Nenad Krstić napustio je JNA 1991. kako bi branio Osijek. Otkrijte zašto je mladi Nenad Krstić prešao na stranu pravde i žrtvovao vlastiti život.
Devetnaestogodišnji ročnik Jugoslavenske narodne armije, Srbin Nenad Krstić, šokiran zločinima paravojnih formacija, u rujnu 1991. godine na bojišnici kod Osijeka donio je beskompromisnu odluku: zajedno s mješovitom posadom oklopnog transportera prebjegao je na hrvatsku stranu kako bi se priključio Hrvatskoj vojsci, a svoj je mladi život, vođen dubokim osjećajem za pravdu, tragično položio samo četiri dana kasnije braneći mjesto Antunovac.
Ova nevjerojatna priča iz Domovinskog rata nadilazi suhoparne statistike i nacionalne podjele, svjedočeći o snazi individualnog morala u trenucima kada se cijeli jedan sustav urušava u krvlju i kaosu. Sudbina Nenada Krstića predstavlja jedan od najintrigantnijih, ali i najtragičnijih primjera ljudskosti koja je zasjala u najmračnijim danima agresije na Republiku Hrvatsku.
Sjećanje ne blijedi ni nakon 35. godina
Danas su u Antunovcu na mjesnom groblju, na mjestu posljednjeg počivališta, njegovi zapovjednici i suborci odali počast Nenadu Krstiću, prisjetivši se onih sretnih dana kada je prešao na Hrvatsku stranu i priključio se obrani Antunovca.
U razgovoru sa Zvonkom Milasom, suborcem koji je toga kobnog dana bio ranjen a Nenad poginuo, čuli smo:” Nenad je tjedan dana prije otišao iz Tenje. Dakle, on je prešao iz JNA u Hrvatsku vojsku, predao je transporter i pet svojih prijatelja – četiri Hrvata i jednog Kosovara. Tih tjedan dana smo se viđali, sretali i razgovarali. Mještani Antunovca i Ernestinova prihvatili su ga kao svog sina.
Na današnji dan krenuli smo u akciju. Naime, trebali smo eliminirati jedno četničko uporište na mostu između Ernestinova i Petrove Slatine. Koristili smo tada borbeno vozilo pješaštva, transporter koji je vozio Noto ( Pongrec) , a Kišurek je bio na vezi. Nenad je bio na PKT-u [strojnici], a ja sam išao ispred transportera kao zapovjednik satnije koja je to izvodila. Prvo sam morao maknuti naše mine ispred naših prednjih položaja, a imali su i oni mine ispred svojih. Uspio sam to eliminirati i izbjegavali smo, naravno, tu pješačku paljbu.
Došli smo do mosta, četnici su se razbježali. Mi smo svoju zadaću izvršili. Druga strana sa zapada, odnosno Đakovčani, trebali su izvršiti drugi prodor i drugi udar. Međutim, tada je sve zastalo. Ta naša druga strana nije potpuno izvršila svoju zadaću i onda su nas četnici počeli tražiti minobacačima. Prva, druga, treća mina padala je blizu nas. Ja sam se sklonio iza jedne kućice vodne zajednice i rekao Nenadu: “Ajde, molim te, sakrij se, traže nas minobacačima.” Njegov je PKT zaštekao pa je uzeo “garonju” i krenuo s njom prema meni. Nosio je pušku i imao je pancirku. U tom trenutku, između njega i mene pala je minobacačka granata.
Pao sam u nesvijest na nekoliko minuta, trenutak, ne znam točno koliko. Kad sam došao k sebi, Nenad je, nažalost, ležao meni na koljenima. Uhvatio sam ga za ruku, opipao puls – srce je još radilo. Ja sam, naravno, bio pod stresom i ranjen. Zvao sam Notu, koji je dotrčao iz transportera. Uzeo sam Nenada u ruke, unio ga unutra i vikao: “Idemo brže s malim, spasimo ga!”
Krenuli smo transporterom prema Ernestinovu, ali on je, nažalost, pred selom preminuo, izdahnuo je. Nakon toga ja sam bio zbrinut u bolnici, a potom sam se vratio nazad na položaje. Akcija, nažalost, nije uspjela onako kako smo je planirali. Izgubljen je jedan prekrasan mladi život. Tim više što je to bio pripadnik srpskog naroda koji je prepoznao agresiju i bestijalnost. U tih sedam dana koliko smo se družili, doista je rekao da je to za što se mi borimo pravedan rat. Rekao je: “Oni tamo su zvijeri, oni tamo su zločinci, ja tamo ne pripadam, pripadam vama.”
