U noći 21. rujna 1991. godine ubijen je Ante Paradžik. Pročitajte cjelovitu rekonstrukciju i povijesnu pozadinu ovog političkog ubojstva u Sesvetama.
U noći 21. rujna 1991. godine, u mračnom zagrebačkom predgrađu Sesvete, pod kišom policijskih metaka likvidiran je Ante Paradžik, načelnik Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i dopredsjednik Hrvatske stranke prava (HSP). Kao jedan od najistaknutijih i najbeskompromisnijih vođa tadašnje radikalne oporbe, Paradžik je ubijen na kontrolnoj točki hrvatske policije dok se vraćao sa stranačkog skupa. Dok su službene državne vlasti ovaj događaj ubrzo okarakterizirale kao tragičan, nesretan slučaj uvjetovan ratnom psihozom i paranojom, za njegove brojne pristaše, obitelj, ali i neovisne političke analitičare, bila je to pažljivo orkestrirana egzekucija. Cilj ovog klasičnog političkog ubojstva bio je jasan: obezglaviti rastuću političku i vojnu silu koja je otvoreno prijetila monopolu tada vladajuće Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).
Iako ga se u kolektivnoj memoriji, s posebnim naglaskom na Hercegovinu, često doživljava kao “predsjednika HSP-a u Herceg-Bosni”, Paradžik je de jure bio drugi čovjek krovne stranke sa sjedištem u Zagrebu, odmah uz Dobroslava Paragu, te neosporni zapovjednik vojnog krila pravaša za cjelokupno ratište. Njegovi duboki obiteljski i politički korijeni u rodnom Ljubuškom učinili su ga duhovnim arhitektom pravaškog pokreta u Bosni i Hercegovini, što će nedugo nakon njegove smrti dovesti do formiranja zapovjedništva HOS-a upravo u tom dijelu zapadne Hercegovine.
Paradžikova smrt izazvala je tektonske poremećaje na ranjivoj političkoj sceni mlade države, ostavljajući iza sebe pitanja na koja pravosuđe nikada nije dalo zadovoljavajuće odgovore.
Korijeni otpora: Rani život i disidentski put
Korijeni političkog radikalizma, prkosa i nepokolebljivog antikomunizma Ante Paradžika ne mogu se razumjeti izvan konteksta njegove obiteljske tragedije.
Sjena Bleiburga i teret “državnog neprijatelja”
Rođen je 10. veljače 1943. godine u Ljubuškom, srcu zapadne Hercegovine, u obitelji oca Blaža i majke Milice. Njegov je otac, kao pripadnik oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, zauvijek nestao 1945. godine u krvavom vihoru Križnog puta i masovnih egzekucija na Bleiburgu. Taj je nestanak na obitelj trajno udario stigmu “državnih neprijatelja” u komunističkoj Jugoslaviji. Upravo je to životno iskustvo Antu od najranije mladosti čvrsto pozicioniralo u nepomirljivu opoziciju prema vladajućem režimu u Beogradu.
Nakon završetka osnovne i srednje škole u rodnom kraju, Paradžik odlazi u Zagreb, grad koji će odrediti njegovu političku sudbinu. Upisuje Pravni fakultet, gdje apsolvira na trećem stupnju iz obiteljskog prava. Njegov britki intelektualni angažman vrlo brzo poprima obrise snažnog političkog aktivizma.
Slom Hrvatskog proljeća i kaznionica u Lepoglavi
Paradžik izrasta u jednu od središnjih figura Hrvatskog proljeća 1971. godine, onog masovnog pokreta koji je zahtijevao veća ekonomska i politička prava za Hrvatsku. Prepoznat kao iznimno karizmatičan govornik, preuzima funkciju predsjednika Saveza studenata Hrvatske. S te je pozicije predvodio ono najradikalnije, beskompromisno studentsko krilo, postavši glavni organizator velikog studentskog štrajka u studenom 1971. godine.
Kada je Titov režim na sjednici u Karađorđevu brutalno slomio Hrvatsko proljeće, započeo je nemilosrdan obračun s hrvatskom inteligencijom. Paradžik je uhićen uz bok ostalim studentskim liderima, poput Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička. Uslijedio je montirani politički proces zbog “kontrarevolucionarne djelatnosti”. Osuđen je na tri godine strogog zatvora, a surovost kazne potvrđuje činjenica da je svaki dan odslužio u zloglasnoj Lepoglavi. Bio je svrstan u najgoru “C” kategoriju zatvorenika i kontinuirano podvrgavan torturama.
