Nadbiskup Marin Srakić pokopan je u kripti đakovačke katedrale. Pročitajte detalje emotivne homilije i oproštaja od povijesnog pastira.
ĐAKOVO – U tišini i molitvi, okruženi simbolima vjere i bogatom poviješću, tisuće vjernika, svećenika i visokih crkvenih dostojanstvenika ispratile su u četvrtak, 5. studenoga, prvog đakovačko-osječkog nadbiskupa i metropolita u miru, Marina Srakića. Nadbiskup, koji je preminuo na Dušni dan u Svećeničkom domu u Đakovu, pokopan je na svetkovinu Srijemskih mučenika u kripti đakovačke katedrale bazilike sv. Petra. Njegov ispraćaj nije bio samo oproštaj od crkvenog pastira, već i od povijesne ličnosti koja je obilježila crkveni, ali i društveni život Slavonije, Srijema i Baranje kroz nekoliko desetljeća prepunih izazova, ratnih stradanja i poslijeratne obnove.
Misu zadušnicu, u zajedništvu s 38 nadbiskupa i biskupa iz Hrvatske i susjednih zemalja, predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) Dražen Kutleša. No, središnji, najemotivniji dio oproštaja bila je nadahnuta homilija aktualnog đakovačko-osječkog nadbiskupa metropolita Đure Hranića, koji je kroz presjek Srakićeva života ocrtao portret čovjeka čija su vjera i rad – Spe et labore – uistinu oblikovali današnju Crkvu na istoku Hrvatske.
Dom u kojem je rastao, služio i počinuo
Od ranih jutarnjih sati, tijelo pokojnog nadbiskupa bilo je izloženo u katedrali, mjestu koje je, kako je na početku mise istaknuo nadbiskup Kutleša, bilo njegov stvarni duhovni dom. Lijes je bio položen na sag ispred oltara, na istom onom mjestu gdje je nadbiskup Marin ležao u prostraciji tri puta tijekom svoga života: prigodom đakonskoga, svećeničkoga i biskupskoga ređenja. Na njemu su počivali simboli njegove pastirske službe – biskupska mitra, evanđelistar i palij.
“Ova katedrala bila je njegov dom. Pod ovim je svodovima kao mladić rastao u pozivu. Ovdje je primio puninu svetoga reda. Ovdje je desetljećima propovijedao, redio svećenike i blagoslivljao svoj narod”, poručio je Kutleša, pozvavši okupljene na zahvalu Bogu za Srakićev život, molitvu za njegovu dušu te obnovu vjere u uskrsnuće.
Izazovi kao gorivo za vjerničko predanje
U središtu misnog slavlja bila je homilija nadbiskupa Đure Hranića, koji je detaljno i s puno pijeteta rekonstruirao Srakićev životni put. Prisjetio se njegovih korijena u Ivanovcima, rođenja 1937. godine te krštenja u Harkanovcima. Svoj rodni kraj nikada nije zaboravio, rado mu se vraćajući dokle god mu je zdravlje to dopuštalo.
Hranić je posebno naglasio teške početke Srakićeva duhovnog puta, kada je s jedanaest godina, u jeku najžešćih komunističkih progona Crkve 1948. godine, otišao u sjemenište na Šalatu, a zatim nastavio teologiju u Đakovu, gdje je i zaređen u 23. godini života. Osvrćući se na te turbulentne godine, Hranić je znakovito poručio:
“Poteškoće su se u njegovu životu pokazivale kao izazov za još veće i gorljivije vjerničko i svećeničko predanje Bogu i Crkvi te za još zauzetiji rad.”
Uslijedile su godine akademskog usavršavanja, od Zagreba do Rima, gdje je na Papinskoj akademiji Alfonsiani postigao doktorat. Po povratku u Đakovo, ugradio je sebe u odgoj novih generacija svećenika, prvo kao profesor moralne teologije, a potom i kao rektor Bogoslovnog sjemeništa. Upravo je on bio taj koji je sjemeništarce i bogoslove uvodio u novi duh Drugoga vatikanskog koncila, prevodeći koncilske smjernice u konkretan život Crkve.
Ratne godine: Radost, nada, žalost i tjeskoba
Najdramatičniji dio Srakićeve službe svakako su bile devedesete godine. Imenovan pomoćnim biskupom u predvečerje Domovinskog rata 1990. godine, suočio se s razorenom biskupijom, podijeljenom ratnim linijama, i sa stotinama tisuća prognanika.
Hranić je emotivno prepričao kako je Srakić u to vrijeme pronalazio načine da preko Mađarske i Srbije dolazi do Srijema kako bi tješio prestrašene katolike, te kako je obilazio okupirana područja, prognanike i branitelje. Iz njegova tajnog, poluilegalnog posjeta Iloku na drugu obljetnicu biskupskog ređenja, Hranić je citirao Srakićev vlastiti zapis u samostanskoj spomenici:
“Na ovoj mirovnoj misiji obuzeše nas radost i nada, žalost i tjeskoba. Radost jer smo našli vedrog i hrabrog oca Marka i njegove domaćice. Nada da će svanuti bolja budućnost za sve nas. Ali i žalost i tjeskoba nad svim onim tužnim što smo usput vidjeli.”
