Portal Veterani - Sjećanje Na Katu Šoljić

Na današnji dan prisjećamo se Kate Šoljić, jedne od najpoznatijih i najpoštovanijih majki hrvatske povijesti, žene čije je ime trajno utkano u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda kao simbol neizmjerne žrtve, ljubavi prema obitelji i odanosti Domovini.

Životni put Kate Šoljić bio je obilježen teškim osobnim tragedijama, ali i nevjerojatnom snagom duha.

Kata Šoljić, rođena Tikvić, svijet je ugledala 23. veljače 1922. godine u siromašnoj obitelji u mjestu Donji Vukšić pokraj Brčkog, na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine. Njezino rano djetinjstvo i formativne godine odvijale su se u agrarnom, ekonomski depriviranom okruženju razdoblja prve jugoslavenske monarhije. Egzistencijalna nesigurnost kulminirala je kada je, u dobi od trinaest godina, izgubila oca, što je cjelokupan teret preživljavanja i podizanja brojne obitelji prebacilo na njezinu majku.

Početak Drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) označio je ulazak obitelji u prvu fazu teških povijesnih lomova. U ranim ratnim godinama (1941.), Kata se udala za Antu Šoljića, rođenog 1923. godine u susjednom selu Ulice. Ratna mobilizacija izravno je zahvatila njezinu primarnu obitelj; sva četvorica njezine braće – Ivo, Martin, Ivan i Petar – stupila su u redove oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kao domobrani.

Završetak rata u svibnju 1945. godine nije donio mir, već je za obitelj Tikvić i Šoljić predstavljao uvertiru u sustavnu egzekuciju. Slom oružanih snaga i uspostava jugoslavenskog komunističkog režima rezultirali su smrću sve četvorice Katine braće. Dvojica su pogubljena u neposrednim masovnim likvidacijama na Bleiburgu, jedan je odveden od vlastite kuće i strijeljan na licu mjesta, dok su četvrtoga partizanske jedinice smaknule u okolici Našica. Ovdje se uočava klasični obrazac totalitarne represije: obitelji je pod prijetnjom strogih sankcija bilo zabranjeno javno propitkivanje sudbine ubijenih, a posmrtni ostaci braće ostali su trajno nepoznati, osuđeni na povijesni zaborav unutar neoznačenih masovnih grobnica. Suočena s gubitkom sinova i nemogućnošću žalovanja, Katina je majka, prema svjedočanstvima, preminula već 1946. godine od tuge, a ubrzo potom preminule su i dvije Katine sestre.

Istu sudbinu zamalo je podijelio i Katin suprug Anto Šoljić, koji je također preživio marševe smrti neposredno nakon rata. Pukom srećom i nevjerojatnim instinktom za preživljavanje, Anto je uspio pobjeći iz kolone zarobljenika nedaleko od Dravograda u Sloveniji. Njegov povratak u brčanski kraj označio je početak višedesetljetnog života pod stigmom “neprijatelja naroda”. Kao bivši pripadnik poražene vojske, Anto je kontinuirano bio pod prismotrom OZN-e i kasnije UDB-e, izlagan ispitivanjima, zatvaranjima i fizičkom zlostavljanju. Ekonomska marginalizacija očitovala se u zabrani zapošljavanja u državnom sektoru, zbog čega je obitelj egzistirala isključivo od mukotrpnog fizičkog rada. Unatoč tim pritiscima, Kata i Anto su do 1954. godine dobili šestero djece: sinove Niku, Ivu, Miju i Matu, te kćeri Mariju (Maru) i Anu.

Zbog neizdrživih ideoloških pritisaka, stalnih prijetnji i želje da djeci osiguraju egzistencijalni minimum u mirnijem okruženju, obitelj seli u Srijemske Čakovce, naselje smješteno u plodnoj ravnici nedaleko od Vukovara.