Izlazak na slobodu značio je samo nastavak progona. Sljedeća dva desetljeća Paradžik provodi kao najdosljedniji disident pod stalnom prismotrom Službe državne sigurnosti (UDBA-e). Putovnica mu je oduzeta na punih 19 godina. Svaki dolazak Josipa Broza Tita u Zagreb značio bi preventivno uhićenje Paradžika u ranim jutarnjim satima. Koliko je njegov prkos bio nesalomljiv, svjedoči i bizaran detalj iz 1976. godine: ponovno je zatvoren jer je na vlastite pozivnice za vjenčanje otisnuo hrvatsku trobojnicu, namjerno izostavivši obveznu crvenu zvijezdu petokraku.
Politička tranzicija i ideološki raskol
Raspad jednopartijskog komunističkog sustava potkraj 1989. godine napokon je otvorio vrata za Paradžikov formalni ulazak u političku arenu.
Neuspjela suradnja s dr. Franjom Tuđmanom
Njegovi prvi koraci bili su usmjereni prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ). Kao okupljalište disidenata, HDZ se činio logičnim izborom, a Paradžik je aktivno sudjelovao u njegovom formiranju, pa i u samom pisanju prvog statuta. Međutim, jaz između njega i dr. Franje Tuđmana, bivšeg partizanskog generala, pokazao se nepremostivim.
Tuđman je gradio strategiju “svehrvatskog pomirenja”, koja je podrazumijevala masovni prihvat dojučerašnjih članova Saveza komunista, pa čak i agenata sigurnosnog aparata, kako bi se spriječio građanski rat. Za Paradžika, to je bila apsolutna izdaja moralnih i nacionalnih principa. Javno je osudio takav pragmatizam, ističući da vrata stranke moraju biti zatvorena za svakoga tko “nije na vrijeme vratio crvenu knjižicu”. Napustio je HDZ i nakratko se pridružio Hrvatskoj demokratskoj stranci (HDS) Marka Veselice, no i nju je napustio kada je postalo jasno da njezino vodstvo oklijeva u izravnom zahtijevanju pune i trenutne državne nezavisnosti.
Obnova stranke prava i radikalizacija retorike
Svoje konačno utočište pronalazi povratkom starčevićanskim korijenima. Zajedno s Dobroslavom Paragom i Krešimirom Pavelićem, 25. veljače 1990. godine sudjeluje u povijesnoj obnovi Hrvatske stranke prava (HSP). Ovaj je trijumvirat oblikovao stranku koja se otvoreno pozivala na “Hrvatsku u povijesnim i etničkim granicama”.
Retorika je bila izrazito radikalna i revizionistička. Svoj su vrhunac dosegli 13. lipnja 1991. godine kada su u Paradžikovom Ljubuškom donijeli “Lipanjsku povelju o obnovi i uspostavi Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru”, crtajući granice na liniji Subotica – Zemun – rijeka Drina – Sandžak – Boka Kotorska. Ta je ikonografija izazvala zgražanje međunarodne zajednice i ozbiljno kompromitirala Tuđmanove napore za diplomatskim priznanjem države.
Formiranje HOS-a i sigurnosna psihoza u Zagrebu
Razbuktavanje velikosrpske agresije u ljeto 1991. godine natjeralo je HSP na potez bez presedana. Duboko nepovjerljivi prema načinu na koji vlast brani zemlju, 25. lipnja osnivaju Hrvatske obrambene snage (HOS).
Vojna sila u crnim odorama
Ratni stožer ove paravojne formacije smješten je u sam centar Zagreba, u kultni Starčevićev dom, a Ante Paradžik preuzima dužnost načelnika Stožera. Pokazao se kao nevjerojatno sposoban organizator. Uz financijsku pomoć pravaške emigracije, HOS-ovci su se brzo opremili modernim naoružanjem i prepoznatljivim crnim odorama.
