General Anton Tus, prvi načelnik Glavnog stožera, heroj je koji je stvarao Hrvatsku vojsku. Saznajte sve o životu i pobjedama ovog genijalnog stratega.
Kada se danas, s ponosom i povijesnim odmakom, osvrnemo na krvave, ali slavne temelje na kojima je izgrađena slobodna i neovisna Republika Hrvatska, pred očima nam prolaze lica neustrašivih kćeri i sinova naše domovine. Od onih najmlađih, golobradih maloljetnih dragovoljaca koji su s krunicom oko vrata i srcem većim od Velebita prvi stali na branik domovine, pa sve do vrhunskih vojnih stratega koji su to neizmjerno, sirovo domoljublje znali usmjeriti prema konačnoj i veličanstvenoj pobjedi. U tom panteonu hrvatskih velikana, čija su imena uklesana u same temelje naše slobode, jedno ime sjaji posebnim, neugasivim sjajem.
Stožerni general Anton Tus (1931. – 2023.) zauzima iznimno specifično i neizbrisivo mjesto u modernoj hrvatskoj, ali i cjelokupnoj europskoj vojnoj povijesti. Njegov profesionalni i životni put predstavlja rijedak analitički prozor u tranziciju vojno-političkih sustava na prostoru jugoistočne Europe tijekom druge polovice dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Kroz prizmu njegove karijere moguće je pratiti nevjerojatnu evoluciju – od partizanskog gerilskog ratovanja, preko visokotehnološkog hladnoratovskog zrakoplovstva unutar složenog okvira nesvrstane Jugoslavije, sve do onog najvažnijeg: stvaranja moderne, pobjedničke Hrvatske vojske i njezine konačne integracije u elitni Sjevernoatlantski savez (NATO). Ovo je priča o vojniku, intelektualcu, domoljubu i čovjeku koji je u najtežim trenucima hrvatske povijesti preuzeo kormilo obrane.
Rano sazrijevanje: Od obiteljske tragedije do neba nad Kvarnerom
Anton Tus rođen je 22. studenoga 1931. godine u Bribiru, pitoresknom malom mjestu u Vinodolskoj općini, smještenom u zaleđu Hrvatskog primorja. Njegovo rano djetinjstvo, umjesto bezbrižnom igrom, bilo je obilježeno teškim socio-ekonomskim prilikama i dubokom obiteljskom tragedijom. Kada je imao samo šest godina, preminuo mu je otac Juraj, ugledni građevinski poduzetnik čiji je primarni posao bio rad na razvoju infrastrukturnih cestovnih pravaca koji su povezivali Zagreb s jadranskom obalom. Gubitak očeve figure u tako ranoj dobi nedvojbeno je ubrzao njegovo sazrijevanje i duboko mu usadio snažan osjećaj osobne odgovornosti. Svoje rano građansko obrazovanje započeo je u obližnjem Novom Vinodolskom, kamo se, u potrazi za osloncem, preselio živjeti kod jednog od svoje starije braće.
Upravo je u Novom Vinodolskom došlo do onog sudbonosnog događaja koji će trajno odrediti njegov profesionalni fokus i životni poziv. Promatrajući s lokalnog kupališta kako hidroavioni, koji su dolazili iz tadašnje zrakoplovne baze u Divuljama kraj Splita, izvode odvažne manevre i svojevrsne utrke s motornim čamcima na površini mora, mladi je Tus razvio duboku i trajnu fascinaciju zrakoplovstvom. Ta će dječačka fascinacija, rođena na obalama Kvarnera, kasnije prerasti u jednu od najimpresivnijih i najpoštovanijih pilotskih karijera u Europi.
Međutim, redoviti tijek odrastanja grubo je prekinut izbijanjem Drugog svjetskog rata. Regija Hrvatskog primorja i Gorskog kotara postala je snažno žarište antifašističkog otpora. Sa samo trinaest godina, u veljači 1944. godine, vođen instinktom za slobodu, Anton Tus donosi odluku o aktivnom uključenju u Narodnooslobodilački rat (NOR). S obzirom na njegovu dob, ali i iznimno poznavanje lokalnog šumskog i planinskog terena, partizanski zapovjednici dodijelili su mu ulogu kurira u lokalnom partizanskom logoru. Sljedeće dvije godine, sve do kraja rata, Tus je provodio probijajući se kroz opasne neprijateljske linije, raznoseći poštu, vitalne zapovijedi i obavještajne podatke. Ovo rano iskustvo gerilskog ratovanja, surovog preživljavanja u ekstremnim uvjetima i funkcioniranja unutar vojne hijerarhije ostavilo je neizbrisiv trag na njegovom karakteru, usadivši mu duboko razumijevanje važnosti logistike, terena i komunikacije.
Nakon završetka rata, Tus je nastavio formalno obrazovanje. Završio je građansku školu, a zatim je u Kastvu upisao dvogodišnju učiteljsku školu, tražeći egzistencijalnu stabilnost u poslijeratnom društvu. Ipak, zov zrakoplovstva i vojne službe pokazao se presnažnim te je ubrzo preusmjerio svoj životni put prema onome za što je bio rođen – oružanim snagama i plavetnilu neba.
