Na pulskom kupalištu Vergarola, 18. kolovoza 1946. godine, dogodila se stravična eksplozija 28 zaostalih protubrodskih mina u kojoj je poginulo više od 100 ljudi, mahom djece i civila. Dok su se na razorenoj plaži odvijala sportska natjecanja talijanskog kluba “Pietas Julia”, prešutni geopolitički interesi Zapada i Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata brzo su gurnuli istragu ovog ključnog događaja poslijeratne Istre pod tepih.
Kraj Drugog svjetskog rata na području Julijske krajine (Venezia Giulia), Istre i Dalmacije nije označio kraj oružanih i političkih sukoba, već je predstavljao uvod u jedno od najsloženijih diplomatskih i društvenih previranja ranog Hladnog rata. Nakon kapitulacije fašističke Italije u rujnu 1943. godine i kasnijeg povlačenja njemačkih okupacijskih snaga, prostor Istre postao je poprištem borbe za teritorijalnu dominaciju i nacionalno razgraničenje. U svibnju 1945. godine, jugoslavenske partizanske snage ušle su u Trst, Goricu i Pulu, uspostavivši vlast koja je trajala četrdesetak dana – razdoblje koje je u talijanskoj memoriji ostalo upamćeno po represiji, izvansudskim likvidacijama i bacanju političkih neistomišljenika u krške jame (fenomen fojbi).
Kako bi se spriječila daljnja eskalacija sukoba između zapadnih saveznika i komunističke Jugoslavije, 9. lipnja 1945. godine potpisan je Beogradski sporazum. Njime je sporno područje podijeljeno na dvije zone razdvojene takozvanom Morganovom linijom (Linea Morgan). Zona A, koja je uključivala Trst, Goricu i Pulu, stavljena je pod upravu angloameričke Savezničke vojne uprave (Allied Military Government – AMG), dok je Zona B stavljena pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). U tom je geopolitičkom rasporedu grad Pula, kao najveći urbani centar u Istri s izrazitom talijanskom većinom, postao izolirana enklava okružena teritorijem pod jugoslavenskom vojnom i političkom kontrolom.
Ova administrativna podjela stvorila je u Puli specifičnu atmosferu “uvjetne slobode” (libertà vigilata). Za razliku od ostatka istarskog poluotoka, gdje je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) uspostavila jednopartijski sustav i gušila svaku opoziciju, građani Pule pod britanskom su zaštitom uživali određenu razinu slobode izražavanja, političkog organiziranja i tiska. Međutim, ta je sloboda rezultirala dubokom polarizacijom i svakodnevnim napetostima, jer su građani živjeli u stanju neprekidne neizvjesnosti iščekujući odluke Mirovne konferencije u Parizu o konačnom razgraničenju.
Grad je bio oštro podijeljen na dva nepomirljiva bloka. S jedne strane nalazio se Odbor nacionalnog oslobođenja (Comitato di Liberazione Nazionale – CLN), koji je okupljao protalijanski orijentirano stanovništvo (filoitaliani), nadajući se da će Pula ostati u sastavu Italije. Njihovo glavno glasilo bio je dnevnik L’Arena di Pola, pod uredništvom Guida Miglie, koji je redovito upozoravao na opasnosti od “slavenske brutalnosti” i totalitarizma. S druge strane, projugoslavensku i prokomunističku struju predvodila je Slavensko-talijanska antifašistička unija (Unione Antifascista Italo-Slava – UAIS), koja je promicala pripojenje Jugoslaviji pod parolom klasne borbe i “bratstva Hrvata i Talijana”. Njihovi su stavovi artikulirani kroz dnevnik Il Nostro Giornale, pod uredništvom Domenica Cernecce.
Život u Puli bio je iznimno težak; stanovništvo se suočavalo s racioniranjem hrane, nedostatkom osnovnih potrepština i strogim vojnim kontrolama na granici sa Zonom B, što je stvaralo psihološki pritisak usporediv s ratnim stanjem. U takvom naelektriziranom okruženju, u kojem je svaka javna manifestacija tumačena kao politički čin, dogodit će se najteža teroristička tragedija u povijesti poslijeratne Italije i Istre – eksplozija na Vergaroli.
Ljetna proslava kao politička manifestacija
Kupalište Vergarola (tal. Vergarolla) smješteno je u južnom dijelu pulskog zaljeva, između poluotoka Muzil i tvornice cementa. Za vrijeme talijanske uprave, to je bilo elitno ljetno okupljalište građana, poznato po gustoj borovoj šumi i čistom moru. U nedjelju, 18. kolovoza 1946. godine, na Vergaroli se održavala velika svečanost povodom 60. obljetnice osnutka talijanskog veslačkog i nautičkog kluba “Pietas Julia”.
