Bitka za Grahovo

Svi su slavili Oluju, a na planini se odvijao pravi pakao: Što se zapravo dogodilo u Grahovu?

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Hrvatska vojska, sačinjena od pričuvnih i gardijskih brigada, herojski je i uz velike žrtve zaustavila masovni srpski protuudar i operaciju “Vaganj 95″ na surovom planinskom području u okolici Bosanskog Grahova u razdoblju od 12. do 15. kolovoza 1995. godine. Pripadnici HV-a nadljudskim su naporima morali slomiti elitne neprijateljske postrojbe kako bi obranili tek oslobođene teritorije i osigurali strateške plodove “Oluje”. Krvava obrana izvedena je očajničkom borbom prsa o prsa, nakon čega je uslijedio pobjednički i razorni mehanizirani kontranapad gardijskih brigada.

Nakon završetka “Oluje” 8. kolovoza, elitne 4. i 7. gardijska brigada povučene su s grahovskog ratišta na odmor u matične baze. U zaleđu oslobođenog Knina, zaštitu novoformirane, nestabilne granice preuzele su pričuvne postrojbe Hrvatske vojske.

Ključni zadatak obrane prijevoja Derale i komunikacije Grahovo – Drvar dodijeljen je 141. brigadi HV-a te pripadnicima 6. i 126. domobranske pukovnije. 141. brigada, ponosna postrojba formirana 12. studenog 1991. godine od dragovoljaca iz Splita, Kaštela i okolnih mjesta, imala je bogato ratno iskustvo s Južnog bojišta, iz operacija “Miljevci”, “Maslenica” i “Peruća”, ali ovo joj je bio najteži zadatak u ratnom putu. Mobilizirana 3. kolovoza temeljem naredbe Ministra obrane, brigada je 4. kolovoza stigla u područje Grahova, a do 5. kolovoza njezine su bojne raspoređene na borbenim položajima u krševitom, planinskom terenu.

Zona odgovornosti 141. brigade obuhvaćala je liniju dugu gotovo 9 kilometara s lijeve strane ceste prema Drvaru, pokrivajući vitalne kote: Biljeg, Cigelj, Vidovića glavu i Begovac. Očuvanje ovih kota bilo je conditio sine qua non za sigurnost tek osvojenog teritorija.

Pakao noćnog udara i bitka prsa o prsa

U subotu, 12. kolovoza, vojnici 3. satnije 3. bojne 141. brigade, kojom je na Vidovića glavi zapovijedao Damir Vladušić, obavili su izviđanje i u smiraj dana krenuli iz baze u selu Kovačići prema bojišnici. Već pri samom ulasku u Grahovo dočekala ih je teška topnička vatra, jasan znak da se sprema napad. Uspjeli su probiti blokadu i pred ponoć, uz pomoć svjetlosti punog mjeseca, preuzeti četiri rova na Vidovića glavi. Bilo ih je ukupno dvadeset i dvojica. U daljini su se jasno čuli zloslutni zvukovi okretanja tenkovskih gusjenica.

Nedugo nakon 3:00 sata ujutro u nedjelju, 13. kolovoza, dok je Hrvatska u euforiji slavila pobjedu, započeo je pravi pakao na zemlji. Srpske su snage otvorile uragansku artiljerijsku paljbu. Stotine granata, projektila iz minobacača i VBR-ova zasule su rovove 141. brigade, pretvarajući noć u dan. Ova psihološka i razorna priprema trajala je gotovo sat vremena.

Oko 4:00 sata ujutro, odmah nakon prestanka topničke vatre, uslijedio je brutalan pješački juriš elitnih srpskih postrojbi. Iz mraka se zaorilo “Ajmo, vukovi moji!”. Specijalci iz sastava “Vukova sa Drine” i 65. zaštitnog puka, svježi s ratišta istočne Bosne, bacili su se na rovove 141. brigade. Započela je bliska, krvava bitka prsa o prsa, vođena na udaljenostima od desetak metara uz razmjenu rafala, ručnih bombi i protuoklopnih raketa (“zolja”).

Odsječeni od pozadine, bez mogućnosti brzog pristizanja pomoći i suočeni s višestruko nadmoćnijim i iskusnijim neprijateljem, hrvatski su se dragovoljci očajnički branili. Zapovjednik Vladušić pretrpio je teško ranjavanje od snajperskog hica ispaljenog s 30-ak metara dok je rješavao zastoj metka u pušci. Iako je trpio jako krvarenje, odbio je izgubiti svijest i nastavio je zapovijedati obranom sljedeća tri i pol sata.