Zrakoplovna akademija i strelovit uspon u JNA
Početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća, Anton Tus donosi životnu odluku i prijavljuje se na vojne škole. Njegov apsolutni i primarni cilj bilo je letenje. Uspješno je završio Zrakoplovnu vojnu akademiju Jugoslavenske narodne armije u Mostaru, instituciju koja je tada predstavljala okosnicu stvaranja novog jugoslavenskog vojnog kadra. Već tijekom temeljne obuke, Tus se profilirao kao izniman talent s gotovo urođenim instinktom za trodimenzionalni prostor zračne borbe i nevjerojatno visokim stupnjem tehničkog razumijevanja aeronautike.
Dokaz njegove nesalomljive ambicije i želje za stvarnim, operativnim djelovanjem očituje se u epizodi neposredno nakon završetka akademije. Nuđeno mu je sigurno i prestižno mjesto nastavnika letenja u Mostaru, što je bila uobičajena praksa za najbolje kadete. No, Tus je tu ponudu rezolutno odbio. Inzistirao je na rasporedu u operativni borbeni sastav, duboko svjestan da se prava vojna doktrina i vještina kuju isključivo u operativnim eskadrilama, pa makar to značilo da bude poslan na udaljenu i surovu granicu u Skoplje – što se u konačnici i dogodilo.
Edukacija u Moskvi i jedinstveni hladnoratovski paradoks
Jugoslavenska geostrateška pozicija tijekom Hladnog rata, definirana raskidom sa Staljinom 1948. godine i kasnijim balansiranjem između Istoka i Zapada unutar Pokreta nesvrstanih, rezultirala je jedinstvenim vojnim ekosustavom. Vojska se inicijalno oslanjala na zapadnu pomoć (uključujući američke zrakoplove i opremu), da bi se kasnije, političkim promjenama, ponovno otvorila prema sovjetskoj tehnologiji. U takvom specifičnom okruženju, Tus je prepoznat kao časnik iznimnog potencijala. Završio je Ratnu školu JNA, a zatim je izabran kao jedan od rijetkih i elitnih časnika poslanih na nastavak visoke vojne edukacije u inozemstvo.
Poslan je u Sovjetski Savez, gdje je uspješno apsolvirao Vojnu zrakoplovnu akademiju “Jurij A. Gagarin” u Moskvi, najprestižniju obrazovnu instituciju sovjetskog zrakoplovstva. Boravak u Moskvi omogućio mu je dubinsko razumijevanje sovjetske vojne doktrine, strategije masovnog zračnog udara i ustroja protuzračne obrane Varšavskog pakta. Ta su se znanja, paradoksalno, kasnije pokazala neprocjenjivima kada ih je morao iskoristiti upravo protiv vojske na čijem je čelu nekada bio. Kontinuirano radeći na sebi, studirao je i pravo na sveučilištima u Zagrebu i Beogradu, čime je zaokružio svoj intelektualni profil, savršeno shvaćajući da moderni vojni zapovjednik mora imati široko razumijevanje društvenih, pravnih i političkih procesa.
Globalni fenomen: Između američkog F-16 i sovjetskog MiG-a
U svojoj profesionalnoj karijeri koja je započela 1950. godine, Tus je metodično, stepenicu po stepenicu, prolazio kroz apsolutno sve razine zapovjednog lanca. Bio je elitni pilot lovac, nastavnik letenja, zapovjednik avijacijske eskadrile, zatim zapovjednik 204. lovačkog puka. Njegove izbrušene analitičke i besprijekorne organizacijske sposobnosti dovele su ga do pozicije načelnika štaba, a potom i zapovjednika 15. divizije Protuzračne obrane (PVO), zapovjednika 5. korpusa Ratnog zrakoplovstva i PVO, te zamjenika načelnika Generalštaba za RV i PVO.
Njegov vojnički put u bivšoj državi kulminirao je 16. kolovoza 1985. godine, kada je postavljen za zapovjednika cjelokupnog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane SFRJ (RV i PVO). Tu će iznimno odgovornu dužnost obnašati punih šest godina, sve do svibnja 1991. godine, uzvišen u čin general-pukovnika.
Ono što generala Antona Tusa pozicionira ne samo kao regionalnu, već i kao apsolutnu globalnu zrakoplovnu legendu, jest činjenica da je bio jedini pilot u Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu koji je osobno letio i upravljao apsolutno svim tipovima letjelica u inventaru oružanih snaga. Još fascinantniji je podatak, duboko vezan uz spomenutu nesvrstanu politiku Jugoslavije, da je general Tus bio jedini pilot tog vremena, a najvjerojatnije i jedini u cijeloj Europi, koji je certificirano i operativno pilotirao i najmodernijim američkim nadzvučnim borbenim zrakoplovom F-16 Falcon i tadašnjim ponosom sovjetske zrakoplovne industrije, zrakoplovom MiG-29.
