Operacija Angela ostaje u sjećanju kao herojski, ali tragičan pokušaj 102. odžačke brigade. Pročitajte svjedočanstva o žrtvi za domovinu i krvavoj Savi.
Rijeka Sava danas teče mirno, ravnodušna prema ožiljcima koje nosi njena mutna voda i obale obrasle gustom šumom. No, za preživjele pripadnike 102. odžačke brigade Hrvatskog vijeća obrane, ta ista rijeka zauvijek će ostati mračna granica između nade i očaja, između života i smrti. U četvrtak, 5. studenog, pod olovnim jesenskim nebom u Svilaju, tišina je govorila glasnije od bilo kakvih riječi. Obilježena je 33. obljetnica vojne operacije Angela, jedne od najhrabrijih, ali i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata u Bosanskoj Posavini. Bio je to dan kada je 270 slavonskih i posavskih sinova pokušalo nemoguće – vratiti se na svoja spaljena ognjišta. Platili su strašnu cijenu: jedanaestorica su položila svoje živote na oltar domovine, jedan se junak i danas vodi kao nestao, dok je osmero njih prošlo kroz neizrecive strahote neprijateljskih logora.
Ova reportaža nije samo povijesni zapis; ona je krik sjećanja, dug prema onima koji su u hladnoj noći, nošeni jedino ljubavlju prema rodnom kraju, zakoračili u tamu iz koje se mnogi nikada nisu vratili.
Iluzija obuke i tihe pripreme za povratak
Nakon tragičnog pada Odžaka, malodušnost je prijetila uništenjem onoga što je ostalo od branitelja. No, 102. odžačka brigada nije se raspala. Pod čvrstim i autoritativnim vodstvom ratnog zapovjednika, iskusnog taktičara brigadira Tomislava (Tome) Božića, postrojba se konsolidirala unutar obrambenog perimetra Orašja, tada subordinirana Zbornom području Orašje pod zapovjedništvom Đure Matuzovića. Gledajući preko rijeke prema okupiranom zavičaju, želja za povratkom tinjala je u srcima vojnika.
Zapovjednik Božić, svjestan da se frontalni napad ne može izvesti bez faktora iznenađenja, povlači maestralan taktički potez. Službenim je putem uputio zahtjev nadređenima u Zbornom području Orašje, tražeći da se cjelokupna 102. brigada privremeno izvuče iz sustava obrane i prebaci u Republiku Hrvatsku. Službeni razlog bio je provođenje obuke i “gađanje na vojnom poligonu Ljeskove Vode”. Zabluda je uspjela. Dobivši odobrenje, stvorena je savršena logistička i administrativna dimna zavjesa. Iza nje, započele su višemjesečne, strogo čuvane pripreme za ofenzivu.
Već krajem rujna 1993. godine, elitna izviđačka grupa u kojoj su bili prekaljeni borci – Bono, Ćelo, Pavo, Andrija i Kasim – u potpunoj tajnosti prelazi rijeku. Pod okriljem noći dubinski su izviđali teritorij općine Odžak. Mapirali su neprijateljske položaje, detektirali smrtonosna minska polja, bilježili brojnost straža u naseljima i snimali svaki metar oko skelskog prijelaza. Izvješća koja su donijeli ulegla su u srca zapovjedništva poput iskre: glavnina oklopnih snaga Vojske Republike Srpske bila je povučena duboko u unutrašnjost, dok su prvu liniju obrane uz Savu držale tek rijetke, opuštene pričuvne desetine. Prilika se činila savršenom.
Noć kada nitko nije odustao
Odluka je donesena jednoglasno u najužem krugu zapovjedništva. Operacija Angela mogla je započeti. Noć uoči forsiranja rijeke, atmosfera u logoru bila je ispunjena teškom, opipljivom napetošću. Zapovjednik Božić osobno je stao pred stroj Prve bojne, pred 320 pod oružjem spremnih vojnika. Njegov govor te noći nije bio ispunjen jeftinom patetikom, već surovom istinom. Izdao je neuobičajenu, ali psihološki presudnu naredbu: svaki vojnik koji osjeća i najmanji strah, tko se osjeća fizički ili psihički nespremnim za pakao koji slijedi, može i mora slobodno istupiti iz stroja. Nikakvih sankcija neće biti.
Dugo je, u grobnoj tišini, zapovjednikov pogled prelazio preko lica njegovih ljudi. Mladići i zreli ljudi, očevi i sinovi, stajali su nepomično poput kipova u mraku. Niti jedan jedini branitelj nije napravio korak naprijed. Nitko nije odustao od svog doma.