Unatoč golemom herojstvu, linija se nije mogla održati u cjelosti. U bliskom srazu na Vidovića glavi život su tragično izgubili vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica. Tek ujutro, pritisnuti žrtvama i manjkom streljiva, preživjeli su se u organiziranom taktičkom poretku povukli prema Grahovu, ostavljajući poginule suborce na koti koja je privremeno pala u neprijateljske ruke.

Tragedija diverzantskog okršaja na Ciglju i Biljegu

Gotovo istodobno, dramatična bitka odvijala se na susjednim položajima Cigelj i Biljeg. Pripadnici 10. diverzantskog odreda VRS neopaženo su se ubacili u dubinu hrvatskih linija. Kada je interventna grupa 1. bojne 141. brigade, čuvši topništvo, krenula upomoć kolegama u rovovima, naletjeli su izravno na postavljenu diverzantsku zasjedu.

U nemilosrdnom direktnom okršaju poginuo je zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef, zajedno s vojnicima Denisom Baletom i Draganom Kikićem, a više ih je ranjeno. Scena je bila kaotična, a grupa se našla u obruču. U tim trenucima neviđene hrabrosti istaknuo se vojnik Oleg Ujević. Uspio je pod paljbom probiti neprijateljski obruč, otrčati u pozadinu po pojačanje te se svjesno i dragovoljno vratio u obruč kako bi spasio suborce. U tom drugom ulasku u zonu ubijanja, Ujević je herojski poginuo.

Istovremeno, znatne žrtve podnijeli su i pripadnici 6. domobranske pukovnije koji su držali lijevi bok oko Ciglja. Ubijeni su Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok se vojnik Drago Ilović u kaosu bitke izgubio te se do danas vodi kao nestali hrvatski branitelj. Srpske su snage ovladale nizom taktičkih uzvišenja (Cigelj, Biljeg, Vidovića Glava, Mali Carevac) i fizički presjekle cestu Knin-Grahovo, opasno ugrozivši strateške plodove “Oluje”.

Kršenje međunarodnog prava i stravičan zločin u Ciglani

Napad 13. kolovoza obilježila je ne samo vojna odlučnost elitnih srpskih postrojbi, već i ekstremna brutalnost karakteristična za ratni put jedinica poput 10. diverzantskog odreda VRS-a. Arhivska svjedočanstva i memoarski zapisi zapovjednika ukazuju na počinjenje ratnih zločina nad zarobljenim hrvatskim vojnicima.

Tijekom probijanja linija i povlačenja pričuvnih postrojbi, određeni broj hrvatskih dragovoljaca pao je žestokom neprijatelju u ruke. General Rahim Ademi u svojim svjedočanstvima iznosi zastrašujući podatak: “141. brigada tada je pretrpjela određene gubitke, a poslije smo saznali da su srpske snage neke naše zarobljene momke čak objesili u jednoj ciglani između Resanovca i Bosanskog Grahova. Ovi sadistički postupci oslikavaju potpunu radikalizaciju ratnog djelovanja VRS-a pod Mladićevim vodstvom u terminalnoj fazi rata, osobito nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima svega mjesec dana ranije. Ciglana u Grahovu kasnije će poslužiti kao morbidna lokacija za razmjenu i identifikaciju posmrtnih ostataka poginulih i ubijenih s livanjsko-grahovskog bojišta (putem prepoznavanja od strane dr. Željka Karana).

Preokret pod zapovjedništvom generala Ademija

Suočeni s urušavanjem linije i gubicima, zapovjedništvo 141. brigade odlučuje istog dana poslijepodne (13. kolovoza) krenuti u samostalni kontranapad kako bi vratili Vidovića glavu i povratili tijela poginulih suboraca. Ojačana skupina pripadnika 2. bojne 141. brigade, uz potporu Protuoklopnog raketnog sustava (PORS) Zbornog područja Split, hrabro je krenula naprijed. Nažalost, neprijatelj je u međuvremenu učvrstio zauzete kote topništvom i tenkovima. Hrvatski je juriš razbijen u okršaju, a život su položila još četvorica heroja: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac te vojnici Sead Jasenčić i Slaven Ujević. Istog su dana od zadobivenih ozljeda preminuli ili poginuli u okolnim borbama i vojnici Ante Merčep, Ante Domazet te Zoran Karanović.