Ova činjenica nosi goleme geostrateške implikacije. Obje supersile, Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, dopuštale su Tusov ekskluzivni pristup svojim najnaprednijim i najtajnijim oružanim sustavima isključivo zbog njegovog neospornog autoriteta, stručnosti i visoke pozicije u vojsci države s kojom su obje strane željele održavati dobre odnose. Njegovo savršeno razumijevanje i zapadne i istočne tehnologije zračnog ratovanja dalo mu je nenadmašnu prednost u analizi snaga i slabosti vojski, što će se pokazati apsolutno vitalnim u presudnoj 1991. godini.
Kronologija vojne karijere u Jugoslaviji
- 1944. – 1945.: Dragovoljac i partizanski kurir u Narodnooslobodilačkom ratu.
- Rane 1950-e: Kadet Zrakoplovne vojne akademije u Mostaru; odabir operativnog borbenog letačkog sastava.
- Obrazovno usavršavanje: Ratna škola JNA, Vojna akademija “Jurij A. Gagarin” (Moskva), studij prava.
- Operativno zapovijedanje: Zapovjednik eskadrile, 204. lovačkog puka, 15. divizije PVO, 5. korpusa RV i PVO.
- Letački presedan: Jedini pilot s iskustvom letenja na svim aparatima JRZ-a te jedini koji je letio i na lovcima F-16 i MiG-29.
- 1985. – svibanj 1991.: Zapovjednik Ratnog zrakoplovstva i PVO (RV i PVO) u činu general-pukovnika.
Prijelomna 1991.: Moralni imperativ i bijeg u domovinu
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, politička arhitektura Jugoslavije počela se nepovratno urušavati pod brutalnim pritiskom agresivnog velikosrpskog hegemonizma predvođenog Slobodanom Miloševićem. Jugoslavenska narodna armija, umjesto da ostane neutralni garant mira, postepeno se i potpuno transformirala u oruđe te pogubne politike. General Anton Tus, nalazeći se u samom vrhu vojnog establišmenta u Beogradu, promatrao je ove zlokobne procese s dubokom zabrinutošću. Njegov strogi profesionalni, nadnacionalni vojnički etos silovito se sudario s realnošću u kojoj se ista ta vojska pripremala za oružanu agresiju protiv vlastitog stanovništva – konkretno, protiv Slovenije i njegove domovine Hrvatske.
Katalizator njegovog otvorenog i konačnog neslaganja s vojnim vrhom JNA bio je tragični incident poznat kao “Krvavi Uskrs” na Plitvičkim jezerima 31. ožujka 1991. godine – oružani sukob hrvatske policije i pobunjenih srpskih ekstremista u kojem je junački pao prvi hrvatski redarstvenik, Josip Jović. U tim trenucima neviđene napetosti, tadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac nazvao je Tusa u Beograd tražeći hitnu pomoć. Boljkovac je apelirao na njega da pošalje vojne helikoptere radi hitne medicinske evakuacije ranjenih i poginulih hrvatskih policajaca s Plitvica u bolnicu. Tus je, vođen čistim humanitarnim imperativom i vojničkim profesionalizmom, unatoč otporima beogradskih struktura, odobrio taj let, demonstrirajući time da ne podupire oružanu opstrukciju legalnih hrvatskih vlasti.
Eskalacija je dosegla svoj vrhunac u travnju 1991. godine. Tada je general Tus zatražio izravan i otvoren sastanak s generalom armije Veljkom Kadijevićem, saveznim sekretarom za narodnu obranu i de facto prvim čovjekom JNA. Na tom povijesnom sastanku, suočen s beogradskim planovima o nasilnoj oružanoj pacifikaciji secesionističkih republika, Tus je povukao neopozivu moralnu i vojničku crtu. Gledajući ga u oči, nedvosmisleno je poručio Kadijeviću da Ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana, sa njime na čelu, “neće ratovati ni protiv jednog naroda, pa tako ni hrvatskog”.
Ovaj čin otvorenog vojnog prkosa bio je apsolutno neoprostiv za beogradski ratni establišment. Ekspresnom odlukom Predsjedništva SFRJ, 8. svibnja 1991. godine, general Tus je naprasno razriješen dužnosti zapovjednika RV i PVO, grubo maknut s mjesta odlučivanja i ubrzo stavljen u mirovinu.
Zanimljiv geopolitički kuriozitet iz tog napetog svibanjskog perioda bila je inicijativa posljednjeg saveznog premijera Ante Markovića. Marković je, u očajničkom pokušaju očuvanja stabilnosti i zaustavljanja nadolazećeg krvoprolića, skovao plan za smjenu radikaliziranog Kadijevića. Njegova je namjera bila na poziciju saveznog ministra obrane postaviti upravo razriješenog generala Tusa, smatrajući ga jedinim časnikom čiji golemi autoritet može iskontrolirati ostrašćenu vojsku. Marković je o tom planu izvijestio i hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana u Zagrebu. Iako je Tuđman navodno rekao da će o tome razmisliti, brzina surovih ratnih zbivanja i Tusovo tajno, ali odlučno približavanje hrvatskom rukovodstvu, učinili su taj utopijski plan bespredmetnim.