Sahranjen je u Antunovcu pod svim počastima kao čestiti hrvatski vojnik i branitelj. Tada još nismo imali kome predati hrvatski stijeg jer njegova rodbina nije bila tu, pa smo ga sahranili s hrvatskim stijegom. Počasna paljba bila je sa pravim streljivom. Sve se to odvijalo pod avionskom opasnošću i opasnošću od granatiranja, međutim, doista smo ga dostojno ispratili nas nekoliko. Obično svake godine dođemo da ga se sjetimo, zapalimo svijeću, pomolimo se dragom Bogu i idemo dalje.“
Kaos na bojištu i moralni slom vojne mašinerije
Vojni vrh Jugoslavenske narodne armije (JNA), u jesen 1991. godine već u potpunosti instrumentaliziran od strane velikosrpske politike sa središtem u Beogradu, pokrenuo je opsežne vojne operacije. Krajnji strateški cilj bio je jasan: okupacija hrvatskih teritorija i uspostava zapadnih granica na mitskoj liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Prema analizama tadašnjih vojno-obavještajnih službi, JNA je planirala brzu, oštru i odlučnu kampanju kojom bi se slomio hrvatski otpor. No, stvarna situacija na terenu pokazala se potpuno drugačijom.
Kada je Vlada Republike Hrvatske sredinom rujna te godine pokrenula opću ofenzivu na vojarne JNA (poznatu kao “Bitka za vojarne”), Vrhovni štab agresorske vojske aktivirao je drugu fazu mobilizacije. Tu su naišli na nepremostiv problem: mobilizacija u Srbiji doživjela je potpuni fijasko. Zabilježen je masovni odaziv na dezerterstvo, rezervisti su odbijali pozive, skrivali se ili bježali u inozemstvo. Takav razvoj događaja paralizirao je šire operativne zahvate JNA, natjeravši vojno vodstvo da se u znatno većoj mjeri osloni na naoružane lokalne pobunjenike te zloglasne dobrovoljačke paravojne formacije iz Srbije.
Glavni protivnik slabo naoružanim, ali iznimno motiviranim hrvatskim obrambenim snagama u istočnoj Slavoniji bio je 12. novosadski korpus JNA, ojačan elitnim elementima 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije. Napadi na Osijek, koordinirani s krvavom opsadom Vukovara, svakodnevno su razarali grad. Artiljerija 12. mehanizirane i brojnih motoriziranih brigada nemilosrdno je tukla iz ukopanih uporišta u Tenji, Staroj Tenji i Markušici. Upravo u taj bezdušni ratni stroj bio je ubačen mladi Nenad Krstić.
Svjedočanstvo zla kao okidač za konačnu odluku
U to vrijeme, oslanjanje JNA na paravojne formacije postalo je pravilo, a ne iznimka. Najpoznatija među njima bila je Srpska dobrovoljačka garda (SDG) pod zapovjedništvom Željka Ražnatovića zvanog Arkan. Taj kriminalac iz beogradskog podzemlja, s dubokim vezama u jugoslavenskoj Službi državne bezbednosti, oformio je bazu u okupiranom Erdutu. Njegove su postrojbe sijale smrt istočnom Slavonijom, provodeći etničko čišćenje, likvidacije civila i neviđenu pljačku.
No, ono što je presudno za razumijevanje Krstićeva moralnog prijeloma jest odnos tih paravojnih formacija prema samoj regularnoj vojsci. Prema internim izvještajima Kontraobavještajne službe (KOS), Arkanovi su ljudi provodili stravičan teror čak i nad pripadnicima redovne JNA. Ubijali su zarobljenike te brutalno premlaćivali i maltretirali oficire JNA, preuzimajući kontrolu nad terenom koji bi vojska prethodno razorila.
Hrvatskim braniteljima kojima se Krstić kasnije povjerio, jasno je ispričao kako je upravo to svjedočenje zločinima Arkanovih formacija te nasilju nad samim vojnicima i oficirima JNA bilo kap koja je prelila čašu. Spoznaja da regularna vojska, u kojoj on služi vojni rok, blisko surađuje s kriminalnim odredima smrti i prešutno tolerira njihovo divljaštvo, izazvala je neizrecivo gnušanje kod ovog mladića.
Tko je bio Nenad Krstić, mladić kojeg su zvali “Paprikar”?
