Peti susret katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu okupio je brojne vjernike i osobe s invaliditetom radi zajedništva, molitve i ohrabrenja.
Peti nacionalni susret katoličkih obitelji nakon otvaranja i prvog dana u Osijeku, nastavljeno je danas u Aljmašu gdje se okupilo tisuće vjernika, s posebnim fokusom na obitelji osoba s invaliditetom, kako bi kroz bogat duhovni, kulturni i molitveni program posvjedočili svoju vjeru i osnažili međusobno zajedništvo u vremenima prepunima izazova.
Središte današnjeg programa preselilo se u marijansko svetište u Aljmašu. U svečanoj procesiji od župnoga dvora sudjelovalo je 28 biskupa iz Hrvatske i susjednih zemalja, predvođenih apostolskim nuncijem mons. Giorgiom Linguom i predsjednikom HBK, zagrebačkim nadbiskupom mons. Draženom Kutlešom. Vrhunac susreta predstavlja euharistijsko slavlje koje predvodi mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit.
Pod geslom „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!” (Rim 12,12), ovaj značajni događaj kruna je ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve”, započetog još 2022. godine na 65. zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije. Pomaknut zbog jubilarne 2025. godine, susret u organizaciji Ureda HBK za život i obitelj te Đakovačko-osječke nadbiskupije nastavlja tradiciju okupljanja započetu prije trinaest godina.
Cilj ovog trogodišnjeg okupljanja nije samo njegovanje tradicije, već uzajamno bodrenje, razbijanje osjećaja usamljenosti i konkretna pomoć potrebitima uslijed nesigurnosti i iseljavanja mladih, čime Crkva nastoji probuditi nadu u bolje i pravednije sutra.
Posebnu ljepotu liturgiji daje združeni zbor sastavljen od pjevača iz Đakova, Osijeka, Brodskog Varoša, Ivankova, Sikirjevaca, Slavonskog Broda, Županje i Donjeg Miholjca, pod ravnateljskom palicom maestra Ivana Andrića i uz pratnju katedralne orguljašice Josipe Pavle Jakić. Glazbeni ugođaj upotpunjuje i poznati osječki Tamburaški orkestar škole Batorek, pod vodstvom Franje Slavka Batoreka.
Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Đuro Hranić: Homilija „Božja milost kao temelj za istinsku inkluziju i dostojanstvo najranjivijih”
“Draga braćo i sestre, drage hrvatske katoličke obitelji,
u Galileji Isusova vremena oni koji su tražili posao, makar samo na jedan dan, morali su često i satima čekati na raskrižjima cesta ili na trgovima ne bi li ih netko pozvao u nadnicu. I vlasnik vinograda iz današnjega evanđelskoga odlomka računa s time da ima onih koji čekaju te čak pet puta izlazi na trg po dodatne radnike.
Po zalasku sunca gospodar vinograda naređuje upravitelju da onima koji su bili pozvani tek predvečer i radili samo jedan sat isplati jednako kao i onima koji su radili cijeli dan. Po našim ljudskim mjerilima to je nepravda te se oni koji su radili od jutra, iako su dobili nadnicu u visini dogovorenoga iznosa, bune s razlogom.
Nezadovoljstvo radnika koji su bili prvi pozvani i radili od početka dana ustvari je pobuna protiv određenog načina postupanja koje ne slijedi uobičajenu logiku efektivnog rada i jasno mjerljive zasluge. Gospodar vinograda iskočio je iz okvira ustaljenih pravila i usudio se izjednačiti ono što se po njihovu sudu ne može i ne bi smjelo izjednačiti. Svi su dobili jednaku plaću, i to počevši od posljednjih.
Parabolu nam ustvari tumači njezin završetak, kad gospodar vinograda jednome od radnika koji su radili od jutra kaže: „Prijatelju, ne činim ti krivo! Nisi li se sa mnom pogodio po denar? Uzmi svoje pa idi! A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi.” A na osobit način parabolu tumači gospodarevo dodatno pitanje: „Ili zar je tvoje oko zlo što sam ja dobar?” Odnosno, zar si srdit zbog moga dobročinstva?
Radnicima smeta širokogrudnost gospodara vinograda koji ide dalje od pravednosti i ugovora te se brine i za onoga koji bi po količini svoga rada morao ostati gladan. Isus nam prispodobom poručuje: Bog ne postupa po načelu „dajem koliko daš, plaćam koliko si zaradio”, nego On iz ljubavi daje svakomu onoliko koliko mu je potrebno.