Bili su raspoređeni na najkrvavijim žarištima – od Vukovara, gdje su branili Sajmište i Bogdanovce, preko Vinkovaca do Dubrovnika i Škabrnje. Zbog fanatične hrabrosti bili su cijenjeni među narodom, ali državni vrh u njima je vidio prijetnju i državu u državi. Stranačka vojska, ukrašena ustaškom ikonografijom, postala je najjače oružje beogradske propagande.
Rujan 1991.: Grad u mraku, panika i strah
U rujnu 1991. Zagreb je gorio od ratne psihoze. Vukovar je bio opkoljen, a JNA je iz zagrebačkih vojarni svakodnevno prijetila razaranjem glavnog grada. Samo 17. rujna borbeni zrakoplovi nadletjeli su Zagreb nevjerojatnih 48 puta.
Građani su bili u stisku neviđene paranoje, potpomognute medijskim napisima o snajperistima i “petoj koloni”. Uvjeti su bili katastrofalni: zamračenja ulica, mjesne straže s oružjem i neiskusni policajci na punktovima. Situacija je eskalirala 18. rujna kada su naoružani HOS-ovci samoinicijativno otvorili vatru na kasarnu na Borongaju, uzrokujući osvetničko topničko razaranje JNA. Ispred Starčevićevog doma u centru grada pravaši su postavili protuoklopni top. Za HDZ i državni aparat, to je bio trenutak u kojem je HSP prestao biti oporba i postao izravna sigurnosna prijetnja s potencijalom izazivanja građanskog rata na zagrebačkim ulicama.
Posljednji sati: Govor u Križevcima i kobna zasjeda
U subotu, 21. rujna, dok je u Zagrebu bila na snazi uzbuna, Paradžik odlazi u Križevce na osnivačku skupštinu lokalnog ogranka HSP-a. Stranka je u tom trenutku, kako su tvrdili, brojala blizu 100.000 simpatizera i članova.
Proročanske riječi i udar na državni vrh
Njegov govor u Križevcima ostat će zapamćen kao beskompromisan udar na same temelje nove vlasti. Paradžik je javno optužio ministre da su bivši agenti UDBA-e i KOS-a:
“Danas je komunizam najjači u Hrvatskoj. […] Nađite mi jednoga ministra koji nije bio UDBAŠ, KOS-ovac ili komunista! […] Tko je god bio veći zločinac, komunista, kosovac dobio je veće ministarsko mjesto!”
Tuđmana je nazvao “običnim kolebljivcem”, a optužio ih je i za besramnu pljačku i korupciju, uz poruku koja se i danas prepričava u desnim krugovima:
“Komunisti su krali malo jer su mislili da će biti dugo na vlasti. Ovi kradu lopatama. Drži, pljačkaj, potpisuj! […] Sve ću vas pohapsiti ako dođem na vlast, a pravaši će doći na vlast!”
Bila je to crvena linija preko koje vlast nije mogla prijeći.
Rekonstrukcija ubojstva: Kiša metaka na punktu “Jež 2”
Malo iza 21 sat, Paradžik kreće prema Zagrebu na suvozačkom mjestu oker “Lade Nive” kojom je upravljao Branko Perković, uz Ivana Oršanića na stražnjem sjedalu. Vozili su u teškim uvjetima zamračenja. Kronologija njihovog kretanja otkriva stravičan niz kobnih odluka.
Nakon što su prošli Križevce, zaustavljeni su u Dugom Selu oko 22:00. Policajac Blaž Sarić prepoznao je vozača i propustio ih, no ubrzo ga je svladala paranoja. Pomislivši da se u autu kriju srpski diverzanti, “martićevci”, Sarić alarmira punkt “Jež 10” u Sesvetskim Selima:
“Pa dajte, molim vas, zaustavite Ladu Nivu bijele boje, karlovačke registracije… Vjerujem da su to martićevci.”
Panika se prenijela eterom. Na punktu “Jež 10” Lada usporava, vozač blica svjetlima zbog loše vidljivosti, a policajci dojavljuju zadnjem punktu pred gradom, “Jež 2”, da se prema njima kreće sumnjivo vozilo.