U sklopu proslave organizirano je natjecanje u plivanju, skokovi u vodu i tradicionalna regata za “Kup Scarioni” (Coppa Scarioni). Ovaj sportski događaj imao je snažnu društvenu i političku težinu. Klub “Pietas Julia” bio je bastion talijanskog identiteta u gradu, a masovno okupljanje građana (iako su se slične manifestacije održavale diljem Italije) predstavljalo je miran, ali jasan izraz pripadnosti talijanskoj kulturi u danima kada su iz Pariza stizale sve lošije diplomatske vijesti o sudbini grada. Plaža je tog vrućeg nedjeljnog poslijepodneva bila prepuna kupača, među kojima su bile brojne obitelji s djecom, mladi sportaši i građani željni kratkog predaha od teške poslijeratne svakodnevice.
U plićaku i na obali kupališta nalazio se opasan ratni relikt: 28 golemih protubrodskih podmorskih mina, koje je tijekom rata postavila talijanska ratna mornarica, a nakon rata iz mora izvadila saveznička mornarica. Te su mine sadržavale ukupno oko 9 tona eksploziva (od čega približno 6 tona čistog trotila). Stručnjaci talijanske ratne mornarice (artiljeri pod zapovjedništvom kapetana Raiole) ranije su pregledali i dezaktivirali mine, uklonivši im detonatore. Prema stručnim procjenama i brojnim kasnijim inspekcijama, te su mine bile potpuno inertne i sigurne; smatralo se da ne mogu eksplodirati bez vanjskog i namjernog uvođenja novog detonatora. Upravo zbog tog uvjerenja u njihovu sigurnost, područje s minama nije bilo ni ograđeno ni pod vojnom stražom britanskih trupa.
Eksplozija i stravične posljedice
Oko 14:10 ili 14:15 sati, dogodilo se nezamislivo. Dok su se odvijala natjecanja, 28 podmorskih mina odletjelo je u zrak u stravičnoj, simultanoj detonaciji. Zvuk eksplozije potresao je cijeli grad, a iznad zaljeva uzdigao se golemi stup gustog dima, koji su neki svjedoci kasnije u šoku uspoređivali s atomskom gljivom, vidljiv kilometrima daleko.
Posljedice su bile apokaliptične. Eksplozija 6 tona trotila u neposrednoj blizini stotina civila izazvala je masakr neviđenih razmjera. Prema svjedočanstvima očevidaca, poput Antona Mikelića i Benedetta Buicha, prizori na Vergaroli nadilazili su i najgore ratne strahote. Osobe koje su se nalazile u neposrednoj blizini mina bile su doslovno pulverizirane – isparene silinom detonacije, što će kasnije stvoriti trajne prijepore o stvarnom broju žrtava.
Komadi ljudskih tijela, udovi i neprepoznatljivi ostaci razneseni su posvuda; visjeli su po granama okolnih borova ili su razbacani po urušenim zgradama kluba “Pietas Julia”. Onima koji su u trenutku eksplozije plivali u moru, udarni val i šrapneli odrubili su glave, a obezglavljena tijela nastavila su plutati po površini vode. Plavetnilo mora u uvali brzo je zamijenjeno jarkim crvenilom krvi. Ubrzo su se iznad zaljeva počela skupljati jata galebova, privučena raznesenim ljudskim ostacima, stvarajući dodatno nadrealnu i zastrašujuću sliku.
Spasilačke operacije bile su kaotične i otežane. Britanski vojnici, vatrogasci i preživjeli građani pokušavali su probiti zaključana željezna vrata kupališta kako bi izvukli ranjene, dok su ih transportirali u velikim vojnim kamionima prema gradskoj bolnici “Santorio Santorio”. Mrtvačnica se ubrzo prepunila, pa su tijela poginulih u nizovima polagana ispod stabala u krugu bolnice.
Herojstvo dr. Geppina Michelettija
U središtu ove goleme patnje istaknula se jedna od najtragičnijih, ali i najhumanijih priča talijanske poslijeratne povijesti – priča o pulskom kirurgu, dr. Geppinu Michelettiju. Tijekom tog nedjeljnog poslijepodneva, dr. Micheletti se nalazio na dužnosti u bolnici “Santorio Santorio” (danas zgrada Opće bolnice Pula), kada su počeli pristizati deseci unakaženih ranjenika s Vergarole.