Spustila se izrazito mračna, ledena noć. Gusta, ljepljiva magla obavila je rijeku, smanjujući vidljivost na svega nekoliko sablasnih metara. Sava, nabujala od jesenjih kiša, prijeteći je hučala noseći teške trupce i granje. Krcanje u male, krhke čamce odvijalo se bez ijednog zvuka. Po osam teško naoružanih vojnika ulazilo je u čamce koji su ubrzo zaparali crnu vodu i neopaženo dotaknuli bosansku obalu kod naselja Svilaj. Gotovo 270 pripadnika prve i druge satnije, zajedno s dijelom zapovjedništva, uspješno je stupilo na okupirani teritorij.
Ultimatum koji je slomio srca i donio smrt
Dok su se udarne igle postrojbe poput duhova prikradale prvim kućama u Donjem Svilaju, osluškujući potmuli lavež pasa i čekajući signalni pucanj za opći juriš na skelski prijelaz, dogodilo se nešto što ni najbolji vojni stratezi nisu mogli predvidjeti. Iz višeg zapovjedništva, preko radio-veze, stigla je ultimativna, hladna i neumoljiva naredba: “Svim jedinicama zapovijedam da se obrnutim rasporedom vrate na početne položaje, povlačenje! Potvrdite prijem.”
Šok. Nevjerica. Tupo ogorčenje. Ljudi koji su godinama sanjali ovaj trenutak, koji su doslovno mogli namirisati zrak svojih ukradenih dvorišta i koji su se nalazili na korak do kontakta s neprijateljem, morali su okrenuti leđa. Vojna stega i svijest časnika o nadmoći neprijateljskih oklopnih snaga koje su već bile alarmirane i stizale iz dubine, prisilile su branitelje na najkompleksniji mogući vojni manevar – povlačenje pod teškom borbom preko nabujale rijeke.
Tada počinje pakao. Zbog nužnosti potpunog prikrivanja, najisturenije izviđačke i udarne grupe, koje su prodrle najdublje u neprijateljski teritorij, ranije su isključile svoje radio-uređaje kako ih šum ne bi odao srpskim stražarima. Oni naredbu o povlačenju nisu ni čuli. Nastavili su svoj smrtonosni napredak, potpuno nesvjesni da glavnine njihovih snaga više nema i da su ostali potpuno sami u osinjem gnijezdu.
Krvavi nasip i “Dobrovoljci smrti”
Samo povlačenje pretvorilo se u stravičan kaos. Shvativši što se događa, srpske snage munjevito su zauzele dominantne kote. Teške strojnice počele su bljuvati vatru. Uraganska, unakrsna paljba zasula je nasip i čamce. Meci su bušili čamce i meso; voda je ključala od rafala. U potpunom očaju, pod okriljem panike, vojnici su u punoj opremi skakali u ledenu Savu, ne vjerujući da spori, izrešetani čamci mogu stići do slavonske obale.
Tragedija odsječenih: Imena urezana u vječnost
Dok su se posljednji preživjeli iz glavnine izvlačili na slavonsku obalu, 37 vojnika iz udarnih i izviđačkih grupa ostalo je potpuno odsječeno u dubini neprijateljskog prostora. Bez dovoljno streljiva, prepušteni sami sebi, lovljeni poput zvijeri, suočili su se s najdramatičnijim trenucima povijesti Posavine.
U očajničkom pokušaju proboja prema rijeci kroz obalne kanale, jedna je skupina naletjela ravno na ukopano neprijateljsko mitraljesko gnijezdo. HVO borci hrabro su uzvratili protuoklopnim naoružanjem, ali uzalud. Bili su “zakovani za zemlju”.u.
U blizini stadiona u Gornjem Svilaju, srpske su snage opkolile borce Grebenarevića i Pandurevića. Nakon kratkog, krvavog otpora, Grebenarević je ubijen na mjestu, a Pandurević savladan.
Ukonačna bilanca gubitaka u okruženju ledi krv u žilama. Na oltar domovine, devet je junaka izravno u borbi položilo svoje živote: uz Jelušić Bonu, Jelušić Mladena Buhu, Vjekoslava Grebenarevića, Darka Stažića, Omićević Bahriju, poginuli su i Marko Katić, Željko Čalušić, Majić Ilija, Marinko Ambrozić te Vahudin Šabanović. Niti tijelo borca Marka Jurkića-Šefa nije odmah izvučeno te se on vodio kao nestao u akciji.
Od 37 odsječenih, njih dvadesetoro uspjelo je, pod nadljudskim naporima, izvršiti proboj. Imena onih koji su izbjegli smrt su: Hakija, Pavo, Garić, Bariša, Som, Mujo, Papuka, Mališ, Ćulap, Samir, Pele, Pavo (drugi), Gudelj, Saša, Šimić, Jasko, Katić, Jozo, Dendi i Danko. Uspjeh ovog proboja uvelike se duguje izviđačima Somu i Muji, čija je snalažljivost u noćnoj navigaciji provela grupe uskim koridorima mimo srpskih straža.
Sedmorica branitelja nije bila te sreće. Zarobljeni su Ambrozić, Bodra, Guberac, Hajro, Zelo, Ivančić i Pandurević. Predani u ruke dželata, prolazili su kroz brutalna ispitivanja, batinanja i psihološki teror. Noću su pred njih dovodili lokalne srpske civile da u izmučenim ljudima traže “zločince”. Prebačeni su u zloglasne logore Tunjice i Mali Logor u Banja Luci. Tortura je za Ambrozića bila smrtonosna; podlegao je ozljedama i položio život, čime se broj stradalih heroja operacije Angela popeo na konačnih jedanaest. Preostala šestorica, uz zapovjednika Mesuda Čelikovića, razmijenjena su tek u smiraj rata, krajem svibnja 1995. godine.
Okupljanje živih u čast mrtvima: Počast koja ne blijedi
Trideset i tri godine kasnije, bolna sjećanja spojila su preživjele, obitelji i dužnosnike na svetoj misi i komemoraciji u Svilaju. Obilježavanje stradanja započelo je u župnoj crkvi sv. Martina, a potom se kolona sjećanja pomaknula do spomen-obilježja na samom bentu (nasipu), tamo gdje je rijeka progutala toliku mladost.
Uz obitelji poginulih i nestalih te članove UDVDR HB Odžak i mnogobrojne suborce, počast herojima polaganjem vijenaca i paljenjem lampiona odali su najviši dužnosnici. Prisutna je bila predsjednica Općinskog vijeća Odžak Jelica Čubela, te gotovo čitava Vlada Županije Posavske: ministar branitelja Ilija Mišković, ministar financija Mijo Stanić, ministar prometa, veza i zaštite okoliša Pero Radić, ministrica prosvjete, znanosti, kulture i sporta Ana Andrić te ministar pravosuđa i uprave Mirsad Ahmetović. Podrška Republike Hrvatske ni ove godine nije izostala; u ime potpredsjednika Vlade i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, prisustvovala je voditeljica područnog odjela MHB Slavonski Brod, Ivana Rugle, kao i članovi veteranske udruge maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske.
Duhovna snaga: “Otkada sam naučio hodati, želim trčati”
Svetu misu za žrtve predvodio je fra Ivica Kiril Pavlović, župnik Župe Imena Marijina u Donjem Svilaju. Njegova propovijed nije bila samo osvrt na prošlost, već snažan, emotivan poziv na očuvanje života i izgradnju budućnosti u Posavini.
„Sjećanje na žrtve je poticaj za izgradnju bolje budućnosti i razvoj naše zajednice,“ istaknuo je župnik, podsjećajući prisutne na neugasivu ljudsku potrebu za napretkom. Osvrnuvši se na žrtvu, spomenuo je primjer poginulog talijanskog humanitarca za kojeg je netko rekao: “Otkada sam naučio hodati, želim trčati”. Tim je riječima fra Ivica želio poručiti kako se ne smijemo zadovoljiti preživljavanjem i “puzanjem”, već moramo hrabro koračati naprijed.
