Dok građani prosvjeduju, Anto Đapić s ekrana brani HDZ. Pročitajte kako majstor političkog preživljavanja i logistike iz pozadine čuva svoje fotelje.
Ima nečeg duboko dirljivog, nečeg istinski i suštinski domoljubnog u trenucima kada se hrvatski čovjek – onaj tihi, trpeljivi, marljivi građanin kojemu su godinama prodavali maglu pod zastavom nacionalnog interesa – konačno uspravi. Ovih dana svjedočimo upravo takvom buđenju nacionalne svijesti. Građani su odlučili samostalno izaći na ulice, bez stranačkih iskaznica u džepovima, bez unaprijed napisanih šalabahtera i PR strategija, kako bi jasno, glasno i bez straha rekli: “DOSTA JE.”
Ono što posebno grije srce svakog tko ovu zemlju voli iskreno, a ne samo u predizbornim kampanjama, jest činjenica da ove građanske inicijative nisu kontaminirane političkim spletkarenjem. Političarima je na ovim prosvjedima pristup mikrofonu strogo zabranjen, i hvala Bogu da je tako. Istina, odmah se vidi da organizatori nisu profesionalni “bubnjari”, da nemaju onu uglađenu, naučenu i ispraznu govorničku vještinu kojom nas s raznih govornica obmanjuju desetljećima. Njihovi govori možda zastajkuju, možda im glas ponekad zadrhti, ali svaka izgovorena riječ reže zrak čistoćom i iskrenošću. To je autentični glas naroda koji više ne traži milostinju od onih kojima je povjerio državu na upravljanje, već traži pravdu.
A s druge strane barikada, u toplim i sigurnim hodnicima moći, traje prava tragikomedija. Političari, kao i uvijek, pokušavaju iskoristiti ovaj iskonski narodni bunt za svoje sitne i prolazne interese. Oporba se ponaša onako kako se oporba u Hrvatskoj i inače ponaša – kao politički lešinari koji kruže iznad prosvjeda ne bi li ugrabili koji jeftini bod, s jedinim ciljem da sruše aktualnu vlast i dokažu da oni mogu bolje, iako su nas u prošlosti prečesto uvjeravali u suprotno.
Vladajući, pak, pjevaju onu istu, dobro poznatu uspavanku koja već godinama ne djeluje ni na koga. Iz njihovih redova slušamo mantre o tome kako se moraju “pustiti institucije da rade svoj posao” i optužbe kako oporba pokušava unijeti nemir u idilu njihove vladavine. No, gospodo draga, problem je upravo u tome što su građani vidljivo i s punim pravom izgubili i posljednju mrvicu povjerenja u te iste institucije. DORH, DIRH i Vlada u percepciji javnosti odavno više ne stoje uz građane; naprotiv, djeluju im upravo suprotno. Kada institucije ne rade svoj posao ili ga rade selektivno, onda posao institucija mora preuzeti trg i ulica.
No, svaka kriza ima jednu predivnu osobinu: ona je najbolji filter. U vremenima previranja maske padaju nevjerojatnom brzinom i politička scena se kristalizira. Jasno se počinje vidjeti tko je tko, tko je uz koga i tko zapravo s kim “tikve sadi”, bez obzira na to kakav dres službeno nosili.
I upravo u tom velikom razotkrivanju, kao iz vedra neba, na nacionalnoj televiziji izleti nam jedno poznato lice, prekaljeni veteran hrvatske desnice – Anto Đapić. Čovjek koji više nije u parlamentu, čovjek koji formalno više nema veze ni sa svojim matičnim HSP-om, odjednom se na HRT-u, u ugodnom ćaskanju kod Petra Vlahova, ukazuje kao veći, snažniji i gorljiviji HDZ-ovac od onih koji spavaju s plavom iskaznicom ispod jastuka.
