Na 33. obljetnicu prisjećamo se kako je pilot HRZ-a pukovnik Miroslav Peris položio život za Hrvatsku. Pročitajte priču o hrabrosti pilota iznad kordunskog neba.
Na današnji dan, 14. rujna 2026. godine, točno na 33. obljetnicu teških zračnih operacija usko vezanih uz oslobodilačku akciju Medački džep, s dubokim se pijetetom prisjećamo kako je pukovnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva Miroslav Peris tragično položio svoj život na oltar domovine. Njegov borbeni zrakoplov MiG-21, legendarni “Osvetnik Vukovara”, oboren je tog maglovitog utorka iznad sela Stipan na Kordunu od strane neprijateljske protuzračne obrane. Do obaranja je došlo dok je Peris, u paru sa svojim vođom eskadrile, brigadirom Ivanom Selakom, provodio iznimno rizičnu zadaću precizne neutralizacije neprijateljskih logističkih ciljeva. Uvjeti na bojišnici bili su obilježeni snažnom asimetričnom ugrozom, a hrabri je pilot pao u slojevitu taktičku zamku prilikom manevra izbjegavanja, pokušavajući se izvući brišućim letom prema sigurnosti hrvatskog teritorija.
U surovim uvjetima asimetričnog sukoba s početka devedesetih godina, gdje je Jugoslavenska narodna armija raspolagala apsolutnom zračnom nadmoći te naslijedila visoko integrirani i iznimno opasni sustav protuzračne obrane, mlade oružane snage Republike Hrvatske našle su se pred naizgled nepremostivom preprekom. Gradnja zrakoplovne komponente morala se oslanjati isključivo na nevjerojatnu hrabrost i domoljublje prebjega – vrhunski obučenih vojnih pilota i rijetkih letjelica koje su uspjeli preoteti iz neprijateljskih ruku. U tom turbulentnom, neizvjesnom i nadasve opasnom tranzicijskom razdoblju, pukovnik Miroslav Peris profilirao se kao jedna od apsolutno najznačajnijih figura. Nije bio samo besprijekoran borbeni pilot, već i ključni obavještajni operativac u dubokoj sjeni, zadužen za stvaranje preduvjeta i omogućavanje prvih strateških preleta hrvatskih pilota na slobodni teritorij. Njegov životni put, neustrašivo sudjelovanje u tajnim operacijama, te konačna žrtva tijekom dubokog zračnog udara, i danas nam pružaju najdublji mogući uvid u operativne, taktičke i duboko psihološke dimenzije zračnog ratovanja na ovim prostorima.
Miroslav Peris ugledao je svijet 1. veljače 1961. godine u Karlovcu, u obitelji Ilije i Dragice. Njegovi su roditelji u grad na četiri rijeke stigli iz pitoresknih Sošica na Žumberku. Ta regija, s ponosnom i neprekinutom uskočkom te vojničkom tradicijom, nerijetko se ističe kao zaglavni kamen Perisove iznimne vojne izdržljivosti, hrabrosti i čelične odlučnosti. Rani dani njegova odrastanja ukazivali su na dječaka i mladića visokih psihofizičkih predispozicija. Njegova nevjerojatna spretnost manifestirala se ponajprije kroz sportske arene, gdje je, prije nego što su nad domovinom zapuhali ratni vihori, suvereno vladao karting stazama kao prvak Hrvatske. Ti rani, ali iznimno snažni pokazatelji – izoštreni refleksi, nepogrešiv osjećaj za prostor, brzinu i dinamiku, te izražena sklonost kompleksnim tehničkim disciplinama – predstavljali su idealnu bazu za najzahtjevniji poziv koji čovjek može odabrati: poziv vojnog pilota nadzvučnog zrakoplova.
