Portal Veterani - Narodna Zaštita: Temelj Obrane RH

U najtežim trenucima 1991. godine, kada je opstanak tek rođene države visio o koncu, Narodna zaštita izrasla je iz čistog entuzijazma građana u ključni obrambeni štit Republike Hrvatske. Dok su prijetnje neprijateljskih tenkova postajale svakodnevica, a država ostala de facto razoružana, obični su ljudi preuzeli teret obrane i stvorili bedem koji je omogućio rađanje Hrvatske vojske.

U složenom mozaiku stvaranja samostalne Republike Hrvatske i organizacije njezinog obrambenog sustava tijekom 1990. i 1991. godine, proces stvaranja i institucionalizacije Narodne zaštite (NZ) zauzima mjesto od prvorazredne nacionalne i vojno-strateške važnosti. U uvjetima drastične asimetrije vojne moći, ustavno-pravne krize te otvorene agresije, hrvatsko je državno vodstvo bilo prisiljeno osloniti se na najšire slojeve stanovništva kako bi stvorilo obrambeni štit. Odluke donesene na sjednici Vrhovnog državnog vijeća u noći 30. lipnja 1991. godine predstavljaju prijelomni trenutak u kojem je masovni, dotad polustrukturirani dragovoljački pokret inkorporiran u službeni državni aparat.

Godina 1990. ostat će zapamćena po okončanju komunističke jednopartijske vladavine i konstituiranju prvog višestranačkog Sabora u svibnju. Međutim, demokratska tranzicija izazvala je snažan otpor velikosrpskih krugova u Beogradu i vrha Jugoslavenske narodne armije (JNA). Ubrzo nakon izbora, u svibnju 1990. godine, Generalštab Oružanih snaga SFRJ proveo je akciju razoružavanja Teritorijalne obrane (TO) Socijalističke Republike Hrvatske, oduzevši naoružanje iz lokalnih skladišta i stavivši ga pod nadzor JNA.

Tim je činom Republika Hrvatska de facto razoružana, čime je narušena njezina sposobnost zaštite ustavnog poretka. Paralelno s tim, od kolovoza 1990. započinje takozvana “balvan revolucija” – oružana pobuna dijela srpskog stanovništva u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu, Banovini te istočnoj i zapadnoj Slavoniji. Pobunjenici su, potpomognuti oružjem i logistikom iz Srbije, zapriječili vitalne prometnice te započeli s formiranjem paravojnih postrojbi, uključujući naoružavanje srpskih sela i osnivanje vlastitih jedinica teritorijalne obrane u takozvanoj SAO Krajini. JNA je od proljeća 1991. godine usvojila doktrinu stvaranja takozvanih “tampon zona”. Iako su te zone službeno trebale razdvajati sukobljene strane, u praksi je JNA intervenirala kako bi spriječila djelovanje hrvatskih redarstvenih snaga, čime je štitila i konsolidirala područja pod kontrolom pobunjenika.

U takvim okolnostima, jedina legalna naoružana sila pod kontrolom hrvatskog vodstva bile su postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP). Policajci, uključujući mlade redarstvenike i specijalne jedinice (poput onih formiranih u Pakracu, Osijeku, Rijeci i Dubrovniku), preuzeli su teret prvih oružanih sukoba. Oružani sukob u Pakracu početkom ožujka 1991. te pogibija hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića na Plitvicama na Uskrs iste godine nedvojbeno su pokazali da redovne policijske snage, iako visoko motivirane, nemaju kapacitet za vođenje rata protiv teško naoružanog i brojčano nadmoćnog protivnika. U travnju 1991. godine pokrenut je proces preustroja redarstvenih snaga, izmjenama Zakona o unutarnjim poslovima 17. travnja, čime je omogućeno obavljanje obrambenih zadaća unutar policijskog sustava, a 20. travnja predsjednik Franjo Tuđman donosi Odluku o ustrojavanju Zbora narodne garde (ZNG). Međutim, ZNG se tek počeo formirati, a potreba za masovnom obranom teritorija postajala je kritična.

