Obrana Osijeka i Valpovštine početkom studenoga 1991. zaustavila je prodor agresora u Slavoniju. Pročitajte ratnu kroniku o herojima u trapericama i prkosu.
Listanje požutjelih novinskih izrezaka s početka studenoga 1991. godine nije tek puko vježbanje povijesnog pamćenja. To je izravan pogled u anatomiju preživljavanja jednog grada i jedne regije u trenucima kada se lomila kralježnica obrane istočne Slavonije. Dok je Vukovar tih dana proživljavao svoju završnu, nadljudsku kalvariju u potpunom okruženju i informativnoj blokadi, prostor Osijeka i Valpovštine trpio je uraganske udare agresora čiji je strateški cilj bio jasan: presjeći komunikacije, gospodarski slomiti pozadinu, psihološki iscrpiti civilno stanovništvo i naposljetku spojiti okupiranu Baranju sa srpskim uporištima južno i istočno od Osijeka.
Arhivski zapisi iz prvih dana studenoga 1991. ne nude lakiranu sliku prošlosti. Naprotiv, oni brutalno iskreno svjedoče o vremenu krvi, pepela, nadljudske hrabrosti u rovovima, ali i unutarnjih porođajnih muka države koja je pod kišom kasetnih bombi stvarala svoju vojsku.
Vatreni obruč: Od Nemetina i Laslova do Čepina i Bizovca
Geografija stradanja početkom tog studenoga iscrtavala se kalibrima od 128 milimetara, tenkovskim granatama i zabranjenim kasetnim bombama. Južna obrana Osijeka – Laslovo, Ernestinovo i Tenjski Antunovac – svakodnevno je gutala stotine projektila ispaljenih iz starog dijela Tenje, šumice Vrbik, Ade i Silaša. Na istoku, Nemetin je iz dana u dan točno od 13 sati pa sve do kasno u noć bio poligon za iživljavanje tenkova iz Klise i višecijevnih raketnih bacača iz okupiranog Sarvaša, kojemu su velikosrpski okupatori u svom osvajačkom ludilu čak promijenili ime u “Karavukovo”. Samo u jednom poslijepodnevu na Nemetin bi palo i do 300 granata.
Istovremeno, smrt više nije birala samo prve crte bojišnice. Agresor je namjerno širio pojas terora na zapad i jugozapad kako bi dokazao da sigurnog mjesta nema. Novi dio Čepina, naslonjen na Livanu, doživio je svoje “vatreno krštenje” pod raketama iz VBR-a koje su razarale obiteljske kuće, ljetne kuhinje i čudom ostavljale neozlijeđenu djecu na kaučima punim šrapnela. U Selešu kasetna bomba iz zrakoplova odnosi civilne živote, dok tragična bilanca iz Bizovca sa sedam poginulih u jednom danu i desecima ranjenih u osječkoj Općoj bolnici pokazuje svu bestijalnost napada iz zraka i s kopna. Na grad se iz neprijateljskih zrakoplova ispuštala i zloglasna “paučina” nepoznatog kemijskog sastava, dok su roditelji u očaju prijavljivali učenike trećih i četvrtih razreda za evakuaciju i školovanje u austrijskom Salzburgu, dajući prednost prognanoj djeci iz Vukovara i Vinkovaca.
Valpovština na udaru: Gospodarski kolaps kao ratni cilj
Dok je Osijek trpio udare s tri strane, Valpovština je duž tridesetak kilometara duge bojišnice na desnoj obali Drave vodila tihi, iscrpljujući rat živaca i opstanka. Okupatorska taktika iz Baranje bila je prokušana i podla: dan zlokobnog mira i pregrupiranja, a potom nagli, kratkotrajni i razorni udari po krajnjim točkama bojišta – od Petrijevaca na istoku do Bistrinaca na zapadu, uz neprekidno mrvljenje Valpova, Belišća, Kitišanaca i mučeničkog sela Narda.
U Nardu početkom studenoga više gotovo da i nije bilo čitave kuće; selo je iseljeno, a u njemu je ostala tek nekolicina najhrabrijih da nahrani preostalu stoku pod okriljem mraka. No, središnja meta baranjskog topništva bio je Kombinat “Belišće”. Agresor je vrlo dobro znao da uništavanjem vitalnih industrijskih pogona ne ruši samo dimnjake i strojeve, nego izravno udara u egzistenciju više od 4.500 radnika i dvadesetak tisuća stanovnika Valpovštine. Pedeset dana zastoja proizvodnje i dnevna šteta od milijun tadašnjih njemačkih maraka bili su dio plana ekonomskog uništenja slobodnog dijela Slavonije, dok je hrvatska obrana uz Dravu disciplinirano čuvala crtu, čekajući pravi trenutak za odgovor.
Gipsani patuljci u Tvrđi i rak-rana pete kolone
U samom Osijeku život se odvijao u nadrealnom kontrastu između kulturocida i neuništivog prkosa. Barokna Tvrđa, spomenik nulte kategorije zaštićen zastavicama Haške konvencije koje agresoru nisu značile ništa više od znaka Crvenog križa na osječkoj bolnici, pretvarana je u ruševinu. Granate su lomile Crkvu sv. Križa (sv. Antuna) i kapelicu Doma časnih sestara. Ipak, novinarski zapis iz tog hladnog jesenjeg jutra bilježi sliku koja prkosi logici rata: na razbijenim krovovima već se crvenio novi crijep, a u mrazom okovanom cvjetnjaku ispod razbijenih prozora samostana stajali su šrapnelima netaknuti, nasmiješeni gipsani patuljci – nijemi svjedoci svijeta u kojem se vrijeme ne mjeri od sirene do sirene.
