Pročitajte kako je Ivan Poljak Sokol herojski vodio obranu Sajmišta. Otkrivamo tragične detalje iz studenog 1991. godine u padu Vukovara.
Početak studenoga 1991. godine u hrvatskoj vojnoj povijesti ostaje trajno zapisan kao vrijeme u kojem je započela terminalna, iscrpljujuća i najkrvavija faza 87-dnevne obrane opkoljenog grada Vukovara. Nakon višemjesečnog nadljudskog otpora, u kojem su branitelji krajem listopada uspjeli slomiti i odbiti masovne, koordinirane neprijateljske udare na strateške točke Bogdanovaca i Borovog Naselja, logistika i ljudski resursi obrane bili su dovedeni do krajnjih granica izdržljivosti. Prva fatalna prekretnica, događaj koji će nepovratno narušiti arhitekturu vukovarske obrane, dogodila se 2. studenoga padom vukovarskog prigradskog naselja Lužac.
Pad Lušca nije predstavljao samo gubitak teritorija; on je bio “stožerni kamen obrane”. Ulaskom neprijateljskih formacija u to naselje uslijedio je stravičan, masovni pokolj zatečenih Hrvata, čime je agresor pokazao svu brutalnost svog genocidnog nauma. Gubitkom ovog vitalnog prostora, brutalno je presječena direktna cestovna i terenska komunikacija između branitelja u samom središtu Vukovara i onih koji su grčevito držali linije sjevernije, u Borovom Naselju. Jugoslavenska narodna armija (JNA), potpomognuta razularenim srpskim paravojnim postrojbama i četničkim dobrovoljcima, time je ostvarila izravan, dubinski prodor prema obali rijeke Dunav i strateški osjetljivom području Priljeva.
Uvidjevši katastrofalne posljedice ovog prodora, vukovarski su branitelji 5. studenoga uložili očajničke, gotovo nadrealne napore te su privremeno uspjeli odbiti snažan napad na Priljevo. Ipak, surova matematička stvarnost rata nije se mogla ignorirati. Omjer snaga na terenu bio je apsolutno nepremostiv: deseci tisuća do zuba naoružanih neprijateljskih vojnika, podržanih stotinama oklopnih vozila, teškom artiljerijom i neprekidnim udarima ratnog zrakoplovstva, stajali su naspram svega 1800 iscrpljenih, slabo naoružanih vukovarskih branitelja. U takvom apokaliptičnom okruženju, kovali su se karakteri najvećih heroja Domovinskog rata.
Sinjski korijeni, viteški duh i put prema herojstvu
Jedan od tih besmrtnih heroja bio je Ivan Poljak. Rođen je u Sinju, povijesnom i kulturnom središtu Cetinske krajine, regije s duboko ukorijenjenom, stoljetnom tradicijom vojništva, prkosa i nepokolebljive obrane granica. Taj uskočki i obrambeni mentalitet možda najbolje simbolizira viteška igra Sinjska alka, čiji je duh Poljak nosio u sebi od najranijih dana. Većina relevantnih biografskih izvora, uključujući službene vojne i komemorativne arhive, navodi 12. prosinca 1956. godine kao datum njegova rođenja. Odrastao je u tradicionalnoj, poštenoj radničkoj obitelji oca Mate i majke Mare (u nekim zapisima zabilježene i kao Pava), rođene Balaić. Ivan je bio drugo od troje djece u obitelji, odrastajući uz brata Željka i sestru Anđelku (kasnije u braku Dulčić).
