Portal Veterani - Zataškani Zločin: Crni Potok

Duboko u nepristupačnim šumama planine Krndije, Crni potok desetljećima je skrivao mračnu tajnu komunističkog režima o kojoj se pod prijetnjom strogih kazni nije smjelo govoriti. Službeni svršetak oružanih sukoba na europskom tlu u svibnju 1945. godine za prostore novoosnovane Jugoslavije nije donio mir, već je označio početak sustavne, državno sponzorirane kampanje fizičke eliminacije neistomišljenika. Povlačenje vojske i civila prema Austriji, koje je kulminiralo izručenjem na Bleiburgu, pokrenulo je zloglasni Križni put – višemjesečni niz marševa smrti u kojima je prostor Slavonije, a posebice šire područje Našica, postao ključno tranzitno i selekcijsko čvorište za “sanaciju” zarobljenika.

Egzekucije, koje su započele u lipnju 1945. godine, provodile su jedinice Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) i 17. krajiška brigada Jugoslavenske armije. Žrtve – iznemogli vojnici NDH, pripadnici Wehrmachta, ali i stotine civila, intelektualaca i svećenika našičkog kraja – dovođene su na rub šume vezane čeličnom žicom. Prema svjedočanstvima, brutalnost egzekucija nadilazila je streljačke vodove; ranjenike su nerijetko dokrajčivali naoružani lokalni simpatizeri koristeći poljoprivredne alate poput sjekira i vila. Time je komunistički aparat svjesno stvarao takozvanu “krvavu krivnju”, osiguravajući trajnu lojalnost onih koje je kompromitirao sudjelovanjem u zločinu.

Krvavi potok i brisanje povijesti

Zbog nevjerojatnog broja žrtava – procjene sežu od 1.500 do čak 5.000 ubijenih – te plitkih, površnih grobova prekrivenih tek granjem i lišćem, uslijedila je jeziva ekološka katastrofa. Oborinske vode su tijekom ljetnih kiša ispirale tjelesne tekućine mrtvih, zbog čega je lokalno stanovništvo Crni potok potajno preimenovalo u – Krvavi potok.

Šire područje Krndije proglašeno je zonom stroge zabrane pristupa. Sustav je punih 45 godina rigorozno kažnjavao svaki pokušaj obitelji da na tom mjestu upale svijeću, provodeći potpunu cenzuru i damnatio memoriae (brisanje iz sjećanja). Tek uspostavom demokratske Republike Hrvatske, zahvaljujući usmenoj predaji obitelji, hrvatskoj emigraciji i publicistima poput Đure Mikašeka i Branka Kranjčeva, istina je ugledala svjetlo dana.

Foto album

Sjećanje kao moralni imperativ

Danas, 81 godinu nakon stravičnih događaja, Crni potok je mjesto pijeteta gdje se redovito održavaju komemoracije u organizaciji Grada Našica, braniteljskih udruga i Franjevačkog samostana. Unatoč jasnim dokazima, hrvatski pravosudni sustav nikada nije procesuirao nalogodavce ni počinitelje ovog najmasovnijeg zločina u istočnoj Hrvatskoj.

Program obilježavanja započeo je okupljanjem ispred crkve sv. Katarine u Zoljanu, odakle su hodočasnici pješice krenuli prema Crnom potoku, moleći križni put. Kod Spomen-obilježja položeni su vijenci i zapaljene svijeće u znak sjećanja na stradale.

Komemoraciji su nazočili predstavnici društvenog i političkog života: Ivan Penava potpredsjednik Hrvatskog sabora, Ana Filko izaslanica ministra hrvatskih branitelja i ravnateljica Uprave za zatočene i nestale, Josip Miletić zamjenik županice Osječko-baranjske županije, Krešimir Žagar zamjenik gradonačelnika Grada Našica, dr. Denis Klapan gradski vijećnik, Ivan Božiček predsjednik Udruge za kulturu življenja „DarNa”, predstavnici udruga, stranaka i građani.

Okupljenima se prigodnim i emotivnim riječima obratio potpredsjednik Hrvatskog sabora Ivan Penava, naglasivši apsurd prešućivanja istine:

“Danas je tužno sjećanje na 81. obljetnicu ubojstva mučki ubijenih ljudi koji su stradali samo zato što su Hrvati. Toliko godina nakon tih strašnih događaja uslijedile su godine represije u kojima se kriomice skrivao svaki trag ovog, bez ustezanja možemo reći, najmasovnijeg zločina počinjenog na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kriva za to je, naravno, Komunistička partija i njena ideologija.”