Tijekom ljeta 1991. godine, Tus je u strogoj tajnosti uspostavio sigurnosne i komunikacijske kanale s predsjednikom Tuđmanom. U kolovozu, riskirajući vlastiti život s obzirom na to da je i dalje bio pod strogim nadzorom beogradskih obavještajnih službi (KOS-a), uspio se prebaciti u Hrvatsku i dragovoljno se staviti na raspolaganje za obranu napadnute domovine. Njegov bijeg iz Beograda izazvao je tektonski šok u vrhu JNA. Vrhovni vojni sud u Beogradu hitno je reagirao te je u listopadu 1991. godine, u odsutnosti, osudio Antona Tusa za izmišljena kaznena djela dezerterstva i veleizdaje, istodobno mu oduzevši čin general-pukovnika JNA. Tus je, uz svog nerazdvojnog prijatelja i suborca generala Petra Stipetića, bio jedini bivši najviši zapovjednik JNA kojem je beogradski režim formalno sudio za ta djela – podatak koji najbolje govori o katastrofalnoj strateškoj šteti koju je njihov prelazak na hrvatsku stranu nanio agresoru.
Arhitektura Hrvatske vojske: Prvi načelnik Glavnog stožera
U kolovozu i rujnu 1991. godine, Republika Hrvatska bila je izložena masovnoj, brutalnoj oružanoj agresiji. Oružane snage svodile su se na iscrpljene, ali herojske policijske postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) i neizmjerno entuzijastične, srčane, ali slabo naoružane i operativno neiskusne brigade tek osnovanog Zbora narodne garde (ZNG). Shvaćajući kritičnu i hitnu potrebu za potpunom profesionalizacijom zapovijedanja sustavom obrane, predsjednik dr. Franjo Tuđman potpisuje povijesnu odluku kojom se 21. rujna 1991. osniva Glavni stožer Oružanih snaga Republike Hrvatske, a general Anton Tus imenuje se njegovim prvim načelnikom. Istodobno je preveden u visoki hrvatski čin generala zbora.
Suočavanje s logističkim beznađem i vizija pobjede
Tusovo preuzimanje dužnosti načelnika Glavnog stožera bilo je doslovno suočavanje sa zastrašujućom logističkom prazninom i oružanom inferiornošću. Jedna od najpoznatijih povijesnih anegdota, koja savršeno i bolno ilustrira asimetriju moći s početka rujna 1991., dogodila se kada je netom imenovani general Tus pitao svog ađutanta s koliko artiljerijskih granata za teške haubice raspolaže cjelokupna Hrvatska vojska. Ađutantov odgovor bio je jezivo precizan, ali istinit: “Točno nula komada, gospodine generale!”
Upravo ta surova materijalna stvarnost definirala je Tusovu obrambenu doktrinu. Bio je savršeno svjestan da se rat protiv jedne od najjačih, visoko mehaniziranih i oklopljenih sila u Europi ne može dobiti isključivo gerilskim akcijama ni srcem lakog pješaštva. Prema podacima koje je iznosio general Tus, iz JNA je na hrvatsku stranu do kraja listopada prešlo oko 2000 časnika i dočasnika, a kasnije još 1300. Oni su, zajedno s oko 18.000 pripadnika pričuvnog sastava Teritorijalne obrane, činili jedini stručni vojni potencijal za organizaciju obrambene vojske. Upravo su ti školovani časnici, kako je Tus kasnije s ponosom tvrdio, “udarili temelje HV-a, ojačali Hrvatsku vojsku, a oslabili JNA”.
Doktrinarni sukob i povijesna odluka: Bitka za vojarne
Najvažnija i najdalekosežnija strateška odluka 1991. godine bila je poznata “Bitka za vojarne”, koja je izazvala ozbiljno, gotovo dramatično koncepcijsko razilaženje između političkog vrha predvođenog predsjednikom Tuđmanom i vojnog vrha na čelu s generalom Tusom.
Predsjednik Tuđman bio je snažno uvjeren da se sukob mora pokušati riješiti političko-diplomatskim alatima. Plašio se da bi opći, koordinirani napad hrvatskih snaga na snažno utvrđene vojarne i ogromna skladišta JNA diljem Hrvatske isprovocirao apsolutno uništenje hrvatskih gradova od strane ratnog zrakoplovstva i teškog topništva, te da bi tada nepravedna međunarodna zajednica upravo Hrvatsku proglasila agresorom. Tuđman je bio posebno oprezan zbog uspostavljanja međunarodne mirovne konferencije pod vodstvom lorda Petera Carringtona. Prilikom jednog napetog sastanka početkom rujna, Tuđman je upozorio Tusa riječima: “Samo da ne bude razaranja i, molim vas, uradite to selektivno.” Čak je 13. rujna, preko tadašnjeg ministra obrane Luke Bebića, izdana zapovijed da se obustave apsolutno sve akcije napada na vojarne.