Vijesti o teškom stanju na terenu, gubicima i presijecanju komunikacije Knin-Grahovo stigle su u Zborno područje Split do načelnika stožera, general-bojnika Rahima Ademija. Ademi, svjestan da pričuvne brigade ne mogu same odbiti napad najelitnijih srpskih oklopno-mehaniziranih postrojbi, izdaje zapovijed za hitan prekid odmora i alarmiranje udarnih gardijskih brigada. Odluka je donesena bez kompliciranog kabinetskog planiranja, izravno u hodu, što će Ademi kasnije opisati kao jedan od najsnažnijih protunapada u Domovinskom ratu.

Predvečer krvavog 13. kolovoza, u Grahovo tutnjeći pristiže 3. bojna 7. gardijske brigade (“Pume”) ojačana oklopom s dva tenka te tenkovski vod 113. šibenske brigade.

U zoru 14. kolovoza 1995., u 4:00 sata ujutro, uslijedio je masivni artiljerijski udar HV-a po srpskim linijama. “Pume”, podržane tenkovima 113. brigade, snagama PORS-a, 3. bojnom 126. domobranske pukovnije na desnom boku i 6. domobranskom pukovnijom na lijevom boku, dok je preostala 141. brigada štitila planinu Lisinu, pokreću uraganski juriš na Vidovića glavu i okolne kote. Prvi pokušaj juriša “Puma” je odbijen zbog žestokog ukopavanja “Vukova sa Drine”, ali u drugom naletu, uz oklopnu podršku tenkova, srpske su linije popucale, a neprijatelj je natjeran u paničan bijeg. U ovom hrabrom proboju, 7. gardijska brigada položila je živote dvojice svojih vitezova: Romana Ribića i Stjepana Križaneca. Narednik Križanec ubijen je dan kasnije u borbi, nakon što je pružio prvu pomoć ranjenom suborcu.

Idućeg dana, 15. kolovoza, u bojište se stapa i 4. gardijska brigada (“Pauci”). Mehanizirani “valjak” HV-a ne samo da je povratio sve izgubljene položaje, već je odbacio razbijene srpske snage 6 do 7 kilometara sjevernije, dovevši postrojbe VRS do samog predgrađa Drvara. U potjeri prema Drvaru, pala su još dvojica pripadnika 126. domobranske pukovnije: Mate Munivrana i Stipe Vrančić.

Time je operacija “Vaganj 95” doživjela svoj definitivni i krvavi kolaps. Jedini pravi srpski protuudar nakon “Oluje” slomljen je u svega tri dana, a srpsko vojno zapovjedništvo zauvijek je izgubilo ofenzivni potencijal u ovom ratu.

Cijena obrane “Oluje”

Trodnevna bitka za Bosansko Grahovo ostaje upisana crnim slovima u povijesnici Domovinskog rata, ali i kao herojski spomenik neviđenoj hrabrosti pripadnika Hrvatske vojske, osobito splitskih i kaštelanskih dragovoljaca. U ovoj je bitci Hrvatska vojska izgubila 23 bojovnika, jedan se još uvijek vodi kao nestao, a više od 50 ih je ranjeno.

Ime i prezime palog vitezaPostrojba Hrvatske vojskeLokacija / Okolnosti pogibije
Denis Jerković141. brigada HVVidovića glava, borba prsa o prsa (13. kol.)
Ivan Burić141. brigada HVVidovića glava, borba prsa o prsa (13. kol.)
Loran Šulentić141. brigada HVVidovića glava, borba prsa o prsa (13. kol.)
Tomislav Grujica141. brigada HVVidovića glava, borba prsa o prsa (13. kol.)
Stipe Marčić-Štef (zap. sat.)141. brigada HVCigelj/Biljeg, zasjeda srpskih diverzanata (13. kol.)
Denis Baleta141. brigada HVCigelj/Biljeg, zasjeda srpskih diverzanata (13. kol.)
Dragan Kikić141. brigada HVCigelj/Biljeg, zasjeda srpskih diverzanata (13. kol.)
Oleg Ujević141. brigada HVCigelj/Biljeg, doveo pojačanje, herojski poginuo (13. kol.)
Nenad Božan (zap. voda)141. brigada HVPoslijepodnevni protuudar na Vidovića glavu (13. kol.)
Ranko Grbavac (zap. desetine)141. brigada HVPoslijepodnevni protuudar na Vidovića glavu (13. kol.)
Sead Jasenčić141. brigada HVPoslijepodnevni protuudar na Vidovića glavu (13. kol.)
Slaven Ujević141. brigada HVPoslijepodnevni protuudar na Vidovića glavu (13. kol.)
Ante Merčep141. brigada HVBorbe na liniji, 13. kolovoza
Ante Domazet141. brigada HVBorbe na liniji, 13. kolovoza
Zoran Karanović141. brigada HVTeško ranjen 13. kol., preminuo od rana 17. kolovoza
Ognjen Krešić6. domobranska pukovnijaPoložaj Cigelj (13. kolovoza)
Aljoša Ruspić6. domobranska pukovnijaPoložaj Cigelj (13. kolovoza)
Igor Koprčina6. domobranska pukovnijaPoložaj Cigelj (13. kolovoza)
Drago Ilović6. domobranska pukovnijaNestao u borbi 13. kolovoza, sudbina nepoznata
Romano Ribić7. gardijska brigada (“Pume”)Glavni hrvatski protuudar, razbijanje VRS-a (14. kol.)
Stjepan Križanec7. gardijska brigada (“Pume”)Protuudar, stradao dok je spašavao ranjenika (14. kol.)
Mate Munivrana126. domobranska pukovnijaZavršni kontranapad, potjera prema Drvaru (15. kol.)
Stipe Vrančić126. domobranska pukovnijaZavršni kontranapad, potjera prema Drvaru (15. kol.)