Penava je istaknuo hrabrost hrvatske dijaspore i domaćih ljudi koji su, riskirajući živote svojih obitelji, dokumentirali tragove zločina. Posebno ga, kako kaže, raduju najave iz Uprave za zatočene i nestale kako će napokon uslijediti radovi i ekshumacije na Crnom potoku:

“Vrijeme je da na dostojanstven, ljudski način ukopamo posmrtne ostatke ljudi koji su ovdje ubijeni mimo svakog suda na najgrozomorniji način. Moramo se kao društvo jasno odrediti prema zločinima Komunističke partije i svih drugih totalitarnih režima. Nedopustivo je da danas imamo trgove i ulice nazvane po takozvanim narodnim herojima, na čelu s Josipom Brozom Titom, za koje danas kroz znanstvene radove doznajemo da su bili istaknuti upravo prilikom vršenja ovakvih zločina. Zajedništvo društva temeljeno na lažima je nemoguće.”
Ravnateljica Zavičajnog muzeja Našice Silvija Lučevnjak podsjetila je na povijesni kontekst i dugogodišnje prešućivanje ovog zločina koji su, po nalogu komunističkih ideologa, izvršili pripadnici Narodnooslobodilačke vojske.
Lučevnjak je podsjetila kako je 1995. godine na ovom mjestu podignuto spomen-obilježje, u sklopu kojega se nalazi i kosturnica s posmrtnim ostacima.. Naglasila je kako istraživanja grobišta i ekshumacija do sada nije bilo.
Odlukom Grada Našica i Župe sv. Antuna Padovanskog 2007. godine određeno je da se treća subota u lipnju obilježava kao Dan sjećanja na žrtve komunizma u našem zavičaju. Crni potok tako već gotovo dva desetljeća okuplja hodočasnike i predstavnike institucija kako bi to mjesto bilo podsjetnik da se ovakvi zločini protiv čovječnosti više nikada ne ponove. – Crnopotočka tragedija naš je Bleiburg i naš Križni put, naša krvava prošlost, ali i sjećanje nade koja nas vodi ususret civilizaciji ljubavi, u ozračje mira i nenasilja. – zaključila je Silvija Lučevnjak.
Zamjenik gradonačelnika Grada Našice Krešimir Žagar, izrazivši duboku zahvalnost svima koji su se okupili kako bi i ove godine odali počast žrtvama komunističkog režima.
-Prošla je 81 godina od teške crnopotočke tragedije i ponovno smo ovdje na Dan sjećanja na žrtve Crnog potoka, žrtve krvnika koje su prolile hrvatsku krv, krv hrvatskih mučenika na ovome mjestu. Posebno hvala hodočasnicima koji su prešli ovaj put te zajedno s našim župnikom izmolili Križni put i ukazali na žrtvu naših mučenika. Sveta misa je nešto najljepše čime možemo prikazati njihovu žrtvu. Nadamo se da ćemo se i nagodinu okupiti u još većem broju kako bismo dali svoj doprinos sjećanju na mučenike Crnog potoka. – istaknuo je Žagar.
Istinu prenositi mlađim generacijama

Važnost očuvanja sjećanja za nadolazeće generacije istaknuo je i zamjenik županice Osječko-baranjske Josip Miletić :

“Na Crnom potoku protekla je 81 godina od crnopotočke tragedije, trenutka kada je Crni potok zapravo bio krvavi potok i kada je više od 1.500 nenaoružanih ljudi mučki ubijeno nakon završetka rata. To je nešto što se više nikada ne smije ponoviti. Iz godine u godinu moramo dolaziti na ovo mjesto i prenositi mladim generacijama istinu, kako se žrtva ovih ljudi, ali i žrtva svih hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, ne bi nikada zaboravila.”

Miletić je zaključio kako su temelji moderne domovine izgrađeni na životima onih koji su je voljeli te da s pijetetom i molitvom treba nastaviti graditi Hrvatsku kao zemlju istine i slobode, u kojoj se pogreške iz prošlosti nikada neće zaboraviti, a još manje ponoviti.