Od stranačke inicijative do općenarodnog konsenzusa

Spoznaja da uski krug profesionalnih policajaca ne može braniti cjelokupan državni teritorij rezultirala je konceptualizacijom masovnog dragovoljačkog pokreta. Povijest Narodne zaštite započinje 13. ožujka 1991. godine na sjednici Izvršnog odbora Središnjice Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kada je Milivoj Kujundžić predložio ustrojavanje organizacije s ciljem okupljanja građana radi obrane ustavnog poretka. Prijedlog je predviđao nenaoružanu organizaciju zasnovanu na načelima dobrovoljnosti i samoorganizacije po mjesnim zajednicama i općinama.

Hrvatsko je vodstvo prepoznalo da opstanak države zahtijeva nadstranački pristup. Stoga je ova koncepcija odmah predstavljena širem političkom tijelu. Vijeće za narodnu obranu i zaštitu ustavnog poretka, kao i novoustrojeno Međustranačko vijeće Republike Hrvatske, usvojili su ovo ustrojstvo. Na prvoj sjednici Međustranačkog vijeća, održanoj 15. ožujka 1991. godine, donesen je povijesni zaključak o osnivanju Narodne zaštite, dok je tjedan dana kasnije pod predsjedanjem predsjednika Republike Franje Tuđmana konstituirano i Međustranačko vijeće Narodne zaštite s glavnom zadaćom obrane zemlje. Zbog važnosti tog konsenzusa, 15. ožujka se danas obilježava kao Spomendan – Dan osnivanja Narodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

Ideja je dobila punu potporu gotovo svih parlamentarnih i neparlamentarnih stranaka, s izuzetkom onih koje su zastupale projugoslavenske ili velikosrpske programe. Prijelomni trenutak u masovnoj mobilizaciji dogodio se 5. travnja 1991. godine, kada je predsjednik Tuđman izdao Proglas pozivajući građane na uključivanje u dobrovoljačke jedinice Narodne zaštite kako bi stali u obranu domovine “koja je u pogibelji”. Pokrenut je masovni upis građana diljem slobodne Hrvatske. U izrazito kratkom roku, broj pripadnika Narodne zaštite narastao je na približno 300.000 ljudi, od čega je oko 60.000 bilo djelomično naoružano lakim i lovačkim oružjem. Ovaj ogroman broj ljudi predstavljao je kritičnu masu koja je svojim prisustvom, stražama i obavještajnim radom omogućila mirno ustrojavanje postrojbi ZNG-a krajem travnja i svibnja 1991. godine.

Proglašenje neovisnosti 25. lipnja izazvalo je trenutnu vojnu eskalaciju. Već 26. lipnja započeo je kratkotrajni rat u Sloveniji intervencijom JNA, dok su u Hrvatskoj srpski pobunjenici istoga dana napali policijsku postaju u Glini (što se smatra jednim od prvih otvorenih napada nakon proglašenja neovisnosti), a 29. lipnja uslijedili su napadi na Kozibrod kod Dvora na Uni. Dana 27. lipnja JNA je demonstrirala silu na ulicama Osijeka; oklopne kolone pregazile su nekoliko civilnih vozila (uključujući kultni “crveni fićo”) i otvorile vatru po civilima, ranivši velik broj ljudi.

Istodobno, Sabor je 26. lipnja 1991. donio Zakon o obrani, koji je utvrdio da oružane snage tvore jedinstvenu cjelinu sastavljenu od Hrvatske vojske (HV) i ZNG-a. Međutim, usprkos ovim zakonskim okvirima i prvom javnom postrojavanju ZNG-a na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici 28. svibnja, novonastale postrojbe nisu imale ni ljudstva, ni naoružanja, ni operativne dubine za obranu cijele države.