(Napomena: Podaci o gubicima ne uključuju naknadna stradavanja u pripremi operacije Maestral (npr. pogibije S. Popovca i G. Bonačića iz 141. brigade u rujnu iste godine), nego isključivo žrtve Mladićevog protuudara u okviru obrane rezultata Oluje).

141. brigada HV / U spomen herojima bitke za obranu 'Oluje', B.Grahovo 12.-15. kolovoza 1995.

Ogroman obol obrani podnijeli su žitelji Splita i Kaštela, čijih je petnaest mladića zauvijek ostalo utkano u slobodu domovine. Gubitci s obje strane na tako uskom komadu bojišta potvrđuju brutalnost, fanatizam i stratešku važnost kote na koju su upućene najbolje raspoložive snage.

Bitka za Bosansko Grahovo, vođena od 12. do 15. kolovoza 1995. godine, s punim se pravom smatra “krvavim pečatom” operacije “Oluja” i ključnim momentom za njeno očuvanje. Iako je hrvatska država slavila oslobođenje Knina i proglasila povijesnu pobjedu, tek je u surovom planinskom kršu kod prijevoja Derale, Vidovića glave i Biljega stvarna velikosrpska ratna mašinerija doživjela svoj konačni, bespovratni taktički i psihološki slom.   

Očajnički protuudar generala Ratka Mladića, planiran kao gigantska operacija “Vaganj 95” s 80.000 ljudi u cilju zauzimanja Splita i doline Neretve, sveden je na krvavi proboj diverzanata. Oslanjajući se na elemente iznenađenja i topničku nadmoć, agresor je pokušao preokrenuti tijek povijesti udarivši na pričuvne postrojbe Hrvatske vojske.   

Ono što se dogodilo na položajima 141. brigade predstavlja svjedočanstvo nesalomljive vojničke hrabrosti. Iako suočeni s elitnim specijalnim i diverzantskim grupama kaljenim u genocidnim akcijama širom Bosne (i koje su u nehumanom bijesu izvodile zločine vješajući zarobljene hrvatske branitelje u ciglanama), hrvatski su dragovoljci u krvavim borbama prsa o prsa amortizirali šok-napad. Žrtva petnaestorice pripadnika 141. brigade te osmorice suboraca iz “Puma” i domobranskih pukovnija kupila je dragocjeno vrijeme generalu Ademiju i zapovjedništvu Zbornog područja Split da organiziraju razorni protuudar.   

Združenim naletom mehaniziranih elemenata i elitnih snaga 4. i 7. gardijske brigade 14. i 15. kolovoza, oštrica “Vagnja 95” zauvijek je zatupljena. Taktička zrelost, izvanredna C3I (Command, Control, Communications, and Intelligence) arhitektura koja je kroz stratešku obmanu “Kozjak 95” usmjeravala srpske rezerve u prazno, te nemilosrdna asertivnost u kontranapadima, potvrdili su nadmoć hrvatskog oružja. Bitka za Bosansko Grahovo osigurala je tekovine “Oluje”, otvorila put k pobjedi u “Maestralu” i natjerala agresora na kapitulaciju pred mirovnim ugovorom, cementirajući konačan ishod rata.   


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori