Piše: Dražen Jurmanović Datum objave: 29. svibanj 2025. Vrijeme čitanja: 3 min
Danas, ispod križa na platou Kapelice Kraljice mira u Osijeku, vijenci, svijeće i riječi. Dovoljno da odradimo još jednu protokolarnu obvezu. Dovoljno da se napiše članak, napravi objava na Facebooku, snimi par fotografija, i – zaboravi do sljedeće godine. Ali dovoljno li je to onima koji su za ovu Hrvatsku dali svoje živote? Dovoljno li je to onima koji danas, s upaljenim svijećama u rukama, šute jer znaju da su se borili za nešto više od dekoracije?
Pred križem su se, u povodu Dana državnosti Republike Hrvatske, poredali redom: izaslanstvo Osječko-baranjske županije, predvođeno novoizabranom županicom Natašom Tramišak, zatim zamjenik gradonačelnika Osijeka Dragan Vulin, Policijska uprava, Hrvatska vojska i, naravno, “Koordinacija udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata OBŽ-a”. Kako i dolikuje. Uvježbano, dostojanstveno, sve po protokolu.
No je li domoljublje stvar protokola? Ili je ipak stvar istine?
Govor županice Tramišak bio je korektan, sadržajno korektan, diplomatski korektan. Prisjetila se konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, izbora prvog predsjednika, Domovinskog rata. Mjesto – Kapelica Kraljice mira – simbolično, emotivno, dostojanstveno. Ipak, u svemu tome nešto nedostaje. Istina. I to ne ona povijesna – nego ona politička, svakodnevna, naša, lokalna istina.
Istina da danas, pod krinkom jedinstva, zapravo caruje selekcija. I to ne selekcija po zaslugama, već po političkoj podobnosti. Istina da se ispod stijega ne okupljaju svi branitelji, već samo oni koji imaju „pravu iskaznicu“ – onu stranačku. Sve drugo ostaje po strani. Ili još gore – ostaje bez poziva.
Zar smo se za to borili?
Koordinacija udruga branitelja i stradalnika Domovinskog rata OBŽ-a, ta nova tvorevina koju je – nećemo se lagati – stvorio HDZ, zapravo služi kao filter. Tko je unutra, ide na događaje, dobiva pozivnice, dobiva legitimitet. Tko nije – ostaje u tišini, gleda iz prikrajka, iako su možda ti isti ljudi prvi trčali s hrvatskim stijegom na prvoj crti. Danas su drugi „prva crta“ – ona medijska i protokolarna.
Ne krivim novu županicu. Vjerojatno još i ne zna kako duboko ide ta mreža podjela i manipulacija. No krivim sustav koji godinama marginalizira one koji nisu „njihovi“. Krivim sve one koji šute, a znaju. Krivim sve one koji su se odrekli branitelja kako bi zadržali vlast.
Pitamo se – gdje su svi branitelji, zašto nisu došli? Odgovor je jednostavan: nisu ni znali. Nisu ni pozvani. A kad se kasnije jave, odgovor je još jednostavniji: “Mi smo poslali Koordinaciji, neka oni pozovu dalje.” A Koordinacija pozove svoje. I tako smo zatvorili krug. Prikrili selekciju plaštom protokola.
Nije ovo problem samo Osječko-baranjske županije. Ovo je obrazac. Nacionalni obrazac. Diljem Hrvatske, u gotovo svakoj županiji, ista pjesma. Stvori se krovna udruga, stavi se „dečko od povjerenja“ na čelo, i – eto ti “legitimiteta”.
A što je s onima koji su za Hrvatsku ginuli, a danas ne mogu ni do protokola?
Vrijeme je da prestanemo šutjeti. Vrijeme je da branitelji, pogotovo oni koji nisu “politički dekor”, progovore. Vrijeme je da se vratimo vrijednostima zbog kojih smo uopće stali pod hrvatski stijeg. Ne zbog funkcije, protokola, vijenca ili minute šutnje – nego zbog istine, pravde, časti.
Jer Hrvatska nije stvorena da bi bila prostor privilegiranih, već domovina jednakih. A svi koji su za nju ginuli, zaslužuju više od tišine. Zaslužuju da ih se ne zaboravi – ne samo 30. svibnja, već svaki dan.
A vi, dragi dužnosnici, kada idući put stanete pod stijeg i govorite o žrtvi, pitajte se – jeste li pozvali sve one koji su je doista i podnijeli?
