Akcija Lijeskovac 92

Bitka u kojoj se nije povlačio ni metar: Sjećanje na operaciju ‘Lijeskovca 92’ i cijenu posavske slobode

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Saznajte kako je Akcija Lijeskovac 92 promijenila tijek rata. Obilježena je 34. obljetnica junačkog pothvata i sjećanja na žrtve posavskih branitelja.

GREBNICE/BIH– U srijedu, 19. kolovoza, u posavskom mjestu Grebnice, Koordinacija udruga proizašlih iz Domovinskog rata 104. HVO brigade svečano je obilježila 34. obljetnicu presudne vojne operacije poznate kao Akcija Lijeskovac 92. Ovaj memorijalni događaj upriličen je kako bi se odala počast poginulim braniteljima i očuvalo sjećanje na ključni proboj. Operacija je izvedena iznenadnim pješačkim udarom domaćih dragovoljaca u rano jutro 1992. godine, čime je zaustavljeno napredovanje višestruko nadmoćnijih neprijateljskih snaga i osigurana dugoročna stabilnost oraško-šamačke bojišnice.

Datum 19. kolovoza predstavlja jedan od najvažnijih, ali i najtežih trenutaka u modernoj vojnoj povijesti sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Na taj dan 1992. godine, u praskozorje, pokrenuta je odlučujuća oslobodilačka vojna operacija pod kodnim nazivom “Lijeskovac ’92”. Cijela se taktička drama odigrala na izrazito suženom, ali strateški neizmjerno osjetljivom oraško-šamačkom bojištu, točnije na mikro-lokaciji sela Grebnice i pripadajućeg zaseoka Lijeskovac, unutar teritorija današnje općine Domaljevac-Šamac.

Ova visoko rizična taktička operacija izvedena je primarno snagama domaćih boraca – hrabrih dragovoljaca i pripadnika 104. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Njihov je temeljni cilj bio stabilizirati kritično ugroženu crtu obrane, potisnuti oklopne postrojbe Vojske Republike Srpske (VRS) s po branitelje nepovoljnih položaja te osloboditi prostor oko lokalne osnovne škole i vitalnog obrambenog nasipa uz rijeku Savu. Gledano kroz prizmu vojne doktrine, “Lijeskovac ’92” daleko nadilazi okvire lokalnog protuudara. Riječ je o strateškoj prekretnici koja je slomila ofenzivni zamah srpskih snaga na ovom dijelu posavskog koridora. Značaj akcije najočitiji je u činjenici da od trenutka njezina uspješnog okončanja pa sve do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma krajem 1995. godine, hrvatske snage na ovom uskom sektoru više nisu izgubile niti jedan metar oslobođenog teritorija.

Dostojanstveno sjećanje i poruke mira

Program ovogodišnjeg obilježavanja, koji je protekao u znaku pijeteta prema žrtvama, započeo je u crkvi Sv. Jakova Markijskog u Grebnicama. Misu zadušnicu u spomen na poginule i umrle branitelje u Domovinskom ratu predvodio je vojni kapelan fra Mario Jurić, župnik u župi Orašje. U svojoj propovijedi i emotivnoj poruci okupljenim vjernicima, fra Mario je istaknuo važnost očuvanja doma i povijesne istine.

“Uvijek u životu trebamo oprostiti svima koji su nam učinili zlo, ali istinu ne treba zaboraviti, nego je širiti o svakom događaju iz Domovinskog rata,” naglasio je fra Mario Jurić, podsjetivši prisutne na obvezu prenošenja sjećanja na mlađe naraštaje.

Drugi dio komemorativnog programa upriličen je pokraj Spomen obilježja Grebnice, gdje su brojna izaslanstva položila vijence i upalila svijeće. Izaslanstvo Udruge obitelji poginulih i nestalih općine Domaljevac-Šamac predvodio je predsjednik Miljenko Lušić. Izaslanstvo Ministarstva branitelja Županije Posavske i braniteljskih udruga predvodio je Marijan Arlović, dok je izaslanstvo Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata 104. HVO brigade predvodio Slavko Matić. Općinsko izaslanstvo predvodio je Stjepan Piljić.

Miljenko Lušić, naglasivši kako iza organizacije događaja stoji snažna Koordinacija udruga, podijelio je osobna i kolektivna promišljanja o ovom danu punom ponosa i tuge: “Na žalost, puno je krvi poteklo tog dana, tako da se danas prisjećamo naših šestorice poginulih i mnogo ranjenih. Zadaća Udruga je da održimo sjećanje na te dane i na velike žrtve, da okupimo naše branitelje i družimo se. Ja sam dijete poginulog branitelja i dužnost je moja i svih ostalih, da se žrtve i pokojni branitelji ne zaborave,” istaknuo je Lušić.

Prekretnica za cijelu Posavinu

Vojna akcija u kojoj su pripadnici 104. HVO brigade oslobodili Lijeskovac i područje osnovne škole u Grebnicama, bila je prekretnica za daljnji tijek rata i odnos snaga na bojišnici, prisjetio se Slavko Matić, ratni načelnik Stožera i zamjenik zapovjednika 104. HVO brigade.

“Mi volimo reći da je to bila prekretnica u ratu, jer od svih ratnih godina, 1992. je bila najpogubnija i po stradanju i po težini napada. Tih osam i pol mjeseci, dakle od sredine travnja, pa do konca 1992. godine, može se jedino mjeriti s događajima iz 1995-te i takozvanom srpskom akcijom Osveta,” rekao je Matić.