„Moje misli nisu vaše misli i moji putovi nisu vaši putovi”, izriče nam u današnjem prvom čitanju Izaijina proročka riječ. Za Boga nije presudan broj radnih sati niti učinkovitost nečijega rada, nego Njemu na srcu leži dostojanstvo svake ljudske osobe, njezine potrebe, socijalna ljubav te solidarnost s posljednjima.
U pozadini reakcije onih prvih zaslužnih radnika je krivo poimanje Boga koje od Boga zahtijeva da se podvrgne principima ovoga svijeta, gdje se sve treba zaraditi i u kojemu nema mjesta za milosrđe i solidarnost. Zapravo, za ljubav prema onima koji zbog različitih životnih stanja i okolnosti nisu u mogućnosti raditi.
Takvi i Boga prisiljavaju da i On prihvati principe surovoga društva u kojemu najlošije prolaze oni najslabiji i najranjiviji, u kojemu mjesta i sredstava ima samo za poželjne na tržištu rada, uspješne, i zato konkurentne. A oni koji ne mogu raditi trebali bi se zadovoljiti mizernim preživljavanjem. No današnja nas Božja riječ upozorava da se svako ljudsko društvo i zakonodavstvo bez evanđeoskih principa i bez Boga prije ili kasnije počinje okretati protiv čovjeka, jer takvo društvo iznutra biva razarano egoizmom i zavišću.
Takav mentalitet često susrećemo i u našem hrvatskom društvu, unatoč činjenici da se velika većina građana izjašnjava kršćanima ili pripadnicima drugih vjerskih zajednica koje imaju slična uvjerenja kad su u pitanju ljudski život i odnos prema slabijima.
Prema logici takvoga mentaliteta, prema osobama s invaliditetom – poput onih u Isusovoj prispodobi koji nisu radili cijeli dan – ne bi trebalo imati milosrđa. Takva neljudska logika vodi u kulturu smrti i odbacivanja, u kojoj nema mjesta za dijete koje će trebati terapije, liječenje, asistenta u nastavi, solidarnost i pomoć u kući ili na drugi način, jer se smatra da će ono biti preveliko opterećenje za zdravstveni i socijalni sustav. U ljudskoj logici radnika iz evanđeoskoga odlomka, nasuprot zadivljujućoj Božjoj dobroti i ljubavi, nema mjesta za slabije. Osim na osobe s invaliditetom, ovdje mislimo i na stare i nemoćne, na one u terminalnoj etapi života i na osobe s neizlječivim bolestima. Neki stoga rješenje vide, između ostaloga, i u ozakonjenju eutanazije, jer su takve osobe „samo teret društva”.
Mora se ipak priznati, draga braćo i sestre, da je naša domovina Hrvatska posljednjih godina učinila važne korake u porastu osjetljivosti za socijalno ugrožene i ranjive skupine te za osobe s invaliditetom. Uveden je inkluzivni dodatak. Zakonski je uređena osobna asistencija i uloga pomoćnika u nastavi. Donesene su različite mjere profesionalne rehabilitacije te potpore uključivanju djece s teškoćama u odgojni i obrazovni sustav. Donesene su i određene mjere koje potiču zapošljavanje te druga prava u prilog osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.
Porasla je i društvena osjetljivost za potrebe tih osoba, svijest o važnosti palijativne skrbi i raznih mjera socijalne podrške i zaštite i njihovim obiteljima. S iskrenom zahvalnošću za sve to, istodobno prepoznajemo da još uvijek ostaje dosta prostora za poboljšanje skrbi te podrške osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima jer između zakonskih prava i stvarnoga života još uvijek postoje značajne razlike.
Osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji te udruge koje ih okupljaju svjedoče nam o potrebi ubrzavanja vještačenja i postupaka stjecanja određenih prava, kao i o potrebi povećanja dostupnosti osobnih asistenata, uklanjanja arhitektonskih i komunikacijskih prepreka – pa i u našim crkvama i pastoralnim prostorima – omogućavanja kvalitetnijeg uključivanja u redoviti odgojni i obrazovni sustav, dodatnog povećanja mogućnosti zapošljavanja osoba s invaliditetom te razvoja usluga koje svakoj osobi, umjesto izolacije, omogućuju život u zajednici.
Osjeća se potreba i za većim brojem timova za kućne posjete koji pomažu roditeljima u njihovoj skrbi za vlastitu djecu s invaliditetom, većim brojem specijaliziranih ustanova za ranu dijagnostiku i rehabilitaciju, poludnevnih i dnevnih boravaka kako bi se rasteretili roditelji u njihovoj dragocjenoj i požrtvovnoj danonoćnoj skrbi te palijativnih centara u vidu daljnjega unaprjeđenja zdravstvene i socijalne skrbi svih, a napose naše braće i sestara.