Tijekom operiranja, dr. Michelettiju priopćena je strašna vijest: u eksploziji na Vergaroli izgubio je gotovo cijelu obitelj. Njegova dva sina, devetogodišnji Carlo i šestogodišnji Renzo, nalazili su se na plaži sa svojim stricem Albertom (liječnikovim bratom) i strinom Caterinom. Svi su poginuli. Tijelo starijeg sina Carla pronađeno je strahovito unakaženo, dok tijela malog Renza, brata Alberta i šogorice Caterine nikada nisu pronađena – silina eksplozije potpuno ih je izbrisala. Od malenog Renza pronađena je samo jedna dječja cipelica s čarapom.
Unatoč saznanju o gubitku vlastite djece, dr. Micheletti pokazao je nadljudsku snagu i etiku. Nije napustio operacijsku salu, niti je dopustio da ga tuga paralizira. Nastavio je neprekidno operirati teško ranjene sugrađane više od 24 (prema nekim izvorima i 26 do 48) sati bez odmora. Tek je kasno navečer uzeo kratku pauzu kako bi se osobno uputio na razorenu plažu Vergarola i baterijskom lampom pretraživao krhotine u očajničkoj, ali uzaludnoj potrazi za ostacima svog mlađeg sina.
Cipelicu malog Renza, dr. Micheletti je sačuvao kao relikviju. Nakon što je i sam, zbog neprijateljske klime i egzodusa, morao napustiti Pulu u proljeće 1947. godine i preseliti se u Narni u Umbriji, dječju cipelicu stalno je nosio u džepu svoje bolničke kute tijekom operacija, često ponavljajući: “Così possiamo camminare insieme” (Tako možemo hodati zajedno). Zbog njegovog herojskog čina i bezuvjetne predanosti liječničkom pozivu u najtežim trenucima, Republika Italija posmrtno mu je dodijelila Zlatnu medalju za zasluge u javnom zdravstvu. U Puli, Vijeće autohtone talijanske nacionalne manjine zatražilo je da se pulska bolnica preimenuje njemu u čast.
Znanstveni rad hrvatske povjesničarke Tee Čonč, temeljen na analizi ukopnih knjiga i dnevnog tiska, potvrdio je da su ukopane 64 identificirane osobe te brojni neprepoznatljivi ostaci. Zastrašujući podatak ostaje činjenica da su gotovo trećina, odnosno 33% žrtava, bila djeca ili osobe mlađe od 21 godine. Samo na Mornaričkom groblju sahranjeno je 25 neprepoznatih i 7 prepoznatih žrtava, dok je na civilnom groblju Monte Ghiro sahranjeno 29 prepoznatih žrtava.
Gradske vlasti proglasile su 20. kolovoza 1946. danom žalosti. Pogreb je predstavljao manifestaciju kolektivne traume. Većina građana sudjelovala je u povorci, a masovna prisutnost angloameričkih vojnih vozila koja su prevozila stotine lijesova (uključujući one zajedničke s neidentificiranim ostacima) naglasila je nemoć uprave. U bolničkoj kapelici misu je služio porečko-pulski biskup mons. Raffaele Radossi. Njegova je propovijed bila iznimno oštra: jasno je okrivio civilne i vojne vlasti Zone A za stravičan nemar. “Kako je moguće,” pitao je biskup, “da vojna uprava, koja ima svetu dužnost pregledati svaki pedalj terena, nije mogla postaviti ni običnu tablu s upozorenjem na opasnost?”.
Istrage, odgovornost i otkriće dokumenta “Sabotage in Pola”
Pitanje uzroka eksplozije i danas izaziva duboke kontroverze. Isprva su postojale tri hipoteze: (1) slučajna detonacija uzrokovana visokom ljetnom temperaturom, (2) dječja igra zaostalim materijalom i (3) namjerna sabotaža. Međutim, tehnički stručnjaci brzo su odbacili prve dvije teorije. Tehničari i inženjerci, kako talijanski tako i britanski, opetovano su potvrdili da je 28 podmorskih mina bilo bez detonatora i osigurača, te da su kao takve bile potpuno bezopasne i inertne na vremenske uvjete.
