Piše: Dražen Jurmanović
Nakon objave prvih privremenih rezultata lokalnih izbora u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji, politička scena zasjala je od samohvale. Ivan Radić, gradonačelnik Osijeka i kandidat HDZ-a, trijumfalno je pobijedio u prvom krugu s impresivnih 70,95 posto glasova. Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić nije skrivao zadovoljstvo. Pobjedu je ocijenio rezultatom „predanog, temeljitog rada i strateškog planiranja“, dok je premijer Andrej Plenković iznova podvukao koliko je njegova Vlada učinila za istok Hrvatske – s brojkom od 3,3 milijarde eura uloženih u projekt „Slavonija, Baranja i Srijem“.
Retorika pobjednika zvuči uvjerljivo. No, problem nastaje kad pogledamo tko su zapravo ti pobjednici – i tko su poraženi.
Jer, ako je pobjeda mjerena stvarnim sudjelovanjem građana, onda bi svako trijumfalno slavlje trebalo biti praćeno ozbiljnom introspekcijom, a ne fanfarama. Ivan Radić je uistinu dobio preko 70 posto glasova – ali od koga? Od svega 20.300 birača. U Osijeku je, prema podacima DIP-a, pravo glasa imalo 85.589 građana, no na birališta ih je izašlo tek 28.608. To znači da je izlaznost u gradu jedva dosegnula 33,42 posto. Drugim riječima, svaki treći Osječanin odlučio je da mu je stalo do rezultata ovih izbora. Preostala većina – šutjela je. Ili još gore, odustala.
Slična je situacija i na razini Osječko-baranjske županije. Tamo je pobjedu u prvom krugu ostvarila Nataša Tramišak (HDZ), s 55,49 posto glasova. To u apsolutnim brojkama iznosi 52.477 glasova – što se može činiti impozantno, dok ne uvidimo da je to samo 22,46 posto svih građana koji su imali pravo glasa.
Dakle, imamo pobjede – ali u praznim dvoranama. A demokracija? Ona je ostala vani, na klupi. Poražena je apstinencijom, ravnodušnošću i cinizmom koji su se duboko ukorijenili među biračima. Pa tko onda zapravo pobjeđuje?
Odgovor se nameće sam – stranački aparat. HDZ je, kao i svaka dobro organizirana stranka, razradio izbornu infrastrukturu do najsitnijeg detalja. Promatrači, kuriri, popisi, pozivi – svaka glasačka jedinica je pod kontrolom. Precizno, uigrano i legalno. Ali, je li to demokracija – ili je to samo savršeno upravljanje izbornom mehanikom?
Kada promatrači evidentiraju tko je izašao na izbore, a stožer potom šalje pozive “zaboravnima”, tada izbori prestaju biti slobodni izraz volje građana – a postaju aktivacija baze. I tu nije problem što HDZ to zna raditi bolje od drugih. Problem je što drugi to ne znaju, a građani sve manje vjeruju da je išta od toga važno.
U ovakvom sustavu, pobjede nisu odraz volje većine – već efikasnosti manjine. I upravo tu dolazimo do ključnog pitanja: je li demokratski sustav u Hrvatskoj doista demokratski, ili samo proceduralno legalan? Ako više od polovice građana ne izlazi na izbore, ako “velike pobjede” nose tek petina ili četvrtina ukupnih birača, o kakvom onda mandatu govorimo?
Danas, simbolično, Hrvatska obilježava 34. obljetnicu jednog od najvažnijih dana u svojoj modernoj povijesti – referenduma kojim je narod odlučio krenuti putem neovisnosti i suverenosti. Bio je to dan kad su milijuni hrvatskih građana, s dubokom vjerom u slobodu, uzeli olovku u ruke i na biralištima odlučili – želimo svoju državu. Tada su građani znali zašto glasaju, za neovisnost, a izlaznost je bila 83,56% birača. Zamislite?
Ostaje činjenica da Hrvatska – nekad crvena, danas plava – i dalje pleše istim plesom. Stranke su zamijenile boje, ali nisu promijenile pravila igre. A građani, umorni od gledanja iste predstave, sve češće odlučuju da ne kupe ulaznicu.
Promjena izbornog zakona, uvođenje obveznog glasanja, digitalizacija procesa ili uvođenje preferencijalnog modela glasanja s jačom kontrolom financiranja kampanja – sve su to mogući odgovori na ovu tihu krizu. Ali da bi se promjena dogodila, netko mora priznati problem.
A priznanje, čini se, nije na popisu poruka koje se šalju iz izbornog stožera.
Jer zašto mijenjati sustav koji ti, s manje od četvrtine glasova svih birača – daje vlast?
