Dok se u današnjem društvu sve češće gušimo u gustoj izmaglici afera, korupcije i jednoumlja, još uvijek postoje trenuci kad nas misao povede na dublje razine postojanja. Tako je, uz šalicu kave i pogled u daljinu, nastao tekst koji nije samo osobna refleksija – već iskrena i snažna poruka svima nama: što nam danas znači Hrvatska?
Jer Hrvatska nije samo zemljopisni pojam. Nije to samo država omeđena Jadranskim morem, slavonskim ravnicama i planinskim vijencima što prkose vremenu. Hrvatska je osjećaj. Ona je snaga što se rađa u grudima svakog Hrvata kad ugleda crveno-bijeli kvadrat, što nije samo simbol, nego zavjet, zakletva i podsjetnik tko smo i odakle dolazimo.
Više od tisuću godina sna
Tisućljetni san o slobodi, o životu „na svome“, o pravu na vlastiti identitet, nikada nije prestao titrati u duši hrvatskoga naroda. Nisu ga izbrisale ni carevine, ni režimi, ni čizme što su gazile sve što je bilo hrvatsko. A ni komunizam, sa svom svojom bešćutnošću i ideološkim brisanjem osobnosti, nije uspio uništiti ono što je u našem narodu najdublje – ljubav prema domovini, osjećaj pripadnosti i sveta volja za slobodom.
Tu volju ni metci nisu mogli zaustaviti. Ona je, kad je bilo najteže, kad su pucali temelji i granice, pronašla svoj izraz u Domovinskom ratu. Branitelji koji su stali pred tenkove, koji su žrtvovali svoje mladosti i živote, nisu to činili iz hira, ni po nalogu. To su činili jer su znali – Hrvatska se ne smije i ne može predati.
Krvlju pisana povijest
Ta ljubav, snažna i tiha, probijala se kroz rovove, dizala iz pepela porušenih gradova, vijorila se iznad svakog bunkera, svakog sela koje je gorjelo. Hrvatska nije bila ideja – ona je bila živa, ranjena, ali ponosna žena. Bila je majka koja je sina ispratila, ali ga nije dočekala. Bila je plač djeteta koje nije razumjelo rat, ali je već osjećalo tko mu želi dom, a tko ropstvo.
Baranja, Vukovar, Škabrnja – to nisu samo mjesta u geografiji. To su sveti zavjeti u povijesti. To su riječi koje izgovaramo sa strepnjom i poštovanjem. To su znakovi da je hrvatski narod prošao kroz oganj i nije izgorio. Nije pokleknuo, nije zaboravio.
Hrvatska je više od svakodnevne politike
U vremenu kad nam svakodnevno serviraju skandale, kad se vrijednosti preokreću, a poštenje ismijava, pitamo se – gdje je nestala ona Hrvatska za koju su ginuli? No, možda nije nestala. Možda je samo ranjena, skrivena, u srcima običnih ljudi koji je još uvijek nose u očima, u molitvama, u pjesmama.
Zastava na vjetru nije samo komad tkanine. Ona je suza iz 1991., krv iz 1995., zavjet iz 1848., nada iz 1971. i vapaj iz 1945. Ona je sve majke koje su čekale i sve sinove koji se nisu vratili. Ona je pjesma iz rova, glas s oltara, krik s ulice, pogled iz školske klupe. Ona je svjetlo koje ne gasne.
Moja Hrvatska – to smo mi
Na kraju, kad sve prođe, kad se ugase kamere, kad se utišaju političke parole i prestane buka, ostaje jedno pitanje: jesmo li dostojni one Hrvatske koja je sanjana i krvlju izvojevana?
Moja Hrvatska – to si ti. To sam ja. To je svaki čovjek koji neće prodati obraz, koji neće pokleknuti pred lažima, koji zna da domovina nije u fotelji, nego u narodu. Ona je tamo gdje srce bije za pravdu, istinu i slobodu.
I zato – neka kuca to srce, još dugo. Dok god ima onih koji će ljubav staviti iznad straha, Hrvatska će trajati. Ne kao zaboravljena pjesma, nego kao domovina koju volimo do posljednjeg daha.
Domovina se ne gradi koordinacijama, već istinom i poštovanjem – Portal Veterani
Kuda ide hrvatska politika? Pitanje za milijun kuna… ili za Bruxelleski dnevnik – Portal Veterani
UVJETNA HRVATSKA: Kako izbjeći zatvor i ostati u formi za nove afere – Portal Veterani
Plavi aplauz u tišini praznih birališta – demokracija na aparatima – Portal Veterani
Hrvatska u sjaju zajedništva: Slavimo uspjeh, čuvamo ponos – Portal Veterani
