Monografija je opisana iz zapisa arhiva, izjave svjedoka tih tragičnih događaja kao i samim iskopima poslije 90-tih godina.
Knjiga je napisana u nakladništvu Udruge MACELJ 1945, te uz Urednika monografije Damira Borovčakom, u njenoj izradi sudjelovali su i fra Drago Brglez, Mihovil Bogoslav Matković kao autori teksta, a za fotografije su bili zaduženi Zvonimir Atletić, Zvonimir Petranović, Marijan Pinhak, Željko Vidović a korištene su fotografije iz raznih bibliografskih izbora.
“Mrtve pokopati nije nipošto samo čin dobre volje ili stvar civilizacijskog imperativa, naprotiv, za nas kršćane ova gesta ima duboko značenje koje ponajprije proizlazi iz temeljnoga stava da je svaki čovjek dijete Božje (..) Pokapanje mrtvih je za kršćane djelo milosrđa. Takvo djelo milosrđa želimo danas izvršiti za našu pokojnu braću, za žrtve o kojima se do devedesetih godina ništa nije smjelo znati, a njihove kosti do današnjeg dana nisu našle mir (..) ” Rekao je u prigodnoj molitvi na pokopu 1163 Macekjske žrtve, kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup.
“22. listopada 2005. dogodio se u Macelju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.”
U šumama na Maceljskoj gori, u blizini autoceste Krapina – Maribor, nakon završetka Drugog svjetskog rata su Titovi borci na okrutan način pobili više od deset tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i civila, žena i djece. Maceljska šuma je nakon toga proglašena Titovim lovištem. U vrijeme komunizma od 1945-1990. ovamo se nije smjelo pristupiti, a ni o njima govoriti.
“Nakon završetka Drugog svjetskog rata zarobljeni hrvatski vojnici i civili prolazili su Križni put od Dravograda i Teznog preko Maribora prema Hrvatskoj do Maclja. Zarobljenici koji su izbjegli smrt u Teznom, prisilno su nastavili pješačiti do gubilišta u Maclju. Na sjeveru Hrvatske poznata su stratišta Macelj, Mirkovec, okolica Zagorskih Sela, Veliko Trgovišće, Ključ Brdovečki, Gračani, obronci Medvednice… Drugi odvojak križnog puta vodio je preko Ptuja prema Varaždinu. Poznata su stratišta Dravska šuma, Lug kod Bjelovara, Virovitica… i tako sve do Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije.“
Tezno se smatra najvećim stratištem Hrvata u Sloveniji. Na mjesnom groblju Dobrava jasno je vidljiv podatak o 15 do 20 tisuća ubijenih razvojačenih hrvatskih vojnika i civila. S obzirom na cijelu dužinu rova od 3,5 kilometra, moguće je čak da je broj žrtava veći i od 40 tisuća. Naime, 1999. godine pri izgradnji autoceste samo u dužini od 70 metara pronađeni su i izvađeni posmrtni ostaci 1.179 žrtava.
Zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić prvi puta je služio svetu misu na lokalitetu Lepa Bukva 9. lipnja 1991. za sve maceljske žrtve i sve žrtve Križnoga puta.
Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.
Više od 130 jama još uvijek nije istraženo.
“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”
Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan): “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”
“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”
“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”
“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”
“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”
“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.
“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”
“Evo što je Šafranko ispričao 16. svibnja 1994.: Kao što sam već opisivao, prve skupine zarobljenika pridošle iz pravca Maribora strijeljali su odmah u Đurmancu. No, kako je to bilo blizu naselja, upućivali su ih dalje u Krapinu na sabiralište oko Pučke škole i na staro sajmište gdje je danas autobusni kolodvor, te dalje u sabirne logore u Mirkovec i Oroslavlje. Tada su organizirali skupine seljaka koji su kopali jame u podnožju Ilovca, na njegovu vrhu i kod Lepe Bukve.”
