Prisjetite se rujna 1991. i dramatična bitka za vojarne u Osijeku. Saznajte kako je napadom u Tvrđi i uz ogromne žrtve slomljena unutarnja prijetnja JNA.
Rujan 1991. godine na istočnoslavonskom bojištu obilježen je žestokim urbanim borbama za vojne objekte, poznatima kao “Bitka za vojarne” ili “Bitka za oružje”. Oslobađanje vojarni bilo je pitanje pukog opstanka; novoustrojenoj Hrvatskoj vojsci kronično je nedostajalo teškog naoružanja, dok je prisutnost jakih snaga JNA unutar gradskih središta predstavljala smrtonosnu unutarnju prijetnju.
Grad Osijek nalazio se u iznimno nezavidnoj poziciji. Kao jedini veliki grad s neposrednom granicom prema Vojvodini (Srbiji) te okružen okupiranom Baranjom na sjeveru i pobunjenim selima (Bijelo Brdo, Klisa, Stara Tenja) na istoku i jugu, grad je bio u poluokruženju. Dodatni, možda i najveći problem, predstavljalo je postojanje snažnog garnizona JNA unutar samoga grada, s više vojarni (poput vojarne “Maršal Tito” i “Narodni heroj Milan Stanivuković”), vojnim stacionarom u Tvrđi te strateškim točkama poput vojnog skladišta Lug kraj Čepina i Poligona C. Grad je trpio neprestane topničke udare, s procjenama koje govore o 700 do 1.500 ispaljenih projektila dnevno na urbano središte. U takvim je uvjetima život u Osijeku potpuno zamro, grad je napustila većina stanovništva, ostalo je tek oko 20.000 ljudi, dok su granate neselektivno ubijale civile, uključujući i djecu na gradskim trgovima.
Kritična prekretnica i prijelaz iz pasivne obrane u ofenzivu započeli su upravo 11. rujna 1991. godine. Istoga dana kada je izdana naredba o blokadi vojarni, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman potpisao je ukaz kojim je za zapovjednika novoosnovanog Zapovjedništva za istočnu Slavoniju imenovao pukovnika Karla Gorinšeka, visokog časnika prebjeglog iz JNA kojeg je hrvatski vrh smatrao jednim od najboljih operativnih planera u vojsci. Njegovo imenovanje konsolidiralo je linije zapovijedanja raznorodnih jedinica ZNG-a, MUP-a, HOS-a i Narodne zaštite.
Akcije su krenule odmah. Pripadnici 106. brigade ZNG-a, točnije dijelovi 1. i 2. satnije te vod Vojne policije, pokrenuli su 11. rujna munjevit pješački napad na vojni stacionar JNA smješten u povijesnoj osječkoj jezgri, u Kuhačevoj ulici u Tvrđi. Ovaj je objekt funkcionirao kao vojna bolnica garnizona i bio je snažno branjen. Napad je proveden s iznimnom taktičkom vještinom, čime je garnizon JNA iznenađen. Ubrzo je slomljen otpor; zarobljeno je 20 vojnika i oficira, zaplijenjeno 30 automatskih pušaka, a neposredno nakon proboja hrvatskih snaga, zapovjednik objekta major Dubovina sa svojih je 14 vojnika položio oružje. Zauzimanje stacionara u Tvrđi bio je prvi veliki uspjeh koji je pokazao da se vojarne JNA mogu vojno neutralizirati. Zanimljiv je detalj da se na isti dan (11. rujna) u Osijeku nalazila peteročlana Promatračka komisija Europske zajednice, kojoj su ustupljeni neki od zarobljenika. Komisija je napustila grad nekoliko dana kasnije ustvrdivši da zbog žestine borbi nemaju uvjete za rad.
Međutim, gubitak vojne bolnice izazvao je neviđeni bijes i eskalaciju nasilja od strane 12. proleterske mehanizirane brigade JNA stacionirane u Osijeku. Od 13. do 17. rujna uslijedilo je stravično artiljerijsko i zračno razaranje grada, koje svjedoci opisuju kao “pet dana pakla”. Neprijatelj je bacio tisuće granata iz topova, minobacača i tenkova s okolnih položaja te iz same “Bijele vojarne” u gradu. JNA je neselektivno gađala civilne, zdravstvene, stambene i industrijske objekte; uništeni su pogoni šećerane, tvornice tekstila LIO, gradska toplana te hotel Osijek u kojem su ranjena tri strana novinara. Katedrala sv. Petra i Pavla te crkva sv. Mihovila pretrpjele su direktne i teške pogotke. Prilikom organiziranog proboja iz okupiranih vojarni, kolone oklopnih vozila i tenkova JNA prolazile su osječkim ulicama otvarajući nasumičnu puščanu i topničku vatru po obiteljskim kućama, vozilima i civilima, pri čemu su ubijeni i ranjeni deseci nevinih građana.
Usprkos ogromnim ljudskim žrtvama (samo u nekoliko dana osječka bolnica zaprimila je više od 130 teških ranjenika) i razaranju koje povjesničari s pravom klasificiraju kao urbicid i kulturocid, strateški cilj hrvatskih snaga započet 11. rujna u potpunosti je ostvaren. Do kraja mjeseca sve su vojarne (uključujući strateški poligon C i skladište Lug iz kojeg je izvučeno vrijedno naoružanje) bile neutralizirane, a snage JNA trajno protjerane iz grada i potisnute prema okupiranoj Tenji. Time je Osijek eliminirao smrtonosnu unutarnju prijetnju, konsolidirao svoje obrambene linije i osigurao ostanak pod nadzorom hrvatske vlasti, dok je opljačkano naoružanje hitno preusmjereno na ratišta, uključujući i obranu opkoljenog Vukovara.
