Vladimir Štengl, prvi poslijeratni gradonačelnik Vukovara i bivši saborski zastupnik, preminuo je u 85. godini nakon duge i teške bolesti uoči Dana sjećanja.
Vladimir Štengl, diplomirani inženjer kemije, prvi poslijeratni gradonačelnik Grada Vukovara i bivši zastupnik u Hrvatskom saboru, preminuo je u subotu, 7. studenoga 2026. godine, nakon duge i teške bolesti u 85. godini života. Njegovim odlaskom, samo jedanaest dana uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, zauvijek je zaključeno jedno od najzahtjevnijih, ali i najponosnijih poglavlja suvremene hrvatske povijesti. Kao čovjek koji je preuzeo vođenje Vukovara najprije u progonstvu u travnju 1996. godine, a potom i na prvim poslijeratnim lokalnim izborima 13. travnja 1997. godine, Štengl je iznio povijesni teret mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i povratka potpuno razorenog grada iz ratne pustoši te privremene uprave UNTAES-a u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Iako je na samom početku ulazio u urede u kojima doslovno nije bilo ni stolice za sjesti, suočavajući se s oružanim napadima, ruševinama i golemim pritiscima, njegova ostavština kroz dva gradonačelnička mandata od 1997. do 2005. godine te kasniji rad u 5. sazivu Hrvatskoga sabora do 2008. godine ostaje trajno utkana u temelje današnjeg Vukovara — grada za koji je na koncu svojeg životnog puta s ponosom svjedočio da je ponovno postao ugodno mjesto za život i prostor u kojem je suživot moguć.
Jutarnja vijest koja je potresla Vukovar i Hrvatsku uoči Dana sjećanja
Vijest o odlasku političara i stručnjaka čije je ime neraskidivo vezano uz poslijeratno uzdizanje grada na Dunavu u hrvatskom je javnom prostoru odjeknula u subotu, 7. studenoga 2026. godine. Kronologija medijskih i institucionalnih objava započela je u ranim jutarnjim satima, točno u 06:58 sati, kada je kratku vijest o njegovoj smrti prva objavila Hrvatska radiotelevizija (HRT) na svojem portalu ( ali je naknadno obrisana). Nedugo nakon prve medijske objave, uslijedile su i službene potvrde te priopćenja državnih, regionalnih i lokalnih institucija. Službeno priopćenje kojim je tužna vijest potvrđena cjelokupnoj javnosti objavila je Vukovarsko-srijemska županija na svojim mrežnim stranicama, dok je lokalni portal Hrvatskog radija Vukovar (HRV.hr) objavio opsežno i cjelovito izvješće koje je objedinilo službena priopćenja Grada Vukovara, Vukovarsko-srijemske županije te Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Vukovar.
Tijekom poslijepodnevnih sati istoga dana, u vremenskom razdoblju između 15:54 i 16:57 sati, prošireno izvješće Hrvatske izvještajne novinske agencije (Hina) prenijeli su svi vodeći nacionalni i regionalni mediji, uključujući tportal, HRT, Index.hr, Večernji list, Jutarnji list, N1, Glas Slavonije te Radioteleviziju Herceg-Bosne. S obzirom na to da je rođen 30. srpnja 1942. godine u Vukovaru, Vladimir Štengl preminuo je s navršene 84 godine života, odnosno u 85. godini. Svi službeni izvori, uključujući Vukovarsko-srijemsku županiju, Grad Vukovar,( na Facebooku) Hrvatski radio Vukovar, Hrvatski sabor i agenciju Hina, jednoglasno su potvrdili kako je bivši vukovarski gradonačelnik preminuo nakon duge i teške bolesti. U službenim priopćenjima institucija zaključno s poslijepodnevnim satima na sam dan smrti nisu izneseni detalji o specifičnoj medicinskoj dijagnozi bolesti niti o točnoj lokaciji smrti, kao što još nisu bili objavljeni ni podaci o točnom datumu, satu i mjestu održavanja komemoracije te posljednjeg ispraćaja.
Posebnu simboliku njegovu odlasku daje činjenica da je preminuo jedanaest dana uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine — komemorativne manifestacije čije je prve poslijeratne protokole i prvu službenu Kolonu sjećanja upravo Vladimir Štengl organizirao i predvodio u svojstvu vukovarskog gradonačelnika.