S druge strane stola sjedio je general Tus, posjedujući hladan vojnički realizam utemeljen na egzaktnim obavještajnim podacima s terena. Uočio je da se JNA prestala čak i pretvarati da razdvaja sukobljene strane te da je, još od srpnja i kolovoza 1991., započela s uvođenjem masovnih oklopnih i mehaniziranih korpusa s teritorija Srbije i Bosne i Hercegovine duboko u hrvatski teritorij. Tus je znao da bez hitnog zauzimanja golemih arsenala teškog oružja zarobljenih unutar hrvatskih gradova, zemlja naprosto neće vojno preživjeti tu jesen.
Na dramatičnom, povijesnom sastanku u Banskim dvorima 14. rujna 1991., Tus je rezolutno zatražio trenutno ukidanje zabrane napada, izgovorivši pritom jedne od svojih najvažnijih i najodvažnijih rečenica u cijelom Domovinskom ratu:
“Predsjedniče, više nema vremena ni minute, kasnimo dva mjeseca. Od srpnja i kolovoza u Hrvatsku ulaze korpusi JNA i snage iz Srbije i Bosne… Nema razloga sustezati se. Idemo sad ili nikad! Opasno je čekanje… Nema više sastanaka, moramo spremati vojsku. Trebamo zauzeti oružje u skladištima.”
Popustivši pred neumoljivom logikom i argumentima svog Glavnog stožera, Tuđman je odobrio ofenzivu. Rezultat tog poteza bio je doslovno presudan za daljnji tijek rata i sam opstanak Hrvatske. Hrvatske snage pod mudrim Tusovim zapovjedništvom provele su blokadu, opsadu i briljantno oslobađanje niza vojarni. Ratni plijen bio je kolosalan – ekvivalent ojačanog vojnog korpusa (stotine tenkova, oklopnih vozila, topničkih oruđa i tisuće tona dragocjenog streljiva). Ova enormna zapljena, prema tvrdnjama modernih vojnih analitičara, omogućila je Tusu da hitno provede opću mobilizaciju, naraste oružane snage na preko 200.000 ljudi i već u prosincu 1991. godine, ruku pod ruku sa Stipetićem, pokrene prve veće ofenzivne protuudare i oslobađanje teritorija u Zapadnoj Slavoniji. Kako je i sam Tus vizionarski zaključio, ovim je odlučnim potezima “pobjeda hrvatske oružane sile u Domovinskom ratu već bila strateški osigurana,” i to prije potpisivanja Sarajevskog primirja početkom siječnja 1992. godine.
Vukovarska epopeja: Nadljudski napori, istine i lažni mitovi
Tijekom Tusovog iznimno teškog mandata odvijala se i herojska Bitka za Vukovar, najtragičnija, ali i najponosnija operacija Domovinskog rata. U zagrebačkom Glavnom stožeru, Tus je danonoćno i grozničavo planirao vojne akcije deblokade grada pod stravičnom opsadom. Angažirao je hrabri samostalni zrakoplovni vod iz Osijeka za riskantno noćno desantiranje nužne opreme braniteljima te preraspoređivao rijetke formacije oklopa (poput zarobljenih tenkova T-55) kako bi se pod svaku cijenu pokušao probiti “kukuruzni put” spasa prema Bogdanovcima.
Logistička iscrpljenost i nadljudski napori hrvatskih snaga sudarali su se s neumoljivim, brutalnim pritiskom nepreglednih oklopnih brigada JNA. U tim trenucima očaja i neizmjerne brige za branitelje, dolazilo je do velikih tenzija u vrhovnom zapovjedništvu. Prema svjedočanstvu tadašnjeg visokog dužnosnika Stjepana Mesića, na jednom vrlo napetom sastanku o planu za masovnu vojnu obranu Vukovara (plan koji je Tuđman na koncu odbio zbog straha od potpunog uništenja tek stvorene vojske na otvorenoj ravnici), Tuđman se znakovito okrenuo prema Tusu i upitao ga: “Generale, tko zapovijeda u ovom ratu?” Tusov je odgovor bio lakonski, smiren i strogo profesionalan: “Vi, predsjedniče.”
Kasnije su se, nažalost, u prljavim medijskim i političkim obračunima, pojavljivale zlonamjerne teze ekstremno desnih struja (poput Dobroslava Parage) i raznih revizionista, tvrdeći da je Vukovar namjerno “prodan” ili žrtvovan temeljem nekog tajnog dogovora između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu radi međunarodnog priznanja Hrvatske. General Tus je, kao čovjek od časti i struke, odlučno, jasno i glasno odbacivao takve iracionalne teorije zavjere o dogovorenom padu. Iako je znao otvoreno kritizirati politički vrh zbog početnog kašnjenja u mobilizaciji i sustezanja od ranijih napada na vojarne (što je posredno otežalo naoružavanje i logističku potporu Vukovaru), vojne arhive i Tusove izjave jasno dokazuju istinu: hrvatski vojni i državni vrh učinio je apsolutno sve što je u tom trenutku bilo vojno izvedivo i moguće. Izvanredna, mitska snaga vukovarskog otpora bila je ta koja je na koncu slomila kralježnicu JNA strategije i spasila ostatak Hrvatske.
Prijelom s Gojkom Šuškom: Ostavka zbog zaštite vojničke časti (1992.)
