustrojio „Knindže” i jezgru budućih „Crvenih beretki”. Iskazi zaštićenih svjedoka pred Haškim tribunalom do u detalje su razotkrili kako su „Škorpioni”, premda stacionirani na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske, plaće, oružje, odore, gorivo i zapovijedi primali izravno od MUP-a i SDB-a Srbije. Baza u Đeletovcima funkcionirala je kao eksteritorijalni zabran beogradske tajne policije, ali i kao čvorište za razmjenu prisilne radne snage s drugim paravojnim kampovima. O tome je svjedočio i haški svjedok optužbe pod pseudonimom JF-050, koji je opisao kako je kao zatočenik na prisilnom radu kod „Tigrova” Željka Ražnatovića Arkana u Erdutu u ožujku 1996. godine privremeno prebačen upravo u bazu „Škorpiona” u Đeletovcima.
Pljačka stoljeća: Pola milijuna tona hrvatske nafte u raljama beogradskog podzemlja
Dok su naoružani pripadnici „Škorpiona” držali prst na okidaču, u pozadini se odvijala jedna od najvećih državno-sponzoriranih pljački prirodnih resursa u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Kako bi nelegalnom crpljenju hrvatskog podzemlja dali privid institucionalnosti, pobunjenici su osnovali fantomsko poduzeće pod nazivom „Naftna industrija Krajine” (NIK).
Brojke koje su ostale iza petogodišnje okupacije – od listopada 1991. pa sve do prisilne obustave crpljenja u travnju 1996. godine – svjedoče o industrijskim razmjerima otimačine:
- Iz naftnih polja DIP (Đeletovci, Ilača, Privlaka) nelegalno je ispumpano i otuđeno oko 500.000 tona sirove nafte, što iznosi prosječno 100.000 tona godišnje.
- Istodobno je iscrpljeno i ukradeno oko 50 milijuna kubičnih metara prirodnog plina.
Ti golemi energenti nisu završavali u domovima osiromašenog stanovništva na okupiranom području, već su postojećim naftovodima i nepreglednim kolonama željezničkih vagon-cisterni sustavno krijumčareni preko granice u Republiku Srbiju, izravno u rafineriju u Pančevu. Financijska vrijednost ove pljačke mjerila se u stotinama milijuna tadašnjih američkih dolara. Tim se novcem izravno financiralo naoružavanje srpske paravojske u Hrvatskoj i Vojsci Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, dok su se milijunski iznosi slijevali u privatne džepove obavještajnih moćnika te zapovjednika poput Milana Milanovića „Mrguda” i Slobodana Medića „Boce”.
Đeletovci su pretvoreni u njihov privatni feud. Uz logističku potporu srbijanskog državnog vrha, koji im je osiguravao službene propusnice i lažne registarske pločice, iz iste se baze koordinirala i masovna sječa te krađa stoljetnih slavonskih hrastovih šuma, a poslijeratne istrage ukazale su i na duboku upletenost tog kriminalnog lanca u krijumčarenje i trgovinu ljudima duž pogranične rute Šid – Lipovac.
Osim izravne financijske štete, Republika Hrvatska suočila se i s teškim ekološko-rudarskim zločinom. Budući da su ležišta na poljima DIP imala iznimno osjetljiv vodonaporni režim, nestručno, divlje i agresivno ispumpavanje nafte bez ikakvih geoloških zaštitnih mjera prijetilo je potpunim prodorom vode u bušotine. Takav bi scenarij trajno i nepovratno zatrovao te uništio nalazišta, čime je pohlepa okupatora dovela u pitanje samu budućnost energetskog bazena.
Rat koji nije stao: Herojska obrana Komletinaca i krvava zasjeda u šumi Bradarica
Iako je potpisivanjem Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992. godine na papiru nastupilo zatišje, crta razdvajanja u bosutskom bazenu ostala je krvlju natopljena zona stalnih napetosti. Agresor se nikada nije pomirio s činjenicom da nije uspio probiti obranu prema Vinkovcima i Županji. U tom kontekstu zlatnim slovima ostaje upisana bitka za obližnje Komletince od 4. prosinca 1991. godine. Tada su združene snage 109. vinkovačke brigade, 105. bjelovarske brigade, 83. samostalne zagrebačke bojne i HOS-a nadljudskim naporima zaustavile siloviti oklopno-pješački prodor agresora koji se, nakon sloma obrane Vukovara, pregrupirao s namjerom potpunog ovladavanja dolinom Bosuta. Ta ključna obrambena pobjeda, kojom je spašen čitav vinkovački kraj, plaćena je životima devet poginulih i trojicom teško ranjenih hrvatskih branitelja.
