U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – 2026., u povijesnom prostoru rodne kuće nobelovca Lavoslava Ružičke održana je svečana promocija knjige Sjeme zla koja razotkriva istinu o izdaji redarstvenika.
U sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. – 2026., u ispunjenom i povijesnom prostoru rodne kuće nobelovca Lavoslava Ružičke u Vukovaru održana je svečana i iznimno emotivna promocija knjige Sjeme zla, autora Mate Rupića i priređivača Steve Stivija Culeja. Ova važna knjiga , popraćena prikazivanjem istoimenog dokumentarnog filma i potresnom izložbom fotografija, iznova je rasvijetlila bolnu istinu o mučkom stradavanju dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine. Promocija je još jednom razotkrila duboku izdaju unutar tadašnjeg sigurnosnog sustava i dvoličnost dužnosnika koji su mlade hrvatske policajce poslali u sigurnu smrt, nagovijestivši tako krvavi ratni put koji je tek čekao cijelu Hrvatsku.
Događaju, koji je od iznimne važnosti za očuvanje digniteta Domovinskog rata, odazvao se velik broj hrvatskih branitelja, obitelji stradalih i mještana Vukovara, čime su jasno poručili kako sjećanje na heroje s godinama ne blijedi, već postaje sve snažnije. Snažnu institucionalnu i političku podršku ovom predstavljanju svojim su dolaskom iskazali visoki uzvanici: izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i saborski zastupnik Nikola Mažar, izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, ratni načelnik Stipo Rimac, te gradonačelnik grada Vukovara Marijan Pavliček. Kroz cijeli program besprijekorno, s puno pijeteta i dubokih emocija, okupljene je vodila moderatorica Tanja Belobrajdić, ugledna hrvatska književnica i vukovarska braniteljica.
Razotkrivanje pozadine zločina: Izdaja unutar vlastitih redova
Uoči same promocije i službenog izlaganja, u ekskluzivnom razgovoru sa Stevom Stivijem Culejom, izdavačem, priređivačem i čovjekom čija borba za istinu traje više od tri desetljeća, dotaknuli smo se same srži ovog opsežnog povijesnog projekta. Njegova knjiga, zajedno s dokumentarnim filmom i izložbom fotografija, ne predstavlja samo golo nabrajanje činjenica, već duboku i argumentiranu analizu izdaje.
„Promocija knjige Sjeme zla, zajedno s filmom i izložbom koju već održavam pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora unazad dvije godine, zaokružuje jednu strašnu cjelinu o Borovu Selu 2. svibnja 1991. godine,“ istaknuo je Culej, objašnjavajući kako film donosi ključna svjedočanstva stručnjaka i sudionika. „Završeno je s filmom u kojem ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata dr. Ante Nazor, ratni zapovjednik Martin Matković i drugi daju svoje autentične iskaze vezane za taj datum – poznati terorističko-četnički zločin nad hrvatskim specijalcima koji su bili u redovnoj zadaći spašavanja dvojice svojih zarobljenih kolega iz Osječke policijske uprave.“
Culej je duboko uvjeren kako je vizualni i pisani materijal ključan za razumijevanje razmjera tragedije: „Mogu reći da će svakom onom koji pogleda film, posluša svjedoke, posebno kad pogleda izložbu, a još kad bude pročitao knjigu, biti posve jasnije što se i kako odigralo, te zbog čega su ti zločini bili upravo tako zvjerski i okrutni.“
Ti događaji nisu bili samo izolirani incident. Bili su to prvi masovni zločini koji su na brutalan način nagovijestili hrvatsku sudbinu i ono što cijeli narod tek čeka. Ipak, žrtva dvanaestorice redarstvenika nije bila uzaludna; ona je svojom težinom probudila cijelu Hrvatsku i pripremila je za nadolazeću obranu. No, ono što najviše boli i što knjiga detaljno elaborira jesu implikacije koje su uslijedile nakon samog masakra.
Akcija bez pokrića i mračne igre bivših tajnih službi
Ono što je Stevo Culej svojim predanim istraživanjem uspio razotkriti jest mučna istina o dvoličnosti tadašnjih dužnosnika u sigurnosnom aparatu Republike Hrvatske. Njegove optužbe usmjerene su izravno na zapovjedni lanac, od zapovjednika specijalne policije iz Osijeka čije je nedjelovanje po pravilima službe bilo kobno, pa sve do najviših instanci.