Međutim, politički nadzor i maltretiranje od strane represivnog aparata nastavili su se i u Srijemu. Unatoč boljim poljoprivrednim uvjetima, Anto Šoljić je i u novoj sredini bio žrtva komunističkih progona i zatvaranja. U takvim, iznimno restriktivnim uvjetima, Kata Šoljić preuzima ključnu ulogu u formiranju karaktera svoje djece. Njezin je odgojni pristup bio duboko ukorijenjen u katoličkoj doktrini, naglašavajući važnost očuvanja hrvatskog nacionalnog identiteta, vjerske tradicije i osjećaja dužnosti. Analitičari i povjesničari često ističu kako je upravo taj postojani i nepokolebljivi obiteljski narativ izravno utjecao na kasniju masovnu i bezrezervnu mobilizaciju svih muških članova obitelji u obranu Republike Hrvatske.

Anto Šoljić se s godinama teško razbolio, a Kata ga je njegovala sve do njegove smrti 1981. godine. Nakon gubitka supruga, Kata seli u obližnji Vukovar, gdje pronalazi utočište u kućanstvu svoje najmlađe kćeri Ane i njezina supruga Ivana Vukojevića. Upravo će taj grad, nepunih desetljeće kasnije, postati epicentar najveće vojne agresije na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata.

Obrana Vukovara i ratni put četvorice sinova

Eskalacija velikosrpske oružane agresije 1991. godine pretvorila je Vukovar u simbol otpora, ali i neviđenog stradanja. Suočena s topničkim razaranjima, Kata Šoljić, kao osoba treće životne dobi, morala je napustiti grad. Njezin egzilantski put vodio ju je preko teritorija Mađarske, brojnih izbjegličkih centara diljem Hrvatske, pa sve do privremenog smještaja na otoku Braču i naposljetku u Zagrebu. Dok se nalazila u sigurnosti progonstva, njezina je primarna i sekundarna obitelj ostala u okruženom gradu. Sva četiri njezina sina, oba zeta, kao i nekoliko unuka, aktivno su stupili u redove Hrvatske vojske (HV).

Događaji koji su uslijedili tijekom kasnog ljeta i jeseni 1991. godine strukturiraju jednu od najmračnijih obiteljskih kronika u hrvatskoj historiografiji. U razmaku od svega nekoliko tjedana, agresorske snage i paravojne formacije oduzele su živote četvorici njezinih sinova, pri čemu svaki pojedinačni slučaj smrti oslikava specifičnu taktiku ratnih zločina primjenjivanu tijekom okupacije istočne Slavonije.

Mato Šoljić: Bitka za vojarne i ratni zločin nad ranjenikom

Najmlađi Katin sin, narednik HV-a Mato Šoljić, bio je prva žrtva obitelji u Domovinskom ratu. Njegov je ratni put vezan uz ključne strateške operacije oslobađanja vojnih objekata pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA). Dana 19. rujna 1991. godine, tijekom žestokih borbi za zauzimanje vukovarske vojarne, Mato je zadobio teške tjelesne ozljede. Suprotno svim normama međunarodnoga humanitarnoga prava i Ženevskim konvencijama koje nalažu zaštitu ratnih ranjenika, pripadnici agresorskih snaga su ga zarobili. Istoga dana je podvrgnut torturi i usmrćen. Posmrtni ostaci Mate Šoljića ostali su skriveni u neposrednoj blizini vojarne punih osam godina, što ukazuje na organizirani pokušaj asanacije terena i prikrivanja ratnog zločina. Identificiran je i ukopan tek 1999. godine, te je postumno odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

Mijo Šoljić: Izdaja komšija i masovna grobnica “Željeznički bunar”

Sudbina drugog sina, Mije Šoljića, zorno ilustrira kolaps društvene kohezije i fenomen izdaje na mikrolokalnoj razini. Mijo je, kao narednik HV-a, sudjelovao u obrani grada, ali ga je ratna sudbina zatekla u njegovoj obiteljskoj kući u Srijemskim Čakovcima. Dana 19. listopada 1991. godine, selo su u potpunosti kontrolirale srpske pobunjeničke snage podržane od strane JNA. U dramatičnim trenucima svjedočenja, Miju su, pred očima njegove supruge Ruže i dvoje malodobne djece (Josipa i Katarine), oteli njegovi dojučerašnji susjedi srpske nacionalnosti, osobe s kojima je godinama zajedno živio i radio.

