Zločin u Bizovcu ostavio je neizbrisive rane. Obilježena je 35. godišnjica zračnog raketiranja civila. Istina se pamti, ali nalogodavci još nisu kažnjeni.
Punih trideset i pet godina prošlo je od dana kada je nemilosrdna ruka agresora prekinula živote nevinih civila, djece i hrvatskih redarstvenika u mirnom slavonskom mjestu, a zločin u Bizovcu do današnjeg dana ostao je mračna mrlja na savjesti onih koji pravdu trebaju provoditi. Zaključak s ovogodišnjeg, iznimno emotivnog obilježavanja godišnjice stravičnog raketiranja zrakoplovstva Jugoslavenske narodne armije, jasan je i nedvosmislen: žrtve nikada neće biti zaboravljene, sjećanje živi u svakoj pori ovog mjesta, no pravda i dalje izostaje. Izostanak kaznene odgovornosti za nalogodavce i izvršitelje koji su usred bijela dana, bez ikakvog vojnog opravdanja, sijali smrt na bizovačkim ulicama, ostavlja duboku gorčinu u srcima preživjelih, obitelji stradalih i cjelokupne hrvatske javnosti. Ipak, šutnja nije opcija, a svaka izgovorena riječ na ovoj tužnoj obljetnici potvrda je da će se istina o stradanju prenositi na generacije koje dolaze.
Sjećanje koje ne blijedi ni nakon tri i pol desetljeća
Obilježavanje 35. godišnjice ove nezapamćene tragedije započelo je u dubokom pijetetu i duhovnom zajedništvu. U Župnoj crkvi sv. Mateja apostola i evanđelista služena je sveta misa zadušnica, na kojoj su se okupili mještani, obitelji poginulih te brojni uzvanici. Misno slavlje predvodio je velečasni Mato Matasović, bizovački župnik, koji je u svojoj propovijedi istaknuo važnost očuvanja sjećanja na nevine žrtve, naglašavajući kako njihova žrtva nije bila uzaludna, već je utkana u same temelje slobodne i neovisne Republike Hrvatske.
U jutarnjim satima, dok se magla još dizala nad ravnicom, započela je i tradicionalna memorijalna utrka. Ova utrka nije samo sportski događaj, već duboko simboličan čin povezivanja mjesta koja su disala kao jedno u danima ratnih stradanja. Maratonci i rekreativci krenuli su ispred zgrade Policijske postaje Belišće, noseći u svojim srcima uspomenu na poginule redarstvenike i civile. Njihova je ruta prolazila kroz Valpovo i Ladimirevce, simbolizirajući put zajedništva i otpora, da bi svoj cilj pronašla u samom središtu Bizovca, neposredno nakon završetka svete mise. Znoj i napor trkača bili su tek mali podsjetnik na žrtvu koju su branitelji podnijeli za obranu i slobodu ovoga kraja.
Dostojanstveno odavanje počasti podno spomen-obilježja
Nakon završetka svete mise, rijeka ljudi uputila se prema spomen-obilježju, koji je postavljeno 2023. godine( na 32. obljetnicu). U tišini i šumu vjetra uz tihi jecaji obitelji, započelo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća u spomen na poginule branitelje i civile. Prvi su, drhtavih ruku i sa suzama u očima, vijence položili roditelji i članovi obitelji poginulih, oni koji već trideset i pet godina nose neizrecivu bol gubitka najmilijih.
Nakon njih, počast su odala i visoka izaslanstva. U ime Osječko-baranjske županije, vijenac je položio izaslanik županice i njezin zamjenik, Goran Ivanović. Uz njega, duboki pijetet žrtvama iskazali su i načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Ladislav Bece sa svojim zamjenikom Darijom Prmecom, te načelnik Policijske postaje Belišće Vlado Krznarić. Njihova prisutnost jasno je poručila da hrvatska policija ne zaboravlja svoje hrabre kolege koji su pali na dužnosti, štiteći sigurnost građana u trenucima najveće pogibelji.
