Portal Veteran - OBILJEŽENA 34. OBLJETNICA OBRANE ANTUNOVCA – SJEĆANJE NA POGINULE I NESTALE BRANITELJE NA ORLOVNJAKU

U spomen na hrabre branitelje koji su u listopadu 1991. zaustavili neprijateljski prodor prema Antunovcu i Osijeku, te položili svoje živote za slobodu Hrvatske

Orlovnjak, 6. listopad 2025. – Prije točno 34 godine, u ranim jutarnjim satima 6. listopada 1991., neprijateljske snage napale su istočne položaje obrane Antunovca. Hrvatski branitelji hrabro su držali liniju do 17 sati, kada su agresorske postrojbe iz pravca Seleša došle s leđa i izvršile opkoljavanje. Toga dana započeo je jedan od najtežih i najtragičnijih trenutaka u povijesti antunovačkog kraja.

U krvavim borbama početkom listopada, pripadnici tadašnje antunovačke satnije, unatoč nadmoćnom neprijatelju potpomognutom tenkovima, transporterima i topništvom, pružili su izniman otpor. Sedmorica hrvatskih branitelja tada su izgubila život, a za petoricu se dugo nije znalo gdje im počivaju posmrtni ostaci. Tek kasnije, nakon razmjene i ekshumacija, pronađeni su i dostojno sahranjeni. Među njima bili su Emil Dujmović, Darko Kišurek, Mato Šklebek, Stjepan Bartolović i Milan Gajčić.

Sjećanje na žrtvu i ponos zajedništva

U organizaciji Općine Antunovac i Udruge branitelja Antunovac – Ivanovac, u ponedjeljak je obilježena 34. obljetnica tih tragičnih, ali herojski časova Domovinskog rata. Obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, njihovi suborci, predstavnici vojske, policije i brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, okupili su se kako bi odali počast svojim junacima.

Obilježavanje je započelo u 10 sati ispred Spomen-obilježja masovne grobnice „Golubica“ na Orlovnjaku, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće za ubijene branitelje i civile. Nakon toga, počast je odana i kod spomen-obilježja „Bijeli križ“, također na Orlovnjaku, u znak sjećanja na poginule Stjepana Brezinšaka, Franju Cirakija, Milana Gajčića, Darka Kišureka, Miroslava Klarića, Ivicu Lovrića, Ivana Vadlju i Miroslava Vargu.

Molitvu za sve poginule predvodio je velečasni Gabrijel Prekratić iz župe Ivanovci.

Počast državnih i lokalnih izaslanstava

Počast su odali brojni izaslanici: u ime potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića vijenac je položio brigadir Dražen Batrnek, zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu, dok je u ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda počast odala Sanja Ivković, voditeljica Područnog odjela Ministarstva hrvatskih branitelja Osijek. U ime županice Osječko-baranjske županije prisustvovao je Boris Abičić, voditelj županijskog Odjela za hrvatske branitelje, a nazočni su bili i predstavnici Hrvatske vojske, policije, braniteljskih udruga te načelnik Općine Antunovac.

Sjećanja suboraca – bol, ponos i opomena

Predsjednik Udruge branitelja Antunovac – Ivanovac, Stjepan Šerić, naglasio je važnost trajnog sjećanja na suborce koji su položili svoje živote za slobodu domovine.

Mnogi od njih bili su na pragu punoljetnosti, a neki još ni to. Njihova žrtva temelj je slobode koju danas uživamo. Narod koji ne poznaje svoju povijest ne može živjeti u sadašnjosti i nema budućnosti. Zato svake godine obilježavamo ove dane kako bismo pokazali da njihova žrtva nije bila uzaludna – poručio je Šerić.

U svjedočanstvima branitelja istaknuto je kako su pobunjeni Srbi iz Tenje, potpomognuti jedinicama JNA, tenkovima i transporterima, uz topničku potporu i zračne napade, probili crtu obrane. Dva zrakoplova bacila su kasetne bombe na Seleš, pri čemu su poginuli i nestali brojni hrvatski branitelji.

Branili smo se koliko smo mogli. Najteže je bilo reći obiteljima da se njihovi sinovi i očevi neće vratiti. To su trenuci koji se ne zaboravljaju – prisjetili su se suborci.

Simbol otpora i hrabrosti

Padom Seleša 20. studenoga 1991. i Antunovca 5. prosinca, neprijatelj je ostvario privremeni uspjeh, no zahvaljujući otporu na južnoj liniji Osijeka – od Laslova, Ernestinova i Ivanovca – spriječeno je presijecanje grada, što je bio ključni cilj agresora. Obrana Antunovca i okolnih mjesta ostaje trajni simbol hrabrosti i zajedništva hrvatskih branitelja koji su, unatoč gubicima, sačuvali srce Slavonije i omogućili obranu Osijeka.

U sjećanju na krvave dane obrane osječkog kraja tijekom 1991. godine, mnogi branitelji i danas se prisjećaju borbi koje su obilježile jesen i zimu te presudne godine. Među njima je i Pero Čizić, sudionik bitke za Orlovnjak, koji je svjedočio jednom od najtežih neprijateljskih napada na hrvatske položaje istočno od Osijeka.

Mi smo njih trebali napasti u ponedjeljak ujutro. Napad je bio organiziran na razini grada Osijeka, svatko je imao svoj pravac. No, oni su nas preduhitrili – napali su nas dan ranije, u nedjelju ujutro, kad je bila najslabija smjena. Na položaju su ostali samo najmlađi dečki, 17- i 18-godišnjaci, prisjeća se Čizić.

Tog jutra, neprijateljske su snage krenule iz pravca Tenja, uz potporu tenkova, transportera i zrakoplova koji su prethodno raketirali kudeljaru na rubu sela. – Probili su položaje, zaobišli nas i došli nam s leđa. Tamo je velika pustara, a kad su stigli do nje, bili smo praktički okruženi. Nismo se ni stigli organizirati, a već su bili pred nama, govori Pero.

U toj kaotičnoj situaciji, brojni su branitelji pokazali iznimnu hrabrost. Neki su se pokušavali povući, drugi su pokušavali izbiti okruženje. – Mnogi su mislili da su tenkovi naši jer smo nosili slične uniforme – šinjele, prsluke, kacige. Tek kad su vidjeli jugoslavensku zastavu na transporteru, shvatili su da je riječ o neprijatelju. Tada je već bilo kasno – morali smo se povući i zauzeti nove položaje, prisjeća se Čizić.

Neki branitelji uspjeli su se sakriti u kućama, podrumima i sjenicama. – Moj školski prijatelj Gaća sakrio se pod krevet, dok je B. Stevica skočio kroz prozor i pobjegao. Pronašli smo ga tek tri dana kasnije kako luta okolo, izgubljen od šoka. Rekao je da je pio rosulju, jeo travu, nije znao gdje je. Jedan naš dečko koji je ostao pod krevetom, nažalost, ubijen je – imamo to i snimljeno na kazeti, kaže Pero tiho.

Unatoč snažnoj neprijateljskoj nadmoći, hrvatski branitelji uspjeli su zadržati položaje i odbiti više napada. – S njihove strane bila je prava vojna operacija – topnička priprema, zrakoplovstvo, tenkovi, pješaštvo – a s naše strane mladi, neiskusni dečki s malo oružja. Ali držali smo se. Od Antunovca do Orlovnjaka ima oko četiri kilometra, a oni su taj prostor probijali punih pet mjeseci, od srpnja do prosinca. Mi smo ih stalno vraćali natrag, ističe Čizić.

Borbe za Orlovnjak i Antunovac ostale su upisane u povijest kao simbol hrabrosti, upornosti i domoljublja hrvatskih branitelja koji su, unatoč slabom naoružanju i teškim gubicima, uspjeli obraniti osječki kraj od neprijateljskih snaga bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi.

– Bilo je pomutnje, nismo uvijek znali tko gdje stoji, ali kad pogledam unatrag – koliko smo bili mladi i što smo sve prošli – dobro je to sve i prošlo. Samo da se ne zaboravi tko je tada stajao na prvoj crti, zaključuje Pero Čizić.

Načelnik Općine Antunovac, Davor Tubanjski, povodom 34. obljetnice izjavio je:
„Šesti listopada obilježavamo upravo taj boj koji je zaustavio prvi napad – i prema Antunovcu i prema Osijeku. Nažalost, nalazimo se na mjestu masovne grobnice, gdje su pronađena tijela naših sumještana. Na ovom mjestu poginulo je sedam mještana Općine Antunovac. Za nekima se još uvijek traga i nakon više od 30 godina. Roditelji tih nestalih, nažalost, mnogi su već preminuli, a mi još uvijek tražimo i ne možemo doći do saznanja gdje se nalaze njihova tijela.“

Povjesnica …

Dana 27.09.1991. godine na Selešu, Zapovjedništvo satnije iznosi činjenice i zahtjeve Zapovjedništvu 106. brigade, ističući nedostatak protutenkovskih i protupješačkih mina, sredstava za protuoklopnu borbu, oruđa za potporu i protuoklopnu borbu, sredstava veze, intendantske opreme kao i nedostatak ljudstva da bi se obrambena crta Orlovnjak održala. Zapovjedništvo 106. brigade donosi odluku da se 2. pješačka satnija do sada u sastavu 2. pješačke bojne izdvaja iz sastava bojne i postaje 4. pješačka bojna 106. brigade. Tvrdeći da su naši zahtjevi opravdani i da će sada bojnu ojačati: opskrbiti sa svom intendantskom opremom koja je na skladištima, 12 kom sredstava veze, 8 topova za POB 100mm T-12, bitnicom MB-120mm, 10 NTt, 2 topa 30mm Praga, 2 BRDM tipa Sager sa lanserima za POB POLK 9K 111 Maljutka i 200 vojnika u smijeni za zatvaranje obrane na Kudeljari s osloncem na Bobotski kanal.

Tada je za zapovjednika bojne imenovan Ilija Vučemilović, Gordan Prpić (zamjenik zapovjednika bojne), Tramišak Ivan (operativa), Duje Božinović (veza), Marinko Ćorić (logistika), Željko Zaterini (obavještajno izvidnički poslovi), te za zapovjednika satnija: 1p.s.: Zdenko Pongrac, 2.p.s.: Zvonko Milas, 3p.s.: Ladislav Kočiš, satnija za potporu: Stjepan Šerić, Inž. vod: Ivo Duganđić, logistički vod: Dane Duganđić, desetina veze: Duje Božinović, kao i zapovjedništvo bojne. Pripadnici Ivanovačkog voda ulaze u sastav 1. p.s satnije za potporu i drugih sastavnica bojne od zapovjedništva, satnije za potporu i podstožernih postrojbi. Ukupno brojno stanje je 160 ljudi pješačke satnije, satnija za potporu 64 čovjeka, intendantska desetina 16 ljudi, sanitetska desetina 5, desetina veze 11 i inženjerijska desetina 10 ljudi. Temeljem datih obećanja, a glede nužnosti zatvaranja obrambene crte na Bobotskom kanalu zapovjedništvo je donijelo odluku da se zaposjedne Kudeljara.

Dana 4. i 5. listopada 1991. obavlja se inženjerijsko utvrđivanje obrambene crte na potezu Kudeljara. Zapovijed za zauzimanje crte Kudeljara dobio je vod iz Ivanovca 06. 10. 1991. u dopodnevnim satima. Neprijatelj uočava naše aktivnosti na Kudeljari i procjenjuje ako ne spriječi zaposjedanje Kudeljare, a prostor ispred se zapriječi minama, zauzimanje zaposjednutih i inženjerijsko utvrđenim položajima biti će vrlo teško ili nemoguće. Stoga odlučuje da izvrši napad na obrambenu crtu Orlovnjak sa snagama 1. oklopno mehaniziranog bataljona 12. mbr. Snagama TO Tenja, četničkim formacijama i Arkanovim formacijama uz potporu mješovito raketno topničkog divizijuna i 2 bitnice MB 120.mm. Naše snage brane se sa dva pješačka voda i mješovita topnička desetina na prvoj crti. Ivanovački vod je u hodnji s 34 pripadnika za zaposjedanje Kudeljare, vod MB 82mm sa 64 mine nalazi se na paljbenim položajima Velika Pustara, vod MB 120mm na paljbenim položajima Seleš sa 24 mine i jedan pješački vod nalazi se u pričuvi. Na obrambenoj crti Orlovnjak i Bricin Bunar brani naš treći vod brojnog stanja 31 čovjeka i vod iz sastava 3.p.b. Vuka sa 30 ljudi. Napad počinje iza izvršene smjene snaga iza 8 sati. Neprijatelj djeluje topništvom u pripremi napada, a nakon toga uz djelovanje tenkova pokušava ovladat obrambenom crtom. Po otpočinjanju napada zapovjedništvo obrambene crte, zahtijeva od zapovjedništva 106. brgae da žurno pošalje snage za POB, pješačke snage za ojačanje obrambene crte kao i snage za potporu. U tom trenutku grad brane 106. brigada sa svim sastavnicama minus 4.p.b., 135.br. snage zapovjedništva obrane grada, 1.b. 3.gbr. sa ojačanjima, tri policijske postaje i 500 naoružanih pripadnika Narodne zaštite. Obrambena crta se drži.

Tada neprijatelj uvodi snage oklopno mehanizirane čete drugog oklopno mehaniziranog bataljuna 12. mehanizirane brigade. Zapovjedništvo obrambene crte zapovijeda da naš drugi pješački vod iz pričuve zaposjedne Bricin Bunar i tako ojača obrambenu crtu do dolaska snaga iz 106.-br. Vod kreće na izvršenje u 10:00 sati.

Neprijatelj uviđa da se obrambena crta stabilizira i zapovijeda da snage iz smjera Silaša iz pokreta napadnu Kudeljaru i obuhvatom dovedu naše snage u okruženje, jer crtu na Orlovnjaku ne mogu probiti. Neprijateljske snage napadaju Ivanovački vod u zaposjedanju položaja. Iste nema protuoklopnih sredstava i izvlači se smjerom Stari Seleš. Vod MB-82mm djeluje zaprečnim vatrama ispred obrambene crte Orlovnjak i sprečava prodor neprijateljskih snaga. Vod MB-120 mm djeluje po ciljevima na Kudeljari.

Oko 13 je sati crta se još drži. Snage ojačanja nisu došle. Tenkovi dolaze na Veliku pustaru. Iz smjera Kudeljare dolaze do paljbenih položaja voda MB-82mm koji djeluju ispred obrambene crte Orlovnjak. Neprijatelj ne otvara vatru po posadi MB-a misleći da su pripadnici JNA iz razloga što su na sebi imali uniforme JNA i njihove kacige. Shvativši da su to neprijateljski tenkovi posada napušta paljbene položaje kroz kukuruz u smjeru Seleša i time si spašava živote. U to vrijeme dolaze satnije iz 3.p.b. Čepin i 5.p.b. satnija sa Bosutskog sa snagama Ivanovačkog voda, preostalim snagama iz Antunovačke satnije i satnijom za potporu, te zaposjedaju novu obrambenu crtu: Ulica Republike-kanal Orlovnjak-Stari Seleš. Oko 16 sati dolazi vod MB 82.mm. 2.p.b. 106. br. zaposjeda položaje u Ulici Republike i vrlo efikasno djeluje po Velikoj Pustari, dolaze i prage iz divizijuna 106. br. i zaposjedaju položaje na Selešu. Neprijatelj je zaustavljen na crti Velika Pustara-Kudeljara. Drugi pješački vod se oko 17 sati, neki nešto kasnije, uspio izvući iz neprijateljskog okruženja u kojem se našao kad je neprijatelj zauzeo Veliku Pustaru. Jedan njihov pripadnik vodi se kao nestao. Kada su se sve snage koje su vodile boj za obrambenu crtu Orlovnjak izvukle utvrđeno je da se šest pripadnika trećeg pješačkog voda i jedan pripadnik iz Ivanovačkog voda, vode kao nestali ili su poginuli. Jedan pripadnik drugog pješačkog voda je zarobljen i razmijenjen 1992. godine – Mišić Mile. Ostalih šest se vode kao nestali do spoznatih činjenica. To su: Stjepan Brezinšak, Franjo Ciraki, Milan Gajčić, Darko Kišurek, Miroslav Klarić poginuo na Bricinom Bunaru, Ivica Lovrić, Ivan Vadlja i Miroslav Varga.

Sa 06.10.1991. godine završen je boj za obrambenu crtu Orlovnjak i počinje boj za obrambenu crtu Seleš. Neprijatelj je sa prije navedenim snagama za 6 sati protiv naših snaga uspio ovladati crtom dubine samo 1 kilometar i širine 4 kilometra.