Svoje osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnom gradu, pohađajući tadašnju Osnovnu školu “Josip Vrdoljak Ćićo” (koja danas s ponosom nosi ime OŠ Ivana Lovrića). Nakon osnovne škole, u Sinju je uspješno završio i uglednu Gimnaziju Dinka Šimunovića. Njegov rani životni put i formiranje osobnosti bili su snažno obilježeni izraženom sklonošću sportu, dinamici, adrenalinu i teškim fizičkim izazovima. To se najjasnije i najekstremnije manifestiralo kroz njegovo bavljenje padobranstvom, sportom koji ne trpi pogreške. Takav oblik ekstremnog sporta iziskivao je visoku razinu psihološke stabilnosti, sposobnost munjevitog donošenja odluka u kritičnim trenucima i apsolutnu kontrolu nad vlastitim strahom. Upravo te osobine, iskovane na dalmatinskom nebu, godinama kasnije pokazat će se presudnima u vođenju očajničke, krvave obrane u urbanom kaosu razorenog Vukovara.
Odlazak u Zagreb i prekid mirnodopskog života
Nakon uspješnog završetka srednje škole, u potrazi za širim životnim horizontima, Poljak napušta rodni Sinj i seli u Zagreb radi nastavka svog obrazovanja. U glavnom gradu Hrvatske upisuje i u roku uspješno završava Višu upravnu školu. Sa stečenom diplomom i zvanjem, zapošljava se kao upravni pravnik u nekadašnjem uglednom državnom poduzeću “Obuća”, čije se sjedište nalazilo u Savskoj ulici u Zagrebu. Iako je ostvario stalno i sigurno zaposlenje te izgradio relativno stabilan, udoban građanski život, Poljak nikada nije pokazivao sklonost stagnaciji ni konformizmu. U ljeto 1991. godine, nedugo prije opće eskalacije oružanog sukoba i otvorene agresije na Hrvatsku, odlučio je nastaviti svoje akademsko usavršavanje te je ambiciozno upisao Pravni fakultet u Zagrebu.
Osobe iz njegove neposredne okoline, dugogodišnji prijatelji, članovi obitelji, a kasnije i njegovi suborci na krvavoj fronti, prisjećaju ga se s dubokom emocijom kao izrazito društvene, vesele, tople i komunikativne ličnosti. Ivan je naprosto zračio optimizmom u svakoj situaciji, krasilo ga je neupitno poštenje, istinoljubivost te svojevrsni, šarmantni boemski duh. Njegov prepoznatljivi dalmatinski naglasak i specifičan, britak smisao za humor činili su ga središtem pozornosti u svakom društvu. Bio je osoba koja je s iznimnom lakoćom premošćivala socijalne barijere i spajala ljude. Ta njegova prirođena empatija i socijalna inteligencija pokazat će se ključnima za brzu izgradnju neupitnog autoriteta i dubokog povjerenja među raznorodnim, traumatiziranim i iscrpljenim vojnicima na najtežem ratištu u Europi.
Zov domovine: Od sisačkog ratišta do Kukuruznog puta
S početkom otvorene, brutalne vojne agresije na Republiku Hrvatsku u ljeto 1991. godine, Ivan Poljak pokazao je trenutačnu, bezuvjetnu spremnost da se kao dragovoljac stavi na raspolaganje obrani svoje domovine. Ipak, njegov put prema Vukovaru nije bio linearan ni izravan; on je predstavljao postupnu evoluciju njegove duboke namjere da pruži svoj maksimalan doprinos tamo gdje je situacija najkritičnija i gdje je to najpotrebnije. Isprva je, zajedno s krugom bliskih prijatelja, ozbiljno istraživao mogućnosti hitnog odlaska na sisačko ratište, s obzirom na teške i krvave borbe u tom području te taktičku blizinu Zagrebu. Također, aktivno je razmišljao o uključenju u riskantne akcije oslobađanja garnizona i vojarni JNA u Dugom Selu ili Varaždinu. Svoju je namjeru argumentirao vrlo logičnom činjenicom – upravo je u tim vojarnama služio obvezni vojni rok u bivšoj vojsci, te je do u detalje poznavao unutrašnju arhitekturu, raspored objekata i sigurnosne slabe točke tih kompleksa.