Povjesnica lipnja 1945. lokacija Crni potok

Završetak oružanih sukoba na europskom tlu u svibnju 1945. godine nije automatski rezultirao prekidom ratnog nasilja na prostoru poražene Nezavisne Države Hrvatske i novoosnovane Demokratske Federativne Jugoslavije. Naprotiv, formalna vojna kapitulacija snaga Osovine i trupa NDH transformirala je prirodu nasilja iz otvorenih frontalnih sukoba u sustavne, državno sponzorirane kampanje fizičke eliminacije političkih, vojnih i klasnih neprijatelja novog komunističkog režima. Povlačenje vojnih formacija i velikog broja civila prema austrijskoj granici kulminiralo je na Bleiburškom polju, gdje su britanske vojne vlasti odbile prihvatiti predaju povlačećih formacija, izručivši ih jedinicama Jugoslavenske armije. Ovaj prijelomni povijesni događaj označio je početak višemjesečnog niza marševa smrti, u hrvatskoj nacionalnoj historiografiji i javnom diskursu usvojenih pod sintagmom “Križni put”.

Deseci tisuća zarobljenika organizirani su u strogo kontrolirane, pješačke kolone te su upućivani iz Slovenije prema unutrašnjosti Hrvatske, Srbije i Makedonije. U tom logističkom lancu terora, prostor Slavonije pozicionirao se kao ključno tranzitno i selekcijsko područje. S obzirom na svoju geografsku povezanost sa Srijemom i središnjom Hrvatskom, šire područje grada Našica pretvoreno je u jedno od centralnih čvorišta za “sanaciju” zarobljenika. Logika ovih poslijeratnih egzekucija nije bila prepuštena stihiji niti je predstavljala izolirane incidente osvete; ona je bila duboko ukorijenjena u metodologiju uspostave apsolutne vlasti Komunističke partije Jugoslavije. Preventivnim fizičkim uklanjanjem zarobljenika, režim je osiguravao monopol nad državnim aparatom i nepovratno eliminirao svaki potencijalni izvor budućih oružanih ili političkih pobuna. Najtragičniji i najmasovniji izraz te politike u istočnoj Hrvatskoj materijalizirao se u šumovitoj jaruzi planine Krndije, na lokaciji koju su mještani nazivali Crni potok.

Lokacija Crni potok idealno je odgovarala navedenim operativnim zahtjevima. Smještena je jugozapadno od grada Našica, u dubokom i teško prohodnom šumovitom predjelu planine Krndije. Administrativno i zemljopisno, ovo stratište pozicionirano je u nenaseljenom brdskom usjeku između sela Zoljan i Gradac Našički, te se nalazi neposredno u zaleđu industrijskog kompleksa današnje tvornice cementa “Našicecement d.d.”. Precizne geolokacijske koordinate ovog prostora (45°26′55″N 18°00′41″E) svjedoče o izoliranosti terena koji je u ljeto 1945. godine bio izuzetno nepristupačan za civilno stanovništvo.

Gusta šuma Krndije trebala je poslužiti kao savršen prirodni zvučni i vizualni izolator, skrivajući masakr od lokalnog stanovništva. Međutim, zvučna barijera pokazala se nedostatnom za prikrivanje operacije ovakvih razmjera. Prema usmenoj predaji i kasnijim svjedočanstvima starijih stanovnika našičkog kraja, neprestana rafalna pucnjava iz automatskog oružja te stravični jauci umirućih žrtava jasno su odjekivali šumom i čuli su se sve do obližnjeg sela Zoljana. Ova povijesna činjenica ukazuje na to da su vojne jedinice egzekucije provodile uz demonstrativnu brutalnost, stvarajući atmosferu straha koja je dugoročno paralizirala lokalnu zajednicu i osigurala njezinu potpunu pasivnost pred uspostavom novog režima.

Razumijevanje operativne mehanike masovnih egzekucija na Crnom potoku zahtijeva iscrpnu analizu institucija i vojnih formacija koje su provodile zločine u lipnju 1945. godine. Istraživanja i arhivski tragovi jednoznačno ukazuju na združeno operativno djelovanje jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) te dijelova Jugoslavenske armije, točnije njezine 17. krajiške brigade, uz iznimno zabrinjavajuću participaciju dijela lokalnog civilnog stanovništva.

Korpus narodne obrane Jugoslavije osnovan je u kolovozu 1944. godine s primarnom, de facto policijskom zadaćom osiguranja oslobođenih teritorija te brutalnog “čišćenja” pozadine od zaostalih neprijateljskih vojnih formacija, navodnih špijuna, dezertera i političkih oponenata. KNOJ je funkcionirao kao udarno vojno krilo Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), tajne komunističke službe koja je sastavljala obavještajne procjene i popise za likvidaciju.

Pripadnici KNOJ-a preuzimali su kontrolu nad logističkim sprovođenjem iznemoglih kolona iz sabirnih logora, usmjeravali ih u šumu te izvodili neposredna masovna strijeljanja.

Prema zastrašujućim svjedočanstvima, mnoge ranjene i umiruće žrtve koje su preživjele primarnu rafalnu paljbu nisu dokrajčene vatrenim oružjem oficira KNOJ-a. Taj zadatak često je bio prepušten lokalnim komunističkim simpatizerima i dijelu naoružanog lokalnog srpskog stanovništva s okolnog područja. Ovi su civili silazili u jarugu te su koristili teške poljoprivredne alate – sjekire, kundake, vile i noževe – kako bi usmrtili preživjele. Ovaj obrazac nasilja imao je duboku sociološku svrhu, poznatu u teoriji totalitarnih sustava kao stvaranje “krvave krivnje” (njem. Blutschuld). Kompromitiranjem civilnog stanovništva izravnim sudjelovanjem u masovnim ubojstvima, komunistički je aparat osiguravao njihovu trajnu, egzistencijalnu lojalnost. Alati korišteni u ovim divljačkim činovima kasnije su u više navrata pronalaženi zabačeni na samom stratištu, ostajući kao trajni materijalni svjedoci patologije zločina.

U šumu Crni potok dovođene su nepregledne kolone zarobljenika, pri čemu je svaka grupa brojila po nekoliko stotina ljudi.

Glavninu žrtava činili su iznemogli, dehidrirani i pothranjeni vojnici Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske te pripadnici njemačkog Wehrmachta koji su zarobljeni tijekom povlačenja. Uz vojni kontingent, stratište u Zoljanu postalo je i masovna grobnica za stotine civila sa šireg našičkog područja. Ovi civili uglavnom su pripadali predratnoj građanskoj eliti, inteligenciji, svećenstvu i imućnijim slojevima društva, koje je komunistička ideologija prepoznala kao klasne neprijatelje nekompatibilne s uspostavom proleterske diktature.

Fizičko stanje žrtava neposredno prije egzekucije bilo je katastrofalno. Preživjeli tjednima brutalne marševe smrti, zarobljenici su na rub šume dovođeni u stanju potpune apatije i tjelesnog propadanja. Kako bi se spriječio svaki potencijalni pokušaj pobune, bijega ili otpora prilikom strijeljanja, pripadnici KNOJ-a i 17. krajiške brigade žrtve su dovodili međusobno povezane čeličnom žicom, što je predstavljalo standardni operativni postupak poslijeratnih partizanskih egzekucija.

Pitanje točnog broja žrtava predstavlja jedan od najsloženijih historiografskih izazova, prvenstveno zbog sustavnog uništavanja arhivske građe, nemogućnosti pristupa ključnim vojnim arhivima u Beogradu te dugogodišnjeg izostanka službenih pravosudnih i forenzičkih istraga u Republici Hrvatskoj. Ipak, usmena povijest i komparativne analize omogućile su postavljanje demografskih okvira. Minimalna i najčešće citirana službena procjena u literaturi i od strane udruga navodi oko 1.500 do 1.600 ubijenih osoba. S druge strane, maksimalističke procjene, koje se temelje na dužini trajanja egzekucija i vizualnim svjedočanstvima preživjelih promatrača, sugeriraju da bi konačan broj nedužnih žrtava u Crnom potoku mogao dosezati između 1.600 i čak 5.000 osoba. Bez obzira na finalnu brojku, povijesni i znanstveni konsenzus definira Crni potok kao najveće stratište hrvatskih civila i vojnika u našičkom kraju te kao jedno od najvećih masovnih grobišta u cijeloj istočnoj Hrvatskoj.

Mehanika egzekucija i način tretiranja posmrtnih ostataka pružaju jeziv uvid u potpunu dehumanizaciju žrtava. Partizanske postrojbe u Crnom potoku nisu primjenjivale praksu industrijskog kremiranja niti dubokog ukapanja, već su se primarno oslanjale na konfiguraciju terena za brzo i površno prikrivanje tragova zločina.

Kada bi bile strijeljane vatrenim oružjem, tisuće žrtava stropoštale bi se na dno šumske jaruge. Umjesto iskopavanja adekvatnih raka koje bi spriječile biološku kontaminaciju okoliša, počinitelji su mrtva i ranjena tijela ostavljali naslagana jedna na druga, prekrivajući ih isključivo granjem odrezanim u obližnjoj šumi, tankim slojem lišća i ekstremno oskudnim slojem površinske zemlje. Ova tehnika “plitkog pokrivanja” izazvala je strašne tafonomske i ekološke posljedice.

Tijekom ljetnih i jesenjih kišnih dana 1945. godine, oborinske vode slijevale su se niz padine Krndije kroz jarugu Crnog potoka. Zbog nevjerojatne koncentracije biomase u plitkim grobovima, voda je ispirala tjelesne tekućine i krv tisuća tijela u poodmakloj fazi raspadanja. Potok je doslovno i vizualno poprimao tamnocrvenu boju, kontaminirajući tlo i širi sliv. Zbog ovog zastrašujućeg ekološko-biološkog fenomena, lokalno stanovništvo je u svojoj usmenoj predaji zauvijek preimenovalo Crni potok u morbidan, ali točan naziv – Krvavi potok.

Biološka degradacija tijela rezultirala je i stravičnom deartikulacijom posmrtnih ostataka. S obzirom na to da sloj zemlje i granja nije pružao nikakvu fizičku barijeru, šire područje grobišta postalo je hranilište za divlje šumske životinje (vukove, divlje svinje i lisice). Životinje su neometano razgrtale plitke humke, kidale raspadajuća tijela i raznosile dijelove ljudskih lešina i kostiju stotinama metara uokolo kroz gustu šumu.

Uz razbacane anatomske fragmente, cijelo je područje mjesecima i godinama bilo prekriveno osobnim predmetima nesretnih žrtava. Svjedočanstva očevidaca koji su potajno dolazili na mjesto zločina opisuju tlo doslovno posuto intimnim artefaktima: malim katoličkim svetačkim sličicama, krunicama, molitvenicima te razbacanim osobnim dokumentima koje su zarobljenici gubili ili odbacivali u trenucima pred smrt. Ovi rasuti predmeti prešutno su svjedočili o identitetu stradalnika prije nego što ih je šumska vegetacija zauvijek asimilirala u reljef Krndije.

Uspostavom apsolutističke kontrole, komunistički je režim započeo jedan od najrigoroznijih procesa brisanja kolektivnog sjećanja u modernoj europskoj povijesti. Politika zataškavanja (damnatio memoriae) nije se provodila samo pasivnim ignoriranjem događaja, već aktivnom fizičkom i pravnom represijom. Odmah po završetku likvidacija, šire područje Krndije i Crnog potoka proglašeno je zonom stroge vojne i policijske zabrane pristupa.

Svaki pokušaj civilnog ulaska u šumu rigorozno se kažnjavao. Članovi obitelji žrtava nisu smjeli paliti svijeće, donositi cvijeće niti na bilo koji način označavati mjesta gdje su ležale kosti njihovih najmilijih. O masovnim egzekucijama, ubojstvima bez suđenja i torturama u SFR Jugoslaviji nije se smjelo javno komunicirati dugih 45 godina. Sustav je kroz obrazovni program, medije i tajne službe kažnjavao svako spominjanje ovih zločina etiketirajući ga kao neprijateljsko djelovanje protiv države i tekovina Narodnooslobodilačke borbe (NOB-a).