Krajem 1991. i tijekom 1992. godine, u obrambenom resoru uspostavila se nova paradigma snažnim jačanjem utjecaja ministra obrane Gojka Šuška. Ministar Šušak predvodio je struju koja se često oslanjala na politički imenovane zapovjednike, nerijetko bez adekvatnog formalnog vojnog obrazovanja, stvarajući time opasne paralelne strukture moći. Za generala Tusa, čiji se cjelokupni profesionalni habitus temeljio na strogoj vojnoj subordinaciji i jedinstvenom, vertikalnom lancu zapovijedanja, ovakvo uplitanje civilne politike u vojne operacije na terenu bilo je potpuno neprihvatljivo.
Ovaj se duboki sukob koncepcija fatalno manifestirao na krvavom ratištu Bosanske Posavine tijekom 1992. godine. Vojni dokumenti, povijesni izvještaji i sjećanja neposrednih svjedoka, uključujući i generala Petra Stipetića, nepobitno su potvrdili da je ministar Šušak uspostavio pogubnu “dvostruku liniju zapovijedanja”. Lokalne postrojbe, takozvane taktičke grupe i pojedini zapovjednici brigada doslovno su odbijali izvršavati zapovijedi legalnog zapovjednika bojišta (generala Stipetića) i Glavnog stožera u Zagrebu. Samoinicijativno su, slušajući upute iz političkih krugova, napuštali i povlačili se s položaja ili odbijali napredovati, čime su izravno dopustili srpskim snagama stvaranje strateškog koridora. Ovakvo neviđeno rasulo lanca zapovijedanja direktno je rezultiralo tragičnim padom Bosanske Posavine u jesen 1992. godine.
Dodatna točka dubokog razdora bio je i politički odnos predsjednika Tuđmana i ministra Šuška prema susjednoj Bosni i Hercegovini. General Tus je kao iskusni strateg čvrsto smatrao da su jedini stvarni i strateški neprijatelji Republike Hrvatske Republika Srbija, preostala infrastruktura JNA i lokalni pobunjeni Srbi. Zato se otvoreno i snažno suprotstavljao bilo kakvom oružanom miješanju i bratoubilačkim sukobima s Armijom BiH, procjenjujući takav potez vojno i politički apsolutno pogubnim za Hrvatsku.
Suočen sa sustavnim narušavanjem vojnog integriteta od strane ministra obrane i potpunom nemogućnošću provođenja jedinstvenog zapovijedanja Oružanim snagama, visoki moralni integritet Antona Tusa naložio mu je častan potez – odstupanje. Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske od 22. studenoga 1992. godine, Tus je razriješen dužnosti načelnika Glavnog stožera, a na njegovo mjesto stupa proslavljeni general Janko Bobetko.
Glavni vojni savjetnik
Nakon smjene s pozicije prvog vojnika Hrvatske vojske, Tusova vrijednost bila je prevelika da bi bio maknut iz sustava. Predsjednik Tuđman bio je i te kako svjestan njegovog strateškog genija, pa ga je odmah, istog dana (22. studenoga 1992.), imenovao na visoku dužnost Glavnog vojnog savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske i čelnika Ureda za međunarodnu vojnu suradnju.
U ovom novom, savjetničkom kapacitetu, general Tus je djelovao kao glavni vojni analitičar za makrostrateška pitanja obrane. Aktivno je sudjelovao u izradi i promišljanju koncepcija za konačne oslobodilačke operacije koje će uslijediti. Tijekom složenih priprema za krunu Domovinskog rata – veličanstvenu operaciju “Oluja”, njegovo ogromno iskustvo iz vrha JNA pokazalo se esencijalnim. Tus je izravno savjetovao Tuđmana o apsolutnoj nužnosti postizanja taktičkog iznenađenja i ekstremne brzine izvođenja same operacije. Stručno je upozoravao da se Oluja mora okončati unutar rigoroznog roka od “pet do sedam dana”, kako međunarodna zajednica, prvenstveno Vijeće sigurnosti UN-a, ne bi stigla reagirati i donijeti obvezujuće rezolucije o zaustavljanju vatre koje bi spasile pobunjenike.
Nedugo nakon briljantno provedene Oluje u kolovozu 1995. godine, general Tus bio je jedan od rijetkih stratega koji su zagovarali nastavak pobjedničke ofenzive duboko u teritorij BiH (Operacija Una). Čvrsto je smatrao da se razbijenom neprijatelju ne smije dopustiti ni trenutak predaha, te da bi nastavak operacija značio “definitivni ne samo vojni nego i politički poraz velikosrpske ideje u Hrvatskoj i BiH”. Ipak, ta operacija se suočila s logističkim fijaskom na terenu i snažnim međunarodnim (prvenstveno američkim) pritiskom, nakon čega je uslijedio prekid vatre i Daytonski sporazum.
Nakon konačnog završetka ratnih djelovanja, oslobađanja domovine i stabilizacije države, smatrajući svoju životnu i vojnu misiju u potpunosti završenom, časni general podnio je zahtjev za odlazak iz službe te je 1. travnja 1996. godine umirovljen po drugi put.