Državni i lokalni vrh ujedinjen u sućuti: „Čelnici nisu imali ni stolicu za sjesti“
Tijekom cijele subote, 7. studenoga 2026. godine, od Vladimira Štengla opraštali su se visoki predstavnici Hrvatskoga sabora te županijskih, gradskih i stranačkih vlasti u Vukovaru. U svim je službenim obraćanjima s posebnim poštovanjem naglašena iznimna težina povijesnog trenutka te institucionalni i materijalni vakuum u kojem je preuzeo odgovornost za upravljanje razorenim gradom.
Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković uputio je iz Zagreba službeno pismo sućuti obitelji Vladimira Štengla u ime Hrvatskoga sabora i u svoje osobno ime. U priopćenju je istaknuo kako će Štengl u hrvatskoj javnosti ostati trajno zapamćen kao prvi poslijeratni gradonačelnik Vukovara i čovjek koji je preuzeo odgovornost za vođenje grada u jednom od najtežih i najizazovnijih razdoblja novije hrvatske povijesti. Jandroković je naglasio kako je Štengl u vremenu nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja svojim predanim radom dao ključan doprinos obnovi ratom razorenog hrvatskog Grada Heroja, ponovnom funkcioniranju njegovih institucija te stvaranju nužnih uvjeta za povratak prognanih Vukovarki i Vukovaraca na njihova ognjišta. Predsjednik Sabora ujedno je podsjetio i na njegov vrlo angažiran rad kao zastupnika 5. saziva Hrvatskoga sabora, zaključivši kako je politička ostavština Vladimira Štengla duboko i neraskidivo vezana uz Vukovar.
Na sam početak rada hrvatske gradske uprave u reintegriranom gradu u svojim su se priopćenjima osvrnuli Vukovarsko-srijemska županija, Grad Vukovar te Gradski odbor HDZ-a Vukovar, čije je poruke prenio i Hrvatski radio Vukovar. Vukovarsko-srijemska županija u službenoj je objavi o smrti i izrazu sućuti podsjetila na povijesnu činjenicu da je Štengl u Vukovar stigao tijekom procesa mirne reintegracije, u trenutku kada je sjedište gradske uprave bilo privremeno smješteno u tadašnjoj i današnjoj zgradi FINA-e, u iznimno teškim i oskudnim okolnostima u kojima čelnici grada doslovno „nisu imali ni stolicu za sjesti“. Unatoč takvim početnim uvjetima, istaknuli su iz Županije, obnova započeta upravo u njegovim mandatima postavila je čvrste temelje današnjeg izgleda grada na Dunavu.
Grad Vukovar u svojem je službenom priopćenju pod naslovom Gradonačelnik u izazovnim vremenima ocijenio kako je Vladimir Štengl ostavio trajan i značajan trag u novijoj povijesti grada, aktivno sudjelujući u ponovnoj uspostavi svakodnevnog života, obnovi institucija i stvaranju uvjeta za siguran povratak građana u njihove domove. Predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Vukovar Goran Bendra u priopćenju i izrazu sućuti naslovljenom Njegov je doprinos dio novije vukovarske povijesti naglasio je kako je Štengl preuzeo odgovornost u prijelomnom povijesnom razdoblju, suočavajući se s golemim izazovima mirne reintegracije i obnove sredine obilježene dubokim ranama Domovinskog rata, pri čemu je u svakom trenutku pokazao viziju, hrabrost, upornost i nepokolebljivu vjeru u budućnost Vukovara.
Od direktora vukovarskog Vodovoda 1991. do gradonačelnika u progonstvu
Biografski i profesionalni put Vladimira Štengla prije uključivanja u visoku politiku bio je čvrsto vezan uz njegov rodni grad i prirodoslovnu struku. Rođen u Vukovaru 30. srpnja 1942. godine, visoko je obrazovanje stekao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu, gdje je diplomirao i stekao stručni naziv diplomiranog inženjera kemije (VSS).
Prije izbijanja Domovinskog rata te tijekom same ratne 1991. godine, Štengl je bio istaknuti stručnjak u vukovarskom komunalnom sustavu. Tijekom ratne 1991. godine obnašao je odgovornu dužnost direktora vukovarskog Vodovoda, a u stručnim radovima iz 1996. godine navođen je i uz sustav „Vodoprivrede“. Govoreći u kasnijim godinama za Hrvatsku radioteleviziju o vukovarskom Vodotornju kao prepoznatljivom simbolu hrvatskog zajedništva i prkosa, upravo je iz perspektive direktora Vodovoda 1991. godine precizno opisivao tehničke karakteristike tog objekta i njegovo stanje tijekom najžešćih ratnih razaranja. U svojim je kasnijim javnim istupima uvijek otvoreno i iskreno navodio kako u Domovinskom ratu nikada nije nosio pušku, već je cjelokupno svoje znanje i djelovanje usmjerio na rad u civilnim, komunalnim i upravnim institucijama.