Britanski je zapovjednik 24. pješačke brigade, brigadir M. D. Erskine, nakon službene istrage izdao konačno vojno izvješće u kojem je kategorički izjavio da streljivo nije moglo eksplodirati samo od sebe. Zaključak je glasio: “Gli ordigni sono stati deliberatamente fatti esplodere da persona o persone sconosciute” (Eksplozivne naprave su namjerno detonirane od strane nepoznate osobe ili osoba). U britanskim izvješćima navode se izjave svjedoka (uključujući ranjene britanske vojnike) koji su netom prije velike eksplozije čuli manji, oštri prasak, te vidjeli plavičasti dim kako putuje obalom prema minama, što direktno ukazuje na korištenje sporogorućeg štapina ili vanjskog inicijalnog punjenja.
Unatoč ovim nedvosmislenim zaključcima vojne istrage o namjernoj sabotaži, britanska (angloamerička) vojna uprava nikada nije pokrenula službeni kazneni progon, niti je imenovala osumnjičenike. Talijanske sigurnosne snage (Karabinjeri) bile su isključene iz istrage onog trenutka kada su se pojavile sumnje da bi u sabotažu mogle biti upletene jugoslavenske tajne službe. Historiografska analiza ovog zataškavanja upućuje na geopolitički pragmatizam Londona i Washingtona: usred osjetljivih pregovora o Mirovnom ugovoru u Parizu, zapadni saveznici željeli su pod svaku cijenu izbjeći izravni sukob s Titovom Jugoslavijom, koja je u tom trenutku još uvijek bila saveznik sa snažnom vojnom silom na terenu. Pravda za žrtve Vergarole žrtvovana je na oltaru Realpolitike.
Uloga OZNA-e i otkriće iz Kew Gardensa
Za stanovnike Pule, koji su već mjesecima svjedočili otmicama, propagandnom pritisku i psihološkom ratu s onu stranu Morganove linije, dileme nije bilo – sabotažu je izvela jugoslavenska tajna policija OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda). Prema logici građana, čin masovnog terora na elitnom kupalištu prepunom talijanskog stanovništva imao je jasan cilj: slomiti otpor, unijeti paniku i dokazati da angloamerička uprava ne može zaštititi građane, čime bi se ubrzao njihov odlazak. Kasnija izjava Milovana Đilasa, koji je u intervjuu 1991. godine priznao da je jugoslavenski vrh u to doba, zajedno s Edvardom Kardeljem, dobio zadatak da u Istri organizira propagandu i vrši pritisak “svih vrsta” kako bi se Talijane navelo na odlazak, dodatno je osnažila ovu tezu u talijanskoj historiografiji.
Ključni dokumentarni iskorak dogodio se tek 2008. godine. Novinari tršćanskog lista Il Piccolo otkrili su u Nacionalnom arhivu u Londonu (Public Record Office of Kew Gardens) deklasificirani britanski vojni dokument. Dokument, izdan 19. prosinca 1946. pod oznakom “Tajno” i naslovljen “Sabotage in Pola”, sadrži izvješća talijanske kontraobavještajne službe dostavljena britanskim saveznicima.
Prema tom dokumentu, atentat na Vergaroli organizirala je OZNA, a kao izvršitelj, odnosno jedan od sabotera, imenovan je Riječanin Giuseppe Kovacich (ili Kovačić). Kovacich je opisan kao “kurir OZNA-e” i “specijalist za terorističke akcije”. Dokument detaljno navodi da je Kovacich do atentata tri puta tjedno putovao na relaciji Rijeka-Trst, da je njegova kontaktna točka u Trstu bila u Ulici Cicerone 2, te da nakon eksplozije na Vergaroli više nikada nije viđen na području Julijske krajine. Ovo otkriće iz Kew Gardensa (koje obilato citiraju i povjesničari poput Darka Dukovskog) pružilo je do sada najčvršći materijalni dokaz o jugoslavenskoj državnoj umiješanosti u eksploziju, podižući klasifikaciju ovog događaja na razinu državnog terorizma i etničkog čišćenja psihološkim pritiskom.
NAJNOVIJE OBJAVE
- U nekoliko sekundi nestale su cijele obitelji: Zaboravljeni krik pulske djece s Vergarole
Na pulskom kupalištu Vergarola, 18. kolovoza 1946. godine, dogodila se stravična eksplozija 28 zaostalih protubrodskih mina u kojoj je poginulo više od 100 ljudi, mahom… Pročitaj više: U nekoliko sekundi nestale su cijele obitelji: Zaboravljeni krik pulske djece s Vergarole - Županica Tramišak obišla gradilišta: Evo kada točno učenici u Ladimirevcima i Ivanovcima prelaze u jednu smjenu
Povijesna ulaganja u obrazovnu infrastrukturu donose velike promjene za učenike na području Valpovštine. Rekonstrukcija i dogradnja koju prolazi OŠ Ladimirevci, zajedno s PŠ Ivanovci, osigurat… Pročitaj više: Županica Tramišak obišla gradilišta: Evo kada točno učenici u Ladimirevcima i Ivanovcima prelaze u jednu smjenu - Kako je 1500 kamiona otrova postalo nevidljivo za institucije, a jedini krivci su ostali privatni poduzetnici?