Nakon preuzimanja službe dijecezanskog biskupa 1997. godine, dočekala ga je ogromna zadaća obnove. Nadbiskup Hranić podsjetio je na povijesni poduhvat obnove crkava i župnih domova, ustvrdivši kako se vjerojatno nikada u tako kratkom roku nije toliko gradilo i obnavljalo, a sve pod budnim okom i potporom biskupa Marina, koji je pokrenuo i Drugu biskupijsku sinodu.
Uz bok najvećima: Strossmayeru i Mandiću
Homilija je posebno rasvijetlila Srakićevu viziju obrazovanja i ekumenizma. Njegovim zalaganjem Teološki studij u Đakovu uzdignut je 2005. godine na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta u sklopu osječkog Sveučilišta. Srakić je bio i ključna osoba u organizaciji posjeta pape Ivana Pavla II. Đakovu 2003. godine, a povijesni vrhunac njegove službe bila je 2008. godina kada je Biskupija uzdignuta na rang Nadbiskupije, a on postao njezin prvi nadbiskup i metropolit.
Posebna vrijednost njegova služenja bilo je promicanje praštanja i pomirenja nakon rata te uspostava ekumenskog dijaloga, osobito sa Srpskom pravoslavnom Crkvom, svjestan povijesne uloge Đakovačko-osječke pokrajine na granici Zapada i Istoka. Zbog svega toga, Hranić je izrekao snažnu ocjenu njegove povijesne veličine:
“Vjerujem da će nadbiskupa Marina historiografija i povijest smjestiti među najveće biskupe naše nadbiskupije. Rekao bih odmah uz bok biskupa Strossmayera, Mandića, Krtice i drugih velikih biskupa koje smo imali na čelu naše biskupije, odnosno nadbiskupije.”
Posljednja poruka: “Čuvajte slogu i zajedništvo”
Na samom kraju homilije, pod svodovima utihnule katedrale, Hranić je pročitao dijelove Srakićeve duhovne oporuke napisane 2025. godine. U njoj progovara srce pastira koji do zadnjeg daha živi za svoje stado:
“S nadom u uskrsnuće vraća se moje tijelo u zemlju od koje je uzeto. Svoj život prikazujem za Đakovačko-osječku nadbiskupiju moleći Gospodina da ona ispuni svoje poslanje u izazovima današnjeg vremena.”
Njegova posljednja želja i svojevrsni testament ostavljen svećenicima i vjernicima bila je poruka ohrabrenja i upozorenja: “Čuvajte i njegujte slogu i zajedništvo naše Đakovačko-osječke nadbiskupije… I budite osjetljivi na poteškoće kroz koje prolazi Srijemska biskupija.”
Vidno dirnut, nadbiskup Hranić zaključio je homiliju dirljivim oproštajem, zazvavši njegov zagovor iz nebeskog zajedništva: “Vama, dragi oče nadbiskupe, hvala na svemu… Molite za nas da ispunimo svoje poslanje.”
Oproštaji: Od Pape do vjernika laika
Kraj misnoga slavlja obilježili su govori zahvale. Apostolski nuncij Giorgio Girelli prenio je sućut pape Lava XIV., koji je zahvalio Srakiću za velikodušno služenje i neumorno zalaganje pod geslom Spe et labore. Nadbiskup Kutleša zahvalio mu je u ime svih hrvatskih biskupa na petogodišnjem vođenju HBK, istaknuvši kako tu ulogu “nije shvaćao kao vlast, nego kao služenje zajedništvu”.
Emotivan je bio i istup kardinala Vinka Puljića koji mu je zahvalio na odgojiteljskom radu i neizmjernoj strpljivosti, dok se u ime redovnica oprostila s. Estera Radičević, prisjetivši se kako je generacijama sestara bio ne samo strog profesor moralne teologije čiji se ispiti pamte, već i osoba na čije su razumijevanje uvijek mogle računati. U ime svećenika govorio je vlč. prof. dr. Josip Bošnjaković, naglasivši Srakićev golemi pisani opus od 14 svezaka i citiravši sv. Tereziju Avilsku: “Gospodine, dugo se poznajemo, došlo je vrijeme da se gledamo…”
Nakon što su izrečene posljednje riječi oproštaja, sprovodni obredi preselili su se izvan zidina katedralne lađe. U svečanoj procesiji preko đakovačkog trga, tijelo prvog đakovačko-osječkog nadbiskupa preneseno je u kriptu katedrale, gdje će počivati uz svoje velike prethodnike.
Izvor: Đakovačko-osječka nadbiskupija/ M. Kuveždanin / Foto: J. Hrehorović / M. Kuveždanin