„Otkrili smo obiteljske i nacionalne veze tadašnjeg pomoćnika zapovjednika specijalne policije s drugom, terorističkom stranom. Fascinantan je i njegov sumnjiv povratak u Policijsku upravu Osijek, gdje se jasno vidi njegovo višestruko napredovanje u samo dva mjeseca – od običnog specijalca pa sve do umirovljenja,“ ogorčeno pojašnjava Culej. „Iz svega toga razvidno je upravo da je on čovjek iz tajnih službi, duboko pokriven svojim kolegama koje je hrvatska strana nažalost naslijedila iz bivšeg jugoslavenskog sustava. Među inima, tu je i uloga samog ministra Josipa Boljkovca, koji je sramotno prebacivao krivnju za propast akcije na same hrvatske specijalce, umjesto na one koji su ih izmasakrirali i ubili na njihovoj redovnoj zadaći.“
Unatoč svim obavještajnim informacijama koje su u tom trenutku imali na raspolaganju, zapovjednici su ipak uputili hrvatske redarstvenike u očitu pogibelj. Prema Culejevim riječima, temeljenim na opsežnoj dokumentaciji i relevantnim sugovornicima, sve je upućivalo na mračni dogovor. „To je bila jedna igra, to je bio jedan dogovor bivših tajnih službi i bivše države. Mogu slobodno reći da su se svi ti djelatnici stavili na raspolaganje svojim matičnim, novostvorenim državama, ostajući i dalje u dobrim odnosima i međusobno surađujući. Tko zna kakva nam je sudbina bila namijenjena, ali smo mi hrvatski branitelji bili borbeniji i uporniji, pa smo ipak uspjeli obraniti i sačuvati ovu hrvatsku državu.“
Na izravno pitanje jesu li policajci trebali biti poslani u takvu akciju s obzirom na nedostatak pravih informacija, Culej je rezolutan: „Nitko pametan u takvu akciju s informacijama koje je zapovjedništvo imalo u tom trenutku nije smio ići! Branko Budić, djelatnik službi iz bivšeg sustava, izričito je pokušao spriječiti naše specijalce. On je na sastanku s nadređenima rekao da se tamo ne ide i upozorio da su tamo četničke terorističke formacije pristigle već mjesec dana ranije. Spominjala se brojka od tisuću do zuba naoružanih terorista. Možda ih i nije bilo točno tisuću, ali ih je sigurno bilo jako puno, a čak su i taj dan pristizali čamcima iz Srbije, kao i iz okolnih mjesta poput Trpinje.“
Frapantna je i činjenica da su službeni izvještaji o ovom događaju do te mjere zbrkani i krnji da pravih obavještajnih analiza uopće nema. Unatoč strogim policijskim procedurama koje zahtijevaju detaljna izvješća po hijerarhijskoj liniji sve do Sabora i Vlade, slučaj Borovo Selo ostao je pravna i dokumentarna crna rupa. „Zašto mi do dana današnjega nemamo procesuiranog krivca? Zar netko imalo pametan misli da je dvanaestoricu policajaca izmasakrirao i dvadeset dvojicu ranio isključivo Milan Marinković, koji je za to dobio mizernu kaznu od tri godine? Ovdje je jasno zakazala zapovjedna odgovornost, ista ona po kojoj su suđeni Đuro Brodarac ili Tomislav Merčep. Pitam povjesničare, je li napokon sazrelo vrijeme da akademska zajednica osmisli pravo obrazloženje i istupi s istinom?“ poručio je Culej, najavivši kako se priprema i opsežna dopuna knjige s potpuno novim dokazima, svjedočanstvima i materijalima koje mu neprestano dostavljaju čitatelji i svjedoci vremena.
Nikola Mažar: Istinu moramo promicati i čuvati za nove generacije
Nakon snažnog uvodnog izlaganja, okupljenima se u ime predsjednika Hrvatskoga sabora obratio saborski zastupnik Nikola Mažar. U svom je dirljivom govoru izrazio duboko poštovanje obiteljima poginulih, istaknuvši specifičnu težinu vremena u kojem se Vukovar i cijela Hrvatska prisjećaju svojih najtežih trenutaka.