Nezapamćeni ekocid u Lici razotkrio je potpuni slom državnog sustava kontrole. Kako je moguće da 1500 kamiona toksičnog otpada neopaženo prođe kroz Hrvatsku i završi… Pročitaj više: Kako je 1500 kamiona otrova postalo nevidljivo za institucije, a jedini krivci su ostali privatni poduzetnici? - Ekocid u Lici: Je li zdravlje građana doista sigurno i što donosi novi saborski zaključak?
Završena je izvanredna saborska sjednica na kojoj je glavna tema bila otpad u Gospiću, a vladajuća većina izglasala je novi zaključak o hitnoj sanaciji unatoč… Pročitaj više: Ekocid u Lici: Je li zdravlje građana doista sigurno i što donosi novi saborski zaključak? - 37.000 tona otrova u srcu Like: Sabor gori zbog ekocida, oporba grmi o “veleizdaji i otpadnoj mafiji”!
Danas, 20. kolovoza, u zgradi Hrvatskog sabora započela je dvodnevna izvanredna sjednica (koja će trajati do 21. kolovoza) kako bi zastupnici raspravili zašto je otpad… Pročitaj više: 37.000 tona otrova u srcu Like: Sabor gori zbog ekocida, oporba grmi o “veleizdaji i otpadnoj mafiji”! - Smijeh na tuđu tragediju: Zekanović i HDZ nasmijali se na spomen epidemije raka gušterače u Lici
Dok opasni otpad prijeti zdravlju građana Like, naši saborski zastupnici sjednicu Odbora pretvaraju u jeftini cirkus prepun djetinjastih uvreda, potpuno ignorirajući stvarne probleme ljudi s… Pročitaj više: Smijeh na tuđu tragediju: Zekanović i HDZ nasmijali se na spomen epidemije raka gušterače u Lici - “Zar to tebi treba?” Uspješna odvjetnica i novo lice HSP-a Morisa Mikić otkrila zašto ulazi u političku arenu
Poznata osječka odvjetnica Morisa Mikić, koja je svoj profesionalni put izgradila samostalno i bez stranačkih iskaznica, objavila je video u kojem odgovara na pitanje koje… Pročitaj više: “Zar to tebi treba?” Uspješna odvjetnica i novo lice HSP-a Morisa Mikić otkrila zašto ulazi u političku arenu - EKSKLUZIVNO IZ SABORA: Odbijeni zaključci o opasnom otpadu u Gospiću, Vlada tvrdi da nema ugroze, a građani Like upozoravaju na ekocid
Danas je u Hrvatskom saboru održana napeta zajednička sjednica Odbora za zaštitu okoliša i prirode te Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav, posvećena gorućem… Pročitaj više: EKSKLUZIVNO IZ SABORA: Odbijeni zaključci o opasnom otpadu u Gospiću, Vlada tvrdi da nema ugroze, a građani Like upozoravaju na ekocid - Buldožerima su pokušali sakriti žrtve: Dan kada je svijet saznao pravu istinu o Ovčari
Istina o Ovčari izašla je na vidjelo u kolovozu 1992. Saznajte kako je hrabro svjedočanstvo branitelja razotkrilo strašan zločin i etničko čišćenje. Svijet je mjesecima… Pročitaj više: Buldožerima su pokušali sakriti žrtve: Dan kada je svijet saznao pravu istinu o Ovčari - Bitka u kojoj se nije povlačio ni metar: Sjećanje na operaciju ‘Lijeskovca 92’ i cijenu posavske slobode
Saznajte kako je Akcija Lijeskovac 92 promijenila tijek rata. Obilježena je 34. obljetnica junačkog pothvata i sjećanja na žrtve posavskih branitelja. GREBNICE/BIH– U srijedu, 19.… Pročitaj više: Bitka u kojoj se nije povlačio ni metar: Sjećanje na operaciju ‘Lijeskovca 92’ i cijenu posavske slobode