Međutim, kada je zagrebačko “Društvo Sinjana” započelo s intenzivnim organiziranjem logističke pomoći, prikupljanjem naoružanja i saniteta za obranu Sinja i ugrožene Cetinske krajine, Poljak se bez ikakve zadrške uključio u taj mukotrpan rad. Prva velika prekretnica u njegovom ratnom putu dogodila se krajem rujna 1991. godine. Nakon što je uspješno i briljantno dovršena bitka za vojarne u Varaždinu (koji se predao 22. rujna 1991.), oslobođene su i hrvatskim snagama stavljene na raspolaganje znatne količine prijeko potrebnog teškog i lakog naoružanja. Poljak je osobno preuzeo ogromnu odgovornost za izuzetno riskantan prijevoz i oružanu pratnju kamiona punog oružja namijenjenog za obranu svog rodnog Sinja. U gluhoj noći s 21. na 22. rujna, odnosno tijekom samog 22. rujna, s dragocjenim je teretom stigao u rodni grad. To je ujedno bio i njegov posljednji, emotivni susret s bratom Željkom, koji je u to vrijeme također bio maksimalno angažiran u obrani kao dragovoljac.
Analizirajući tadašnju, iznimno tešku stratešku sliku Republike Hrvatske, Ivan Poljak donio je ključnu, sudbonosnu prosudbu: iako je njegova voljena Dalmacija bila ozbiljno ugrožena i pod napadima, pravi epicentar rata, mjesto gdje se rješavala gola opstojnost čitave države, bio je u Vukovaru. Odlučio je otići na sam krajnji istok zemlje, u nepoznato, svjesno tajeći tu tešku odluku od svoje obitelji. Praksa skrivanja pravog odredišta i odlaska na najteža ratišta bila je vrlo česta pojava među najhrabrijim dragovoljcima, koji su plemenito htjeli poštedjeti svoje obitelji ekstremnog straha, svakodnevne tjeskobe i iščekivanja najgoreg. Nekoliko dana nakon povratka iz misije u Sinju, u Zagrebu se slučajno susreo sa sestrom Anđelkom. Na njezin sasvim običan, sestrinski upit kamo ide, Ivan joj je nehajno, s osmijehom odgovorio da “ide prošetati do Trga”. Bio je to njegov oproštaj.
Poljak se ubrzo priključio neformalnoj skupini od šezdesetak do stotinu srčanih dragovoljaca sakupljenih iz Zagreba i raznih drugih hrvatskih gradova. Krajem rujna (povijesni izvori najčešće navode datume 25. ili 27. rujna 1991.), ova se skupina zaputila prema potpuno opkoljenom Vukovaru. Uvjeti njihovog dolaska na ratište danas zvuče gotovo nevjerojatno i trajno svjedoče o apsolutnom logističkom siromaštvu i improvizaciji hrvatske obrane u toj ranoj fazi rata. Prema živim sjećanjima preživjelih suboraca, velika većina tih dragovoljaca stigla je u pakao Vukovara u običnoj, civilnoj odjeći, “u tenisicama, kao da idu na nekakav obiteljski izlet”, a samo je rijetko tko od njih posjedovao vlastito, makar i lovačko oružje. Pravom vojničkom opremom opremljeni su tek neposredno po dolasku na krvavu bojišnicu, i to vrlo često oružjem koje je u borbi izravno oteto od poginulog neprijatelja ili zarobljeno u lokalnim akcijama. U grad pod opsadom ušli su kroz zloglasni, spasonosni tzv. “Kukuruzni put” – jedinu, blatnjavu makadamsku komunikaciju kroz atare sela Bogdanovci, koja je grad poput pupčane vrpce spajala sa slobodnim teritorijem, a koju će oklopne snage JNA potpuno presjeći, preorati i blokirati 1. listopada 1991. godine.