Osvrnuvši se na samu taktiku operacije i veliku cijenu pobjede, Matić je dodao: “Današnje obilježavanje posvetili smo sjećanju na šestoricu stradalih branitelja koji su položili svoje živote za obranu domova i tog dijela Posavine. Vojnu operaciju smo uspješno izveli isključivo s domaćim snagama, a neprijatelju smo nanijeli ogromne gubitke, rekao bih bar trostruko više. Sve se događalo u naseljenom dijelu Grebnica, s crtom bojišnice koja se u nekoliko stotina metara pomjerala unazad ili unaprijed. Dostignutu crtu od 21. kolovoza, kad smo ušli u prostor škole, a dva dana ranije na prostor Lijeskovca, zadržali smo je i očuvali sve do okončanja rata.”

Geostrateški pakao 1992. godine

Kako bi se u potpunosti razumjela operativna odvažnost i hrabrost pokretanja ove akcije, nužno je dekonstruirati ratno stanje u Posavini tijekom proljeća i ljeta 1992. Srpske su snage, naime, pokrenule masovnu ofenzivnu operaciju “Koridor 92” s namjerom uspostavljanja kopnene poveznice sa Srbijom. Pad Dervente, Modriče i Odžaka stvorio je golemu izbjegličku krizu, dok su se branitelji suočavali s katastrofalnim nedostatkom teškog topničkog naoružanja i streljiva. Formirao se suženi džep u sjeveroistočnoj Posavini, pri čemu je pad Bosanskog Šamca u travnju 1992., obilježen stravičnim ratnim zločinima (poput likvidacija civila u Crkvini), dodatno produbio tragediju.

Hrvatske snage morale su uspostaviti novu liniju na potezu Sava – Lijeskovac – Grebnice – Domaljevac. To je bio takozvani “taktički mostobran bez dubine” – branitelji su bili stisnuti uz rijeku Savu, izloženi svakodnevnoj tenkovskoj vatri. Da je nasip probijen, pad cijele enklave prema Orašju bio bi neminovan.

U takvim se uvjetima oformila moćna sinergija obrane. S jedne strane bila je 104. brigada HVO-a, ustrojena od lokalnog stanovništva s oko 2000 pripadnika i nepogrešivim poznavanjem terena. Potporu po dubini i u logistici pružala je Hrvatska vojska (108., 157. i 122. brigada), dok je specifičan element ratišta činila visoko mobilna II. bojna HOS-a “Ante Paradžik”, pod zapovjedništvom pukovnika Stojana Vujnovića zvanog Srbin, koja je vršila asimetrične udare po neprijatelju. S druge strane, agresorska 2. posavska brigada VRS-a imala je apsolutnu oklopnu i artiljerijsku dominaciju.

Klin od 19 dragovoljaca i teška cijena slobode

Odluka o proboju 19. kolovoza oslanjala se isključivo na faktor iznenađenja. Glavni probojni klin činila je udarna skupina od svega 19 iznimno motiviranih dragovoljaca iz Grebnica pod zapovjedništvom Mate Mijića – Matana. Oni su se uspjeli infiltrirati kroz neprijateljske linije i započeti krvavu blisku borbu (Close Quarters Battle) u urbanom okruženju. Borbe za svaku kuću i kanal šokirale su ukopanog i nadmoćnog neprijatelja. Zauzimanjem objekta osnovne škole stvoren je čvrsti utvrđeni čvor, a agresor je odbačen u dubinu.

No, cijena je bila stravična. Tog 19. kolovoza poginulo je šest pripadnika 104. brigade: Joso Kobaš, Luka Mijić, Ilija Marić, Mladen Koturić, Mijo Abramović i Ilija Vučković, dok je gotovo 40 branitelja ranjeno. Tragediju dodatno ilustrira podatak da je zapovjednik udarne grupe Mato Mijić na tom ratištu vlastitim rukama evakuirao tijelo svog poginulog brata. Kroz cijeli rat, na mikro-lokaciji Grebnica poginulo je preko 100 pripadnika HVO-a te 10 pripadnika elitne 108. brigade ZNG-a iz Slavonskog Broda.

Koliki je debakl doživjela Vojska Republike Srpske svjedoči i vojni presedan o kojem se malo govori – zapovjedništvo srpskih snaga nakon akcije zatražilo je pregovore u kojima je uspješno razmijenjeno čak 11 tijela poginulih srpskih vojnika za 11 živih hrvatskih zarobljenika.

Kultura sjećanja i Daytonsko nasljeđe

Zauzimanjem Lijeskovca i zgrade škole, 104. brigada stvorila je taktičku dubinu i prisilila neprijateljsko topništvo na pomicanje, čime su spašeni brojni civilni životi. Upravo na temelju ove pobjede, Zborno područje Orašje će krajem 1992. godine krenuti u oslobađanje Vidovica i Kopanica.

U konačnici, uspjeh u operaciji utjecao je i na današnje geopolitičke granice u BiH. Potpisivanjem Daytonskog sporazuma, hrvatska kontrola nad ovim selima omogućila je osnivanje općine Domaljevac-Šamac 1998. godine. Da je bitka za Lijeskovac izgubljena, prostor na kojem danas stoluje Vlada Županije Posavske bio bi bespovratno izgubljen.

Upravo zato, memorijalizacija ovih događaja, mimohodi i povelje prijateljstva koje okupljaju udruge iz BiH i Hrvatske, nisu tek ceremonije. One su odraz jasnog političkog i povijesnog stava, koji najbolje sažimaju riječi zapovjednika Slavka Matića – sjećanja na ovakve događaje treba prenositi na mlađe naraštaje kako bi znali što se događalo i na kakvoj je žrtvi izgrađena njihova današnja sloboda.


NAJNOVIJE OBJAVE



IZBOR UREDNIKA



Tagged

Odgovori