Misija pri NATO-u
Političke promjene koje su nastupile početkom 2000. godine i formiranje koalicijske Vlade pod vodstvom Ivice Račana donijele su radikalan vanjskopolitički zaokret Hrvatske. Fokus je stavljen na ubrzane integracije u Europsku uniju i vojni savez NATO. Za probijanje leda u zahtjevnim i sumnjičavim strukturama NATO-a u Bruxellesu, hrvatskoj je diplomaciji trebala osoba apsolutno besprijekorne biografije, najvišeg međunarodnog vojnog ugleda i časnik bez ijedne mrlje ili tereta ratnih zločina. General Tus bio je jedini logičan izbor.
Nakon obavljenih strogih diplomatskih provjera u kojima je sam NATO izravno jamčio za njegovu osobnu sigurnost u Bruxellesu (s obzirom na to da su apsurdne beogradske potjernice i presude za veleizdaju i dalje pravno postojale u srbijanskom sustavu), Vlada RH je 12. veljače 2001. godine imenovala Antona Tusa prvim hrvatskim veleposlanikom i šefom Misije Republike Hrvatske pri Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
Tus je u Bruxellesu funkcionirao briljantno – i kao uglađeni civilni diplomat i kao vrhunski vojni strateg s autoritetom. Hrvatsku je misiju infrastrukturno i diplomatski podigao iz samih temelja. Njegova primarna zadaća bila je usklađivanje struktura Oružanih snaga RH (koje su tada prolazile bolan proces smanjenja broja vojnika, profesionalizacije i transparentnosti obrambenog proračuna) s visokim standardima Saveza. Njegov prepoznatljiv tihi, staloženi i akademski pristup pokazao se iznimno uspješnim. Rezultat tog maestralnog lobiranja uslijedio je već u svibnju 2002. godine, kada je Hrvatska uspješno ušla u Akcijski plan za članstvo (MAP), što je predstavljalo formalni korak predvorja za punopravno članstvo koje će Hrvatska ostvariti 2009. godine.
Nakon odrađenog punog četverogodišnjeg veleposlaničkog mandata, ostavivši iza sebe otvoren put Hrvatskoj u sigurnost Zapada, general Tus se 1. listopada 2005. godine trajno, po treći i posljednji put, povukao u zasluženu mirovinu. Svoje ogromno znanje i neprocjenjivo iskustvo nastavio je periodično dijeliti kao cijenjeni vanjski član saborskog Odbora za obranu od 2008. godine, prepuštajući, kako se znalo reći, “žestoke primjedbe svom prijatelju i suborcu generalu Petru Stipetiću,” dok je on sam djelovao kroz tihu, konstruktivnu i nenametljivu diplomaciju.
Intelektualna ostavština i autentične riječi generala
Za razliku od mnogih ratnih zapovjednika koji su se nakon rata premetnuli u aktere oštrih i često prizemnih dnevnopolitičkih debata, general Tus pažljivo je vagao svaku svoju javnu riječ. Njegovi rijetki, ali povijesni intervjui te autentični citati predstavljaju danas dragocjen materijal za razumijevanje povijesti onakvom kakva je zaista bila, očišćena od ideoloških filtra.
Njegove izjave oslikavaju vojnika koji poštuje proceduru i istinu:
- O pobjedi i asimetričnom ratu 1991.: Tus se oštro protivio mitologizaciji isključivo kasnijih operacija na štetu krvavog početka rata. Inzistirao je na činjenici da je rat dobiven upravo taktičkim preživljavanjem u prvoj godini: “Slobodno mogu reći da je temelj pobjede postavljen već te 1991., a poslije se, pojednostavljeno govoreći, sve svodilo na vraćanje i oslobađanje tada zauzetog teritorija.”
- O ulozi hrvatske policije (MUP-a): Kao bivši zapovjednik JNA, nikada nije patio od vojnog elitizma. Bez problema i s ogromnim poštovanjem priznao je presudnu ulogu civilnih obrambenih snaga na početku agresije: “Policija je u tim krucijalnim trenucima 1990. – 1991. bila osnova obrane. Odigrala je veliku ulogu. Zaustavila je agresiju i obranila Hrvatsku.”
- O slomu moći JNA: Gledajući neprijateljsku stranu kroz prizmu iskusnog zrakoplovca, precizno je detektirao zašto je jugoslavenska sila zapela: “Zrakoplovstvo JNA i mornarica gotovo da nisu mogli funkcionirati nakon odlaska Hrvata i Slovenaca. I budite sigurni da se zbog toga i Vukovar održao tako dugo, a ni jedan drugi strateški cilj JNA nije ostvaren.”
- Zaštita legitimiteta “Oluje”: Kada je bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić 2010. godine sramotno nazvao Oluju zločinačkom operacijom, Tus mu je odgovorio snažnom povijesnom kontekstualizacijom: “To je strašna izjava. Nema opravdanja, čak i ako je dana za unutarnje srbijanske potrebe. Ako već to govori, neka nešto kaže i onome što je prethodilo Oluji. Zar mu ono što se događalo na Kosovu 1999. prije NATO-ovih intervencije nije dovoljan primjer pogrešaka koje je Srbija činila.” Ponosno je podsjetio kako je Oluja vođena na nevjerojatnih “6 operativnih i 24 taktička pravca”, što je tu operaciju učinilo nezabilježenim strateškim iznenađenjem u svjetskim razmjerima.
- O depolitizaciji vojske i generalu Stipetiću: Godine 2018., duboko ljudski pogođen smrću svog najbližeg prijatelja i suborca, generala Stipetića, dao je emotivan, ali oštar osvrt. Osuđujući kašnjenje Hrvatskog sabora s odavanjem počasti, upozorio je na opasnost politizacije onih koji su stvarali državu: “Mi generali i vojnici moramo biti izvan stranaka… Ne znam kako se to moglo dogoditi, to je ružno. Sabor je morao prije reagirati. To me pogađa jer Petar je bio moj najbliži prijatelj… Pero je uistinu bio časnik i džentlmen i taj njegov odnos proizlazio je iz velikog znanja.”
Posljednja bitka: Odlazak velikana
Posljednje godine svog ispunjenog života, general Anton Tus proveo je u miru u gradu Zagrebu, okružen ljubavlju i pažnjom svoje najuže obitelji. Iza njega ostali su kći Astrid, sin Valter te brojni unuci i praunuci, dok mu je voljena supruga Zlata, s kojom je dijelio dobro i zlo, ranije preminula. S obzirom na poodmaklu životnu dob, njegovo je zdravlje već duže vrijeme bilo narušeno. Još 2018. godine, svjestan prolaznosti, mediji su navodili kako Tus daje svoj “posljednji intervju” jer je već tada bio vidno načet teškom bolešću.
Nakon dugotrajne i hrabre borbe s posljedicama visoke starosti i pripadajućih kroničnih zdravstvenih tegoba, stožerni general Anton Tus preminuo je mirno u nedjelju navečer, 4. rujna 2023. godine, u Zagrebu, u 92. godini života.
Vijest o njegovoj smrti duboko je odjeknula ne samo u braniteljskim i obrambenim krugovima, već diljem cjelokupne hrvatske i međunarodne javnosti. Institucije su promptno započele organizaciju posljednjeg ispraćaja kakav dolikuje samo najvećim nacionalnim herojima.
Državna komemoracija i počast s neba
Oproštaj od prvog načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske nadmašio je uobičajene protokole i transformirao se u dostojanstven događaj koji je ujedinio kompletan politički, vojni i društveni vrh Republike Hrvatske. Ceremonije su održane u četvrtak, 7. rujna 2023. godine.
Službena državna komemoracija održana je u prepunoj dvorani Doma HV-a “Zvonimir” u zgradi Ministarstva obrane. Tadašnji ministar obrane Mario Banožić dirljivo je istaknuo: “Sve nas je duboko pogodila vijest kako nas je napustio stožerni general Anton Tus… Bio je simbol hrvatske odlučnosti u obrani i stvaranju vlastite domovine, simbol želje za stvaranjem jake i moderne Hrvatske vojske, a posebno Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva.“ Zamjenik načelnika Glavnog stožera, general-pukovnik Siniša Jurković, oprostio se riječima: “Generale, svi ćemo pamtiti mirnoću i nesebično znanje koje ste dijelili sa suradnicima.”
Knjiga žalosti trajno će čuvati riječi poštovanja, a upis admirala Roberta Hranja najbolje sažima Tusovu veličinu: “General Tus ostat će zapamćen kao osoba koja je svoj neupitni autoritet temeljila na znanju, iskustvu, empatiji i socijalnoj inteligenciji. Ostat će zapamćen kao istinski heroj prvih dana Domovinskog rata.”
Završni čin ispraćaja održan je na zagrebačkom Mirogoju, uz najviše državne i vojne počasti. Lijes prekriven hrvatskom trobojnicom pratili su pripadnici Počasno-zaštitne bojne, dok su se u molitvi i tišini okupili najviši državni dužnosnici (predsjednik Milanović, premijer Plenković, brojni ministri i generali) te suborci, potvrđujući nadstranački konsenzus o Tusovoj povijesnoj važnosti.
Ipak, onaj najdojmljiviji, onaj najemotivniji trenutak dogodio se na samom kraju. Piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – roda vojske kojemu je Tus pripadao čitavim svojim bićem – izveli su počasni preboj zračnog prostora iznad Mirogoja sa zrakoplovima MiG-21. Buka zrakoplovnih motora koja je rasparala nebo nad Zagrebom predstavljala je ultimativni, zrakoplovni oproštaj od jedinog čovjeka koji je suvereno zapovijedao nebom dvaju potpuno različitih sustava, usmjerivši na kraju svoje golemo znanje u preživljavanje naroda iz kojeg je potekao.
General Anton Tus sada počiva u miru, ali njegovo djelo, slobodna Hrvatska i njena pobjednička vojska, ostaju trajni spomenik njegovoj veličini. Neka mu je laka hrvatska zemlja za koju je dao sve svoje znanje.