Da bismo razumjeli njegov čin, moramo zaviriti u njegovu prošlost. Nenad Krstić rođen je 7. rujna 1972. godine u Beogradu. Njegovi su roditelji boravili u Francuskoj kao radnici na privremenom radu. Iako rođen u srcu zapadne Europe, Krstić nikada nije osjetio blagodati takvog okruženja. Zbog teških životnih okolnosti, roditelji su ga nedugo nakon rođenja ostavili u Jugoslaviju, povjerivši ga na trajnu skrb baki i djedu u selu Zalužje, ruralnom i siromašnom području općine Leskovac na jugu Srbije.
Odrastanje uz baku i djeda snažno je oblikovalo njegov karakter. Suborci su ga kasnije opisivali kao mladića nižeg rasta, sitnije građe, tamnije puti i crne kose. Bio je izrazito vezan uz obitelj koja ga je othranila, ali je nosio težak teret odvojenosti od bioloških roditelja. Njegov specifičan južnosrbijanski dijalekt odmah ga je izdvajao, pa je među vojnicima dobio simpatičan nadimak “Paprikar”, referirajući se na poznatu poljoprivrednu tradiciju leskovačkog kraja. Rano osamostaljenje i iskustvo napuštenosti izgradili su u njemu snažnu moralnu osjetljivost i introspektivnost, vrline koje su ga drastično izdvajale od prosječnih ročnika zaslijepljenih propagandom.
Rat ga je zatekao s tek navršenih 19 godina, na obaveznom odsluženju vojnog roka u osječkoj Bijeloj vojarni. Njegov susret s užasima započeo je rano. Već od svibnja 1991. godine njegova je oklopno-mehanizirana jedinica neprestano bila na terenu – od farme Lovas, preko vukovarskog bazena, sve do sela Palača, glavne baze za napade na Osijek.
Dan kada je oklopnjak promijenio stranu
Povijesni splet okolnosti odigrao se u utorak, 17. rujna 1991. godine. Oklopno-mehanizirana jedinica vraćala se s borbenog zadatka iz Tenje, gdje je pružala potporu srpskim pobunjenicima u napadu na Osijek.
Formirana je mehanizirana kolona. U jednom od transportera, dvojica hrvatskih ročnika, vozač Jozo Šarac i Mile Perković, skovali su riskantan plan o dezerterstvu. Olakotna okolnost bila je iznenadna bolest zapovjednika formacije, oficira Saše Milovanovića, čime je oklopnjak ostao bez strogog nadzora.
Posadu je činilo šest mladića, savršen presjek umiruće države: Nenad Krstić (Srbin), Jozo Šarac ( Hrvat), Mile Perković ( Hrvat), Oliver Baričević ( Hrvat), Dražen Mataković (Hrvat), Šaban Betići ( Albanac).
Toga je dana oklopno-mehanizirana jedinica iz baze u Palači upućena na intervenciju u kao ispomoć srpskim pobunjenicima u Tenji, odakle se neprekidno topništvom i pješadijom ugrožavalo sam grad Osijek.
Prilikom povratka s tog borbenog zadatka, formirana je mehanizirana kolona. Prema internom planiranju dvojice hrvatskih ročnika, Joze Šarca i Mileta Perkovića, upravo je povratak procijenjen kao najpogodniji trenutak za dezerterstvo. Šarac, u ulozi vozača oklopnog transportera-gusjeničara, imao je ključnu tehničku ulogu. Olakotna okolnost bila je ta što se zapovjednik njihove formacije, oficir Saša Milovanović iz Niša, iznenada razbolio, čime je kolona ostala bez direktnog i oštrog nadzora.
Prema kasnijem iskazu Mileta Perkovića, Šarac je namjerno usporio vozilo kako bi zaostao i stvorio razmak u odnosu na ostatak tenkovske kolone. S obzirom na to da je posada bila mješovita, Hrvati su znali da moraju uključiti Krstića u planiranje u posljednjem trenutku. Imali su jasan dogovor: upitat će “Paprikara” želi li ići s njima na hrvatsku stranu. Ukoliko odbije, planirali su ga silom izbaciti iz oklopnjaka i ostaviti na cesti bez nanošenja ozljeda, ne želeći riskirati borbu unutar skučenog prostora vozila. Međutim, Krstićeva reakcija bila je trenutna i beskompromisna; bez oklijevanja je odgovorio potvrdno i pridružio se planu.
Transporter je u punoj brzini skrenuo s tenjske ceste na poljski put (atar) prema hrvatskim položajima između Tenje i mjesta Antunovac. Kako bi spriječili incident prijateljske vatre, budući da su hrvatski branitelji u Antunovcu s pravom mogli očekivati da oklopnjak JNA dolazi u direktan napad, posada je zaustavila vozilo oko 500 metara ispred sela. Izvukli su se iz transportera ponijevši isključivo osobno pješačko naoružanje. Hrvat Mile Perković skinuo je vojnu uniformu, ostao u bijeloj potkošulji, podigao je na pušku i počeo mahati njome kao improviziranom bijelom zastavom čim su uočili obrambene položaje hrvatskih gardista. Oprezan, ali iznimno hrabar čin omogućio im je mirnu predaju antunovačkim braniteljima.