Na punktu “Jež 2” u Sesvetama patrolu su činili policajci Branko Matošević, Željko Vučemilović-Grgić, Ivica Vukoje, Paško Palić i Željko Čeko. Kada je Lada prišla, vozač Perković ponovno je blicao dugim svjetlima. Vučemilović-Grgić, rastrojen paranojom o teroristima, to je protumačio kao prijetnju gaženjem. Bez ijednog upozorenja, ispalio je rafal u motor Lade, nakon čega je pao preko rubnika.
U noći punoj buke motora i loma stakla, ostali policajci pomislili su da je njihov kolega likvidiran od strane putnika iz vozila. Započeli su stravičnu unakrsnu rafalnu paljbu. Na vozilo je ispaljeno između 50 i 60 metaka. Vozač Perković ranjen je u ruku, Oršanić je neozlijeđen pukom srećom, no Ante Paradžik nije imao nikakve šanse. Jedan od hitaca probio je vrata i izravno ga pogodio u jetru. Preminuo je u trenu, u potocima krvi. Kasnija balistička istraga nepobitno je dokazala da iz Lade Nive nije ispaljen apsolutno nijedan jedini metak.
Pravosudna farsa i sumnje na državni terorizam
Državna agencija Hina iste je noći, po nalogu MUP-a, izdala lažno priopćenje tvrdeći da je “iz auta otvorena vatra”. Sjeme sumnje u zataškavanje bilo je neizbrisivo.
Nakon snažnog pritiska, četvorica policajaca izvedena su pred sud. Prva presuda krajem 1992. šokirala je javnost – osuđen je samo Vučemilović-Grgić na minimalne četiri godine. Vrhovni sud vraća postupak, a u listopadu 1993. sva četvorica proglašena su krivima s kaznama od pet do sedam godina.
Ono što je zauvijek bacilo sjenu državnog naručitelja na ovaj zločin dogodilo se 8. rujna 1994. godine. Predsjednik Franjo Tuđman donio je odluku o pomilovanju sve četvorice policajaca. Kazne su im drastično smanjene, te su već u veljači 1995. pušteni na slobodu. Za brutalnu egzekuciju lidera oporbe, ubojice su provele u zatvoru jedva tri godine.
Tko stoji iza narudžbe?
Dobroslav Paraga godinama je inzistirao da su ubojstvo naručili Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i siva eminencija sigurnosnog aparata Josip Manolić. Zanimljivo, sam Manolić je u televizijskim nastupima kasnije indirektno potvrdio da je postojao plan vrha HDZ-a. Izjavio je da je Tuđman bio odlučan razbiti HOS te da je izvršenje te zadaće preuzeo Gojko Šušak.
Kći pokojnog Ante, Veronika Paradžik, svoju je duboku ogorčenost jasno izrazila u medijima:
“Bivši komunisti bojali su se ljudi poput mog oca, a danas ti isti i njihova djeca vladaju Hrvatskom.” Obitelj je uništena, a pod teretom stalnih pritisaka, Paradžikov sin Mislav oduzeo si je život na Božić 2014. godine.
Krvavo naslijeđe i tragična paralela Blaža Kraljevića
Model HOS-a, čiji je arhitekt bio Paradžik, prelio se na Bosnu i Hercegovinu. Stožer je oformljen u njegovom Ljubuškom pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića. I tamo je HOS predstavljao nepremostiv problem za politiku HDZ-a, jer je Kraljević odbijao podjelu BiH i podredio se Armiji RBiH, integriravši velik broj Bošnjaka.
Sudbina Blaža Kraljevića morbidno se preslikala iz Paradžikove. U kolovozu 1992. godine, njegova je pratnja na povratku sa sastanka upala u zasjedu na kontrolnom punktu Varda pokraj Kruševa. Pripadnici Kažnjeničke bojne HVO-a zasuli su ih s više od 2.000 metaka. I Kraljeviću je smrtonosni udarac zadao oružani aparat na kontrolnoj točki. Likvidacije ove dvojice vođa rezultirale su obezglavljivanjem oporbe i konačnim raspuštanjem HOS-a.
Danas, svakog 21. rujna, u Zagrebu i Ljubuškom održavaju se komemoracije. Veterani, obitelj i pristaše prisjećaju se heroja pravaškog pokreta čija smrt ostaje jedna od najmračnijih točaka suvremene hrvatske povijesti – trajni spomenik političkom bezumlju i neizliječenim ranama pravosuđa koje je skrivalo lica pravih naručitelja.