Više od 300.000 pripadnika Narodne zaštite djelovalo je na terenu, no nalazili su se u pravnom vakuumu. Bili su nenaoružani ili polunaoružani, djelovali su na temelju građanske inicijative i stranačkog konsenzusa, ali nisu bili formalno integrirani u vojno-policijski aparat pod strogom subordinacijom. Prijetila je opasnost od nekoordiniranog djelovanja, pa čak i optužbi za paravojno organiziranje. Bilo je nužno te snage žurno institucionalizirati i kanalizirati njihovu energiju unutar legalnog državnog sustava obrane.

Povijesna sjednica Vrhovnog državnog vijeća (30. lipnja 1991.)

U atmosferi neposredne ratne prijetnje i pritisaka međunarodne zajednice, predsjednik dr. Franjo Tuđman sazvao je sjednicu Vrhovnog državnog vijeća u noći s 29. na 30. lipnja 1991. godine. Vrhovno državno vijeće (VDV) funkcioniralo je kao savjetodavno i operativno tijelo najviše razine, okupljajući predsjednika Vlade, Sabora, Ustavnog i Vrhovnog suda, ključne ministre (obrane, unutarnjih i vanjskih poslova) te čelnike tajnih službi. Njihova je zadaća bila donošenje smjernica za zaštitu ustavnog poretka i suvereniteta.

Nakon analize iznimno složene sigurnosne situacije i ishoda pregovora s predstavnicima Europske zajednice u vezi sa zaustavljanjem agresije JNA, Vijeće je donijelo niz strateških odluka. Prvo, VDV je dalo punu podršku odluci Vlade RH da se do daljnjega obustavi upućivanje hrvatskih novaka na odsluženje vojnog roka u JNA, čime je prekinut regrutni oslonac savezne vojske u Hrvatskoj.

Najvažnija odluka s te sjednice odnosila se na formalizaciju dragovoljačkih odreda. Vijeće je predložilo Vladi RH da se – u sklopu civilne zaštite – uspostavi poseban odjel za organizaciju i koordinaciju odreda Narodne zaštite. Istodobno su potaknuti procesi ustrojavanja kriznih štabova na republičkoj, regionalnoj i općinskoj razini radi boljeg koordiniranja obrambenih i logističkih operacija.

Sukladno ovim odlukama, već 30. lipnja 1991. tadašnji ministar obrane general Martin Špegelj donio je Naredbu kojom je općinskim sekretarijatima za narodnu obranu zapovjeđeno da pristupe osnivanju tijela za organizaciju i koordinaciju odreda Narodne zaštite te pripremi skloništa za civilno stanovništvo.

Pravno uobličavanje i doktrina djelovanja (srpanj 1991.)

Srpanj 1991. obilježen je ubrzanom pravnom i doktrinarnom razradom odluka donesenih 30. lipnja. U tom je razdoblju ministarstvo obrane stvorilo opsežan sustav podzakonskih akata koji su strukturirali Narodnu zaštitu.

Dana 12. srpnja 1991., ministar obrane dr. Šime Đodan potpisao je “Upute o zadacima, organiziranju i djelovanju odreda Narodne zaštite Republike Hrvatske”, temeljeći ih izravno na točki 5. Odluke Vrhovnog državnog vijeća od 29./30. lipnja 1991.. Ubrzo nakon toga, 30. srpnja 1991., dr. Šime Đodan potpisuje i “Naredbu o osnivanju stožera Narodne zaštite”, čime je formalno utemeljen Republički stožer Narodne zaštite.

Istog datuma (30. srpnja), Antun Abramović, koji je prethodno 9. srpnja imenovan koordinatorom odreda, a sada i prvim zapovjednikom Republičkog stožera pri Ministarstvu obrane, potpisuje prvi operativni dokument pod istim nazivom (“Upute o zadacima, organiziranju i djelovanju odreda Narodne zaštite RH”). Tim su uputama odredi Narodne zaštite dobili čvrst vojni ustroj, propisane oznake i iznimno važne zadaće.

Organizacijska struktura i specifične zadaće

Struktura NZ-a bila je strogo hijerarhijska, s naglaskom na teritorijalni princip. Na dnu su bili odredi u mjesnim zajednicama kojima su upravljali stožeri mjesnih odbora NZ, a koje su koordinirali općinski stožeri, formirani na bazi međustranačkih koordinacijskih odbora.