Izbor koji je šokirao sve: “Ostajem braniti Hrvatsku”
Prebačeni su u Zapovjedništvo obrane Osijeka gdje su prošli sigurnosne provjere. Sutradan, sukladno tadašnjim protokolima Hrvatske vojske (tadašnjeg ZNG-a), ponuđeno im je pravo izbora: slobodan povratak domovima, ostanak u gradu na sigurnom ili dobrovoljno priključivanje hrvatskim obrambenim snagama.
Četvorica Hrvata i Albanac Betići zatražili su dozvolu za povratak svojim obiteljima, od kojih su dugo bili odsječeni, što im je bez problema omogućeno.
A onda je na red došao Nenad. Njegova odluka šokirala je i bivše suborce i hrvatsko zapovjedništvo. Iako je bio Srbin, s obitelji duboko u Srbiji, glatko je odbio siguran odlazak kući. Svjesno i odlučno potpisao je pristupnicu Zboru narodne garde. Njegova motivacija, kako je pojasnio novim suborcima, bila je kristalno jasna: odbio je sudjelovati u agresiji koju je smatrao moralno promašenom i kriminalnom. Stao je na stranu napadnutih.
Sutradan im je, u skladu sa standardnom procedurom za prebjege, ponuđena mogućnost izbora svoje daljnje sudbine. Nisu tretirani kao ratni zarobljenici u klasičnom smislu. Ponuđeno im je nekoliko opcija: slobodan povratak domovima, ostanak na sigurnom u gradu, ili dobrovoljno priključivanje hrvatskim obrambenim postrojbama. Četvorica vojnika hrvatske nacionalnosti, zajedno s Albancem Betićijem, izabrala su logičnu opciju u tom trenutku: zatražili su dozvolu za povratak svojim obiteljima, od kojih su dugo bili odsječeni, što im je i omogućeno.
S druge strane, odluka devetnaestogodišnjeg Nenada Krstića, koji je napunio 19. godina prije četrnaest dana, šokirala je i suborce i zapovjedništvo. Iako je po nacionalnosti bio Srbin čija je obitelj živjela u zaleđu Leskovca, glatko je odbio odlazak kući. Svjesno je izabrao potpisati pristupnicu Zboru narodne garde i preuzeti borbene dužnosti u obrani Antunovca. Njegova motivacija, kako je kasnije objašnjavao suborcima, proizašla je iz dubokog osjećaja za pravdu; odbio je sudjelovati u agresiji na Hrvatsku koju je doživio kao apsolutno moralno promašenu i kriminalnu.
Život i smrt u Antunovačkoj satniji
Krstić je raspoređen u lokalnu postrojbu pod zapovjedništvom satnika Zvonka Pongraca. Branitelji su brzo prepoznali njegovu vojnu obučenost i integrirali ga u svoje redove.
U samo nekoliko dana, “Paprikar” je stvorio duboku emotivnu vezu s Antunovčanima. Postao je jedan od najomiljenijih vojnika. Suborci Stjepan Šerić i Zvonko Milas prisjećali su se kako su se šalili s njim da će ga, kad rat završi, oženiti lijepom Slavonkom te da će zauvijek ostati živjeti u ravnici. Povjerenje je bilo apsolutno – noćima uoči pogibije, Nenad je spavao na podu u kućama svojih suboraca, dijeleći s njima posljednje komade kruha.
Herojski pad kod pumparnice
Obrana Osijeka na tom južnom potezu trpjela je nesnosne udare. U subotu, 21. rujna 1991., hrvatsko Zapovjedništvo naređuje taktički protunapad kako bi se pomakla prva crta obrane. Cilj je bio ovladati nasipom uz rijeku Vuku i približiti se četničkom uporištu u Šodolovcima.
Krstić je preuzeo najopasniju ulogu – rukovanje teškom protuavionskom strojnicom s transportera. Borbe su bile surove, uz teške topničke udare i blisku pješačku vatru. Napredujući prema objektu crpne stanice (pumparnice) kod Ernestinova, naišli su na snažan otpor.
U tom kaosu, Krstić donosi herojsku odluku. Napušta sigurnost oklopa transportera i izlazi na brisani prostor s teškom strojnicom. Namjera mu je bila razvaliti vrata pumparnice kako bi osigurao bolji zaklon za svoju posadu i pješaštvo koje je napredovalo.