Zajednički vijenac položila su i izaslanstva gradova i općina, predvođena domaćinom, načelnikom Općine Bizovac Srećkom Vukovićem, te gradonačelnicom Grada Belišća Ivanom Jerbić. Počast su odali i predstavnici brojnih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, čija je zadaća trajno čuvanje digniteta obrambenog rata. Vijence su položili i svijeće zapalili predstavnici Udruge umirovljenika policije i branitelja Valpovštine, Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Osječko-baranjske županije (UDVDR OBŽ), HVIDR-e BPS i ostalih srodnih udruga. U zajedničkom odavanju počasti pridružili su im se i članovi ogranka Matice hrvatske Bizovac, predstavnici političkih stranaka HDZ-a i HSP-a, te vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Bizovac, čiji su članovi i sami često bili prvi na mjestu tragedije spašavajući ljudske živote pod kišom granata i smrtonosnih raketa.
Tragičan bilans sunčanog jesenjeg dana
Centralni dio komemorativnog skupa bilo je obraćanje načelnika Općine Bizovac Srećka Vukovića, čiji je govor duboko potresao sve okupljene. Njegove su riječi bile prožete tugom, ali i jasnim upozorenjem da zločin u Bizovcu ne smije postati samo statistički podatak u prašnjavim arhivama.
„Uvaženi skupe, Domovinski rat jedno je od najtežih, najbolnijih i najtragičnijih razdoblja hrvatske povijesti. Bilo je to razdoblje obilježeno ljudskim stradanjima, razaranjem domova, razdvajanjem obitelji i neizmjernom patnjom nedužnih ljudi. Među mjestima koja su osjetila svu brutalnost ratnog nasilja nalazi se i naš Bizovac, koji je na današnji dan 1991. godine postao metom stravičnih zračnih napada. Nad ovim mjestom počinjen je zločin čije razmjere i okrutnost nikada ne smijemo zaboraviti niti dopustiti da budu umanjeni, opravdani ili prešućeni“, istaknuo je Vuković na samom početku svog snažnog obraćanja.
Načelnik je potom podsjetio na stravičnu kronologiju tog 7. studenoga 1991. godine, dana koji je započeo kao i svaki drugi uobičajeni, sunčani jesenski dan, a u hipu se pretvorio u najgoru noćnu moru. Prvi ubojiti nalet neprijateljskog zrakoplovstva dogodio se u 13 sati i 12 minuta. Meta zrakoplova JNA bio je hotel Termia, na koji su bačene avionske bombe i ispaljene razorne rakete. Bio je to čin čistog terora, s obzirom na to da je hotel u tom trenutku, kao i depandanse oko njega, služio za smještaj civila i rehabilitaciju hrvatskih ranjenika.
„U tom bezobzirnom napadu na ulaznim vratima hotela stradao je Josip Marinić, pripadnik Međimurskog bataljuna, dok je više osoba teško ranjeno. Među ranjenima bio je talijanski državljanin Vittorio De Paolo, vozač promatračke misije Europske zajednice“, naglasio je načelnik. Istodobno, preostala dva zrakoplova usmjerila su svoje smrtonosne projektile prema zgradi obližnjega željezničkoga kolodvora. U tom su napadu pogođene obiteljske kuće u neposrednoj blizini, a teško je ozlijeđena i mještanka Marija Đerki. Brojne su obitelji u sekundi pretrpjele nemjerljivu materijalnu štetu. „Njihovi domovi i mjesta sigurnosti obiteljskoga života u jednom su trenutku postali poprište straha, razaranja i smrtonosne opasnosti“, dodao je Vuković.
No, najgori dio tek je slijedio. Dok je trajao policijski očevid i dok se pružala prva pomoć krvavim ranjenicima iz prvog napada, nebo iznad Bizovca ponovno je zaparala stravična buka zrakoplovnih motora. U 15 sati i 15 minuta uslijedio je drugi, još strašniji i smrtonosniji napad.
„Ovdje gdje stojimo, u središtu mjesta, pogođen je prometni punkt Policijske postaje Valpovo. Tom je prilikom ispaljeno 12 projektila, a posljedice su bile stravične. Poginuli su policijski službenici Josip Jurenac, Slavko Vidaković i Darko Kovačević te civili Tomislav Kranjčević, Reza Vuković i jedanaestogodišnji dječak Dragan Cvetković“, izgovorio je Vuković, dok su okupljeni u potpunoj tišini i sa suzama slušali imena bolno otrgnuta od zaborava. Velik broj ljudi bio je teško ranjen, a razaranja su ponovno zahvatila i okolne zgrade u samom centru mjesta.