Nakon što je uspješno priveo kraju osnovnoškolsko obrazovanje u rodnom Karlovcu, Peris je bez oklijevanja donio životnu odluku. Pristupio je oružanim snagama i upisao elitnu Zrakoplovnu vojnu gimnaziju u Mostaru. Tadašnji vojni obrazovni sustav Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva provodio je brutalno strogu selekciju; mostarska gimnazija bila je primarno, usko sito kroz koje su prolazili samo najotporniji i najtalentiraniji. Svoje daljnje usavršavanje, brušenje letačkih vještina i stjecanje zvanja pilota lovačkog zrakoplovstva, Peris je nastavio na Zrakoplovnoj vojnoj akademiji u Zadru. Specifičnu i iznimno zahtjevnu preobuku za letenje na nadzvučnim borbenim aparatima tipa MiG-21 prošao je na vojnom aerodromu u Puli. Nadređeni časnici i kolege iz klase redom su svjedočili kako se Peris tijekom cijelog ciklusa obuke isticao gotovo nadnaravnim letnim sposobnostima. Nije stoga čudilo što je diplomirao kao najbolji pitomac u svojoj klasi, osiguravši si pravo odabira najprestižnijih formacijskih mjesta.
Put ga je kao visoko ocijenjenog pilota odveo u 117. lovački avijacijski puk (lap), formaciju stacioniranu na mitskom vojnom aerodromu Željava kod Bihaća. Ovaj objekt, pod kodnim nazivom 505, bio je najsuvremeniji, najzaštićeniji i najskuplji podzemni vojni labirint u bivšoj državi, građen da izdrži i izravne nuklearne udare. Biti dijelom 117. lap-a značilo je pripadati samom vrhu elitnog ešalona. Punih jedanaest godina Peris je tamo letio kao pilot 125. lovačke avijacijske eskadrile, akumuliravši na stotine sati naleta, ovladavši najkompleksnijim taktikama presretanja i noćnog letenja, te dubinski upoznavši svaki detalj radarskih i protuzračnih sustava JNA. Upravo će ta golema, intimna spoznaja neprijateljske doktrine postati neprocjenjiv kapital pri planiranju defekcija te kasnijem izvođenju borbenih zadaća pod hrvatskom trobojnicom.
Kada je 17. siječnja 1992. godine i formalno ustrojena Prva lovačka eskadrila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, njezino su udarno jezgro činili upravo ti prekaljeni vitezovi neba: Rudolf Perešin, Danijel Borović, Ivan Selak, Ivica Ivandić i Miroslav Peris. Dolaskom otetih zrakoplova, legendarnih strojeva nazvanih “Osvetnik Vukovara” i “Osvetnik Dubrovnika”, Hrvatska je napokon raspolagala s tri borbeno spremna MiG-a 21. Bio je to znak za početak aktivnih, ofenzivnih borbenih djelovanja na najužarenijim točkama ratišta.
No, valja razumjeti taktičku noćnu moru s kojom su se ovi piloti suočavali. MiG-21, taj proslavljeni proizvod Hladnog rata, dizajniran je isključivo kao visokovisinški frontovski presretač, stvoren da poput strijele projuri kroz stratosferu i uništi neprijateljske bombardere. Korištenje takvog aparata – s njegovim uskim delta krilima i zastrašujuće visokom minimalnom brzinom – za zadaće bliske zračne potpore trupama na tlu i napade na zemaljske ciljeve bilo je suprotno svim udžbenicima aerodinamike. Pilot je u njemu raspolagao isključivo takozvanim “glupim”, nevođenim oružjem. To je u praksi značilo da se pilot mora obrušavati pod opasnim kutovima, letjeti ekstremno nisko i doslovno se oslanjati na vlastito oko i reflekse, na visinama gdje i najmanja pogreška u procjeni, ili neočekivani udar vjetra, znače sigurnu smrt.
