Kristian Josip Periš, 32-godišnji Splićanin i magistar kineziologije, došao je u Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan na Jankomiru tražeći spas, a dočekala ga je nasilna smrt ispod bolničkog jastuka. Dok njegova obitelj oplakuje gubitak dva života – sina i njegovog nerođenog djeteta – hrvatska politička scena i dio medija pretvorili su ovu nezapamćenu tragediju u poligon za besramno skupljanje klikova i jeftinih političkih bodova.
Osam minuta. Toliko traje videozapis koji je nepovratno razgolitio ne samo jezivu smrt jednog mladog čovjeka, već i potpunu kapitulaciju ljudskosti u hrvatskom društvu, zdravstvu i javnom prostoru. Kristian Josip Periš, rođen 1994. godine u Splitu, magistar kineziologije, uspješni sportski trener i vedri mladić koji je pred sobom imao cijeli život, došao je u zagrebačku Kliniku za psihijatriju Sveti Ivan na Jankomiru tražeći pomoć. Došao je rastrojen, uplašen, progonjen paranoidnim mislima, tražeći u toj ustanovi sigurno utočište i spas. Umjesto medicinske skrbi i zaštite, dočekalo ga je brutalno gušenje jastukom, koljeno na vratu i smrtonosna doza asfiksije pod težinom onih koji su ga trebali liječiti. Njegova smrt nije ugasila samo jedan život; destruktivni val ove tragedije slomio je cijelu obitelj, a njegova je zaručnica uslijed pretrpljenog stresa i šoka izgubila njihovo nerođeno dijete. Ubijene su dvije osobe, a hrvatska je javnost dobila još jedan poligon za najodvratnije društveno lešinarenje.
Ono što je uslijedilo nakon tog kobnog 21. listopada ravno je moralnom dnu. Dok je sustav puna dva tjedna zataškavao tragediju, a ravnateljica bolnice neobjašnjivo čekala 14 dana da uopće pogleda snimku iz vlastite ustanove, medijski i politički lešinari samo su čekali svoj trenutak. Kada je mučna nadzorna snimka od osam minuta procurila na društvene mreže, mediji su je, bez trunke pijeteta prema žrtvi i njezinoj obitelji, objavili i pretvorili u stvarni, nepatvoreni snuff film. Prikazivati proces zlostavljanja, gušenja i konačnog gubitka svijesti vezanog, bespomoćnog čovjeka nije nikakav javni interes, već morbidno skupljanje klikova na oltaru tuđe patnje. Novinarstvo koje prenosi zadnje izdisaje pacijenta ispod bolničkog jastuka izgubilo je pravo nazivati se korektivom društva.
Još je mučnije gledati kako se nad hladnim tijelom Kristiana Periša odvija besramna politička trgovina i ping-pong s ljudskim životom. Političari s oba kraja spektra iskoristili su ovu tragediju kao jeftinu municiju za međusobna prepucavanja, u kojima je žrtva postala tek rekvizit. S desne strane, predstavnici HDZ-a, predvođeni premijerom Plenkovićem i stranačkim dužnosnicima, iskoristili su stravičnu smrt kako bi politički poentirali protiv platforme Možemo! i gradske vlasti, optužujući ih za dvostruke standarde i licemjerje. S druge strane, ljevica i Možemo! branili su se birokratskim prebacivanjem loptice na Ministarstvo zdravstva i pravdanjem vlastitih kadrovskih rješenja u Upravnom vijeću, zaboravljajući da je bolnica kojom upravljaju postala stratište. To panično loptanje, u kojem se svi brinu samo o tome kako se pokriti papirima, sačuvati fotelje i sanirati političku štetu, predstavlja najgori oblik parazitiranja na nečijoj smrti. Nikoga od njih u tom medijskom cirkusu nije uistinu bila briga za Kristiana.
A zdravstveni sustav? On je truo do same srži. Ovo nije izolirani incident četvorice mladih tehničara, već duboko ukorijenjena patologija ustanove u kojoj se gušenje jastukom rutinski opisuje kao “uobičajena” i “nepisana procedura” za savladavanje pacijenata pod izlikom kroničnog manjka osoblja i zaštitne opreme. Takva zastrašujuća normalizacija nasilja, o kojoj svjedoče i zataškani raniji slučajevi premlaćivanja na istom odjelu iz prosinca 2025. godine, svjedoči o potpunom slomu struke, empatije i morala. Kada odgovorne osobe ignoriraju ranije prijave i toleriraju metode koje izazivaju smrtnu opasnost, one izravno stvaraju kulturu nekažnjivosti koja je sada rezultirala ubojstvom.
Kristian Josip Periš došao je u Jankomir po tračak nade, a dobio je brutalnost kakva se ne viđa ni u dokumentarcima o zatvorskom sustavu. I dok njegova ožalošćena obitelj poziva građane da na Trgu bana Jelačića odšute onih kobnih osam minuta u znak sjećanja na njegov odlazak, svatko od nas trebao bi preispitati vlastitu savjest. Tragedija Kristiana Periša ogledalo je u kojem se odražava društvo koje bolesne guši, mediji koji to bešćutno unovčavaju i politika koja na tome besramno profitira. Neka tih osam minuta tišine bude trajni podsjetnik na zaglušujuću buku srama kojom smo kao društvo ispratili jednog mladića u smrt.