Odveden je prema lokalnom kukuruzištu gdje je zvjerski ubijen s još trojicom sumještana. Lokacija odlaganja tijela otkriva posebnu razinu dehumanizacije žrtava. Agresorske snage iskoristile su seoski željeznički bunar dubok više metara kao priručnu masovnu grobnicu. Forenzički timovi su 20. svibnja 1999. godine otkrili i započeli ekshumaciju iz ovog bunara, iz kojeg je izvučeno ukupno šest tijela. Mnogi od posmrtnih ostataka, uključujući i one hrvatskih branitelja Nedijeljka Vulića i Slavka Hajduka, bili su dekapitirani ili u teškom stanju destrukcije. Mijo Šoljić ekshumiran je bez glave, što dodatno svjedoči o patologiji zločina. Postumno je primio visoka državna odlikovanja, dok je mjesto njegova stradanja 2007. godine obilježeno spomen-obilježjem “Ranjena golubica”.

Ivo Šoljić “Veliki Džo”: Herojstvo Mitnice i proboj kroz rijeku

Treći sin, Ivo Šoljić, u ratnim krugovima poznat pod nadimkom “Veliki Džo”, nosio je visoki čin pukovnika HV-a. Kao vojni strateg i izravni zapovjednik obrane vukovarske gradske četvrti Mitnica, odigrao je krucijalnu ulogu u zadržavanju agresorskih oklopno-mehaniziranih jedinica. Njegova iznimna hrabrost i sposobnost zapovijedanja istaknute su i od strane prvog zapovjednika obrane Vukovara, pukovnika Ivice Arbanasa, koji ga je apostrofirao kao ključnu kariku u lančanom sustavu obrane grada.

Sredinom studenoga 1991., kada je obrambeni obruč popustio pod nadmoćnom neprijateljskom vatrom, pukovnik Ivo Šoljić odbio je kapitulaciju. Dana 17. studenoga, noć uoči formalnog pada Vukovara, zajedno sa skupinom suboraca krenuo je u iznimno riskantan taktički proboj iz okruženja. Tijekom pokušaja infiltracije kroz neprijateljske linije, naišli su na duboko postavljenu četničku zasjedu. Svjestan izvjesnosti mučenja u slučaju zarobljavanja, Ivo donosi fatalnu, ali herojsku odluku – skače u mutnu, nabujalu i ledenu vodu rijeke Dunav. Voda ga je povukla, a tijelo je struja odnijela duboko na teritorij Republike Srbije. Za njim su ostali supruga Mirjana i troje djece (Marijan, Ivana i Maja). Njegovi posmrtni ostaci locirani su i ekshumirani tek 2002. godine na gradskom groblju u Novom Sadu, a pokopan je uz počasti 2003. godine. Priznanja poput Reda kneza Domagoja s ogrlicom trajno svjedoče o njegovom vojničkom habitusu.

Niko Šoljić: Koncentracijski logor Srijemska Mitrovica i sustavna tortura

Najstariji brat, narednik HV-a Niko Šoljić (rođen 1942. godine), borio se na vukovarskim ulicama do samoga sloma. U dobi od 49 godina, zarobljen je 19. studenoga 1991. tijekom “čišćenja” terena. Njegovo zatočeništvo kršilo je sve međunarodne protokole o postupanju s ratnim zarobljenicima. Transportiran je u Srbiju, u kompleks koncentracijskog logora u Srijemskoj Mitrovici, mjestu sistemskog zlostavljanja nesrpskog stanovništva.

Unutar logorskih zidina, Niko je bio podvrgnut ekstremnoj torturi. Ubijen je 22. studenoga 1991. godine od posljedica brutalnog udarca u glavu. Pokušaj zataškavanja ovog institucionalnog zločina bio je izrazito perfidan. Tijelo nije odloženo u standardne masovne grobnice uz ostale zarobljenike, već je tajno zakopano na neoznačenoj parceli u blizini lokalnog groblja u Srijemskoj Mitrovici. Pronalazak njegovih ostataka 2003. godine – punih dvanaest godina nakon ubojstva – ocijenjen je kao gotovo slučajan, a njegovom ekshumacijom zatvoren je najbolniji krug majčine potrage. Niko je ostavio tri sina (Franju, Antu i Ivu), koji su i sami obukli uniforme Hrvatske vojske braneći domovinu, prenoseći tako ideju otpora na treću generaciju