U tom trenutku, srpske snage precizno navode minobacačku vatru. Jedna od granata pada u neposrednoj blizini. Detonacija baca njegovog suborca Zvonka Milasa na tlo. Kada se dim razišao, Milas je ugledao stravičan prizor. Krstić je nepomično ležao. Geler minobacačke granate – ispaljene s položaja vojske koju je samo četiri dana ranije napustio – pogodio ga je smrtonosno u potiljak. Izdahnuo je na rukama svog hrvatskog suborca. Imao je samo 19 godina i bio je prva žrtva Antunovačke satnije.
Rat za kosti, istinu i sjećanje
Priča o Nenadu Krstiću tu ne završava; ona se seli na bojno polje sjećanja i povijesne istine. Dva dana nakon smrti, Antunovčani su ga sahranili uz najviše vojne počasti, obučenog u hrvatsku vojnu uniformu.
Kada je Antunovac okupiran krajem godine, grob je ostao na neprijateljskom teritoriju. Godine 1994., majka Nenada Krstića uspjela je doći iz Srbije na ekshumaciju. No, kada je otvoren sanduk i kada je vidjela hrvatske vojne oznake na tijelu svog sina, u šoku i nevjerici, a vjerojatno i iz golemog straha od posljedica po povratku u Srbiju, izgovorila je: “Ovo nije moj sin.” Tijelo je ostavljeno u Antunovcu.
Razotkrivanje revizionističkih laži
Srbijanski državni arhivski pogon i razne institucije godinama su sustavno pokušavale negirati i iskriviti Krstićevu žrtvu. Dokumentaciono-informacioni centar “Veritas”, pod vodstvom Save Štrbca, zaveo je Krstića isključivo kao “srpskog vojnika” koji je navodno stradao tjednima kasnije, potpuno ignorirajući njegov prebjeg.
Štrbac je u beogradskim medijima godinama plasirao teze koje logika i dokumenti lako demantiraju. Pitao se tko bi složio mješovitu posadu u rujnu 1991., ignorirajući činjenicu da je JNA tada još uvijek očajnički simulirala višenacionalni karakter. Tvrdio je da je Krstić prebjegao pod prinudom, prešućujući da je mladić pred hrvatskim zapovjedništvom slobodno odbio ponuđeni povratak kući. I konačno, morbidno je sugerirao da su ga Hrvati likvidirali s leđa, iako rane od rasprskavajućeg minobacačkog gelera nikako ne odgovaraju putanji egzekucijskog hica, čemu svjedoče i preživjeli svjedoci poput Zvonka Milasa.
Istina je za revizioniste bolna: JNA je gubila legitimitet u očima vlastitih vojnika zbog suradnje s kriminalcima, a hrvatska obrana bila je dovoljno inkluzivna da obgrli i naoruža Srbina koji je želio braniti pravdu.
Pravda, strah i trajno sjećanje u kamenu
Obitelj Nenada Krstića imala je potpuno pravo na obiteljsku invalidninu, stambeno zbrinjavanje i druge počasti. Suborci iz Osijeka kontaktirali su njegovog oca Zorana u Srbiji, nudeći pomoć u rješavanju papirologije.
Odgovor oca bio je slomljen strahom: “Još će i mene ubiti, nemojte me više zvati.” Zbog straha od odmazde srbijanskog režima i lokalnih nacionalista, obitelj nikada nije konzumirala prava, a otac je nedugo zatim preminuo.
No, branitelji nisu zaboravili. Kako bi se trajno oduprli zaboravu, braniteljske udruge s područja Osijeka inicirale su povijesni projekt. U siječnju 2024. godine, svečano je otvoren novi, masivni betonski most preko rijeke Vuke, dug 185 metara, koji spaja Ernestinovo i Petrovu Slatinu. Investicija vrijedna više od 811 tisuća eura zamijenila je opasni, dotrajali prijelaz.
Odlukom nadležnih institucija, ovaj infrastrukturni gigant ponosno nosi ime “Most Nenada Krstića”.
Simbolika ovog čina iznimno je snažna. Most, koji fizički spaja dvije obale, danas vječno svjedoči o moralnom prelasku jednog hrabrog mladića iz vojske mraka u vojsku svjetla i pravde. Istovremeno, taj komad betona i čelika stoji kao trajni spomenik hrvatskoj humanosti, dokazujući da prava domovina heroja nije ona u kojoj su se slučajno rodili, već ona za čiju su slobodu bili spremni položiti svoj život.