No draga braćo i sestre, postoji ipak nešto što nijedan zakon ne može učiniti umjesto nas, što se ne može riješiti zakonom niti državnim proračunom, a to je naš odnos prema bližnjima, prema svakoj ljudskoj osobi. Zakon može propisati pravo, ali ne i ljubav. Država može izgraditi pristupne rampe i ukloniti barijere, ali nitko izvana ne može ukloniti prepreke koje mi ljudi podižemo u vlastitim srcima i odnosima.
Istinski uključivo društvo postat ćemo tek onda kad prestanemo govoriti samo o tome što ćemo učiniti za osobe s invaliditetom te kad se počnemo pitati što možemo učiniti zajedno s njima. Mjera ljudskosti u jednom društvu mjeri se po odnosu prema najranjivijima. Uzajamnim učenjem iz obiteljskoga odgoja djece, nesebične dobrote i ljubavi te solidarnosti s drugima, mi svi uz vas postajemo bolji, autentičniji i plemenitiji ljudi te rastemo u čovječnosti kroz susrete s vama. Nikad ne možemo mi pružiti vama koliko vi pružate nama. Iz susreta s vama uvijek se vraćamo bogatiji, radosniji i zahvalniji za darove koje imamo. Hvala vam na tom vašem dragocjenom daru nama koji nemamo poteškoća.
Vi pripadate Crkvi i dio ste Tijela Kristova. To danas želimo reći i poručiti. U Crkvi imate svoje mjesto, darove, svetost i poslanje. Vi nikako niste tek objekt naše pastoralne skrbi, nego ste subjekt neotuđivih prava i ravnopravni članovi društvene i crkvene zajednice. Za nas kao Crkvu stoga nije dovoljno pružati vam samo podršku i skrb, već smo pozvani omogućiti vam pripadnost i sudjelovanje u našim zajednicama, u odgoju i obrazovanju, u sakramentalnom životu Crkve, u radu, kulturi i u svim područjima našeg zajedničkog života.
Prava inkluzija je daleko više od pukoga uklanjanja vanjskih barijera i pružanja novčane pomoći, jer nitko od nas pred Bogom nije zbroj svojih sposobnosti ili nedostataka, nego smo svi osobe koje Bog neizmjerno ljubi. I zato vam, drage osobe s invaliditetom, poručujemo: vi pripadate nama, potrebni ste nam, vi ste naš blagoslov i Božji dar! A vašim roditeljima zajedno s vama odajemo priznanje i kličemo im: Hvala!
Drage hrvatske katoličke obitelji, u ovom svetištu Gospe od Utočišta pogledajmo na Blaženu Djevicu Mariju. Ona zna što znači biti majka i radovati se djetetu, ali i što znači strepiti nad neizvjesnom budućnošću. Ona zna što znači stajati pod križem i gledati patnju svoga Sina. Zato joj danas povjerimo sve naše obitelji i molimo:
Gospo od Utočišta, Majko i Kraljice obitelji, izmoli ljubav i sklad u svim brakovima i obiteljima. Budi blizu svakoj obitelji, svakoj majci koja je umorna, ocu koji nosi odgovornost, djetetu koje se osjeća drugačije. Budi blizu roditeljima djece s invaliditetom, izmoli snagu i postojanost obiteljima koje se bore, utješi one koji plaču. Podrži one koji su strpljivi, koji se nadaju. Čuj i usliši one koji su postojani u molitvi. Nauči nas biti bližnji i suosjećati jedni s drugima. Svima nam izmoli snagu Božjega Duha.
Amen.”
Dirljiv trenutak svete mise je prinos darova, u kojem predstavnici svih nadbiskupija i biskupija donose plodove svoga kraja kao simbol jedinstva. Uz hostije i vino, prinose se proizvodi iz ruku osoba s invaliditetom, voštani križevi iz Bjelovara, stonska sol i bademi iz Dubrovnika, ličke košare, krčka žlahtina i žumberačka pogača. Posebnu pažnju plijeni tradicionalni slavonski oborak pšenice koji donosi obitelj Knežević iz Đakova — snažan povijesni simbol plodnosti naše zemlje koji se u bošnjačkom kraju oduvijek koristio pri sjetvi i žetvi.
Požeški biskup, mons. Ivo Martinović, predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj:”
Draga braćo i sestre, drage katoličke obitelji! Na završetku smo Petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u Osijeku i Aljmašu, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, koji je ujedno bio i vrhunac završetka pastoralnog ciklusa „Obitelji osoba s invaliditetom u krilu Crkve”. On je započeo 2022. godine za vrijeme nadbiskupa Mate Uzinića, a poslije i biskupa Roka Glasnovića. Upućujemo prije svega iskrenu hvalu Bogu za dar zajedništva, vjere i obiteljskog susreta koji smo ovih dana zajedno živjeli kao obitelji, ali i kao velika obitelj Crkve, okupljeni oko Krista koji nas povezuje i jača.