„Svima koji ste večeras ovdje mogu samo reći da mi je prije svega izuzetna čast, ali i odgovornost, biti danas ovdje u ovome gradu, kada svi mi osjećamo predvečerje onoga što se događalo i kada cijela Hrvatska zastaje s dubokim pijetetom u tišini, usmjeravajući svoj pogled na Vukovar i Škabrnju,“ naglasio je Mažar. Posebno se osvrnuo na značaj samog događaja u Borovu Selu: „Kada pričamo o tragediji i zločinu nad dvanaest redarstvenika, pričamo o događaju koji je sve nas obilježio. On je uistinu bio sjeme zla onoga što će nekoliko mjeseci poslije niknuti u najkrvavije zločine na ovim prostorima.“
Mažar je odao snažno priznanje Stevi Culeju na njegovoj beskompromisnoj borbi za pravdu. „Snažno želim iskazati duboku zahvalnost Stivu koji je ovu temu ustrajno gurao čak i kada je bio sam, kada je bilo izuzetno teško i nepopularno, te kada su mnogi htjeli iskriviti istinu lažnim informacijama. Svi koji znaju Stiva znaju da on nikad nije uzmicao pred istinom. Zahvaljujući njemu i njegovim suborcima, mi danas imamo istinu pretočenu u dokumente i film, te smo je dužni promicati, širiti i čuvati za nove generacije, kako bi znali da time poštujemo žrtvu naših redarstvenika i njihovih obitelji,“ zaključio je Mažar.
Marijan Pavliček: Vrijeme je da sami pišemo svoju povijest, nemamo se čega sramiti
U ime grada domaćina obratio se vukovarski gradonačelnik Marijan Pavliček, koji se kao povjesničar po struci osvrnuo na dugogodišnje nametanje tuđe, lažne povijesti hrvatskom narodu. Njegov je govor bio izrazito snažan i lišen svake političke korektnosti kada je u pitanju povijesna istina.
„Gledajte, 45 godina su nam neki drugi pisali povijest. I tu povijest smo morali učiti. Bilo je to 45 godina pranja mozga mlađih generacija. Morali smo znati svakog sekretara, svaku izmišljenu figuru bivšeg sustava. Danas je napokon red na nama i na našim institucijama da sami pišemo svoju povijest. Mi se svoje povijesti nemamo čega sramiti,“ istaknuo je Pavliček, kritizirajući pritom medijsku nezainteresiranost za rad stručnih instituta i povjesničara koji istražuju Domovinski rat, dok se prostor ustupa onima koji i dalje relativiziraju krivnju.
„Samo kroz ovakve dokumente možemo sačuvati istinu. Nemojmo se varati, s one strane Dunava i dalje pokušavaju zločine iz 1991. godine izjednačiti, prikazati žrtvu i agresora jednakima. I nikada neće stati na tome. Zato je na nama da upravo ovakvim djelima pokažemo što je doista bilo i da to prenosimo na mlađe generacije, ali i van granica hrvatske države,“ naglasio je gradonačelnik, zahvalivši svima koji su sudjelovali u stvaranju knjige i filma.
Stipo Rimac: Sjećanja na najteže dane i nepreboljene gubitke
Posebno emotivno bilo je obraćanje Stipe Rimca, izaslanika potpredsjednika Vlade i ratnog načelnika PU vukovarsko-srijemske. Kao čovjek koji je izravno sudjelovao u događajima i koordinaciji tih kobnih svibanjskih dana, Rimac je okupljenima približio atmosferu stresa, šoka i neizmjerne tuge koja je tada vladala u policijskim redovima.
Prisjetio se svojih kolega, načelnika operativnih službi pokojnog Stipana Bošnjaka, te pomoćnika i načelnika uprave Josipa Džaje, čovjeka koji se nikada u potpunosti nije oporavio od tog događaja. „Imao sam tada 32 godine. Za nas u policiji to je bilo toliko šokantno i strašno. Nisam dugo pušio, ali tu noć sam propušio. Bili su to iznimno teški trenuci kada smo s kolegama obilazili obitelji poginulih kako bismo im priopćili najgoru moguću vijest,“ prisjećao se Rimac, gledajući pritom u publiku prema Đurđici, Stevinoj sestri, koja je tada bila tek mlada djevojka.
Užas se nije zaustavio samo na danu pogibije. I sami ukopi heroja pretvarali su se u bojišnice. Rimac je svjedočio kako je na ukopu Mladena Šarića u Novim Jankovcima došlo do otvorenog oružanog napada, gdje je iz automatskog oružja otvorena vatra na pogrebnu povorku. U tim trenucima uzor i snagu davao im je i legendarni Blago Zadro, tada djelatnik Policijske uprave u Vinkovcima, koji je na ukop došao sa sinom Robertom.