Stroj za mljevenje mesa na Sajmištu i rađanje legende
Odmah po ulasku u Vukovar, Ivan Poljak raspoređen je u elitnu 4. vukovarsku bojnu 3. gardijske brigade Zbora narodne garde (ZNG). Zapovjedništvo obrane, suočeno s katastrofalnim gubicima, vrlo je brzo prepoznalo nužnost hitnog popunjavanja kritičnih položaja hrabrim ljudima. Ivan Anđelić zvani “Doktor”, zamjenik zapovjednika te legendarne bojne, Poljaka i njegovu zagrebačku skupinu uputio je na najgori mogući teren – Sajmište. Poljak je tamo raspoređen u interventnu borbenu grupu zajedno s već prekaljenim, iskusnim braniteljima poput Branka, Mile i Vaska. Od samog prvog dana pokazivao je iznimnu borbenu hrabrost, visoki taktički oprez, ali i urođenu lidersku karizmu; njegov prepoznatljivi dalmatinski naglasak i neuništivi humor usred granatiranja postali su omiljeni među braniteljima, podižući moral kada je to bilo najteže.
Zbog stravičnog intenziteta neprekidnih ratnih djelovanja na Sajmištu – borbi prsa o prsa, bacanja bombi iz sobe u sobu, tenkovskih udara iz neposredne blizine – stopa ranjavanja i pogibija zapovjednog kadra bila je katastrofalno, zastrašujuće visoka. Prema povijesnim arhivima i memoarskim izvorima (uključujući dubinske analize Zvonka Barte, čelnika Udruge hrvatskih branitelja Sajmište Vukovar), obranu Sajmišta u svega nekoliko mjeseci vodila su, jedan za drugim, petorica zapovjednika. Svi oni, osim onog posljednjeg, ili su poginuli u izravnoj borbi, ili su brutalno ubijeni nakon zarobljavanja u krvavu jesen 1991. godine.
Prvi legendarni zapovjednik Sajmišta bio je Damjan Samardžić, među braniteljima poznat pod ratnim nadimkom “Veliki Bojler”. On je uspješno zapovijedao do sredine lipnja, nakon čega je, uslijed pada grada, zarobljen i mučki ubijen na stratištu Ovčara, a njegovi posmrtni ostaci ni do današnjeg dana nisu pronađeni. Njega je na toj užarenoj poziciji naslijedio Petar Kačić, zvan “Srednji Bojler”, ratnik koji je imao najduži zapovjednički staž na toj smrtonosnoj lokaciji. Kačić je prvi put teško ranjen krajem rujna, ali je odbio napustiti položaj. Poginuo je u stravičnom artiljerijskom udaru 2. listopada 1991. godine. Zbog neselektivne, neopisive brutalnosti agresora, kasnije je, nakon pada grada, na stratištu Ovčara izdvojen i smaknut i njegov šesnaestogodišnji sin Igor Kačić, postavši tako najmlađa žrtva tog masovnog, bestijalnog zločina.
Nakon Kačića, treći zapovjednik postao je Velimir Đerek, iznimno hrabri mladi dragovoljac rodom iz Vinjana Gornjih kraj Imotskog. On je preuzeo Kačićevu tešku dužnost i preko radio-veze dobio kodno ime “Sokol”. Đerekovo srčano zapovijedanje završilo je tragično samo deset dana kasnije. Tog kobnog 12. listopada usmrtila ga je minobacačka granata čiji su ga geleri fatalno pogodili direktno u sljepoočnicu.
Psihološki rat i genijalna taktička obmana Ivana Anđelića
Pogibija Velimira Đereka stvorila je u tom trenutku ne samo taktički, već i kritičan psihološki vakuum u obrani. Ovdje je do punog izražaja došla visoka razina inteligencije i svijesti o važnosti psihološkog ratovanja. Ivan Anđelić “Doktor” i viši nadređeni zapovjednici iz operativnog centra vrlo su dobro znali da neprijateljska obavještajna služba JNA danonoćno aktivno prati, prisluškuje i analizira njihove radio-veze. U prijašnjim, sličnim situacijama, nakon što bi poginuo neki od posebno istaknutih, karizmatičnih hrvatskih boraca (primjerice, hrabri branitelj s nadimkom “Legija”), srpske su snage preko otvorenih komunikacijskih kanala vulgarno provocirale branitelje nastojeći im potpuno srušiti moral, rugajući se preko motorola: “Doktore, di ti je sada Legija?”.