Nakon sloma obrane i okupacije Vukovara te progonstva nesrpskog stanovništva u studenome 1991. godine, Vladimir Štengl dijelio je sudbinu tisuća svojih sugrađana te se aktivno uključio u rad vukovarskih institucija u progonstvu. U travnju 1996. godine, nakon što je završio mandat dotadašnjeg vukovarskog gradonačelnika u progonstvu dr. Jure Kolaka (koji je tu dužnost obnašao od 1993., odnosno od 1995. do travnja 1996. godine), Štengl je u progonstvu izabran za novog gradonačelnika Vukovara. U tom je svojstvu već u svibnju 1996. godine u Osijeku aktivno sudjelovao u kulturnim i javnim manifestacijama vukovarske prognaničke zajednice, uključujući i događanja vezana uz očuvanje i predstavljanje Zbirke Muzeja Vukovar u progonstvu.
Prvi ulazak u okupirani grad u ljeto 1996.: Susret s ruševinama i užareni fotokopirni aparati
Razdoblje po kojem će Vladimir Štengl ostati trajno upisan u nacionalnu povjesnicu započelo je njegovim izravnim angažmanom u procesu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja od 1996. do 1998. godine. Kao gradonačelnik izabran u progonstvu, u svoj je Vukovar prvi put nakon 1991. godine ušao u ljeto 1996. godine. Bio je dio službene hrvatske delegacije koja je sudjelovala u operativnim pregovorima o provedbi mirne reintegracije, otvaranju carine te ponovnoj uspostavi telefonskih linija pod okriljem prijelazne uprave Ujedinjenih naroda (UNTAES), na čijem je čelu bio umirovljeni američki general Jacques Paul Klein.
U kasnijim medijskim svjedočanstvima Štengl je vrlo slikovito i emotivno opisao taj prvi susret s okupiranim i razorenim gradom. Hrvatska delegacija u Vukovar je stigla u dva minibusa, a na ulazu ih je dočekala skupina mrzovoljnih prosvjednika koja im je dobacivala uvrede. Budući da je bio rođeni Vukovarac koji je poznavao svaku ulicu, organizatori su ga posjeli na prednje sjedalo u vozilu kako bi članovima delegacije, među kojima se nalazio i general Barić, služio kao tumač u prostoru i objašnjavao koje su se zgrade prije rata nalazile na mjestu pojedinih nepreglednih ruševina. Međutim, razmjeri kataklizme bili su toliki da je grad bio neprepoznatljiv čak i njemu samome. Tako je generalu Bariću u vožnji pokazao na jednu ruševinu i rekao da je riječ o poznatoj zgradi zvanoj „Golubica“, shvativši tek naknadno da je zbog potpune devastacije prostora pogriješio lokaciju. Najteži osobni trenutak doživio je kada su vozilom stigli do zgrade pošte; pogledavši udesno prema svojoj ulici, ugledao je vlastitu obiteljsku kuću s velikom rupom od projektila točno na spavaćoj sobi. Prema njegovim vlastitim riječima, u tom mu je trenutku „stala knedla u grlu i izgubio je ton“.
Prilikom tog istog posjeta u ljeto 1996. godine, hrvatska je delegacija preuzela telefonske imenike tadašnje tzv. SAO Krajine, a Štengl je dva primjerka ponio sa sobom u Zagreb. Kasnije se s osmijehom prisjećao kako su se u Zagrebu fotokopirni aparati doslovno „užarili“ od neprestanog kopiranja tih imenika, jer su tisuće prognanika i građana masovno tražile brojeve telefona kako bi nakon godina prekinutih veza stupile u kontakt sa svojim poznanicima i rodbinom na okupiranom području. Svjedočio je također i o manipulacijama s kojima se suočavala međunarodna uprava: lokalne srpske vlasti prikazivale su međunarodnim organizacijama da na tom području živi čak 190.000 stanovnika kako bi ostvarivale što veću humanitarnu pomoć, sve dok prijelazni upravitelj general Klein nije proveo nadzor i utvrdio da je stvarni broj stanovnika 90.000, nakon čega je opseg humanitarne pomoći odmah smanjen.