Unatoč institucionalnom teroru, istina o Crnom potoku preživjela je kroz fenomen usmene obiteljske povijesti te snažan angažman hrvatske političke emigracije koja je u inozemnim publikacijama redovito dokumentirala zločine. Prelaskom u demokratski sustav i osamostaljenjem Republike Hrvatske 1990-ih godina, zabrane su ukinute. Ovo je omogućilo historiografsku rekonstrukciju događaja u kojoj se osobito ističu dva krucijalna publicistička pothvata koja su poslužila kao okosnica današnjeg znanja o zločinu:

Prvo takvo kapitalno djelo je knjiga autora Đure Mikašeka pod nazivom “Našička spomenica žrtvama komunizma”. U ovoj obimnoj studiji autor je minuciozno prikupio preživjela svjedočanstva, popisao žrtve i analizirao okrutne metode provođenja likvidacija. Drugo nezaobilazno djelo u lokalnoj povijesti je studija “Crnopotočka tragedija” čiji je autor prof. Branko Kranjčev. Knjigu je 2006. godine objavio Zavičajni muzej Našice, a njezinoj široj vidljivosti i znanstvenom aparatu doprinijele su prevoditeljice Maja Janković-Pažin i Stefanie Zimmermann. Uz njih, značajan doprinos u bilježenju i širenju istine kroz godine pružio je i povijesni publicist Antun Čulić.

Fizički povratak sjećanja u prostor Krndije označen je podizanjem središnjeg spomen-obilježja u šumi početkom devedesetih godina, čime je mjesto divljaštva transformirano u prostor pijeteta i trajnog pijetetskog sjećanja. Od tada, održavanje komemoracije na Crnom potoku institucionalizirano je kao jedan od ključnih događaja u sklopu obilježavanja Dana Grada Našica, a tradicionalno se provodi svake treće subote u mjesecu lipnju.

Komemorativne prakse danas podrazumijevaju složen splet građanskih inicijativa, državnog protokola i duboke duhovnosti, okupljajući raznolike aktere u cilju obrane povijesne istine. Temelje ove tradicije postavili su i kontinuirano je njeguju Grad Našice, Franjevački samostan sv. Antuna Padovanskog, Udruga ratnih veterana “Hrvatski domobran” (Ogranak Našice), Udruga za hrvatsku povjesnicu Našice te Ogranak Matice hrvatske. Izuzetnu ulogu u hodočasničkom aspektu sjećanja nosi Planinarsko društvo “Krndija” Našice, posebice njegova Sekcija sv. Bernarda, čiji članovi svake godine organiziraju pobožni pješački Križni put kroz šumske staze sve do mjesta zločina.

Središnji dio komemoracije predstavlja koncelebrirana sveta misa, koja unosi teološku i pomirbenu dimenziju u sjećanje na tragediju. Tijekom godina, vjerske su obrede predvodili brojni istaknuti franjevci, župnici i gvardijani našičkog samostana, među kojima se ističu fra Tomislav Faletar, fra Petar Cvekan, fra Ilija Vrdoljak, fra Dragutin Bedeničić, fra Marijan Vidović i fra Josip Vukoja. Snažnu duhovnu i emocionalnu komponentu ovim slavljima redovito pruža i crkveni zbor “Snaga Duha”, čije vokalne izvedbe pod vodstvom zborovođe Eme Resler, uz prigodne nastupe glazbenika poput Kazimira Mikašeka, obogaćuju pijetet prema žrtvama. Vjerski diskurs, uobličen u propovijedima poput one fra Ilije Vrdoljaka, naglašava molitvu za ubijene, ali istovremeno postulira sjećanje kao moralni imperativ: “On je svjedok koji čuva istinu i ne dozvoljava da se ona zlorabi”.

Unatoč golemom napretku u kulturi sjećanja, lociranju stratišta i opsežnim svjedočanstvima koja jasno preciziraju i identificiraju vojne formacije odgovorne za masakr, hrvatski proces suočavanja s totalitarnom komunističkom prošlošću suočava se s dubokom pravosudnom paralizom. Kaznenopravni epilog zločina na Crnom potoku u potpunosti je izostao.

Republika Hrvatska, kroz svoje pravosudne institucije i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH), do današnjeg dana nije pokrenula niti jednu sveobuhvatnu službenu istragu, nije podigla niti jednu optužnicu niti je inicirala sudski postupak protiv odgovornih osoba, zapovjednika KNOJ-a, zapovjednika 17. krajiške brigade ili onih civilnih sudionika iz lokalne sredine koji su aktivno sudjelovali u likvidacijama ranjenika. Ova zastrašujuća razina pravosudne nezainteresiranosti stvorila je presedan po kojem su mnogi izravni počinitelji i nalogodavci slobodno, mirno i nekažnjeno živjeli u Republici Hrvatskoj, pa čak i uživali povlaštene državne mirovine, sve do svoje prirodne smrti.