Logor Manjača bio je mjesto strašnih tortura nad Hrvatima i Bošnjacima. Donosimo kronologiju zločina i spasa 755 zatočenika koji su stigli u Karlovac.
Logor Manjača ostaje upisan kao jedno od najstrašnijih mjesta stradanja u kojem su hrvatski i bošnjački civili te zarobljeni branitelji prolazili kroz nezamislive torture. Prije točno 34 godine, 14. studenoga 1992., posredovanjem Međunarodnog odbora Crvenog križa (MOCK) iz tog je zloglasnog mučilišta evakuirano i u prihvatni centar u Karlovcu prebačeno 755 najranjivijih zatočenika, čime je započelo konačno raspuštanje logora kroz koji su prošle tisuće nevinih ljudi.
Sudbina civila koji su ostali u svojim domovima pa pali u ruke okupatora, kao i branitelja koji su se u bezizlaznom okruženju morali predati, svjedoči o razmjerima ratnih zločina počinjenih tijekom 1991. i 1992. godine. Kroz logor Manjača u dvjema su odvojenim fazama prošli brojni civili te pripadnici hrvatskih i bosanskohercegovačkih obrambenih postrojbi — Zbora narodne garde (ZNG), MUP-a RH, Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i Armije BiH (ARBiH).
Sam konvoj od 14. studenoga 1992. obuhvaćao je prvenstveno maloljetnike, starije i teško bolesne osobe iz druge, bosanskohercegovačke faze rada logora, a prema službenom izvješću MOCK-a činilo ga je točno 729 Bošnjaka i 26 Hrvata. Glavnina zarobljenih hrvatskih branitelja i policajaca bila je razmijenjena godinu dana ranije, na kraju prve faze djelovanja logora.
Prva faza: Pad Hrvatske Kostajnice i operacija spašavanja branitelja
Logor Manjača osnovan je 12. rujna 1991. po zapovijedi general-majora Momira Talića, tadašnjeg zapovjednika 5. (banjalučkog) korpusa JNA, s ciljem internacije zarobljenih hrvatskih branitelja i civila tijekom eskalacije agresije na Hrvatsku. Prvih 180 zatočenika dovedeno je s okupiranih područja Slunja, Cetingrada i Korenice.
Najmasovniji priljev hrvatskih zarobljenika uslijedio je nakon pada Hrvatske Kostajnice 12. i 13. rujna 1991. godine. Nakon pada Šupljeg kamena 9. rujna i brda Djed 12. rujna, branitelji su se našli u potpunom okruženju s velikim brojem teških ranjenika te pod strašnim psihološkim pritiskom puštanja krikova mučenih suboraca preko radioveze. Nakon dogovorene predaje i polaganja oružja na unskom mostu 13. rujna, zarobljeno je oko 350 hrvatskih policajaca i gardista ZNG-a, pretežito pripadnika Policijske uprave zagrebačke, od kojih je glavnina deportirana na Manjaču.
58 dana pakla i razmjena u Bosanskom Šamcu
Tijekom 58 dana zatočeništva u jesen 1991., hrvatski branitelji bili su izloženi sustavnom premlaćivanju, izgladnjivanju — pojedini logoraši izgubili su i po 30 kilograma tjelesne mase — te propagandnom ponižavanju pred kamerama srbijanske televizije, gdje su snimani obrijanih glava, pognuti i s rukama na leđima uz stražare sa psima.
Budući da su se zarobljenici nalazili na teritoriju BiH pod kontrolom JNA, hrvatski državni vrh pokrenuo je operaciju spašavanja pod kodnim nazivom “Manjača”. Operaciju je koordinirao ratni premijer dr. Franjo Gregurić, dok je glavni pregovarač bio pomoćnik ministra obrane Stjepan Adanić. Nakon iznimno rizičnih pregovora u Bosanskom Šamcu s pukovnikom JNA Tomanovom, 9. studenoga 1991. provedena je prva velika razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu po načelu “svi za sve”, u kojoj su 350 do 353 hrvatska policajca i gardista u šestosatnoj operaciji preko mosta između Bosanskog i Slavonskog Šamca razmijenjena za 390 vojnika i oficira JNA. Nakon toga logor je privremeno zatvoren.
Druga faza: Masovne deportacije iz Bosanske krajine i govedarske staje
Transformacijom 5. korpusa JNA u 1. krajiški korpus Vojske Republike Srpske (VRS) u proljeće 1992., general Momir Talić u svibnju izdaje zapovijed da se ponovno otvori logor Manjača. Za zapovjednika je u lipnju imenovan potpukovnik Božidar Popović, zapovjednik straže bio je Predrag Kovačević zvani “Špaga”, zapovjednik voda vojne policije Radomir Bojić, dok je isljednicima vojne sigurnosti (bivšeg KOS-a) rukovodio kapetan prve klase Dane Lukajić.
Iako su vlasti Republike Srpske formalno tvrdile da je riječ o “logoru za ratne zarobljenike”, haški sud (MKSJ) utvrdio je da su ogromnu većinu zatočenika u 1992. činili bošnjački i hrvatski civili u dobi od 18 do 70 godina, uz prisutnost maloljetnika i staraca. Oni su uhićeni tijekom kampanje etničkog čišćenja u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varošu, Bosanskoj Dubici, Doboju (Grapska), Donjem Vakufu, Šipovu, Mrkonjić Gradu, Bosanskom Novom, Banjoj Luci i Jajcu, a dio je prebačen i iz logora u Staroj Gradišci.