Katolička obitelj je kućna Crkva, prvo mjesto molitve, zajedništva, ljubavi i prenošenja vjere. Zahvaljujem svim obiteljima koje su došle iz svojih župa i biskupija. Hvala roditeljima, djeci, mladima, djedovima i bakama, bračnim parovima i svima koji svakodnevno, često tiho i neprimjetno, grade svoje obiteljske zajednice.
Vaša prisutnost i vaše svjedočanstvo pokazuju da je obitelj i danas mjesto nade, vjernosti i života. Posebno zahvaljujemo obiteljima osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju koje se suočavaju s raznim kušnjama, bolešću, nezaposlenošću, usamljenošću ili nerazumijevanjem. Vaša ustrajnost podsjeća nas da se ljubav ne ostvaruje samo u lijepim i radosnim trenucima, nego i u uzajamnoj ljubavi i vjernosti kroz kušnje, žrtve i trpljenje.
Ljubav i vjernost bračnih drugova snažno je svjedočanstvo Kristove ljubavi iz kojeg djeca uče da je Bog vjeran, strpljiv i velikodušan. Zahvaljujemo našim nadbiskupima i biskupima na čelu s monsignorom Draženom Kutlešom, predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije te zagrebačkim nadbiskupom i metropolitom. Hvala i svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjeroučiteljima, pastoralnim djelatnicima, animatorima i svima koji služe obiteljima.
Hvala organizatorima, domaćinima, volonterima, zdravstvenim djelatnicima, službama sigurnosti, predstavnicima javnih vlasti i svima koji su svojim radom pridonijeli da ovaj susret protekne u ozračju molitve, radosti i zajedništva.
Posebnu zahvalnost upućujemo Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji na čelu s nadbiskupom i metropolitom monsignorom Đurom Hranićem, kao i voditelju Ureda Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj, gospodinu Petru Krešimiru Hodžiću i svim biskupijskim povjerenicima, predstojniku Vijeća za laike te Odbora za osobe s invaliditetom monsignoru Marku Medi, gospićko-senjskom biskupu, a nadasve povjereniku Đakovačko-osječke nadbiskupije za brak i obitelj, velečasnom Pavi Mikulčiću, koji je glavni nositelj cijelog ovog susreta.
Zahvaljujemo gradu Osijeku i Svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu. Neka Gospodin nagradi vaše gostoprimstvo i dobrotu, a Blažena Djevica Marija neka i dalje bude majka i zaštitnica svih naših obitelji.
Ovaj susret neka nas sve potakne da imamo više osjećaja i ljubavi za obitelji, da ne zaboravimo kako je obitelj srce naroda, Crkve i čovječanstva, ali i prvo mjesto u kojem djeca uče ljubiti Boga, bližnjega i svaki ljudski život. Drage obitelji, budite hrabre! Ne dopustite da vas obeshrabre teškoće i izazovi našega vremena. Čuvajte dar bračne ljubavi i vjernosti. Budite otvorene životu i blizu svima koji su ranjeni, siromašni ili sami. Obitelji koje prihvaćaju druge, osobito potrebite, osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju, postaju znak i svjedok majčinske ljubavi Crkve.
Neka naše obitelji budu Crkve u malom u kojima se moli, oprašta, služi i radosno svjedoči evanđelje. Neka se iz naših domova širi kultura života, ljubavi i nade. Na kraju, svima vama od srca zahvaljujem na sudjelovanju. Neka vas sve prati Gospodnji blagoslov i zagovor Blažene Djevice Marije, Gospe od Utočišta, Gospe aljmaške. Bog vas blagoslovio!”
Na samom kraju misnog slavlja, mons. Đuro Hranić uputio je blagoslov vjernicima:”
Bog svake utjehe ispunio vaše dane svojim mirom i udijelio vam svoj blagoslov. Amen.
Izbavio vas od svakog nemira i učvrstio vam srca u svojoj ljubavi. Amen.
Obogatio vas nadom, vjerom i ljubavlju, da plodni dobrim djelima, sretni stignete u život vječni. Amen.
I blagoslov Boga svemogućega, Oca i Sina i Duha Svetoga, sašao na vas i ostao s vama svagda. Amen.”
Zatim su svi vjernici nakon svete mise, a u jedno i zatvaranje ovog petog nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji otpjevali Hrvatsku himnu:” Lijepa naša”.
Nakon Euharistije, na aljmaškom nogometnom igralištu održan je prigodni ručak- za sve vjernike.