Rimac je posebno naglasio ljudsku dimenziju stradalih, istaknuvši kako to nisu bili nikakvi ratni strojevi, već obični, radišni ljudi, a neki od njih tek dječaci. „Mladen Čatić imao je 19 godina, Luka Crnković 20. To su bila velika djeca. Mladen Čatić je, nažalost, unatoč nadljudskim naporima liječnika preminuo na operacijskom stolu od teških ozljeda trbuha. Svi su oni heroji, uključujući i više od 20 ranjenih policajaca o kojima se rijetko govori, a koji nose trajne ožiljke te akcije.“
Odajući počast Stevi Culeju, Rimac je podsjetio kako je upravo on 2005. godine, pješice sa svojim suborcima, pokrenuo dostojanstven način obilježavanja masakra, što je s vremenom preraslo u veliku nacionalnu komemoraciju kakvu danas poznajemo. Svoj govor Rimac je zaključio čitanjem potresne poezije Kazimira Levakovića, policajca koji je kao 21-godišnjak preživio pakao Borova Sela. Stihovi iz zbirke U vrtlogu vremena odzvanjali su dvoranom Ružičkine kuće, posvećeni majkama koje su domovini dale ono najvrednije – svoje sinove.
“Ovih dana i noći
Ovih dana i noći provodim vrijeme u tišini, u dubokom razmišljanju.Ovih dana i noći osjećam se sjetno, pišem.Pišem sjetne, pišem domoljubne stihove dvanaestorici vitezova slavonske ravnice.Hrabrim vitezovima, koji su među prvim žrtvama Domovinskog rata svoj život utkali za našu slobodu, donijevši mir i blagostanje svom hrvatskom rodu.Posebice, i to s naglaskom, pišem pjesme slavonskim majkama, što su hrabrim vitezovima život dale, zdrave temelje što su u njih utkale.Pišem, dotičem granice svoga srca. Ulazim u dubinu svoje i njihove duše.Kroz stihove im kažem veliko hvala.”
Tanja Belobrajdić: Iza brojke dvanaest kriju se stvarni ljudski životi
Ulogu da u potpunosti ogoli dušu ovog projekta preuzela je moderatorica Tanja Belobrajdić. Kao književnica i vukovarska braniteljica, ona nije samo vodila program, već je u ovu knjigu utkala i dio svog osobnog, duboko emotivnog autorskog rada. Napisavši životopise za dvanaestoricu ubijenih redarstvenika, Belobrajdić je ostvarila svoj cilj – otrgnuti te mladiće od puke statistike i brojke 12.
„Ono što me prije gotovo sedam godina ponukalo na taj rad jest spoznaja da su ti mladići u javnosti bili svedeni samo na vijest o počinjenom zločinu. Moja namjera nije bila pisati vojnu analizu. Moja je želja bila dati odgovor na pitanje koje gotovo nitko nije ni postavljao: tko su bili ti mladići?“ istaknula je Belobrajdić, objašnjavajući kako se nakon tog datuma povijest, ali i život u dvanaest obitelji, počeo zauvijek dijeliti na vrijeme prije i poslije Borova Sela.
Njezino predstavljanje dvanaestorice heroja bilo je najupečatljiviji trenutak večeri. U tišini dvorane, gdje su se mnogima zacaklile oči od suza, Belobrajdić je vratila imena, lica i karaktere onima koje je neprijateljska ruka mučki ugasila:
Stipan Bošnjak, čovjek iznimnog autoriteta i poštovanja, strastveni lovac i nadasve brižan suprug i otac. Tog se kobnog jutra, sluteći tragediju, prije izlaska iz kuće nekoliko puta okrenuo prema supruzi s molbom da dobro pazi na djecu.
Zdenko Perica, pouzdan redarstvenik i zaljubljenik u vatrogastvo, koji toga jutra uopće nije bio raspoređen za akciju u Borovu Selu. Njegova nevjerojatna lojalnost suborcima nagnala ga je da moli zapovjednika riječima: “Ako ne idem u Borovo Selo, ja se neću vratiti u Nuštar.” Otišao je i nikada se nije vratio.
Mladen Šarić, skroman, neobično vrijedan i uvijek nasmijan mladić koji je u policiju stupio s plemenitim ciljem: “Idem da mom djetetu bude bolje.” Njegova kći Silvija danas je školovana mlada žena, živi dokaz da njegova žrtva nije bila uzaludna.
Antun Grbavac, duša svakog društva, mladić koji je uz tamburicu pjevao, plesao folklor i iskreno razumio ljude. Sestri je obećavao zaštitu dok je živ, a ona je nakon njegove smrti zauvijek obukla crninu, brižno čuvajući pramen njegove duge kose koju je ošišao zbog policijske odore.
Luka Crnković, mladić iznimne skromnosti koji je prerano odrastao kako bi financijski pomogao svojim roditeljima. Obožavao je uzgajati golubove, a na zadnjem rastanku od majke u suzama ju je snažno poljubio. Danas njegov nećak s ponosom nosi njegovo ime.