Život u stajama okruženim minama i zloglasna “Samica”
Kompleks se sastojao od šest velikih govedarskih staja, od kojih su tri korištene za smještaj logoraša. Perimetar je krajem lipnja 1992. opasan dvostrukom bodljikavom žicom s nagaznim minama, od čije je eksplozije poginuo najmanje jedan zatočenik. Logoraši su spavali na golom betonu, a nuždu vršili u kantama unutar zagušljivih staja bez tekuće vode, zbog čega su harale epidemije dizenterije i ušljivosti.
Do međunarodne intervencije prehrana se svodila na rijetku juhu i krišku kruha rezanog na 40 komada, pa su zatočenici zbog ekstremne gladi jeli travu i pili zagađenu vodu iz obližnjeg jezera. Izvješće misije KESS-a pod vodstvom sir Johna Thomsona iz rujna 1992. dokumentiralo je tešku kaheksiju i gubitak od 10 do 40 kilograma tjelesne težine, dok su logoraši šest dana u tjednu tjerani na prisilni rad u šumama.
Posebno mjesto terora bila je zgrada “Samica”, kamo su stražari i paravojne postrojbe (uključujući tzv. “Martićevce”) svake večeri izvodili po 5 do 10 zatočenika — ugledne građane, intelektualce, članove SDA te pripadnike HOS-a i HVO-a. Ondje su ih satima tukli držalicama za motike, električnim kablovima i palicama, tjerajući ih da s tri podignuta prsta “ljube srpsku zemlju”. Zarobljenim pripadnicima HOS-a čupani su nokti, čekićem razbijane šake i rezane uši, a prema nalazima UN-ove Ekspertne komisije, logoraši izvedeni u Samicu nakon 20 sati gotovo su u pravilu premlaćivani do smrti ili ustrijeljeni. Među ubijenima bili su profesor iz Ključa Omer Filipović, Esad Bender, Emir Mulalić te neimenovani pripadnik HVO-a, dok je uprava takve smrti rutinski evidentirala kao “prirodne”.
Tri krvava transporta u ljeto 1992. godine
- Transporti iz Ključa i Sanskog Mosta (svibanj – lipanj 1992.): Dana 31. svibnja oko 120 muškaraca iz sela Kamičak natjerano je na 25 kilometara dug pješački marš do Manjače, dok je 6. lipnja iz Sanskog Mosta dovedeno oko 150 civila, pri čemu je na ulazu u logor najmanje šest osoba pretučeno na smrt. Dana 27. lipnja više od 100 Ključana skinuto je dogola i premlaćivano punih pet sati.
- “Kamion smrti” iz Sanskog Mosta (7. srpnja 1992.): Skupina od 64 zatočenika deportirana je iz objekta “Betonirka” u hermetički zatvorenom kamionu s ceradom na gotovo 40 °C. Tijekom devetosatnog transporta bez zraka i vode, od gušenja i toplinskog udara umrlo je između 20 i 24 logoraša.
- Transfer iz logora Omarska (6. – 7. kolovoza 1992.): Kako bi prikrili stanje u prijedorskim logorima, u Manjaču je u 15 autobusa prebačeno između 1.300 i 1.503 logoraša. Ostavili su ih da prenoće u zaključanim autobusima s uključenim grijanjem, a stražari su tijekom noći izveli do 15 muškaraca (među kojima su bili Dedo Crnalić, Nezir Krak, Nihad Bašić, Said Babić, Jasmin Ališić i Samir Džafić) te im prerezali grkljane ili ih ubili bajunetama.
Međunarodni pritisak i evakuacija u Karlovac
Preokret je nastupio zahvaljujući stranim novinarima i humanitarnim organizacijama. Nakon prvih posjeta društva “Merhamet” i delegata MOCK-a (koji su 14. srpnja 1992. registrirali 3.737 zatočenika), početkom kolovoza 1992. novinari Roy Gutman, Ed Vulliamy, Penny Marshall, Ian Williams i fotoreporter Ron Haviv otkrili su svijetu istinu o logorima Omarska, Trnopolje i Manjača.
Snimke izgladnjelih logoraša iza bodljikave žice izazvale su globalni šok, što je dovelo do imenovanja posebnog izvjestitelja UN-a Tadeusza Mazowieckog, Londonske konferencije i hitnog prehrambeno-medicinskog programa MOCK-a. Nakon što je 15. rujna 68 teško bolesnih prebačeno u Ujedinjeno Kraljevstvo, 1. listopada potpisan je Sporazum o puštanju zatočenika.
Temeljem tog sporazuma, 14. studenoga 1992. konvoj autobusa s 755 logoraša u pratnji Crvenog križa napustio je logor Manjača, prošao kroz Banju Luku i Bosansku Gradišku te preko Save i Nove Gradiške stigao na slobodu u tranzitni centar u Karlovcu.
U logoru je tada ostalo još gotovo 3.000 ljudi. Nakon oštrog zahtjeva predsjednika MOCK-a Cornelija Sommaruge od 9. prosinca, preostali zatočenici evakuirani su u Karlovac 14., 16. i 18. prosinca 1992. godine. Time je preko Hrvatske na slobodu prebačeno ukupno 3.191 logoraša, dok su srpske vojne vlasti dan prije zatvaranja, 13. prosinca, bez znanja MOCK-a prisilno premjestile oko 530 zatočenika u logor Batković pokraj Bijeljine. Za sustavna zlostavljanja i ubojstva u Manjači izrečene su pravomoćne presude pred sudovima u Haagu, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj.