Piše: Dražen Jurmanović Datum: 26. svibanj 2025.
Zna li itko gdje ide hrvatska politika? Ozbiljno pitam. Ima li tko kartu? GPS? Kompas možda? Jer ako znate, molim vas, pošaljite poruku na Plenkovićev inbox. I to brzo, dok još nismo skrenuli na autoput koji vodi ravno prema – sebičnom zaboravu.
Ova godina trebala bi biti – kako se ono kaže? – jubilarna. Slavlje, ponos, povijesne obljetnice koje se broje u stotinama godina. Prvo, slavimo 1100 godina od krunidbe kralja Tomislava. Prvoga hrvatskog kralja. Pod njegovim vodstvom, Hrvatska je postala ujedinjena i moćna država, priznata i od strane crkve, Bizanta i Franačkog Kraljevstva. Čovjeka koji je, pazi sad, imao viziju hrvatske države prije nego što su neki danas rođeni kandidati za fotelju naučili reći “bratstvo i jedinstvo”. Drugo, slavimo 30 godina od VRO “Oluja” – one blistave vojne operacije u kojoj su hrvatski branitelji u samo 84 sata oslobodili 10.000 kvadratnih kilometara zemlje. I da, slavimo i Dan hrvatske državnosti, kada je cijeli jedan san star više od tisuću godina napokon postao stvarnost. Tog je dana konstituiran Hrvatski sabor, a nakon 45 godina prestala komunistička vladavina i uspostavljena demokracija. Time je počeo i proces osamostaljenja Hrvatske i taj datum doživljavao se kao prekretnica novije hrvatske povijesti
Dakle, ako netko pita što je poveznica između Tomislava i “Oluje”, odgovor je jednostavan: hrvatski san o vlastitoj državi. I znate što? Taj je san krvavo plaćen. I to ne u ratama.
Na tom putu sanjanja, sjećamo se i onih godina kad Hrvatska nije imala vojsku, ni oružje, ni saveznike. Samo odlučnost i – Boga. Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, agresija Srbije, Crne Gore i JNA koja je spalila trećinu zemlje. Tisuće civila ubijenih bombama, crkve porušene, domovi spaljeni, a hrvatski identitet gazio se čizmom s petokrakom.
I tada – Oluja. Bez da sad ulazimo u sve briljantne vojne operacije koje su joj prethodile, dovoljno je reći – Knin. Tvrđava. Zastava na vjetru. Slika koja je postala ikona. I koja bi danas stajala na svakom zidu – da su neki drugi pobijedili.
Jer vidite, prošlog vikenda se u Kumrovcu slavio rođendan Josipa Broza Tita. Da, dobro ste pročitali. Rođendan. Ne Domovinski rat. Ne Oluja. Ne obljetnica krunidbe kralja Tomislava. Nego rođendan jednog od najpoznatijih diktatora 20. stoljeća, koji je, prema njemačkom tabloidu “Bild” iz 2007. godine, zauzeo deseto mjesto u svijetu, dok je 2014. godine prema britanskom Daily Mailu, uredno rangiran na 13. mjestu među najvećim masovnim ubojicama. Čestitke, drugovi!
80. obljetnica partizanskog zločina u Posavskoj Mahali: “Oprost i molitva – to je naša osveta”
I tu dolazimo do sarkazma. Jer ako je netko mislio da je Hrvatska prestala biti Jugoslavija – neka samo pogleda televiziju. HRT, nacionalna televizija koju financiraju hrvatski građani, otišla je u Kumrovec i veselo izvještavala s proslave Dana mladosti. Zanimljivo, zar ne? Nisu otišli do Odžaka ni do Posavske Mahale, gdje su Titovi partizani 1945. pobili između 3.000 i 10.000 Hrvata. Ali to valjda nije u interesu hrvatske javnosti. Ili to nije “priča dana”? Jer priče o partizanskim zločinima – pa to se ne smije pričati ni šaptom. Kao niti nekad u Jugoslaviji. Goli otok je možda zatvoren, ali mentalitet nikad nije iselio.
Zato novinari HRT-a snimaju Čovića u Brčkom. Jer, zaboga, prioriteti! Doduše, taj događaj nema veze s hrvatskim narodom koji je iskrvario za slobodu, ali hej – sendviči su bili fini.
Zato danas, trideset godina kasnije, umjesto da ponosno gledamo u prošlost i gradimo budućnost, hrvatski narod gleda kako mu se san izmiče pred očima. Gdje je nestao onaj Hrvat koji je plakao dok je Tuđman izgovarao: “Imamo Hrvatsku”? Gdje su nestale one suze ponosa s Markova trga kada se izvjesio hrvatski barjak s bijelim poljem?
Pa izgleda da je bijelo polje na zastavi zamijenjeno – sivom zonom. Zonom kompromisa, šutnje i straha da ne uvrijedimo nečiju povrijeđenu jugonostalgiju. Pa se hrvatski branitelji i danas gledaju kao problem, a ne kao temelj. A sve to uz financiranje iz istog proračuna u koji oni već desetljećima uplaćuju.
Zato pitam opet: Kuda ide hrvatska politika?
Jer ako ni nakon 1100 godina od Tomislava, ni nakon 30 godina od Oluje, ni nakon 30. svibnja 1990. i 15. siječnja 1992. ne znamo tko smo, zašto smo, i kamo idemo – možda i ne zaslužujemo više od dokumentarca o Danu mladosti u prime timeu.
I na kraju, ono najvažnije:
Postajemo li narod koji se odriče svoje vjere, kulture i povijesti – sada, kad smo napokon ispunli tisučljeći san ?
Odgovor možda ne zna politika. Ali zna narod. Samo ga više nitko ništa ne pita.
Vjeran Bogu i Domovini!