Zoran Grašić, najmlađi od četvorice braće, spretnih ruku kojima je izrađivao predmete od drveta. Duboko i naivno je vjerovao kako se u njegovoj Hrvatskoj ne mogu dogoditi nikakve ratne strahote.
Željko Hrala, miran mladić koji je prije akcije malenoj sestri obećao kupiti šnalice za kosu. Njegova starija sestra, samo šest dana nakon bratove pogibije, rodila je sina i nadjenula mu ime Željko.
Ivica Vučić Dalton, legendarni vinkovački fajter i zaštitnik slabijih. Čovjek ogromnog domoljubnog srca, neustrašivi mangup bez ijedne kvarne namjere, čiji je najsretniji dan bio kada je napokon odjenuo hrvatsku policijsku odoru.
Janko Čović, mezimac svojih četiriju sestara, mladić s kojim se naprosto bilo nemoguće posvađati. Uživao je u društvu djece igrajući s njima nogomet na ulici. Poginuo je ne znajući da mu je supruga ponovno trudna s djevojčicom Katarinom, kćeri koju nikada nije stigao uzeti u naručje.
Josip Culej, naočiti 25-godišnjak koji je obožavao pecanje, rock-glazbu i zagrebački Dinamo. Njegove ulaznice za utakmicu pronađene su u njegovom novčaniku i nakon smrti. Poginuo je dok mu je mlađa sestra doma bezbrižno pripremala prvosvibanjski ručak.
Mladen Čatić, sa samo devetnaest godina najmlađi sudionik i vrhunski nogometaš iz Županje. Iako je bio bolestan i prehlađen, na prvi poziv zapovjednika prekinuo je odmor i vratio se u postrojbu. Danas nogometno igralište i ulica njegove roditeljske kuće nose njegovo ime.
Marinko Petrušić Pelej, šutljivi i radišni mladić iz Tovarnika koji je obitelji pomagao radeći najteže fizičke poslove. Predosjećajući smrt, u posljednjem je pozivu majci i sestri objasnio gdje skriva svoju skromnu ušteđevinu i zamolio ih da noću ne spavaju same.
Borba za istinu koja nikada neće prestati
Završavajući svoj dirljiv govor, Tanja Belobrajdić citirala je komentar Stevinog sina koji savršeno sumira poantu knjige i filma: “Lako je objaviti fotografije razbijene kolone. Teže je sjetiti se tko je stajao tamo, tko je riskirao život. Tehnika se može fotografirati. Povijest se mora pamtiti kroz ljude koji su je stvarali.”
Belobrajdić je potom podcrtala stvarni okidač nevjerojatne upornosti Steve Culeja. Nisu ga slomila ni ponižavanja “dušobrižnika” koji su se tijekom rata školovali u inozemstvu ili sunčali na plažama dok su branitelji krvarili na Velebitu. Njegov glavni motiv bila je mučka, hladnokrvna likvidacija njegovog brata Josipa.
Tog 2. svibnja, Josip Culej i Ivica Vučić Dalton uspjeli su doći do relativne sigurnosti mjesne ambulante. No, slušajući jauke i zapomaganje ranjenih suboraca iz obližnjeg kanala, njihovo im srce nije dopustilo da ostanu skriveni. Istrčali su pod kišu metaka kako bi pomogli braći po oružju. Ivica Vučić poginuo je upozoravajući ostale da ne izlaze jer je sve zamka. Josip je bio pogođen s nekoliko metaka u tijelo – niti jednim smrtonosnim. Onako ranjenog, neprijatelji su ga odvukli u obližnje dvorište i hladnokrvno, iz neposredne blizine, smaknuli metkom u glavu.
„Zato Stiv viče. Zato ne šuti. I zato ne odustaje,“ poentirala je Belobrajdić. Njegova borba nije samo privatna; on viče zbog jedanaest u crno zavijenih obitelji, zbog nas preživjelih, zbog naše djece, kako bi spriječio da se sramni narativ agresora usadi u povijesne knjige.
Knjiga “Sjeme zla” stoga nije samo štivo; ona je opomena i spomenik. Službena povijest uči nas da je Bitka za Vukovar trajala 87 dana, no preživjeli branitelji i svjedoci znaju pravu istinu. Obrana Hrvatske i patnja Vukovara počeli su znatno ranije, točno onoga dana kada je u Borovu Selu, u krvi dvanaestorice hrvatskih mladića, posijano to strašno sjeme zla.