VUKOVAR, 20. studenoga 2024. – Nakon potpune okupacije Vukovara, skladišni prostor Veleprometa postao je logor i mjesto gdje su agresori, poneki “komšija”, vršili nezamislive zločine na zatočenim braniteljima i civilima.
U sklopu programa obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.-2024. komemorativnim programom odana je počast žrtvama Veleprometa, a u organizaciji Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.
Podno spomen ploče na zgradi u dvorištu Veleprometa vijenac su položili i svijeću upalili, braća Dragan i Igor Švraka, a svetu misa zadužnicu, za žrtve srpskih koncentracijskih logora, predvodio je daljski župnik Ante Mihaljević.
Na tom su mjestu, od rujna 1991. do travnja 1992., srpski agresori osnovali logor kroz koji je prošlo oko 10.000 hrvatskih zarobljenika. Više od 700 njih ubijeno je, prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL). Ove brojke ostaju zastrašujući podsjetnik na tragediju koja se odigrala iza zidova Veleprometa, nekadašnjeg skladišta pretvorenog u pakao ljudske patnje.
“Odveli su cijelu našu obitelj – nas tri brata, sestru, mamu i tatu. Razdvojili su nas odmah. Nas trojicu odveli su na ispitivanje, premlaćivali nas i prijetili smrću. Kasnije su nas poslali u logore, dok je naš otac ostao u Srijemskoj Mitrovici, gdje je i ubijen,” svjedoči Igor Švraka, jedan od preživjelih logoraša.
Igor svoj bol nosi duboko u sebi. “Sjećanja sam spakirao u ladice koje otvaram samo u ovim danima,” priznaje, opisujući kako se tjednima prepušta sjećanjima i emocijama, a potom ih zatvara kako bi pokušao normalno živjeti – zbog sebe i svoje djece.
TAMNA STRANA POVIJESTI
Predsjednik HDLSKL-a Vukovarsko-srijemske županije Dragutin Guzovski naglasio je da je Velepromet bio najveći koncentracijski logor u Europi nakon Drugog svjetskog rata. “Ljude su dovodili iz cijelog grada, formirajući kolonu koja je vodila do logora. Usput su ih izvlačili iz kolone i likvidirali na licu mjesta,” rekao je Guzovski, dodajući da je najmlađa žrtva imala samo 14 godina, dok su najstariji zatvorenici bili u 70-im godinama.
Unatoč brojnim tužbama zbog zločina počinjenih u Veleprometu, pravda ostaje nedostižna. “Za smrt 724 ljudi još uvijek nitko nije odgovarao,” kaže Guzovski. “Zavjet šutnje među počiniteljima strašan je, a mnogi od njih i dalje žive među nama. To je rana koja nikada ne zacjeljuje.“
ZABORAVLJENE STRANICE PAKLA: SVJEDOČANSTVA IZ LOGORA VELEPROMET
Nakon pada Vukovara, prostor skladišta Velepromet postao je jedno od najmračnijih mjesta stradanja u Domovinskom ratu. Prema svjedočanstvima, JNA je u ovom improviziranom logoru zatočila oko tisuću hrvatskih civila i branitelja, pretvarajući ga u scenu nezamislivih zločina i ljudske patnje.
Proces započeo odvajanjem žena i djece od muškaraca. Ostatak zarobljenih muškaraca bio je podvrgnut brutalnim ispitivanjima, premlaćivanju, a svjedočanstva bilježe i slučajeve silovanja. Jedna od preživjelih svjedokinja prisjetila se kako je izvedena pred sud samoproglašene Republike Srpske Krajine, optužena za “genocid nad Srbima”, osuđena na 15 godina zatvora i vraćena u Velepromet.
U sobi od svega 100 četvornih metara, prema svjedočenjima, bilo je zatočeno čak 260 muškaraca. Strah je postajao svakodnevica – pucnjevi iz obližnjih prostorija i pogubljenja zatvorenika bili su dio njihove stvarnosti. Neki su zatvorenici, pod prisilom, morali obavljati radove poput popravljanja krovova ili zakopavanja mrtvih.
Među najstrašnijim svjedočanstvima spominje se strijeljanje osmorice logoraša, kojima su ruke bile vezane žicom i koji su potom bili zavezani za ogradu prije smaknuća. U drugom incidentu, 25 zatvorenika strijeljano je na lokaciji udaljenoj svega pedesetak metara od skladišta, pred očima ostalih logoraša. Stražari su pri ispitivanjima koristili metode mučenja, uključujući udarce po kralježnici, dok je jedan od branitelja iz Vukovara pogubljen motornom pilom – čin brutalnosti koji ostavlja bez riječi.
OPOMENA ZBOG BUDUĆNOSTI
Današnji spomen na žrtve Veleprometa nije samo čin sjećanja, već i poziv na pravdu. Priče preživjelih, poput one Igora Švrake, i riječi Dragutina Guzovskog podsjećaju nas na važnost borbe protiv zaborava. Sjećanje na ove žrtve ne samo da odaje počast njihovoj hrabrosti, već nas i obvezuje da iz prošlosti učimo kako bi se takvi zločini nikada više ne bi ponovili.