Gledajući taj televizijski spektakl, čovjek s trunkom zdravog razuma ne može se ne zapitati: Preuzima li to Anto Đapić ulogu neformalnog viteza zaštitnika Andreja Plenkovića? Postaje li on onaj vanjski, izvanstranački stabilizator vladajuće strukture koji priskače upomoć kada zagusti?
Njegova analitička bravura na javnoj televiziji svela se na tri ključne poruke. Prvo, on, kao pravi “zabrinuti prijatelj”, upozorava HDZ na “SDP-ov scenarij”, odnosno na raspad stranke zbog konformizma i neaktivnosti. Drugo, on oštro kritizira stranačku bazu koja se kukavički skriva iza premijerovih leđa. I treće, on poziva na opću mobilizaciju lokalnih dužnosnika. U ovom istupu on ne djeluje niti zvuči kao nezavisni vijećnik ili politički oponent; on zvuči kao produžena ruka, kao strogi stranački bič vrha HDZ-a zadužen za discipliniranje terena.
Zapitati se je li Đapić veći HDZ-ovac od većine HDZ-ovaca danas više nije retoričko pitanje. I odgovor bi bio nedvosmisleno – DA, u smislu javne demonstracije apsolutne lojalnosti. Zašto? Zato što su autentični HDZ-ovci sigurni u okrilju svoje velike baze i svoje pripadnosti stranci. S druge strane, Đapićev politički opstanak i umjetnost zadržavanja raznih funkcija u Osijeku i Županiji zahtijevaju kontinuirano, gotovo svakodnevno dokazivanje vlastite korisnosti samom vrhu piramide.
No, najveći i najsočniji paradoks njegovog televizijskog govora leži u jednoj dubokoj, gotovo bolnoj ironiji. Đapić pred kamerama proziva HDZ-ovce da su “jako skloni benefitima i sinekurama što donosi vlast”. Zastanimo na trenutak. Anto Đapić nekoga proziva za konzumiranje benefita. Čovjek koji istovremeno sasvim uspješno konzumira nekoliko plaćenih funkcija proizašlih iz preciznih koalicijskih dogovora drži moralne lekcije o foteljaštvu. On svisoka kritizira točno onaj model političkog preživljavanja čiji je sam najočitiji i najuspješniji predstavnik.
To je satira koja se sama piše – kao da vas vuk educira o sigurnosnim protokolima za stado ovaca.
Kada se taj njegov današnji gorljivi poziv na “maksimalno uključenje u borbu” stavi u kontekst navoda iz Nacionala o njegovom ratnom putu, slika tek tada postaje potpuno zaokružena i kristalno jasna. Povijesni zapisi koji ga opisuju kao osobu koja je, pod izlikom nacionalnog interesa, napustila osječku ratnu zonu u kolovozu 1991. kako bi u sigurnosti Zagreba preuzela logističku funkciju i neslužbenu titulu “šefa vojne kuhinje”, ukazuju na jedan nevjerojatno dosljedan obrazac ponašanja.
Od tih krvavih dana 1991. godine pa sve do danas, strategija je ostala zapanjujuće ista. Receptura se ne mijenja: izbjegavanje izravnog rizika i prve linije fronte (bila ona vojna nekad ili ova politička danas), uz obvezno korištenje snažne, zapaljive i borbene retorike kako bi se osigurala sigurna pozicija u pozadini koja donosi maksimalne benefite. Njegov trenutni angažman u obrani Plenkovića samo je nastavak tog pragmatizma. Nekada je to bila vojna logistika, danas je politička logistika i televizijski studio – sve u zamjenu za zadržavanje stečenih pozicija.
Pravi domoljubi su danas na ulicama, s iskrenim bubnjevima i bez politikanstva. Oni traže poštenje i pravdu za svoju djecu, bez kalkulacija i bez očekivanja da će za svoj bunt dobiti mjesto u nekom odboru. A majstori političkog preživljavanja ostat će upravo tamo gdje su oduvijek i bili – na sigurnom, miješajući varivo od domoljubnih fraza i osobnih sinekura. Zato su građani i poručili: “DOSTA JE.”