Iako je na samom početku procesa, u veljači 1996. godine, sa skepsom gledao na mogućnost da se mirna reintegracija uspješno okonča u predviđene dvije godine — priznavši da u početku nije vjerovao ni pripadniku misije UN-a iz Sijera Leonea koji ga je u uredu u Baranji uvjeravao kako će povratak započeti već u jesen 1996. godine — Štengl je kasnije redovito isticao kako Hrvatska može biti više nego zadovoljna brzinom i uspjehom cijele operacije. Ulogu i rezolutan nastup američkog generala Jacquesa Paula Kleina ocijenio je „fantastičnima“. Zahvaljujući takvom pristupu, već u prvoj fazi reintegriran je elektroenergetski sustav, sredinom 1996. godine telefonske su linije spojene na hrvatsku mrežu, a tijekom 1997. godine sustavno je uređen i sustav vodoopskrbe.
Dva mandata pod projektilima i bombama: Život u samačkom hotelu i vjera u suživot
Ključna politička prekretnica u procesu povratka hrvatskog Podunavlja bili su povijesni lokalni izbori za općinska i gradska vijeća te županijske skupštine, održani 13. travnja 1997. godine pod izravnim nadzorom UNTAES-a. U Vukovaru su Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) postigli politički dogovor o podjeli vlasti, a Vladimir Štengl iz redova HDZ-a izabran je za prvog poslijeratnog gradonačelnika Vukovara, obnašajući ujedno i dužnost predsjednika Gradskog poglavarstva Grada Vukovara.
Financijski, prostorni i sigurnosni uvjeti u kojima je preuzeo upravljanje gradom bili su na rubu nemogućeg. Ured gradonačelnika preseljen je iz Vinkovaca u zgradu FINA-e u Vukovaru, a prvi poslijeratni proračun Grada Vukovara iznosio je manje od 20 milijuna kuna, što je Štengl kasnije slikovito uspoređivao s proračunom jedne srednje razvijene općine. Unatoč visokoj gradonačelničkoj dužnosti, njegova obiteljska kuća nije preko reda ušla u državni program obnove. Dok su se prvi prognanici počeli vraćati u grad u jesen 1997. godine, vukovarski je gradonačelnik punih tri i pol godine spavao u samačkom hotelu u Vukovaru — jedinom objektu u kojem je tada bilo električne energije dok je ostatak razrušenog grada noću bio u potpunom mraku bez javne rasvjete. U vlastitu obnovljenu kuću sa svojom se obitelji uselio tek sredinom 2001. godine.
Sve do službenog završetka mandata UNTAES-a 15. siječnja 1998. godine, dio lokalnog stanovništva i radikalnih struktura gajio je nadu da do stvarne integracije u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske ipak neće doći, što se očitovalo kroz teške sigurnosne incidente i izravne atentate. Tijekom 1997. godine nepoznati je počinitelj preko vikenda iz ručnog bacača, tzv. zolje, ispalio projektil izravno u njegov Ured gradonačelnika u zgradi FINA-e; samo zahvaljujući činjenici da je bila subota, u uredu u trenutku eksplozije srećom nije bilo nikoga. Drugi izravni napad na njegov život i obitelj dogodio se 2001. godine, neposredno nakon što je njegova obiteljska kuća obnovljena i nakon što se obitelj u nju uselila, kada je na objekt bačena ručna bomba.
Uz neprestane sigurnosne prijetnje, Štengl se svakodnevno nosio i s golemim psihološkim pritiscima te nerealnim očekivanjima javnosti. Upozoravao je kako mnogi vukovarski prognanici u ostatku Hrvatske nisu bili svjesni stvarnih razmjera kataklizme jer su se na televizijskim ekranima najčešće prikazivali samo Vodotoranj i jedna ulica, pa je po povratku doživljavao oštre kritike pojedinih građana zbog sitnih komunalnih detalja, poput ulične svjetiljke koja ne gori. Istodobno je u Zagrebu izazvao otvoreno negodovanje političkih krugova kada je javno na televiziji upozorio kako je previše smiono vjerovati da će cijeli grad i područje biti u potpunosti obnovljeni u roku od pet godina, prisjetivši se kasnije s dozom ironije kako u Zagrebu „nisu mogli spavati od njegovog pesimizma“.