Zadaće povjerene Narodnoj zaštiti bile su podijeljene u nekoliko strateških kategorija:

Fizička zaštita i osiguranje: Osiguranje svih vitalnih komunalnih i zdravstvenih objekata, mostova, prometnica, tvornica te skladišta hrane i strateških sirovina na području mjesne zajednice.
Obavještajni rad i nadzor prostora: Ustrojavanje samostalne službe motrenja i obavješćivanja (SMIO). Pripadnici su obavljali neprekidne noćne i dnevne ophodnje te su održavali samostalnu i neprekidnu radiovezu. Zadatak je bio nadzor sumnjivih aktivnosti, praćenje pokreta JNA te prevencija subverzivno-terorističkih djelovanja.
Inženjerijske prepreke i blokade: Sprečavanje prodora i manevra oklopnih postrojbi JNA izradom i postavljanjem zapreka, blokiranjem putova i komunikacija.
Logistička potpora oružanim snagama: Zaštita tajnih zborišta jedinica Hrvatske vojske pri njihovom ustrojavanju i mobilizaciji te logističko zbrinjavanje masovnih prebjega iz JNA (pružanje smještaja, hrane, civilne odjeće i obuće).

Zahvaljujući preuzimanju ovih iznimno opsežnih pozadinskih zadataka od strane NZ-a, redovne snage MUP-a i profesionalne gardijske brigade bile su oslobođene obveze statičnog osiguranja teritorija te su se mogle posvetiti dinamičnim ofenzivnim i defenzivnim operacijama.

Brzina kojom je Naredba od 30. lipnja provedena na terenu svjedoči o visokoj motiviranosti i samoorganizacijskim sposobnostima hrvatskog stanovništva. Implementacija NZ-a varirala je ovisno o stupnju ratne ugroze pojedine regije.

Grad Osijek: Rovovi, blokade i obrambeni štit

Na području Osijeka, koji se nalazio u neposrednoj blizini granice s Vojvodinom i pod svakodnevnim topničkim udarima JNA i pobunjenika iz okolnih sela (poput Tenje i Bijelog Brda), Narodna zaštita odigrala je presudnu ulogu u očuvanju grada. Općinski stožer Narodne zaštite, pod zapovjedništvom Božidara Ribe, mobilizirao je respektabilne snage: oko 4.500 pripadnika po mjesnim zajednicama, preko 2.000 u ustanovama te oko 800 studenata i profesora.

Pripadnici NZ u Osijeku izvršavali su masovne inženjerijske radove, često pod neprijateljskom vatrom. Iskopano je 68.000 metara rovova te je izgrađeno i uređeno 260 bunkera i 12 velikih skloništa, što je značajno smanjilo broj civilnih žrtava tijekom višemjesečne opsade. Nadalje, dragovoljci NZ aktivno su sudjelovali u kontroli objekata bivše JNA, a posebice u složenoj blokadi i napadu na skladište naoružanja “Lug” kod Čepina te na vojarne unutar grada (“Crvena vojarna”, “Poligon C”) tijekom rujna 1991.. Cijena obrane bila je visoka: 17 pripadnika osječke Narodne zaštite poginulo je, 49 je ranjeno, a dvojica se vode kao nestali.

Grad Rijeka: Pomorski odred, Gorska služba i vojna industrija

Rijeka predstavlja izvrstan primjer visokosofisticirane organizacije u sredini koja nije bila pod izravnim pješačkim udarom, ali je bila logističko i strateško srce regije. Naredba o osnivanju zaprimljena je i implementirana istoga dana, 30. lipnja 1991., imenovanjem koordinatora Dušana Širole, tajnika Josipa Lulića i člana Lorena Horvata. NZ je ustrojena u 54 od 56 mjesnih zajednica bivše općine.