„Dragi prijatelji, mi se ovih događaja sjećamo s bolom. Životi su otišli u nepovrat. Ali znamo da u našoj kršćanskoj vjeri život ne završava smrću. Vjera nam daje nadu u budućnost,“ utješno je govorio svećenik, naglasivši kako obilježavanje ispod križa mora biti samo početak, a pravi spomenik tim ljudima jest nastavak kvalitetnog života na tim prostorima. Osvrnuo se na poražavajuću demografsku statistiku župe s oko 300 domaćinstava, napomenuvši da, iako su brojke o umrlima i iseljenima teške, nada ne smije umrijeti. Pozvao je vjernike da izbjegavaju stres i brinu jedni za druge: „U čovjeka ne treba izbjegavati ulagati, jer to je jedina sigurnost koju možemo ostaviti. Neka spomen na ove naše žrtve bude klica sjemena za jednu otvoreniju budućnost.“
Poruke koje obvezuju: Ponos, povijest i gorka istina
Ministar branitelja Županije Posavske, Ilija Mišković, naglasio je plemenitost samog motiva operacije.„Poruka je bila da se ovo nikad ne zaboravi. Trideset i tri godine su prošle od velike želje i srca, uz malo manje razmišljanja. Treba shvatiti te ljude koji su bili izbjegli odavde; imali su tu želju da se vrate na svoje… Neki razmišljaju ovako, neki onako; možda to nije trebalo napraviti, možda i jest, ali jednostavno – srce je vuklo tamo gdje je moralo ići,“ iskreno je rekao ministar Mišković. Također se dotaknuo aktualnih projekata, izrazivši duboku zahvalnost Vladi Republike Hrvatske koja aktivno financira drugu fazu izgradnje Trga branitelja 106. brigade HVO-a u Orašju. Sredstvima Središnjeg državnog ureda (500.000 eura) i Ministarstva hrvatskih branitelja (150.000 eura), taj će velebni spomen-park uskoro ugledati svjetlo dana, osiguravajući da sjećanje na žrtvu Posavine dobije dostojan monumentalni oblik.
O povijesnom kontekstu i široj geopolitičkoj tragediji posavskih Hrvata govorio je Ivo Marić, predsjednik UDVDR-a HVO-a HB Odžak. Prisjetio se nevjerojatnog entuzijazma 102. brigade, koja je bila prva koja je oslobodila svoj kraj, samo da bi se pred daleko nadmoćnijom silom morala povući. Analizirajući propast operacije Angela, Marić je ukazao na nesretni splet međunarodnih okolnosti, aludirajući na tadašnje zaoštravanje sukoba između Hrvata i Bošnjaka u drugim dijelovima BiH.„S obzirom na konfiguraciju zemljišta i to kako rijeka Sava ovdje vijuga, to bi bio jedan džep koji bi se mogao braniti snagama otprilike jačine jedne bojne… Ovaj dan je dan koji je odlučio sudbinu Odžaka,“ sa sjetom je zaključio Marić, naglasivši kako preživjeli imaju trajnu obvezu sjećanja na žrtvu suboraca.
Ispovijest iz prve ruke: Nismo imali osiguran izlaz
Niti jedan povjesničar ne može opisati strahote bitke vjernije od onoga tko je u njoj sudjelovao. Marko Garić, izviđač i diverzant 102. brigade, podijelio je s nama svoje potresno svjedočanstvo o noći kada se pakao sručio na Odžak.
„Ja i moja desetina imali smo cilj zauzeti Kadar, ovladati širim područjem,“ prisjeća se Garić. „Sve je išlo kako Bog zapovijeda, no na početku akcije ranjen je Josip S. Četnici su odmah primijetili da se nešto događa. Kada smo došli na Kadar, dobili smo naređenje da se vraćamo, da se prekida akcija. Pri povratku skrivamo se u šumi… naravno, prisutna je bila nervoza i strah, što je sasvim normalno.“
Kao iskusni izviđač, Garić se odvojio kako bi potražio put za spas 37 okruženih boraca. Shvativši da su im neprijatelji iza leđa, preuzeo je inicijativu: „Vratio sam se i rekao: ‘Tko hoće, neka ide za mnom.’ Puzali smo 300 metara. Pri ustajanju i prelasku nasipa čekalo nas je mitraljesko gnijezdo. Anto je pobjegao lijevo, bacio se u vodu, ja desno. Pavo Gudelj je dobio metak u nogu, a pokojni Bono i Bua rafal po sredini tijela…“
Garić je na drugu stranu uspio prijeći s još dvojicom nakon čega je osobno podnio izvještaj zapovjedniku Božiću. Njegova kritika vojnog planiranja ostaje oštra opomena za povijest:„Po mom skromnom mišljenju, ova je akcija planirana samo u jednom smjeru. Nije planirano što u slučaju da akcija ne uspije. Da smo imali osigurane bokove, nitko ne bi poginuo. Nakon svega, nastalo je rasulo u brigadi. Mnogi su dotad mislili da je rat igra, ali rat nije igra.“
Trideset i tri godine su prošle. Sava je i dalje jednako hladna, i dalje odvaja i spaja. Zaborav je jedini pravi neprijatelj koji danas prijeti herojima operacije Angela. Njihova prolivena krv, zarobljenička muka i prekinuta mladost zahtijevaju samo jedno – da ih pamtimo, da izgovaramo njihova imena s poštovanjem i da gradimo budućnost na zemlji koju su oni tako očajnički, do posljednjeg daha, željeli obraniti.