Unatoč svemu, tijekom prvog mandata u svibnju 1997. godine dočekao je uvođenje hrvatske kune kao službenog sredstva plaćanja u hrvatskom Podunavlju, a 8. lipnja 1997. godine u Vukovaru je dočekao prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana prilikom povijesnog dolaska „Vlakom mira“. Nakon završetka misije UNTAES-a 15. siječnja 1998. godine, operativno je vodio čišćenje grada od ruševina, pripremu dokumentacije za obnovu tisuća kuća i komunalne infrastrukture, borbu s visokom nezaposlenošću te povratak kulturnih ustanova poput Gradskog muzeja Vukovar. Dužnost gradonačelnika obnašao je kroz dva puna uzastopna mandata sve do 2005. godine, kada ga je na čelu grada naslijedio dotadašnji dogradonačelnik iz redova HDZ-a Tomislav Šota.
U velikoj reportaži objavljenoj u studenome 2023. godine, Štengl je otvoreno analizirao dugoročne rezultate mirne reintegracije, rad pravosuđa i međunacionalne odnose. Smatrao je da su najradikalniji pojedinci i počinitelji ratnih zločina napustili grad čim su shvatili da se Vukovar nepovratno vraća u sastav Hrvatske, dok je kasniji rad tužiteljstva u istragama ratnih zločina ocijenio aljkavim jer su istražitelji nerijetko brkali sumnjivce s osobama istog imena i prezimena koje nisu imale nikakve veze sa zločinima, zbog čega su sudski postupci propadali. Govoreći o problemu podijeljenog školstva u Vukovaru, pojasnio je kako lokalni hrvatski predstavnici u početku nisu znali sve pojedinosti Erdutskog sporazuma, ustvrdivši: „To je bila cijena mirne reintegracije“. Dodao je kako podjela na hrvatske i srpske škole nije provedena iz ideoloških razloga, nego iz „praktičnih razloga“ na izričit zahtjev srpske strane kako bi se otvorilo više radnih mjesta za ravnatelje, nastavnike i prateće osoblje. Unatoč tome, zaključio je kako je Vukovar postao ugodan grad za život i kako je suživot moguć — navodeći kao svijetli primjer dječji vrtić u Borovu naselju gdje su majke dovodile djecu u različite programe, a potom zajedno odlazile na kavu — iako je primijetio da u osobnim razgovorima između prijeratnih prijatelja i kumova i dalje postoji nepisana granica koja se ne prelazi.
Parlamentarni rad u Hrvatskom saboru i prisutnost u životu grada
Nakon odlaska s dužnosti vukovarskog gradonačelnika 2005. godine, Vladimir Štengl nastavio je svoju političku karijeru na nacionalnoj razini kao zastupnik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) u 5. sazivu Hrvatskoga sabora (2003. – 2008.). Prema službenoj evidenciji Hrvatskoga sabora, izabran je s liste HDZ-a u V. izbornoj jedinici i djelovao je unutar Kluba zastupnika HDZ-a. Svoj je saborski mandat prvi put započeo 23. rujna 2005. godine kao zamjenik zastupnika Ante Bagarića. Mandat mu je privremeno prekinut 22. travnja 2006. godine povratkom izabranog zastupnika Ante Bagarića na dužnost, no u saborske se klupe ponovno vratio već 10. svibnja 2006. godine kao zamjenik zastupnika Drage Prgometa. Zastupničku je dužnost obnašao sve do završetka 5. saziva Hrvatskoga sabora, 11. siječnja 2008. godine, a tijekom parlamentarnog rada bio je aktivan član dvaju važnih radnih tijela: Odbora za financije i državni proračun te Odbora za poljoprivredu i šumarstvo.
Uz odgovorne dužnosti gradonačelnika i saborskog zastupnika, aktivno je sudjelovao u radu tijela Vukovarsko-srijemske županije, gdje je 2005. godine bio član Odbora za Statut i Poslovnik, kao i u nadzoru i oporavku vukovarskog gospodarstva obnašajući dužnost člana i predsjednika Nadzornog odbora tvrtke Borovo d.d. Nakon završetka saborskog mandata u siječnju 2008. godine otišao je u zasluženu mirovinu, ali je sve do kraja života ostao prisutan u javnom i društvenom životu Vukovara, redovito sudjelujući na svečanim sjednicama povodom Dana grada te ostajući zapamćen kao jedan od najvažnijih autentičnih svjedoka vremena mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Foto naslovnice :Ilustracija/ Grad Vukovar/ Robert Fajt/Cropix