Kći Marija Barišić (rođena Šoljić, 1950. godine) stekla je čin narednice HV-a. U obrani Vukovara sudjelovala je uz supruga Stjepana te sinove Tonija i Zorana. Pad grada za njezinu je obitelj značio odlazak u logorski sustav u Srbiji. Marija, njezin suprug Stjepan i sin Toni internirani su u Srijemsku Mitrovicu. Zastrašujući psihološki aspekt ovog zatočeništva leži u činjenici da se istovremeno u istom logorskom kompleksu nalazio i njezin najstariji brat Niko. Zbog stroge izolacije zatvorenika, obitelj za to nije znala. Marija je preživjela brutalna višemjesečna ispitivanja te je razmijenjena krajem 1991. godine, dok je sin Toni pušten tek u ožujku 1992. godine. Po povratku iz logora, oboje su nastavili svoj doprinos u obrambenim jedinicama.

Najmlađa Kaina kći, Ana Vukojević (rođena Šoljić, 1954. godine), nositeljica čina brigadirke HV-a, također je branila napadnuti grad. Uspjela se probiti iz okruženja s malodobnim sinovima Igorom i Tomislavom, sklonivši se na otok Ugljan. Nedugo zatim priključila se lokalnim zadarskim postrojbama, te je njezina aktivna vojna karijera okrunjena sudjelovanjem u VRO “Oluja” 1995. godine, za što je primila odgovarajuća odlikovanja. Međutim, njezin suprug, Katin zet Ivan Vukojević, ostao je u Vukovaru do posljednjeg dana. Ubijen je ili nestao 19. studenoga 1991., a njegovi posmrtni ostaci ni do danas nisu pronađeni, ostavljajući obitelj Vukojević u limbu kontinuirane neizvjesnosti.

O njezinoj posvećenosti svjedoči i duhovna dimenzija njezine patnje; javno je govorila kako vjeruje da će doći dan kada će pronaći tijela svih četvorice sinova, složiti njihove kosti jedne kraj drugih, te da će tek nakon tog čina “moći poći Bogu na ispovijed”. Proces je okončan identifikacijom i ukopom Nike Šoljića u siječnju 2003. godine, kada su braća konačno združena na Memorijalnom groblju u Vukovaru. Kata Šoljić redovito je naglašavala smisao njihove žrtve govoreći: “Moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi”.

Novinar i publicist Mladen Pavković, jedan od njezinih najbližih suradnika i dokumentarista, javno je svjedočio o njezinim teškim stambenim i životnim prilikama. Dok su mnogi društveni akteri ostvarivali privilegije, Katu Šoljić je sustav u velikoj mjeri zaboravio. Živjela je u iznimno skromnom stanu površine dvadesetak četvornih metara bez prirodnog izvora svjetlosti (bez prozora, samo s balkonskim vratima) u zagrebačkoj Dubravi.

Naravno narušeno zdravlje zahtijevalo je redovite medicinske tretmane; odlazila je na hemodijalizu dva puta tjedno, potpomognuta brigom kćeri koje su joj bile primarni oslonac. Pred kraj života, bila je smještena u privatnom domu za starije osobe na zagrebačkom Črnomercu, gdje je civilni sektor morao vršiti pritisak na vlasnike i institucije samo kako bi joj osigurali dostojanstvenu, jednokrevetnu sobu. Iznimno je znakovita činjenica da obitelj Šoljić nikada nije sudski tražila, niti dobila, financijsko obeštećenje od države za smrt četvorice branitelja, unatoč činjenici da su neki drugi pripadnici neprijateljskih formacija u poslijeratnim godinama uspješno naplaćivali višemilijunske odštete od hrvatskog državnog proračuna.

Još 1995. godine, povodom pete obljetnice osnutka samostalne hrvatske države, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Ovo se visoko priznanje dodjeljuje civilima za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrednota. Na poticaj Mladena Pavkovića, Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata dodijelila joj je 2004. godine javno priznanje i povelju “Junakinja hrvatskoga Domovinskog rata”. Dodjela je održana u Novinarskom domu u Zagrebu, uz emotivan a cappella nastup pjevačice Tereze Kesovije. Kata je bila utemeljiteljica i prva predsjednica organizacije “Majke hrvatskih sokolova”, te je kroz taj rad pružala utjehu tisućama žena koje su dijelile njezinu sudbinu.

Njezin trag na urbanu toponimiju glavnoga grada ozvaničen je na Majčin dan, 10. svibnja 2015. godine. Odlukom Gradske skupštine Grada Zagreba, a na inicijativu “Majki hrvatskih sokolova”, do tada bezimeni park na Trešnjevci (na križanju Selske ceste i Baštijanove ulice te buduće Ulice Dragojle Jarnović) svečano je preimenovan u “Park Kate Šoljić”. Ploču su svečano otkrili njezina praunuka Klara Barišić, udovica generala Blage Zadre – Katica Zadro, predsjednica udruge Mirjana Birač Šivak i tadašnji gradonačelnik Milan Bandić, dok je predsjednik odbora Zoran Piličić naglasio pedagošku važnost ovog parka za buduće generacije koje će se tu igrati. U park je inkorporirana i ploča s imenima njezine četvorice sinova.

Najmonumentalnije spomen-obilježje podignuto je na lokaciji gdje su tekli najkrvaviji dani obrane – u vukovarskoj gradskoj četvrti Mitnica. Iniciran od strane umirovljenog pukovnika Mirka Čondića, te financiran zajedničkim naporima Udruge 4. gardijske brigade, Udruge Oluja iz Podstrane, Grada Vukovara i Općine Podstrana, spomenik je svečano otkriven 17. studenoga 2022. godine. Spomenik je djelo akademskog kipara Vene Jerkovića. Prednjim dijelom dominira brončana bista Kate Šoljić, položena na masivno kameno postolje u kojemu su izrezbarena četiri brončana reljefa profila njezinih sinova – Nike, Ive, Mije i Mate. Na svečanosti otkrivanja, predsjednik RH Zoran Milanović održao je paradigmatski govor u kojem je naglasio potrebu borbe protiv zaborava “koja je stalna u čovjekovom životu jer najveći čovjekov strah je strah od jeze ništavila”, te istaknuo Katinu tragediju kao krucijalan dio “povijesti naše kulture i identiteta”. Milanović se osvrnuo i na čin vandalizma na Kupresu, pozivajući braniteljsku zajednicu na zaštitu povijesne istine. Iznimno upečatljiv bio je i govor akademkinje dr. Mirne Šitum koja je metaforički opisala sudbinu majke Kate naglasivši kako je njoj, bez sinova, “svaki dan bio Veliki petak”.

Zaključak

Životna priča Kate Šoljić završila je u ranim jutarnjim satima 8. srpnja 2008. godine, kada je preminula u Kliničkoj bolnici “Sveti Duh” u Zagrebu. Njezini su posmrtni ostaci, uz najviše vojne i državne počasti, preneseni u Vukovar, grad koji je definirao povijest njezine obitelji, te su sahranjeni na Novom groblju Dubrava, tik do njezinog supruga i neprežaljene četvorice sinova.

Njezina ostavština ne može se kvantificirati pukim prebrojavanjem izgubljenih života; ona se temelji na izričitom odbacivanju osvete. Paradigmatska je njezina javno komunicirana filozofija: “Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”. Uvjerena da mržnja uništava isključivo onoga koji mrzi, ona se uzdigla iznad uskih okvira nacionalnog resentimana, prigrlivši status arhetipske majke mučenice, pandana biblijskoj “Mater Dolorosa”.

Kroz prizmu povijesti, Kata Šoljić ostat će trajno upamćena ne samo kao biološka majka četvorice vukovarskih heroja (Nike, Ive, Mije i Mate), već kao personifikacija tihe, dostojanstvene, ali nesalomljive hrvatske nacije. Spomenici, trgovi, knjige i odlikovanja tek su artificijelni pokušaji da se materijalizira ono što ona inherentno predstavlja – apsolutni simbol cijene suverenosti i nepokolebljivosti ljudskoga duha u najtamnijim trenucima povijesti.