Ubijanje djeteta i nedužnih civila ne može se opravdati
Načelnik Vuković posebno je oštar bio u osudi karaktera ovog kukavičkog napada, naglasivši kako nema nikakve vojne doktrine koja bi ovakav čin mogla objasniti, a kamoli opravdati. „Nema vojnoga cilja, ratnoga interesa ni ideologije koja može opravdati ovakav zločin, ubijanje djeteta i nedužnih ljudi“, rezolutno je poručio. Napadi koji bestijalno odnose živote civila, razaraju njihove domove i pretvaraju mirno radničko mjesto u poprište smrti zaslužuju najoštriju moralnu, ljudsku, ali i pravnu osudu cijeloga svijeta.
Ovo nije bila tek još jedna ratna tragedija u nizu ratnih izvještaja, naglasio je načelnik, već svirepi zločin koji zahtijeva potpunu istinu, nedvojbeno preuzimanje odgovornosti i konačni dolazak pred lice pravde. Vuković je apelirao na sve institucije da ono što se dogodilo u Bizovcu prije tri i pol desetljeća ne smije biti svedeno na bezličnu ratnu statistiku. „Iza svakoga imena stoji ljudski život, obitelj, prijatelji, neostvareni snovi i planovi za budućnost koji su nasilno prekinuti“, rekao je Vuković s dubokom tugom u glasu. Odgovornost za zločine, poručeno je, ne smije se izgubiti u protoku vremena, političkim kompromisima ili, još gore, pokušajima relativiziranja hrvatskih stradanja. Pravda za žrtve temeljno je pitanje ljudskoga dostojanstva. Zaboraviti bi značilo počiniti novu nepravdu prema stradalima, a šutnja bi značila konačnu pobjedu zla.
Svjedočanstva koja lede krv u žilama
U ranijim obljetnicama, novinarske ekipe imale su priliku čuti i najpotresnija svjedočanstva preživjelih, onih koji su tog krvavog popodneva bili na prvoj crti smrtonosnog udara. Dalibor Cvetković, brat poginulog jedanaestogodišnjeg dječaka Dragana, prisjetio se stravičnih trenutaka i apsurda ratnog ludila.
„Ja sam bio ovdje kao mladi branitelj s kolegama koji su ovdje isto stradali i sa mnom je nesretnim slučajem bio i malodobni brat od 11 godina koji je smrtno stradao onda. Mi smo neki imali ‘sreću’, pa smo prošli samo s ranama i invalidnošću“, ispričao je novinarima Dalibor Cvetković, čije riječi odzvanjaju kao najglasniji podsjetnik na besmislenost divljaštva u kojem djeca plaćaju najveću cijenu rata.
Jednako jezivo bilo je slušati svjedočanstvo Baškina Saljijija, pripadnika pričuvnog sastava MUP-a, koji se u trenutku drugog zračnog napada nalazio upravo na pogođenom policijskom punktu. Njegovo sjećanje na raketiranje ne blijedi.
„Bio sam u pričuvnoj policiji, kao pričuvni policajac na punktu, kad se dogodilo raketiranje Bizovca… Dogodilo se to oko tri sata, bio je to drugi zračni napad. Došao je iz pravca Đakova i Našica, koliko sam čuo, a dva su zrakoplova ispalila 12 raketa. Tom su prilikom poginula trojica mojih kolega s kojima sam radio taj dan te nekoliko civila; jedno dijete i čovjek koji je radio na benzinskoj postaji tu u blizini. A punkt je bio ovdje, nekoliko metara od nas, gdje se sada nalazimo“, prepričao je Saljiji. Pojasnio je i trenutak samog ranjavanja, oslikavajući šok i kaos: „Samo ranjavanje nisam ni osjetio, nikakve bolove. Osjetio sam samo neke blage udarce i onda se podigao dim i prašina. A to dijete… kad sam ga vidio, htio sam mu reći da se skloni s ceste zbog prometa, međutim, jednostavno je nestalo pred očima od prašine i dima.“ Slika stradalih kolega progoni ga, priznaje, svakoga dana iznova.
Pravda kao neispunjeni dug i civilizacijski poraz
Sjećanje na tragično raketiranje neraskidivo je vezano uz frustraciju preživjelih zbog sramotnog izostanka sudskog epiloga. Načelnik PU osječko-baranjske Ladislav Bece podsjetio je na pravne korake koji su godinama unazad poduzeti, ali pravda je i dalje slijepa.
„Bio je to tragičan događaj, barbarski čin Jugoslavenske narodne armije, koja se 1991. godine svrstala na stranu agresora. Svojim su zrakoplovima raketirali civilne ciljeve i policijski punkt ovdje u Bizovcu… Policija je podnijela kaznenu prijavu protiv Veljka Kadijevića, koji, nažalost, nije dočekao pravdu, nego je preminuo. Prijava je podnesena i protiv zapovjednika Ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane JNA, koji, nažalost, nije dostupan hrvatskoj policiji ni hrvatskim vlastima“, istaknuo je Bece, još jednom ukazujući na apsurd u kojem dželati mirno izmiču pravdi, sigurni izvan granica hrvatske nadležnosti.
Ogorčenje zbog ove nepravde podijelio je i Goran Ivanović, zamjenik županice Osječko-baranjske županije: „Ovaj bestijalni, ničim izazvan napad srbočetničkoga zrakoplovstva koji se dogodio 7. studenoga 1991. godine – iako Bizovac nije bio u zoni borbenih djelovanja – pokazuje njihovu namjeru da zatru i spriječe ostvarenje hrvatskoga sna, stvaranje vlastite države. Ono što baca sjenu i ostavlja gorčinu na cijeli ovaj događaj jest to da u punih 35 godina nitko nije odgovarao za pogibiju ovih ljudi.“
Opomena za budućnost i neizbrisivi ožiljci mjesta
Općinski načelnik Srećko Vuković na samom je kraju pred novinarima evocirao osobna i intimna sjećanja na dan tragedije, naglašavajući brutalan kontrast između seoske idile i stravičnog masakra.
„Na današnji dan, 7. studenoga, bio je baš lijep i sunčan dan, kao i danas. Dok su ljudi ubirali ljetinu na svojim njivama, poljima i vrtovima, doletjelo je nekoliko zrakoplova srpskoga zrakoplovstva, takozvane JNA. U jednom trenu velik broj mrtvih ovdje u centru. Stradao je djelatnik Robne kuće Bizovac i moj veliki prijatelj Tomislav Kranjčević. Stradao je mali dječak Dragan Cvetković. Stradala je i starica, moja baka Reza Vuković, ovdje, desetak metara dalje“, prisjetio se načelnik teške obiteljske tragedije, dodajući kako se baka cijeli život panično bojala aviona, da bi na koncu smrtno stradala upravo od projektila dok je u šoku istrčala na ulicu.
Posebno se osvrnuo na jezivu činjenicu da su rakete samo igrom slučaja promašile samu srž hotela Termia, gdje je tada boravilo gotovo 300 ljudi i stotine teških ranjenika. „Na sreću, promašio je. Ostale su posljedice do danas. Na zgradi preko puta još vidite rane. Još vidite oštećenja od gelera“, istaknuo je Vuković. Tragedija ovakvih razmjera ostaje opomena, a golemi transparent u centru s natpisom ‘Bizovac 7.11.1991. nismo zaboravili’ stoji kao podsjetnik svim vladajućim strukturama.
„Nadamo se da ćemo u skorijem vremenu barem saznati tko je bio nalogodavac toga događaja… Angažirali smo i odvjetnike, međutim, nema tu puno rezultata. Ima li tu političke volje da se taj slučaj riješi, to ne znam“, zaključio je Vuković izražavajući golemu želju da se barem za života preživjelih stradalnika zadovolji dugoočekivana pravda. Nedužna lica žrtava, osobito dječaka Dragana, ostaju kao moralna vertikala i podsjetnik da se zločin u Bizovcu, unatoč proteku tri i pol desetljeća, ne oprašta zaboravom. Neka im je vječna slava i mir Božji.