Piše: Dražen Jurmanović
Bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU-a Gabrijela Žalac napokon je odlučila reći istinu. Ali ne bilo koju istinu – već onu procesno prerađenu, pažljivo odmjerenu i serviranu pred Županijskim sudom u Zagrebu. Priznala je da je 2019. sređivala državne ispite za svog brata – i to preko bivše državne tajnice Josipe Pleslić (ranije Rimac, ako ste zaboravili, to je ista ona koja se kandidirala za gradonačelnicu grada Knina i dobila 929 glasa, ipak nedovoljno za ulazak u drugi krug). I tako je, kao što to kod nas ide u krugu povlaštenih, dobila godinu dana uvjetne kazne. Jer, budimo realni – u zatvor idu samo oni koji nemaju vezu ni vezu.
Sada ministrica u miru mora biti jako oprezna. Tri godine bez ijednog sređivanja, nagovaranja, prijateljskih usluga i “ajde, molim te, samo ovo”. Jedan krivi korak – i hop, ode uvjetno u stvarno. A svi znamo koliko to može biti stresno za osobu naviknutu da redove preskače i zakone čita kao preporuke, a ne obvezu.
Naravno, nije to sve. Jer ako mislite da je to kraj njezinih pravosudnih izazova – varate se. Tu je i EPPO, europski tužitelj koji nikako da pusti aferu Softver. Afera je to koja ima sve sastojke dobrog trilera: milijuni eura, mutni natječaji i digitalna transformacija koja je očito obuhvatila i način kako se sređuju ugovori. I tko zna – možda se i tu nađe sporazum, pa sve skupa ispadne “na uvjetno”, s napomenom: “nije se baš smjelo, ali ajde, sad znate za drugi put”.
Jer ako nešto znamo, to je da hrvatski pravosudni sustav njeguje rehabilitaciju kroz uvjetnost. Prava poruka je jasna: nećete ići u zatvor ako ste priznali, ako ste bili pristojni u sudnici i ako ste dio sustava koji zna kako se igra igra. A zatvor? Ma to je za one bez diplome, bez stranke i bez GPS-a do pravog telefonskog broja.
A što nas uči slučaj Gabrijele Žalac? Uči nas da je hrvatski politički sustav poput reality showa – ako preživiš prvu sezonu optužnica, možda te čeka i spin-off. Uvjetno, naravno.