Anđelić je bio savršeno svjestan da bi neprijateljsko saznanje o pogibiji “Sokola” značilo ogromnu psihološku i propagandnu prednost za JNA. Među agresorskim snagama i rezervistima iz Srbije vladao je nevjerojatan, gotovo nadnaravni strah i mit da se pod zapovjedništvom Sokola na Sajmištu nalazi čak šest stotina prekaljenih, do zuba naoružanih Imoćana (iako je broj branitelja bio neusporedivo manji). Gubitkom tog zvučnog kodnog imena, izgubio bi se i taj nevidljivi, ali iznimno snažni psihološki bedem straha. Kako bi spriječio demoralizaciju svojih umornih trupa i lukavo obmanuo protivnika, Anđelić je donio pragmatičnu, ali povijesno presudnu, briljantnu odluku.
Prišao je Ivanu Poljaku usred ruševina, predao mu još uvijek krvavu radiostanicu (Motorolu) netom poginulog Đereka, pogledao ga u oči i hladno izgovorio: “Ivane, Velimir Đerek Sokol je poginuo i od ovog trenutka ti si ‘SOKOL’!”. Poljak, kao vrhunski sportaš i pravnik, odmah je shvatio potpunu težinu taktičke situacije, nije trepnuo i prihvatio je zadatak bez ikakvih daljnjih potpitanja. Time su brojne neprijateljske prisluškivačke snage ostale u dubokom uvjerenju da je Sokol nekim čudom preživio udar i da jezgra obrane Sajmišta ostaje čvrsta, fanatična i neprobojna.
Nakon ovog nesvakidašnjeg čina, Anđelić je izvijestio Ivicu Arbanasa, zapovjednika 4. bojne 3. brigade i formalnog zapovjednika legendarne 1. bojne 204. brigade, o svojoj brzopoteznoj odluci. Arbanas je ovaj lucidan prijedlog oduševljeno prihvatio i potvrdio, te je Ivan Poljak i službeno imenovan novim zapovjednikom satnije Sajmište, postavši tako četvrti zapovjednik u nizu, pod kodnim imenom “Sinjski Sokol”.
Tragični 6. studenoga i precizan udar granate
Smrt Ivana Poljaka Sokola, koja se dogodila 6. studenoga 1991., bila je šokantna za cijelu liniju obrane i rezultat je iznimno, gotovo nemoguće preciznog artiljerijskog pogotka. Njegovo zapovjedno, operativno mjesto nalazilo se u jednom naizgled sigurnom podrumu razorene kuće, iz kojeg je on, otežan longetom i oslanjajući se na štaku uslijed teškog prethodnog ranjavanja, preko radio-veze (“Motorole”) upravljao preostalim satnijama i raspoređivao ljude. U jednom stravičnom trenutku, kroz sićušni, jedva vidljivi podrumski prozorčić uletjela je minobacačka granata koja ga je ubila na mjestu, dok je kraj njega od gelera teško ranjena hrabra vezistica Katarina Mađarević.