Grad je živio pod režimom zamračenja. Isključeni semafori radi bržeg bijega s ulica za vrijeme opće opasnosti, automobili zalijepljenih farova i kaos na raskrižjima bili su svakodnevica. No, najopasniji udar iznutra bila je peta kolona. Iznenadno paljenje javne rasvjete u više ulica na Jugu II usred noćnog topničkog napada, ili osvjetljavanje ciljeva u prigradskim naseljima kako bi baranjski VBR-ovi i tenkovi iz Tenje imali točan orijentir, izazivali su opravdani bijes građana i branitelja. Kako je u svom nastupnom intervjuu tada otvoreno poručio novi zapovjednik obrane grada Osijeka, pričuvni bojnik i legendarni dizač utega Edo Bakarec – petokolonaši i snajperisti bili su rak-rana Hrvatske, izravno odgovorni za masovna stradanja civila.
Dečki u trapericama i hrabrost ratnog novinarstva
Ono što ove novinske stupce iz studenoga 1991. čini prvorazrednim povijesnim izvorom jest njihova nevjerojatna unutarnja iskrenost. U jeku najžešće agresije, osječki novinari nisu pisali pamflete, nego su imali hrabrosti progovoriti o anomalijama u vlastitim redovima kako bi obranili čast istinskih branitelja.
Kolumna iz tog vremena kirurški precizno dijeli one pod oružjem na tri skupine: one koji su u Gardu ušli iz mode, one koji su tražili osobnu korist i onu tihu, golemu većinu koju je vodila čista, bezuvjetna ljubav prema domovini. Dok su pojedini “gradski šminkeri” u punoj ratnoj spremi, koji bojišnicu nisu ni vidjeli, divljali automobilima po osječkim ulicama i pucali po kafićima, stvarnu obranu Osijeka i Valpovštine iznijeli su dečki u trapericama i civilnim jaknama, često bez šljemova i zaštitne opreme. Oni koji su na slobodan dan dolazili s položaja u Laslovu, Nemetinu ili s dravskog nasipa nisu imali snage za paradiranje gradom – koristili su ga za san u hladnim podrumima.
S druge strane nišana stajala je tehnički nadmoćna, ali moralno potpuno rastrojena sila. Kako duhovito i prodorno bilježi tadašnja ratna kronika u tekstu “Od motiku do tenk”, neprijateljska oklopna mašinerija morala se ukopati u zemlju jer više nije imala ni goriva ni obučenih posada spremnih za pješačko-tenkovski proboj. Srbijanski rezervisti, tjerani s cijevima uperenim u leđa i suočeni s činjenicom da im je na vukovarskom ratištu poginuo general Mladen Bratić, gubili su svaku volju za juriš na slavonske ravnice.
Porođajne muke jedinstvene Hrvatske vojske
Početak studenoga 1991. ujedno je i ključna točka u kojoj Republika Hrvatska prelazi iz faze spontanog, često stihijskog samoorganiziranja u ustrojenu, jedinstvenu vojnu silu. Žestoki javni sukob na relaciji Ministarstva obrane i MUP-a s jedne te vodstva HSP-a s druge strane oko statusa HOS-a, kao i zahtjevi oporbe da se prekine informativna blokada Vukovara, pokazuju pod kakvim se političkim pritiskom kovala obrana.
I dok su iz Zagreba stizala teška priopćenja o paravojnim formacijama i narušavanju vojne subordinacije, glas razuma s terena – kakav se iščitava u tadašnjim istupima zapovjednika obrane Osijeka Ede Bakarca, ali i u pozivu Tomislava Merčepa da se prevladaju stranačke podjele kako Hrvatska ne bi doživjela “libanonizaciju” nego da svi rame uz rame stanu na bojište – jasno je ukazivao na jedini mogući put. Bez jedinstvenog zapovjedništva, čvrste vojne stege i uvođenja svih obrambenih sastavnica pod zajednički stijeg Hrvatske vojske, opstanak nije bio moguć.
Povijesni značaj koji ne blijedi
Kada danas, s odmakom od tri i pol desetljeća, čitamo kako je “Hrvatska vojska morala uzvratiti, pa je okupator imao više desetaka ranjenih”, moramo razumjeti težinu te jedne jedine rečenice. Početkom studenoga 1991. godine hrvatski branitelji u Osijeku više nisu bili samo nenaoružana meta koja trpi udarce u podrumima. Unatoč oskudici, unatoč razorenom gospodarstvu i unutarnjim porođajnim mukama države u nastajanju, stvorena je vojska koja je uzvraćala udarce i držala crtu.
Povijesni značaj tih prvih dana studenoga 1991. na prostoru Osijeka i Valpovštine leži u činjenici da je upravo na tim raskvašenim rovovima od Drave kod Bistrinaca i Narda, preko Nemetina pa sve do krvavog Laslova i Antunovca, zaustavljen prodor agresora u dubinu Slavonije. Grad koji su proglasili “neosvojivim” ostao je nepokoren ne zbog betona svojih zidina, nego zbog onih umornih mladića u trapericama koji su izdržali kada je bilo najteže. Njihova žrtva, zabilježena na ovim požutjelim stranicama ratnog tiska, trajni je podsjetnik koliko je skupo plaćena sloboda kojom danas koračamo.