Jutro 14. rujna 1993. godine svanulo je nad vojnim aerodromom Pleso u napetoj, teškoj tišini. Nju je tek povremeno remetilo zveckanje teške letačke i zaštitne opreme te suhoparne predpoletne provjere. Brigadir Ivan Selak i danas nosi neizbrisive ožiljke tog jutra. Sjeća se kapljica rose na nepokošenoj travi, sjeća se onog oštrog, gotovo opojnog mirisa tek pokošenog sijena uz rubove rulne staze koji se miješao s mirisom kerozina. U trenucima prije nego što će ući u skučene kokpite i oživjeti grmljavinu turbomlaznih motora, Selak se obratio Perisu, osjećajući težinu zadatka, i izgovorio riječi koje će ga progoniti cijeli život: “Ne brini, vratit ćemo se.“
Uzletjevši s Plesa, dva su lovca rasparala nebo prema zadanom sektoru Korduna. Letjeli su profilom koji je zahtijevao pronalazak vješto zamaskiranih neprijateljskih ciljeva isključivo vizualnim kontaktom. Lovački je par brzo uočio veliku koncentraciju neprijateljske ratne tehnike. Kako će kasnije posvjedočiti i sami zarobljeni srpski obavještajni dokumenti iz Vrginmosta, hrvatski su sokolovi precizno i razorno udarili na vojni vozni park u selu Blatuša. Neprijateljska logistika pretrpjela je katastrofalne gubitke. Selakove riječi, kako su u tom brišućem letu doslovno “dezintegrirali zadani cilj”, govore o nestvarnoj letačkoj vještini obojice pilota, koji su upravljali teškim strojevima u uvjetima brutalnog asimetričnog opterećenja naoružanjem.
Nakon što su istresli smrtonosni teret, zrakoplovi su morali nestati. Prešli su u oštar, nasilni manevar udaljavanja prema sjeveru. Znali su da je Kordun načičkan raketnim sustavima poput 2K12 “Kub” i S-75 “Dvina”. Jedini spas od radarskog zahvata bio je let koji prkosi smrti – let ispod radarskog horizonta. Pri brzini od stravičnih 900 kilometara na sat, držeći se na svega 80 do 100 metara visine od tla, preskakali su krošnje drveća.
Bilo je oko 06:50 sati. Približavali su se selu Trepča nedaleko od Kupe, rijeke koja je značila spas, linije koja je dijelila pakao Korduna od sigurnosti hrvatskog teritorija. U tom trenutku, prizemni pakao protuzračne obrane 21. kordunskog korpusa, točnije 19. pješačke brigade, otvorio je vatru. Nebo se ispunilo traserima i dimnim tragovima lakih prijenosnih raketnih sustava. Sustav Strela-2M pronašao je svoju metu.
“Osvetnik Vukovara” zadobio je kritičan udarac. Na visini od stotinjak metara, svaki gubitak uzgona, svaki otkaz hidraulike, pretvara letjelicu u padajuću bombu. Suočen s ovim tehničkim kolapsom, svjestan da na toj visini nema ni vremena ni prostora za spašavanje, Peris povlači palicu prema sebi. Oštećeni MiG propinje se u očajničkom pokušaju dobivanja visine na 350 metara – manevru koji bi mu eventualno omogućio iskakanje katapultom ili vraćanje kakve-takve kontrole nad letjelicom.
No rat je okrutan matematičar. Podizanjem iznad 300 metara, Perisov zrakoplov napušta sigurnost reljefnog zaklona. U stotinki sekunde, snažni osmatrački radar neprijatelja hvata njegov odraz. Prema već teško ranjenom avionu lansira se raketa zloglasnog sustava “Kub”. Projektil, čija brzina iznosi zastrašujućih 2.8 Macha, nije mu ostavio ni teoretsku šansu za izbjegavanje. Detonacija je presrela Perisov let u silovitom vatrenom bljesku.
Djelić sekunde prije tog fatalnog udara, neviđenom prisebnošću, pukovnik Peris pritišće gumb za radio-vezu. Posljednje riječi upućene svom zapovjedniku i nebeskom vođi ostale su uklesane u temelje hrvatskog zrakoplovstva: “Vođo, pogođen sam!”
Brigadir Selak instinktivno je zavikao, pokušavajući uspostaviti kontakt, no eterom je zavladala najstrašnija tišina. U nagibu od 90 stupnjeva, pod brutalnim udarom G-sile, Selak okreće glavu unatrag. Tamo, nad šumama Korduna, uzdizao se stravični crni stup dima, zloslutna vatrena gljiva. Očajnički je pogledom rezao nebo, tražeći poznatu narančastu kupolu spasonosnog padobrana. Nije je bilo. “Osvetnik Vukovara” i njegov vitez pali su na područje sela Stipan. Tragedija je tim teža jer je pri brzini od 900 km/h avion prevaljivao 250 metara u sekundi. Od Kupe, od spasa, od slobodne Hrvatske, Miroslava Perisa dijelilo je tek nekoliko beskonačnih, nedostižnih sekundi. Iza sebe je u suzama ostavio suprugu Snježanu i malenog četverogodišnjeg sina Ivana, a Selak se vratio sam, s dušom zauvijek zamrznutom u tom rujanskom jutru. Od tada, svaki izlazak sunca i miris pokošenog sijena za njega su bolni podsjetnici na izgubljenog brata po oružju.
Ono što je uslijedilo pokazalo je najružnije, najcrnje lice neprijatelja. Pad zrakoplova propagandni je aparat agresora, ranjen porazima u Medačkom džepu, iskoristio za morbidno naslađivanje. Televizijske kamere kninskih pobunjenika prve su došle do olupine. Svijet je obišla snimka u kojoj su lokalni teroristi s kukuruzom u rukama, cereći se nad posmrtnim ostacima hrvatskog viteza, izgovarali jezive rečenice. Posprdno su se pitali “je li Peris morao brati kukuruz avionom” te da mu jave u Zagreb “da mu pošalju dva dihtunga bez kojih ne može letjeti“. Ta nezapamćena razina nečovještva, gaženja po mrtvom neprijatelju, ostavila je trajni pečat sramote na onima koji su stajali iza tih riječi.
No, pritisak međunarodne zajednice i Vlade RH dao je rezultata. Samo devet dana kasnije, 23. rujna, u dostojanstvenoj tišini posmrtni ostaci pukovnika Perisa vraćeni su Hrvatskoj. Ispraćen je 27. rujna uz najviše vojne počasti na groblju Hrnetić u rodnom Karlovcu. Nebo su tog dana rasparali hrvatski MiG-ovi, pozdravljajući svog palog brata, dok je general Imra Agotić govorio o čovjeku čija je hrabrost nadilazila razumijevanje običnih smrtnika.
Za pukovnikom Perisom ostala su visoka odličja, među kojima i Red kneza Domagoja s ogrlicom, znak osvjedočene ratne hrabrosti. Ali ostala su i sjećanja. Zahvaljujući Udruzi branitelja Lasinja, autentični ostaci njegovog “Osvetnika Vukovara” brižno su prikupljeni iz nepristupačne šume i danas svjedoče u spomen-sobi branitelja. Tamo, na kordunskoj zemlji u selu Stipan, stoji i tihi, skromni križ kojeg pohode oni koji pamte.
Danas, 33 godine kasnije, dok se priče iz Domovinskog rata često gube u dnevnoj politici, riječi Ivana Selaka odzvanjaju jasnije nego ikad. U svom emotivnom zapisu na današnji dan, Selak se prisjetio razgovora s bolesnim djedom Matom daleke 1978. godine. Djed ga je upozoravao riječima punim teškog, krvavog životnog iskustva, učeći ga razlici između svjetova. Dok se u našem narodu za dijete koje mirno sniva kaže “spava kao anđeo”, neprijatelj s druge strane to isto izgovara uz riječi “spava ko zaklan”. U toj stravičnoj jezičnoj razlici, tvrdi Selak, zrcali se cijeli mentalitet onih hijena koje su hihotale nad mrtvim tijelom hrvatskog pilota. I upravo zato, Selak poručuje: “Neka vam sudi Bog, ja vam suditi neću, ali vam oprostiti ni zaboraviti nikada neću.”
Miroslav Peris danas spava mirno, kao anđeo u nebeskom stroju hrvatskih vitezova, dok priča o njegovom posljednjem letu ostaje vječni putokaz generacijama koje tek dolaze, kao podsjetnik da sloboda nikada, ali baš nikada, nije bila besplatna.
