Piše: Dražen Jurmanović
Nakon tri i pol godine – da, dobro ste pročitali, punih 42 mjeseca institucionalnog zatišja, institucionalnog posta i strateškog ignoriranja – dogodilo se nešto što je gotovo pa ravno čudu u domaćem političkom zoološkom vrtu. Zoran Milanović i Andrej Plenković, naši vječni suparnici u verbalnom paintballu, uspjeli su sjesti za isti stol. Ne da bi pili kavu ili gledali tko ima ljepšu kravatu, nego da – drž’te se! – održe sjednicu Vijeća za obranu.
Čak je i Pantovčak potvrdio ovu senzaciju, gotovo s nevjericom, kao da je riječ o pronalasku dinosaura živog u Maksimiru. Dogodit će se to 23. svibnja, na istoj lokaciji gdje se inače sastaju visoki dužnosnici i prenapregnuti fikusi – na Pantovčaku.
Tko je koga pozvao i tko je kome prvi rekao “ajde, može”?
Prema službenim informacijama (koje su kod nas uvijek toliko suhoparne da bi i Sahara izgledala kao močvara), premijer Plenković je u travnju Milanoviću uputio nacrte ključnih dokumenata – Strategije obrane RH i Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga RH. I, zamislite, Zoki je to – pozdravio. Da, niste u paralelnom svemiru. Nije rekao “besmisleni papir”, “HDZ-ov spin” ili “Plenkijeva propaganda”. Samo: “Pozdravlja.”
I taman kad su svi pomislili da je ovo možda početak nekog zrelijeg razdoblja u hrvatskoj političkoj komunikaciji, došla je izjava od koje je SDP-u popucalo više živaca nego silikona u žutim zgradama Savice: Milanović se više neće baviti politikom. Ni kandidature, ni plan B, ni “ajde možda ako me narod zamoli”.
Tko je ostao doma? Cijeli lijevi centar.
U maniri političkog Houdinija, Milanović je uspio izjaviti da se povlači iz politike taman toliko dana prije Lokalnih izbora, da svi koji su se još dvoumili – više nisu imali što za razmisliti. I nisu izašli. Odustali. A kako i ne bi, kad im je njihov vlastiti “kapetan” mahnuo s broda i rekao: “Veslajte sami.”
Sad se postavlja pitanje – je li to bila politička sabotaža ili samo iskrena rezignacija čovjeka kojem se više ne da slušati rasprave o cijenama drva za pelete i broju podmornica koje nemamo?
A što je s nacionalnom sigurnošću?
E pa, konačno nešto! Jer, nakon 42 mjeseca – da još jednom podsjetimo na tu biblijsku brojku – sazvana je sjednica Vijeća za obranu, to čudo iz ustavnopravne prošlosti. Stručnjaci kažu da je to tijelo važno za… obranu. Ali tko bi to znao, kad se zadnji put sastalo još u doba kad se o COVID-u govorilo kao o “nekoj gripi iz Kine”.
U međuvremenu smo imali rat u Ukrajini, opće geopolitičko komešanje, cyber napade, inflaciju, skok cijena pancirki, političke dronove i stvarne dronove – ali ne i sjednicu Vijeća za obranu. Jer, zašto bi, kad možemo objavljivati statuse s tastature punom ljutnje?
Što očekivati od sjednice?
S obzirom na to da je priprema trajala kao gradnja Pelješkog mosta, očekujemo da će sjednica biti nešto između sastanka roditeljskog vijeća i hladnoratovskog summita. Bit će ozbiljno, uz puno dokumenata koje nitko nije pročitao do kraja. No, barem će se “raspravljati”. A to kod nas znači da će se netko uvrijediti, netko podignuti ton, a netko – najvjerojatnije obojica – dati izjavu za medije u kojoj ni jedno slovo neće odgovarati onome što se zapravo dogodilo.
A kao zaključak možemo reći …
Zoran Milanović odlazi, Andrej Plenković saziva, a Hrvatska… gleda. Ova sjednica Vijeća za obranu možda neće promijeniti tok povijesti, ali barem će potvrditi da naši lideri znaju, kad baš moraju, staviti ego na “mute” – barem na sat i pol. A to je, priznajte, već dovoljno za jednu skromnu satiričnu kolumnu i naslov:
“Kad su Zoki i Plenki odlučili igrati za Hrvatsku – za stvarno.”