Užasnutim suborcima, koji su dotrčali na mjesto eksplozije, isprva se činilo nevjerojatnim da je to djelo minobacača. Mislili su da se radilo o neprijateljskoj diverziji i ubačenoj ručnoj bombi, s obzirom na gotovo matematički nemoguću putanju i kut pod kojim je granata morala pasti i provući se da bi direktno ušla u taj zaštićeni podrum. Nakon pogibije nesalomljivog “Sinjskog Sokola”, zapovjedništvo nad krvavom obranom Sajmišta preuzeo je Josip Tomašić zvan “Osa”. Istoga tog mračnog dana, obitelj Poljak, ali i cijeli grad Sinj, pretrpjeli su još jedan nezamisliv šok; u razmaku od samo 48 sati, junački grad Sinj ostao je bez dvojice svojih istaknutih heroja jer je samo dva dana ranije, 4. studenoga, u obrani Vukovara poginuo i časnički namjesnik Andrija Alčić (također hrabri pripadnik 204. brigade). Danas se sportski centar u Sinju, na predjelu Trnovača, ponosno zove po svojim sinovima – Ivanu Poljaku Sokolu i Andriji Alčiću. Posmrtni ostaci Ivana Poljaka pronađeni su i ekshumirani tek godinama kasnije, nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, iz neobilježene masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru. Svečano su 1998. uz najviše vojne počasti pokopani u Sinju, a Poljak je posthumno primljen i u Viteško alkarsko društvo, čime je njegova žrtva zauvijek uklesana u povijest.
Opće rasulo obrane i stravična sudbina civila iz bolnice
Smrt Ivana Poljaka bila je nažalost samo jedna u nizu tragedija koje su tog crnog 6. studenoga 1991. neumoljivo parale vukovarsku obranu. Istoga je dana, uslijed nasumičnog djelovanja “jedne od stotina tisuća granata kojima je sustavno uništavan grad”, pred vlastitim stambenim objektom u Vukovaru tragično poginuo branitelj Zlatko Kopić. Na drugom kraju grada, na strateški ključnom, uzvišenom položaju Desna Supoderica, već je polako vladalo potpuno logističko i taktičko rasulo. Uslijed kroničnog nedostatka protuoklopnog oružja, streljiva i zdravog ljudstva, hrvatski branitelji bili su prisiljeni na očajničko taktičko povlačenje pred stalnim, nezaustavljivim napredovanjem neprijateljskih mehaniziranih i oklopnih jedinica. U luđačkom pokušaju spašavanja puknute linije, mladi, golobradi vukovarski branitelj Siniša Koch otrčao je ravno u dvorište jedne kuće i iz neposredne blizine, suočen licem u lice sa strojem smrti, bacio ručnu kumulativnu bombu kojom je uspio zapaliti tenk JNA. Njegov herojski čin plaćen je najvišom cijenom – odmah nakon toga usmrćen je rafalnom pješačkom paljbom u pratnji tenka.
Istog tog užasnog 6. studenoga, na užarenom položaju na Sajmištu teško je u nogu ranjen i hrvatski branitelj Damir Kiralj. On je bio rodom iz ugledne lokalne obitelji koja je iz prkosa odbila evakuaciju iz svog voljenog grada. Njegovi su ga suborci, riskirajući vlastite živote pod gustom neprijateljskom vatrom snajpera i minobacača, prebacili u vlažni, zagušljivi podrum vukovarske bolnice. Ta ista bolnica do tada je već bila zastrašujuće pretrpana s preko tisuću teških ranjenika, bolesnika i prestrašenih civila djece koji su se u mraku skrivali od danonoćnog, bjesomučnog granatiranja (iz bolnice su putem radija upućivani svakodnevni, očajnički apeli dr. Vesne Bosanac gluhoj međunarodnoj zajednici koja je sve mirno promatrala). Sudbina mladog Damira Kiralja bolno oslikava puno širu, mračnu tragediju grada; nakon konačnog pada Vukovara 18. studenoga, kada su u krug bolnice ušetali oficiri JNA i naoružani pripadnici zloglasnih srpskih paravojnih formacija (pod komandom ratnih zločinaca Veselina Šljivančanina i Mileta Mrkšića), svjedoci, uključujući i medicinsku sestru, s užasom su vidjeli kako naoružani, bradati četnici tjeraju ranjenog Kiralja da hoda, unatoč tome što mu je noga bila u svježe puknutom gipsu i omotana krvavim zavojima. Nakon stravičnog iživljavanja, na kraju su ga izvezli iz dvorišta bolnice u invalidskim kolicima. Kiralj je odveden u nepoznatom smjeru, najvjerojatnije je mučen i smaknut na masovnom stratištu Ovčara, a njegova ga majka, unatoč desetljećima potrage, do danas nije pronašla. Njegovo se ime danas kao trajni spomenik patnji nalazi na spomen-pločicama u sablasnom podrumu vukovarske bolnice. Valja napomenuti da je oko 7000 hrvatskih branitelja i nevinih civila nakon bitke protupravno odvedeno i završilo u zloglasnim, ledenim koncentracijskim logorima u Srbiji (poput logora smrti Stajićevo i Begejci), a mnogi su, poput hrabrog branitelja Zorana Šipoša, čudom preživjeli višemjesečna, stravična fizička i psihička zlostavljanja o kojima svjedoče do danas.