Na prvom katu Pučke škole u Krapini bilo je sjedište vojne OZNA-e, a u podrumu istražni zatvor. “Sve zarobljenike iz podruma škole saslušavali su domaći isljednici OZNA-e. Strašno su ih tukli, a najkrvoločniji među njima bili su: Josip Frankol, rođen u Podgori kraj Žutnice kod Krapine (nosio je crnu odoru i čizme), Ivan Đurkin iz Sv. Križa Začretja, Branko Löw iz Krapine,… Valent Katalenić… Najstrašniji isljednik bio je sam komandant Stjepan Hršak.”
“Zbog velikog broja nadolazećih zarobljenika, nisu svi mogli biti stacionirani u Krapini. Stoga su u dogovoru i zajedničkoj organizaciji komandanata vojne i civilne OZNA-e, Stjepana Hršaka i Lepolda Horvata zvanog Leo, formirana tri sabirna logora u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretja i veliki logor, također ograđen žicom, u Oroslavlju. … Zloglasni krvoločni komandant tih logora bio je domaći čovjek, sada pokojni Milan Kunštek, rođen u Petrovskom kraj Krapine. Njega je zamjenjivao komesar, partizanski potporučnik Petar Bezjak, zvan Perica, rođen u Kumrovcu, koji je nakon rata dugo godina radio kao isljednik u Udbi na Savskoj cesti u Zagrebu. Umro je 1966. godine. Zarobljenike je često obilazio okrutni partizanski oficir Dragutin Rafaj iz Zaboka. On je kasnije sa svojim kolegom Živkom Vujčićem u Jazovki ubijao hrvatske teško ranjene vojnike i civile metkom u potiljak.”
“Ispričao nam je Šafranko kako su u Maceljskoj šumi pobijeni naši radnici i njihova djeca, njih oko 650, koji su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, te kako su im u Krapini prije smaknuća opljačkali sve što su nosili sa sobom. … U toj pljački bili su angažirani po zlu poznati podmukli cinkaroši u Krapini, Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko Mužar, zvan Gulijuš, oba iz Slatine kod Krapine. Očuh Slavko bio je i ‘stručnjak’ za vezanje žicom osuđenih mučenika na pilani u Đurmancu prije njihova odvođenja na strijeljanje u Maceljsku šumu… Zvonko Bešenski i njegov očuh Slavko bavili su se u svibnju i lipnju 1945. u Krapini i lažnim prijavljivanjem ljudi OZNA-i. Mnogi su na osnovi tih njihovih prijava kasnije pogubljeni na prostorima Maceljske šume.”
“Kada se jedna skupina hrvatskih domobrana polovicom svibnja 1945. godine vraćala iz Slovenije svojim kućama u Slavoniju i došla do Velikog Trgovišća, domaći su partizani tražili da ih pobije skupina crnogorskih partizanki koje su tamo boravile. One su ih sve postrijeljale i mrtve pobacale u krater. Tada su partizani naredili seljacima da dovezu živo vapno i da ih posipaju. Nakon toga su jamu zatrpali. Kasnije je na tome mjestu bio vrt za djelatnike željezničke postaje, a najzad su nad tim mučeničkim kostima podigli stambenu zgradu. To znaju svi stariji ljudi u Velikom Trgovišću i okolici. Po pričanju pučanstva, tamo je pobijeno između 150 i 180 domobrana, a o tome sam pismeno izvijestio Saborsku komisiju za istraživanje ratnih i poratnih žrtava…”
Protiv Stjepana Hršaka podnesena je kaznena prijava br. 1498/05 KR I DO 21. prosinca 2005. Prijavu je podnijela prva nevladina internetska udruga hrvatskih građana i dijaspore NGO ISTINA iz Zagreba, prvenstveno zbog poratnog zločina počinjenog u lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi.
“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.
Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.“
U istrazi vezanoj za pisanje monografije “U spomen žrtvama MACELJ 1945.”, Borovčaka je došao do zaključka da nitko od nalogodavaca i počinitelja, a tako niti sustav pod kojim se zločin dogodio , nije pravno procesuiran niti kažnjen. Nego, i danas smo svjedoci kako se isti ti zločini prešućuju, žrtve ne obilježavaju a” zločincima”se daje medijski prostor a sve pod krinkom ” antifašističke borbe”.
Izvor i Foto : Iz monografije D. Borovčaka “U spomen žrtvama MACELJ 1945.”