DJECA KOJA SU PREBRZO UTIHNULA: NAŠA OBVEZA, NAŠA SRAMOTA I NAŠA POSLJEDNJA PRILIKA DA IH SAČUVAMO OD ZABORAVA

Domovinski rat KOLUMNA Nove obavijesti Vijesti

Postoje trenuci u povijesti naroda kada se ne mjeri politička snaga, nego moralna visina. Kada se ne broje mandati, nego savjest. Kada se ne gleda tko sjedi u kojoj klupi, nego tko još uvijek ima hrabrosti pogledati istini u oči. Jedna od tih istina, možda i najtiših, ali najtežih, jest – djeca ubijena u Domovinskom ratu.

Na 6. sjednici Skupštine Osječko-baranjske županije, 16. prosinca 2021. godine, vijećnik Zlatko Ahić izgovorio je nešto što je odzvonilo dvoranom jače od bilo kakve političke rasprave. Predložio je da se izgrađene i buduće škole i vrtići u županiji imenuju po djeci ubijenoj u agresiji na Hrvatsku. Po najnevinijima. Po onima kojima je rat zauvijek uzeo mogućnost da postanu nešto više od imena na popisu, crne točke na karti, kratke crte u smrtnom listu.

Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra – na području županije ubijeno je 39 djece.

Trideset i devet priča koje su trebale tek početi. Trideset i devet glasova koji nikada neće odrasti u one koji bi danas možda gradili ovaj kraj, liječili, podučavali, štitili, voljeli. Trideset i devet sudbina za koje smo, kao zajednica, bili obvezni pobrinuti se da zauvijek ostanu izgovorene.

Ahićeva inicijativa tada je dobila potporu župana Ivana Anušića – danas ministra obrane – koji je jasno poručio da se radi o civilizacijskoj i moralnoj obvezi. I bio je u pravu. Jer ne obilježavamo prošlost da bismo bili taoci povijesti, nego da bismo ostali ljudi.

KOMISIJA KOJA JE TREBALA POSTATI SAVJEST ŽUPANIJE

Na temelju te inicijative, osnovana je Komisija za imenovanje odgojno-obrazovnih ustanova po djeci žrtvama rata. Ne političko tijelo, nego – barem u ideji – čuvar uspomene.

Zlatko Ahić imenovan je predsjednikom. Uz njega su sjedili pročelnici, tajnici, vijećnici – ljudi koji su, barem formalno, preuzeli odgovornost da to najosjetljivije poglavlje naše povijesti dobije dostojanstvo.

I činilo se, barem nakratko, da će se ova inicijativa razviti u sustavni proces. U nešto što nadilazi mandatne rokove i dnevnu politiku. Ali hrvatska stvarnost, kakva već zna biti, ponovno je pokazala da je sve što je važno – uvijek najteže.

NOVA VLAST, STARE RANE, NOVO PREISPITIVANJE

Nakon lokalnih izbora 2025. godine, Komisija je raspuštena. Mandati su istekli, odluke prebačene na novo povjerenstvo, administracija preuzela posao. Formalno – sve je u redu. Suhoparno, proceduralno, birokratski precizno.

Ali sjećanje, posebno ono na ubijenu djecu, ne poznaje administrativne obrasce. Ono traži ljudskost.

Županica Nataša Tramišak nastavila je rad, drugačije organiziran, ali važan. Do danas je prikupljeno 21 ime, postavljeno 17 spomen-ploča u školama i ustanovama. Ogroman posao, jer nakon više od tri desetljeća, tragovi rata često postoje samo u tuzi roditelja i šutnji arhiva.

„Naša je dužnost da svako ime bude izgovoreno“, poručuje županica. I u tome je u pravu. Jer ako ijedno ime ostane izgubljeno, izgubili smo dio sebe.

AHIĆ: ČOVJEK KOJI JE POKRENUO PRIČU, PA BIO ISKLJUČEN IZ NJE

Zlatko Ahić danas više nije dio procesa. I to govori dovoljno.

„Ja sam to pokrenuo iz humanitarnih razloga – da se o toj djeci napokon govori“, rekao nam je. „A onda se sve razvodnilo.“

Bio je jedini član povjerenstva izvan HDZ-a. Jedini koji je ustrajao na lokaciji spomenika u Zimskoj luci, uz Bijelu Lađu – mjestu koje bi, svojim simbolizmom i dostojanstvom, bilo prirodni dom za spomen-obilježje. Struka je to potvrdila jednoglasno.

Gradonačelnik Ivan Radić odbio je prijedlog.

Bez jasnog argumenta. Bez obrazloženja. Bez poštovanja prema žrtvi, prema roditeljima, prema gradu koji je preživio tisuće granata, a danas se koleba oko jednog spomenika.

„Ako ne znaš što je bilo – pitaj heroje. Tvoje stranke ih još uvijek ima“, rekao mu je Ahić pri svojoj ostavci. I time zatvorio krug jedne inicijative koju je sam stvorio.

Postavljene su prve ploče, ali njega nitko nije pozvao. Ni da svjedoči, ni da položi cvijet, ni da se prisjeti. A ipak, kaže:

Drago mi je da je barem simbolično zaživjelo.“

To je rečenica koja više govori o njemu nego o svima drugima.

GRAD KOJI NEMA SPOMEN-OBILJEŽJE DJECI – MOŽE LI SE TO OPRAVDATI?

Osijek je jedan od najviše granatiranih gradova u Domovinskom ratu.

Ali Osijek – nema spomen-obilježje ubijenoj djeci Domovinskog rata.

Dok Dubrovnik danas završava natječaj za monumentalni spomenik, gdje svaka kockica predstavlja jedno stradalo dijete – Osijek još uvijek traži argumente, dokumente, komisije, datume, potpise.

A roditelji? Roditelji čekaju 33 godine.

Djeca, čija su imena jedini ostatak njihovog postojanja, čekaju još duže.

OSTAJE NAM PITANJE KOJE NETKO NAPOKON MORA POSTAVITI

Hoće li gradonačelnik Osijeka imati snage, empatije i moralne širine prepoznati ovu inicijativu – ne kao političko pitanje, ne kao teret, ne kao obvezu – već kao ljudski dug?

A ako nema, hoće li barem prepustiti drugima da ga ispune?

Jer Osijek ima ljude koji žele spomen-obilježje. Osijek ima roditelje koji žele da ime njihova djeteta ne bude samo broj u statistici. Osijek ima branitelje koji žele reći: „Nismo vas zaboravili.“

Treba nam samo odluka. Hrabra. Iskrena. Ljudska.

I NA KRAJU – MAJKE

Hoće li roditelji biti uz ploče svoje djece kada ih konačno postavimo?

Hoće li imena biti izgovorena onako kako zaslužuju – s pijetetom, tišinom i poštovanjem?

Hoće li spomen-obilježje u Zimskoj luci, ondje gdje mu je mjesto, konačno biti podignuto?

Jer postoji trenutak kada prestaje biti važno tko je na vlasti, tko je bio u kojoj stranci, tko je potpisao koje rješenje.

Postoji trenutak kada je važno samo – tko je čovjek.

A djeca nas gledaju samo jednim pitanjem:

Hoćete li nas zaboraviti?

Na to pitanje ova županija, ovaj grad i ova država – moraju jednom zauvijek dati odgovor.



Tagged

Odgovori