Nebeski heroji na dvokrilcima: Samostalni zrakoplovni vod Osijek
Ovo dramatično, apokaliptično stanje u potpuno okruženom gradu, koji je tjednima preživljavao bez trunke struje, pitke vode, hrane i prijeko potrebnog sanitetskog materijala, izoliranom od svijeta na sve moguće načine, pokušao je ublažiti jedan od najhrabrijih, ali nažalost dugo vremena nepoznatih fenomena Domovinskog rata – legendarni Samostalni zrakoplovni vod Osijek. Ovaj vod, taktički formiran početkom listopada 1991. godine pri Operativnoj zoni Osijek, sačinjavali su nevjerojatno hrabri ljudi: civilni piloti malih, sportskih i poljoprivrednih aviona (tzv. “dvokrilaca”, mahom modela Antonov An-2) te prekaljeni, iskusni osječki sportski padobranci.
Zbog potpunog nepostojanja modernih vojnih transportnih zrakoplova ni bilo kakve kontrole hrvatskog zračnog prostora (kojim su suvereno i arogantno gospodarili superbrzi borbeni mlažnjaci, MiG-ovi i Galebovi JNA, bestidno bombardirajući čak i jasno označene ulaze u skloništa vukovarske bolnice), ovi su hrabri slavonski piloti poduzimali noćne, doslovno suicidne letove na ekstremno, opasno malim visinama iznad maglovite slavonske ravnice. Oslanjajući se samo na vizualnu navigaciju, kroz mrklu tamu su dolazili točno iznad gorućeg Vukovara. Pod okriljem noći, balansirajući zrakoplovom, iz otvorenih vrata aviona u letu, osječki su padobranci na improviziranim, prerađenim teretnim padobranima izbacivali teške pakete s prijeko nužnim sanitetskim materijalom, antibioticima, lijekovima i dragocjenim pošiljkama krvne plazme namijenjene za spašavanje života u pretrpanoj vukovarskoj bolnici.
Kako je opsada postajala sve krvoločnija, kasnije su iz tih istih, sporih poljoprivrednih zrakoplova izbacivali i improvizirane plinske bombe, u narodu popularno zvane “bojleri”, direktno na ukopane oklopne položaje neprijatelja, sijući paniku u neprijateljskim redovima. Upravo u onom najkritičnijem tjednu oko 6. studenoga 1991., dok se lomila obrana Sajmišta, zabilježena su snažna, gotovo svakodnevna logistička djelovanja i desantiranja materijala ovog jedinstvenog zrakoplovnog voda nad opkoljenim Vukovarom. Njihova nezamisliva herojska uloga nažalost nije prošla bez teških žrtava. Kasnije u ratnim djelovanjima tijekom Domovinskog rata oboren je jedan od tih istih poljoprivrednih zrakoplova iznad neprijateljskih linija, što je rezultiralo tragičnom pogibijom cijele posade – hrabrih pilota i padobranaca koji su svoje živote ugradili u temelje slobodne Hrvatske, a čija imena uz ime Ivana Poljaka Sokola stoje kao vječni svjetionik hrabrosti.