Riječki stožer, čiji će zapovjednik u jesen postati Lovro Jeđud s Veljkom Bezjakom kao zamjenikom, organizirao je oko 4.500 pripadnika u 12 sektora. Njihov je ustroj bio impresivan: ustrojili su specijaliziranu Gorsku službu spašavanja, Interventnu jedinicu, sustav veza koji su održavali radioamateri (pod vodstvom Ljiljane Linić), pa čak i Pomorski odred za nadzor obale.

Poseban doprinos riječke NZ bio je u asimilaciji vojne industrije. Pripadnici NZ, radnici u tvornici “Torpedo” i drugim pogonima, organizirali su samostalnu proizvodnju minsko-eksplozivnih sredstava i izradu priručnih oklopnih vozila za potrebe Hrvatske vojske, što svjedoči o potpunoj integraciji civilnog društva u ratni napor. Tijekom jeseni organizirali su izvlačenje oružja iz deblokiranih vojarni i skladišta u Gorskom kotaru (Delnice).

Općina Ogulin i područje Gacke: Tampon-zone i protuzračna obrana

U Ogulinu je priprema obrane započela još u siječnju, a tijekom travnja i svibnja oko 3.820 građana prijavilo se u dobrovoljačke odrede. Naredbom ministra obrane krajem srpnja, ove su formacije prerasle u poluvojne postrojbe. Zbog svog geostrateškog položaja (blizina poligona Slunj i jakih garnizona JNA), pripadnici NZ održavali su takozvane tampon-zone koje su se ubrzo pretvorile u prave linije bojišnice.

Tijekom eskalacije sukoba u kolovozu i rujnu, dragovoljci NZ Ogulin s pripadnicima MUP-a i ZNG-a vodili su teške borbe kod Tržića, Kamenice te pri osvajanju vojarni u Ogulinu i Oštarijama. Zanimljiv je operativni detalj iz 16. rujna 1991. kada su pripadnici NZ Josip Broz i Joško Puškarić protuzračnom strojnicom 12,7 mm uspjeli srušiti neprijateljski zrakoplov MiG-21. NZ je osiguravala crtu obrane i sudjelovala u popunjavanju tek ustrojenih bojni 110. i kasnije 143. brigade HV-a. Slična organizacija vidljiva je i na području Gacke, gdje se odredi NZ formiraju pod vodstvom kriznih štabova, sudjelujući u osvajanju vojarne u Otočcu i logističkih centara u Ramljanima.

Tragični ishodi u Zapadnoj Slavoniji

Kada NZ nije bila pravovremeno naoružana ili podržana snažnijim snagama MUP-a, rezultati su mogli biti pogubni. U Zapadnoj Slavoniji, posebno oko Voćina, srpski su pobunjenici, uz logističku potporu JNA, tijekom ljeta 1991. ustrojili jake paravojne formacije (čete i bataljune opremljene minobacačima i teškim strojnicama). Unatoč provokacijama, noćnim puškaranjima i teroru, hrvatske snage (MUP i NZ) u prvo vrijeme nisu mogle adekvatno reagirati zbog drastične brojčane i vatrene inferiornosti. To je u konačnici dovelo do stravičnih masakra nad civilnim stanovništvom u Četekovcu, Humu i Voćinu krajem ljeta i tijekom jeseni 1991. godine.

Subordinacija, integracija u Oružane snage i prijelaz u Domobranstvo (listopad – prosinac 1991.)

Uspjeh u “Bitci za vojarne” iz temelja je promijenio strukturu hrvatskih oružanih snaga. Od policijskih odreda i slabo naoružanih bojni, Hrvatska vojska je do listopada 1991. izrasla u vojsku s 24 naoružane brigade, uz masovnu upotrebu oklopnih snaga i topništva. U takvim okolnostima postojanje dvostrukog zapovjednog lanca – jednog preko Glavnog stožera za HV, a drugog preko Republičkog stožera NZ pri Ministarstvu obrane – postalo je kontraproduktivno, neučinkovito i opasno za koheziju obrane.