Unatoč stabilizaciji fronte, dubina okupiranog prostora oko Đeletovaca i dalje je skrivala smrtonosne prijetnje. U proljeće 1992. godine zapovjedništvo 109. brigade zaprimilo je alarmantne obavještajne podatke iz Zbornog područja Osijek: inženjerijske postrojbe JNA i srpskih paravojski u tajnosti su gradile ukopane raketne rampe na području šume Jelaš i šume Bradarica, smještenih iznad Tovarnika i Đeletovaca. Postavljanje raketnih sustava na toj lokaciji značilo bi izravnu prijetnju potpunim razaranjem Vinkovaca.
Kako bi se provjerile dojave i locirali neprijateljski položaji, 2. bojna 109. brigade ZNG-a organizirala je 16. travnja 1992. godine iznimno opasnu izviđačku akciju duboko u neprijateljskoj pozadini. Za zadaću su se dragovoljno javili najiskusniji izviđači i specijalci, potpuno svjesni što znači ući u zonu kojom gospodare „Škorpioni”. Prilikom prodora kroz gustiš šume Bradarica nadomak Đeletovaca, hrvatski je izviđački tim naišao na jake agresorske snage i upao u smrtonosnu zasjedu. U neravnopravnoj borbi toga su dana poginula trojica hrvatskih vitezova: Jozo Budim i Ivica Šimunić iz Tovarnika te Branko Kovač, branitelj rodom upravo iz okupiranih Đeletovaca, koji je život položio na pragu vlastitog doma. U istoj su akciji ranjena i zarobljena još dvojica pripadnika specijalnih postrojbi iz Međimurja, koji su nakon četiri mjeseca teške torture u srpskim logorima napokon razmijenjeni u Nemetinu.
Haški pečat istine: Pravomoćna presuda za Udruženi zločinački pothvat Beograda
Zločini počinjeni u Đeletovcima – od ubojstava i progona civila do formiranja paravojnih kampova – dobili su svoj konačni međunarodnopravni epilog u najdužem i najsloženijem sudskom procesu u povijesti Haškog tribunala: suđenju bivšim čelnicima srbijanskog SDB-a Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću.
Tijekom maratonskog procesa započetog još 2009. godine, obrana optuženih uporno je nastojala uvjeriti sudsko vijeće kako „Škorpioni” nisu imali nikakve organizacijske ni zapovjedne veze s Beogradom niti s „Crvenim beretkama” (JSO), tvrdeći da je riječ o pukoj lokalnoj straži osnovanoj na poziv čelnika „SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema” isključivo radi čuvanja naftnih bušotina.
Međutim, haško je tužiteljstvo tu obrambenu konstrukciju u potpunosti razmontiralo predočavanjem originalnih financijskih dokumenata, presretnutih razgovora i iskaza insajdera. Dokazano je kako je Milan Milanović „Mrgud” u Đeletovcima bio tek produžena ruka Beograda te da je Franko Simatović izravno nadzirao financiranje, opremanje i slanje „Škorpiona” na ratišta diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Konačna točka na „i” stavljena je 31. svibnja 2023. godine, kada je Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove u Haagu izrekao pravomoćnu presudu kojom su Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni na po 15 godina zatvora. Povijesni značaj ove presude leži u činjenici da je njome pravno utvrđeno postojanje Udruženog zločinačkog pothvata (UZP) na čelu s političkim, vojnim i policijskim vrhom Republike Srbije. Time je pred međunarodnim pravosuđem neosporno potvrđeno da teror i pljačka u Đeletovcima nisu bili djelo odmetnutih lokalnih skupina, već dio sustavnog državnog projekta Beograda usmjerenog na trajno uklanjanje nesrpskog stanovništva. Sam zapovjednik „Škorpiona” Slobodan Medić „Boca” još je ranije pred sudom u Beogradu osuđen na 20 godina zatvora zbog masakra u Trnovu, no kraj kazne nije dočekao – poginuo je 31. prosinca 2013. godine u prometnoj nesreći u Srbiji, dok se nalazio na odobrenom novogodišnjem vikend-dopustu iz zatvora.