Kako bi se unificirao zapovjedni lanac, novi ministar obrane Gojko Šušak donio je 5. listopada 1991. godine krucijalnu “Zapovijed o stavljanju odreda Narodne zaštite u nadležnost i subordinaciju Oružanih snaga Republike Hrvatske”. Tom su naredbom:

Sva zapovjedništva i odredi NZ stavljeni pod izravnu subordinaciju Glavnog stožera OS RH, zapovjedništava Operativnih zona i gradova.
Odredi NZ dobili su izričitu vojnu zadaću obrane i zaštite područja za koja su ustrojeni.
Operativne zone zadužene su za opskrbu odreda NZ oružjem, streljivom i opremom po istom postupku koji vrijedi za redovne postrojbe HV-a.

Ovaj je akt formalno označio integraciju NZ-a u Oružane snage. NZ je prestala biti odvojeni entitet i postala je teritorijalni ešalon vojske.

Obnavljanje Hrvatskog domobranstva

Eskalacija rata krajem 1991. (opsada i pad Vukovara, napadi na Dubrovnik i Dalmaciju) zahtijevala je trajnu i zakonski definiranu strukturu teritorijalnih snaga koja bi rasteretila profesionalne gardijske brigade. Model Narodne zaštite ispunio je svoju svrhu prijelazne faze.

Oslanjajući se na povijesne vojne tradicije iz 19. i 20. stoljeća, predsjednik Franjo Tuđman donosi 24. prosinca 1991. Odluku o ustrojstvu Domobranstva, kao posebnog, teritorijalnog dijela Hrvatske vojske. Nedugo nakon toga, 31. prosinca 1991., stupa na snagu pravna norma o provedbi. Prema članku 6. Odluke o ustrojstvu Domobranstva, svi vojni obveznici, odnosno pripadnici naoružanih odreda Narodne zaštite koji nisu imali ratni raspored u drugim postrojbama, automatski su prevedeni u postrojbe Domobranstva.

Oni građani koji zbog dobi, zdravstvenog stanja ili stručnih civilnih obveza nisu mogli biti uključeni u vojno ustrojene domobranske pukovnije i bojne, ostali su u okvirima Narodne zaštite. NZ pritom nije ukinuta, ali je vraćena isključivo u okvire svojih originalnih, neborbenih zadaća vezanih uz civilnu zaštitu i komunalnu potporu. Domobranstvo je preuzelo držanje obrambenih linija diljem Hrvatske, omogućivši profesionalnim brigadama pregrupiranje, obuku i pripremu za oslobodilačke operacije (“Bljesak”, “Oluja”).

Pravni status i prava branitelja Narodne zaštite

Doprinos pripadnika Narodne zaštite u najkritičnijem razdoblju stvaranja države prepoznat je i kodificiran u modernom zakonodavstvu. Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/17), pripadnicima naoružanih odreda Narodne zaštite priznaje se status hrvatskog branitelja pod strogo definiranim uvjetima.

Vremenski okvir koji Zakon prepoznaje kao relevantan za borbeno djelovanje NZ-a strogo je vezan uz datum osnivanja Republičkog stožera (30. srpnja 1991.) i datum donošenja odluke o ustroju Domobranstva (31. prosinca 1991.). Uvjeti za stjecanje statusa uključuju:

Sudjelovanje pripadnika NZ u borbenom sektoru u neprekidnom trajanju od najmanje 100 dana unutar navedenog razdoblja.
Za pripadnike koji nisu imali obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu (ili obvezu služenja vojnog roka), status se priznaje uz uvjet izravnog angažmana u borbenom sektoru najmanje 30 dana u navedenom razdoblju.
Status stradalnika (hrvatskog ratnog vojnog invalida) ili status obitelji smrtno stradalog, nestalog ili zatočenog branitelja priznaje se svim pripadnicima NZ koji su ranjeni, poginuli, nestali ili zatočeni u neprijateljskim logorima obavljajući zadaće u tom ključnom razdoblju (30. srpnja do 31. prosinca 1991.).

Ova zakonska odredba potvrđuje da Republika Hrvatska institucionalizaciju provedenu ljeti 1991. godine smatra legitimnim trenutkom u kojem su građani-civili postali legitimni branitelji ustavnog poretka.