Spas od „Kuvajtskog scenarija” i pobjednički povratak Hrvatske 1996. godine
Nakon što je Hrvatska vojska u ljeto 1995. godine veličanstvenim oslobodilačkim operacijama „Bljesak” i „Oluja” slomila kralježnicu pobune u zapadnim dijelovima zemlje, preostalo okupirano područje hrvatskog Podunavlja – uključujući i Đeletovce – ušlo je u proces mirne reintegracije temeljem Erdutskog sporazuma. Ključnu ulogu u tom osjetljivom procesu preuzela je Prijelazna uprava Ujedinjenih naroda za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES), pod odlučnim vodstvom američkog generala Jacquesa Paula Kleina.
Upravo je povratak naftnih polja DIP u ustavnopravni i gospodarski poredak Republike Hrvatske bio prvi, ali i najopasniji ispit cijele misije. Oduzimanje naftnih bušotina značilo je izravno presijecanje glavne financijske žile kucavice paravojnih struktura. U INA-Naftaplinu su još krajem 1995. godine ustrojena dva krizna stručna tima jer su obavještajni podaci upozoravali na realnu opasnost od takozvanog „Kuvajtskog scenarija” – postojala je opravdana bojazan da će „Škorpioni” i pobunjenici pri povlačenju minirati i zapaliti svih 70 bušotina, što bi izazvalo nezamislivu ekološku i gospodarsku katastrofu u cijeloj regiji.
Uslijedili su mjeseci napetih pregovora s predstavnicima fantomskog „NIK-a” u Osijeku, Nemetinu, pa čak i u Beogradu. Prijelomni trenutak dogodio se 19. travnja 1996. godine, kada je pod snažnim pritiskom međunarodne zajednice – koja je Beogradu uvjetovala puštanje u rad Jadranskog naftovoda (JANAF) – napokon obustavljena ilegalna eksploatacija i odvoz nafte iz Đeletovaca. Nakon ključnog sastanka generala Kleina i čelnika INE održanog 14. svibnja, već idućeg dana, 15. svibnja 1996. godine, oklopne snage Jordanskog bataljuna UNTAES-a (JORBAT) opkolile su i osigurale naftna polja u Đeletovcima, spriječivši u posljednji trenutak bilo kakvu sabotažu Medićevih „Škorpiona”.
Teren koji su iza sebe ostavili okupatori bio je zastrašujući. Od sredine kolovoza do početka rujna 1996. godine specijalizirana tvrtka TNT provela je opsežnu operaciju razminiranja naftnih polja koja su bila doslovno načičkana minsko-eksplozivnim napravama. Istodobno, hrvatska je država pokazala zrelost i širinu: uz posredovanje UN-a, INA je u radni odnos preuzela 63 bivša radnika „NIK-a” koji se nisu ogriješili o zakone niti sudjelovali u ratnim zločinima, čime je poslan snažan signal mirnog suživota.
Kruna ove briljantne diplomatsko-gospodarske operacije zbila se 30. kolovoza 1996. godine. Toga je dana u ratom opustošenoj i opljačkanoj zgradi Mjerno-otpremne stanice u Đeletovcima održan povijesni kolegij direktora INE, nakon čega su hrvatski inženjeri u pogon simbolično pustili prve tri eruptivne bušotine. Povratak Đeletovaca i srijemskih naftnih polja u ruke Republike Hrvatske – izveden bez ijednog ispaljenog metka i bez ijedne zapaljene bušotine – označio je prvi veliki trijumf mirne reintegracije i širom otvorio vrata konačnom povratku hrvatskih prognanika na njihova stoljetna ognjišta uz Bosut.
